Mladi luk

Hrast 3/3

mladiluk | 17 Maj, 2007 02:46

A mene je prenuo zvuk pjesme sa mobilnog telefona koji se nalazio nekoliko metara ispod mene. Melodija je govorila da je nedostižno daleko od mene. My-My Kind Of Girl, Ramones. Hm, nisam se snašao u prvi mah jer mi ta melodija nije zvonila od Nove godine, a sad je bliže bila nova Nova godina nego ona stara. Još sam se jače iznenadio kad sam shvatio čiji je broj memorisan tako da se začuje baš ta polifona melodija kad me izvjesni korisnik zove. Bila je to najljepša djevojka na svijetu. Pa kud baš sad? Bar da sam nedostupan. Ovako će ispasti da se ne želim javiti. Šta da radim, šta da radim? Da li da skačem? Koliko će još zvoniti, isplati se skočiti? Isplati se, znam, znam, sad ću... I dok sam ja sam sa sobom vodio raspravu i dvoumio se, dok je onaj pametniji dio mene nagovarao onog glupljeg da skoči, telefon je zašutio. Bilo je jasno da je to najgori dan na hrastu ikad! U daljini sam vidio kako mirno sjedi ista ona sova i gleda me velikim očima. Mudra sova. Ona je znala kako sam glup ispao. Odletjela je opet u suprotnom pravcu od moga.

Vjeverica mi je donijela kestenje, ja sam njoj dao šaku najboljih žireva koje sam toga dana nabrao. Bilo joj je neugodno uzeti. Ipak, ponijela ih je, uz riječi zahvalnosti. Onda je otišla svojim poslom, a ja sam malo pjevao I Remember You. Jedan šumski slavuj je čuo dio kad sam pjevao:

I remember lying awake at night and thinking just of you
But things don't last forever and somehow baby
They never really do They never really do

pa je došao bliže, pozvao svoje prijatelje, prateće vokale, pa su svi zapjevali refren. Kakvi glasovi!

Onda sam smišljao plan za silazak, ali ništa. Naišao je i neki šumar. Odmah sam viknuo, gledajući čas u njega, čas u nijemi mobilni telefon.
"Pomozite mi, dajte da siđem. Pogrešno sam procijenio visinu drvoa, dajte neku pomoć", našalio sam se sa genitivom.
"Ne mogu, ne mogu. Nije to moj posao, nisam plaćen za to. Ja samo sebe gledam, samo sebe gledam. Što si se penjao, ko te tjerao gore, što si se penjao? Nemam vremena, nemam vremena, samo sebe gledam, samo sebe gledam...", rekao je on i otišao. Ljubitelj ispravnog genitiva, cjepidlaka.

Ubrzo je naišla i neka ekskurzija, izlet osnovaca, nije ih bilo puno. Čuo sam ih kako, dok guraju kekse i sendviče u svoja mala usta, pjevaju "...danas nam je divan dan, divan dan, divan dan...", pjevali su to svom učitelju. Odmah sam se iznervirao jer mrzim tu pjesmu, a posebno kad je đaci pjevaju na nagovor slavljenika koji je slavio četrdeseti rođendan kao da se tu ima nešto slaviti. Đaci su pičili šumom, pjevali, vikali, trači. Neki visoki me primijetio. Obavijestio je nastavnika. Došli su ispod drveta, gledali me i nastavnik je pričao:
"Vidite, djeco, ovo je šumski čovjek. Živi na drveću. Rijetka je vrsta. Hrani se žirovima, a često je u simbiozi sa ostalim životinjama. Rijetko silazi na zemlju. Podmukla je i opaka životinja. U nuždi napada i čovjeka, iako najviše voli žirove..."

"Nastavniče nastavniče", rekla je jedna mala piskutavog glasa. "Je l' se kaže žirovi ili žirevi?"
On je malo razmislio pa rekao:
"Idemo, djeco, pjesma, 'ajmo..."
"Profesore, sad kad si ih naučio ko sam i šta sam, pomozi da siđem. Neću te napasti ako si čovjek, nije nužda, malo prije sam obavio sve nužde, i veliku i malu. Budi čovjek, 'ajde", zapomagao sam.
"Idemo, djeco", rekao je on i poveo školarce. Jedan se okrenuo i mahnuo mi, a jedan se uhvatio šakom za spolovilo i pokazao mi šta je učinio uz neko coktanje usnama kao da želi poručiti konju da krene vući kola u koja je upregnut. Uzeo sam najveći žir i pogodio ga u čelo pa je pobjegao. Jedan drugi, bucmasti, došao je do drveta i bacio mi vrećicu gumenih bombona, a i jednu jabuku koju nisam uhvatio, ali je on ponovio postupak pa se ona našla u mojim rukama.
"To je sve što imam, pojeo sam ostalo", rekao mi je dečko.

Učenici su otišli, a iza njih je ostala ugažena trava, papiri, kutija od zdenka sira i jedna đačka pašteta. I ja sam sa sobom, okružen životinjama. Jedan čvorak mi je donio mušmulu i ispustio mi je u krilo. Ja sam njemu skinuo sa krila neku paučinu koja mu je smetala. Jedna vrana je letjela visoko iznad mene. Divio sam joj se dok sam jeo mušmulu.

Ha, nikad se neću izvući, a bilo bi baš lijepo vratiti se u grad, među ljude, kod šumara, lovaca, kod nastavnika i đaka, kod onih izviđača koji su me tako okovali na drvetu ostavljajući kamenje ispod stabla. Gledao sam u daljinu kad sam osjetio nešto što mi se iznenada našlo na glavi. Prešao sam dlanom preko tjemena i razmazao to nešto.
"Izvini, molim te, nisam te vidio", rekao mi je divlji golub. "Ja stanujem gore na vrhu, a ti si se namjestio baš ispod mog WC-a. Izvini, molim te..."
"Golube, šta se izvinjavaš, nema potrebe, nisi me vidio. Svako me se dogodi. Problem bi bio da si me namjerno posrao..."
"Tako je jedan moj dalji rođak koji živi u gradu, mi ga u šali zovemo urbani golub jer je to sad moderno, posrao nekakvog Alberta. Kasnije smo čuli da se ljudi nalaze na tom mjestu i kad se dogovaraju kažu 'naći ćemo se tamo gdje je golub posrao Alberta', ha, ha? Je l' ti smiješno to?"
"Smiješno mi je", nasmijao sam se. Bilo mi je smiješno.

Već sam se navikao na život na drvetu. Izašao sam na južnu stranu, otišao na udaljene krajeve grana i izložio se suncu, da uhvatim malo D vitamina ne znajući koliko ih ima u žiru, imajući vječni strah od hipovitaminoze. Gledajući u daljinu, mislio sam o žirevima i odlučio da istetoviram jednoga na svakoj ruci, a oko njih grane i lišće, da ne budu usamljeni. To će mi biti prva stvar kad se spustim. Kad? Jednog dana...

Dani su prolazili, zalihe hrastovih plodova su se smanjivale. Devetog dana sam ležao čitav dan. Dokoličario sam. Brojio sam listove da prekratim vrijeme do večere, to još nisam radio otkako sam doselio na drvo. Prebrojio sam oko devet hiljada na granama ispod mene, a onda prekinuo jer mi je dosadilo i učinilo mi se besmislenim. Odjednom mi se zacrnilo pred očima. Nisam više mogao izdržati. Spustio sam se do najniže grane, pogledao dolje, opet zažmirio i pomislio da skočim. Ali nisam. Previsoko je bilo, nisam mogao znati da li ću ostati čitav. Nisam bio dovoljno hrabar. Ili dovoljno lud? Krenuo sam u dnevni boravak, tako sam zvao dio krošnje okrenut prema jugu, tamo sam provodio najveći dio dana. Međutim, okliznuo sam se, izgubio ravnotežu i našao se na putu za prizemlje. Tačnije, bio je to podrum, prizemlje sam mimoišao u letu. I, ništa, dočekao sam se na noge, kao moja prijateljica divlja mačka. Stajao sam između dva kamena. Pogledao sam prema gore. Vjeverica, tetrijeb, gusjenica, divlja mačka, divlji golub i kebar su mi mahali. Slavuji su pjevali. Pozdravio sam ih i pošao prema gradu. Zviždukao sam bolje nego prije. Slavuji su me naučili. Melodija je išla nekako ovako:

Went to my girlfriend's yesterday
The only thing I wanted to say
Is little girl won't you
Come out and play, yeah

Slavuji su zapamtili pjesmu koju sam gore često pjevao. Pjevao sam je čitave dane, a oni su bili sluhisti, nije im bilo teško skinuti melodiju.

Ispričao sam priču sa hrasta familiji, prijateljima, komšinici, jednoj"telefonskoj" poznanici s kojom sam se često čuo, ali ona iz nepoznatih razloga nikad nije htjela da izađemo i pričamo gledajući se u oči. Čuli su je i neki nepoznati, tu šumsku priču. Divili su mi se. A nije bilo lako provesti osam i po dana dana gore.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam opet otišao do šume. Krenuo sam istim putem, na isti način. Došao sam do drveta, gledao ga, divio se, uživao u njegovoj vanjskoj ljepoti. Bio je malo ljepše i veće nego kad sam prvi put stajao ispod njega. I, za nekoliko sekundi, ja sam dohvatio prve grane, prizemlje. Obišao sam krošnju, krenuo da se vratim. Došao sam na najniže grane i...
Skok je izgledao kao samoubistvo. Kao da su se grane podigle još nekoliko metara od zemlje. Otišao sam među najgušće grane i smjestio se. I dugo razmišljao... Iznad mene su pjevali slavuji melodiju I Remember You. Glavni slavuj je imao nešto duže perje na glavi od uobičaje. Namjestio sam se između dvije grane, zagledao se prema nebu i počeo razmišljati.

Hrast (drugi dio)

mladiluk | 16 Maj, 2007 03:41

Probudio sam se rano, oko šest-sedam, tako mi je izgledalo. Za doručak sam imao žireve. Za ručak isto, ali malo više nego za doručak. Osvježio sam se rosom što se zadržala na listovima, a i listovi su bili osvježavajući. Onda sam malo odmarao. Nije bilo televizora pa nije bilo ni gluposti koje bih slušao. Gledao sam šumu. Životinje su prolazile, radile su, igrale se. Ja sam razmišljao o mami, tati, baki, djedu i moja četiri brata i četiri sestre kad sam vidio jedno krdo divljih svinja ( hi, hi, uspoređuje se sa svinjama, a mi smo ljudi, on je prljav i glup, mi smo čisti i pametni, pala mi je napamet jedna klinka iz drugog gimnazije, matematika joj je loše išla, sjetio sam se, ali se rano počela šminkati). Hm, neće me tražiti još jer se ne brinu za mene dok me nema devet dana.

Onda sam se trećeg dana zabrinuo. Naime, jedna gusjenica je u rano jutro dopuzala do mene i njuškala me svojom dlakavom zelenom glavom na čijem je vrhu bio mali ljigavi nos žućkaste boje.
"Ej, šta ćeš ti tu?"
"Šta, pa ja tu živim."
"Da, ali jesen je. Otkud ti sad?"
"Šta otkud? Malo kasnim. A ti sve obavljaš na vrijeme?"
"Ne baš."
"Šta se onda čudiš. I jaka stvar postati leptir. Brzo umreš. Gusjenica bar ima šta da čeka i čemu da se nada...", pričala je ona gledajući čas u mene, a čas u vrh jedne od svojih mnogobrojnih nogu.

Tog dana je naišla i vjeverica. Obećala mi je da će mi narednog dana donijeti kestenja. Zauzvrat, ja sam njoj obećao žir, a ona se stidljivo nasmiješila. Znao sam da me neće iznevjeriti. Nije bilo razloga da sumnjam u životinje.

Gledao sam oko sebe grickajući jedan žir. Malo dalje je bila jedna mušmula puna plodova. E, jebemti, da sam se tamo popeo, mislio sam u sebi. A da jesam, žalio bih što nisam na hrastu gledajući ga sa mušmule. Pohlepni i nikad zadovoljni ljudi. I ja, jedan od njih. Ne kao drugi, ali sličan njima. Uvijek žele ono što im nije na dohvat ruke, ono što nemaju, nikad zadovoljni. Učio sam od životinja. Malo dalje su se ljubile dvije gugutke. Odonosno gugutka i njen muški partner. Kljunovima. Pa da, to su ljudi od njih i vidjeli i prisvojili sebi.

Zadremao sam malo tokom dana pa sam bio ljut kad sam se probudio jer sam izgubio dan. Isto tako, bio sam ljut i zato što po noći neću moći spavati. I tako je i bilo. Šuma je utihnula. Ja sam gledao u mrak. Ispod mene su se čuli sitni koraci goblina, hobita, vilenjaka, patuljaka i homogoblina. I još nekih bića za koje uopšte nisam vjerovao da postoje, a sad sam bio siguran da su ispod mene. U mraku sam poželio da naiđe i neka dobra vila, ali sam znao da su one rijetke i da je gotovo nevjerovatna mogućnost da se dobra vila zatekne baš ispod mog drveta. A i tada bi me smatrala čudakom, da naiđe. I ja se ne bih snašao, a ona bi već otišla. Ja bih ostao na drvetu zakovan mislima za trenutak kad je vila bila tu. U razmišljanju me prekinuo jedan veliki pogled sa susjednog drveta. Bila je to sova. Prepoznao sam je po velikim žutim očima. Ona me tiho gledala, a onda odletjela na drugu stranu. Više se nije vratila. Ispod mene su goblini nastavili svoju igru. Zaspao sam.

Probudio sam se nešto kasnije nego obično. Preskočio sam doručak. Ostao sam u krevetu. Razmišljao sam kad ću kući. Onda je došao neki kebar da mi pravi društvo. Gledao me i ništa nije rekao.
"Dobar dan, dečko", rekao sam mu ozbiljnog lica. On je zastao trideset centimetara ispred mog nosa.
"Dobar dan. Zašto me pozdravljaš tako službeno? Gledam te već dva dana, znamo se, valjda smo komšije", rekao mi je.
"Zdravo, dečko", ponovio sam ležernije i manje službeno, nekako komšijski.
"Tako je bolje. Ja sam sa dvije grane iznad, komšija", rekao je i pružio prvu prednju desnu nogu da se upoznamo. Pružio sam ruku, a on se strmoglavio sa grane nakon kontakta. Uplašio sam se. A on je podigao krila i odletio na granu sa druge strane.
"Šta si se usr'o? Imam krila, gledaj. Letim kao vrabac, iako sam se malo udebljao."
"E, kebar, nemoj me tako zezati, vidiš da sam zabrinut jer ne mogu dolje. E, da, jesi ti kebar, hrušt, gundelj, šta si?"
"Ja sam kozak obrubljeni, znaš me sigurno iz albuma Životinjsko carstvo, broj 35", slatko se i široko nasmijao, a onda nastavio. "Zovu me ljudi raznim imenima koje su sami smislili, a mene baš briga za to. Sve sam to i mnogo šta drugo. Najviše volim kad me oslovljavaju Melolontha melolontha, to ti je na latinskom, ne znam jesi li išao u gimnaziju ili u srednju šumarsku i da li to znaš. Eto vidiš, mi postojimo i prije Rimljana, i onda su nas tako zvali, na latinskom, možeš mijenjati naše nazive kroz latinske pedeže. Spektakl. Stariji smo od svih vas. A ne kurčimo se kao što to ljudi rade pričajući o svojim nacijama. A moj je praprapraprapračukunpračukundeda, pa na jedanaesti, vidio kad su Hrista vodili na raspeće."

"A otkud ti sad tu?..."

"Kako otkud, pa tu sam rođen, na baš na ovom hrastu, tamo s one strane", pokazao mi je jednom od desnih nogu, a podigao je i jedno krilo. "Ali mi ne smeta što si došao. Naprotiv. Radujem se. Pa nisam ja primitivac bez obzira što sam ovako malen i letim slabije od orla i albatrosa, a i buba-mara je vještija. Kad bih tebi prigovorio što si došao na drvo na kojem sam ja rođen, bilo bi kao da da ti prigovoriš meni kad dođem zujati i letjeti oko lampe ispred zgrade u kojoj živiš. Nema lampi u šumi niti ima hrastova u gradu, baš. A zašto bismo se ograničavali na takve prostore? Pa nismo pičke. Znaš li ti koliko ima hrastova i koliko zgrada na svijetu? I sad da se ja ograničim samo na jedan jer hrast jer taj moj hrast veći od tvog. Ili je vredniji od jablana. A kad odem na drugi hrast, ako sam pametan, znam da bih zahvaljujući takvom pogrešnom stavu ispao da jedem fekalije, govna, kako kažete vi ljudi. Pa nisam glup. Ja bih volio da zaronim u jezero Loh Nes i da pozdravim onog domaćina, ono divno čudovište, da odem da vidim Jetija i da se sprijateljim s Mogwaiem. Zatucanost, moj prijatelju. Ma daj...", pričao je on i ja sam jedva došao do riječi.
"Ma ne to, pitam te otkud ti sad tu. Pa je l' niste vi ljetne životinjice?"
"A šta da ti kažem...", počeo je on zabrinuto i pomalo tužno. "Svi se mi negdje zeznemo u proračunu, pogrešno procijenimo neke stvar, imamo veća nadanja nego što su realne mogućnosti. Šta da ti kažem, nije jednostavno. Život nas odvede na razne strane... 'Ajde zdravo, idem raditi. Vidimo se poslije podne."

Ja sam spremio ručak. Bio je četvrtak, a za četvrtak sam odredio da jedem žir. Oko dvije šake žireva. Brzo sam odlučio šta ću jesti, to je odličan izbor za četvrtak. Onda sam se pentrao po granama da se razgibam i da se ne udebljam od jake hrane. Nisam ni sumnjao da su tako sočni žirevi izuzetno kalorični. I dok sam se penjao ka vrhu drveta, nešto je puklo. U trenu sam pomislio da je grana ispod mene, ali nisam padao. Onda još jednom.
"Bježi, bježi", viknuo je onaj tetrijeb, moj poznanik. "Idu lovci, jeb'o sam im mater u usrana usta."
"Pa je l' i ti psuješ, tetrijebe?"
"A kako ne, šta se čudiš? Imam više razloga za to nego ti. Bježi, budalo, to su ubice!"
Spustio sam se niže i sakrio se, on je odletio i lovci su nestali. Velika ptica se vratila i zadihano mi je govorila.
"Strica su mi ubili prošli mjesec, ranjenog su ga dokrajčili lovački psi, za komad kosti od jadne svinje. Jebem im mamu da im jebem, svima. Ista ova dvojica lovaca. A prošlog vikenda nisu puno pucali, spasili smo se. Samo su se namjestili ispod jednog drveta i gurali u usta jedan drugom neku batinu što im raste među nogama. Pored toga što nas vole ubijati, vole i ovo drugo raditi u šumi. Oooo, jebem li im majku. A kako sam se smijao samo kad je jedan od njih stradao nedavno. Neki je spustio pušku tako nisko, promašio jednog mog prijatelja u letu, i na drugoj strani pogodio nekog mamlaza sa šeširom i perom moga pradjeda direktno u oko. O, kako smo se samo smijali."
Onda sam ja pružio ruku, a tetrijeb krilo i polurukovali smo se. On je odletio jer ga je čekala njegova mlada prijateljica koje je živjela u drugom kraju šume, a tata ju je pustio na kratko samu. Bila je mlada i nije joj dozvoljavao da sama leti po šumi i livadama.

Ostao sam na grani sam i zamišljen. Skinuo sam čarape. Kažiprstima ruke sam očistio prostor između prstiju na nogama. Bilo je dosta crnoga. Onda sam čarape okačio na granu da se provjetre. Naišla je jedna divlja mačka. Bila je impresivna, baš kao i sve mačke. Upoznali smo se. Pričali smo nekoliko minuta i ja sam odlučio da joj poklonim obe čarape. Njoj su bile potrebnije, imala je tri mladunca, a noći su postajale sve hladnije. Bar nešto korisno da učinim toga dana...

(nastaviće se...)

Hrast (prvi dio)

mladiluk | 15 Maj, 2007 04:31

Ušao sam u šumu. Sve je izgledalo tiho i neobično mirno. Znao sam da nije tako. Bilo je tu na hiljade životinja koje su obavljale svoje svakodnevne poslove. Šetao sam gazeći po suvoj zemlji i krhkim grančicama osluškujući šuštanje lišća. Naišao sam na jedan veliki hrast, slučajno, nikad ga ranije nisam vidio. Stajao je ispred mene, gledao sam ga. Sjetio sam se kako sam se nekada penjao na trešnje. Penjanje na trešnju je vječno izazovna disciplina. Možda jednog dana postane i olimpijski sport. Kad mogu konjički sport, ono metenje po ledu i muška odbojka, zašto ne bi moglo i penjanje na trešnju ili neko drugo drvo?

Hrast je bio velik, lijep i zdrav. Kora je bila suva i hrapava i ja sam se na hrast u trenu uspentrao. Kao što se alpinisti penju na planine, tako sam ja uživao penjati se po drveću. Malo sam pogledao okoliš s tog drveta. Šuma je izgledala neobično pitomo, kao neki uređeni park. Onda sam se malo odmarao, pa se onda penjao na vrh i na krajeve grana vježbajući kako da dođem do najsočnijih plodova trešnje. Rizikovao sam da padnem i da pauziram čitavu sezonu, a možda i sve buduće sezone, ali trebalo je vježbati. Postoji voće tako slatko i ukusno da se zbog njega vrijedi penjati na grane na koje i one malo deblje ptice oprezno staju, a vjeverice upozoravaju svoj podmladak na opasnost. A kad dođeš do takvih rubnih grančica do kojih samo rijetki stižu, shvatiš da su plodovi često crvljivi. Ili više ne vrednuješ toliko taj cilj dok se ponovo ne udaljiš. Sigurno ne kao prije toga. Ili tek tada shvatiš koliko se isplatio napor jer se potvrdi da to jesu navredniji plodovi.

I kad sam krenuo dolje, pojavio se problem. Izgledalo mi je visoko da skočim. Nije samo izgledalo, bilo je stvarno visoko. Skakanje je otpalo. A nisam mogao sići drugačije. Kako sam se samo popeo, da mi je znati. Otkud sam sam sebe doveo u ovakav položaj? Razmišljao sam, premišljao, mozgao, pametovao, ali ništa. Onda sam dumao. Nije dalo rezultata. Odustao sam od dumanja. Analizirao sam. Tek tu nije bilo koristi. Blago jesenje sunce sve se više spuštalo, a ja nisam nalazio riješenje. Zatvorio sam oči pomišljajući na skok, ali sam u mraku koji su stvorili kapci vidio samo gips i štake. Bio sam optimista, dobro bih prošao s tim, bilo je i nekog kamenja dolje. Pao mi je na pamet i Keith Richards i njegova avantura vezana za palmu pa sam čvršće stisnuo granu koju sam držao desnom rukom.
Osvrnuo sam se, nijedno drvo nije imalo kamenja oko svoga debla, samo moj hrast. E, jebemti izviđače i onoga ko ih je okupio i ko im je rekao da tu kampuju. Da im jebem. Te im jebem. Pružio sam nogu, ali je klizila niz koru hrasta. Onda drugu, ali se ponovilo isto. A kad sam se upetljavao u ovo sranje onda nije klizila nijedna. Izuo sam patike, stavio ih na granu pored i pokušao bosonog. Nije išlo, a i jedna patika mi je pala na zemlju, desna. U bijesu sam i onu drugu, lijevu, bacio za desnom i već narednog trenutka požalio zbog toga. I tako bosonog sam se nastanio na drvetu.

Izvadio sam telefon iz džepa da vidim koliko je sati i da se organizujem i isplaniram vrijeme koje mi je preostalo toga dana. Odjedno se nešto bučno oglasilo iznad mene i ja sam se trznuo, a telefon mi je ispao iz ruke završio između dvije patike. Dobro, bar mi ništa drugo nije preostalo što bi mi moglo ispasti pa se tako ni moj položaj neće pogoršati. Pogledao sam u krošnju. Tamo nije bilo nikoga. Iza nje je bilo nekoliko tamnih oblaka, ali "neće valjda kiša", ponadao sam se.
Hrastova krošnja. Moj novi dom. Privremen, nadao sam se. Da, privremen. Ostaću ovdje duže nego što sam pomislio. Gledao sam hrast očekujući nešto, neki odgovor. Hrast je šutio. Kao neki krupni i mudri dobrodržeći pedesetogodišnjak koji drema i koji je sve svoje probleme ostavio u prvoj polovini života i spokojno ušao u drugu polovinu. Nisam ga zanimao. Mislio je da me prihvatio. Imao je dobar raspored grana i ja sam se tu odlično uklapao. Možda je i hrast želio društvo, ali se nije lako navikavao na strance. Onda sam odlučno krenuo prema dolje, ali sam brzo odustao, čim sam vidio s koje visine trebam završiti svoj pohod u osvajanju visina. Nema šanse da siđem. Koliko sam mogao, pogledao sam stanje na svojim leđima. Jedna suva grančica i jedan list. Krila - ništa. Letenje - ne, možda u drugom životu.

Budući da sam dobro jeo toga dana, a putem do šume pojeo kutiju napolitanki, nisam bio gladan. Namjestio sam se između jedne debele i jedne malo manje debele grane, naslonio se na dvije podeblje i opustio se. Ubrzo sam zaspao. Sanjao sam more. Otkud to? Pa, eto tako, more, iako u blizini nije bilo ni bare, a kamoli nešto veće. Ili ja nisam znao ni za kakvu baru. More, plavo i veliko. A u šumi sam, ne znam izlaz, zatočen, vezan, nemoćan. I šta sanjam, vodeno prostranstvo? Logično, nakon svega. Da ležim negdje u Crnoj Gori ili u Grčkoj, psovao bih ležeći dok me leđa peku od sunca i dok trpim opekotina trećeg stepena, i sanjao bih šumu i kako mirno ležim smješten između hrastovih grana.

Ujutro sam se probudio iznenađen. Onda sam se sjetio prethodnog dana. Penjanje. Ptice su pjevale oko mene. Ja sam deset minuta sjedio mlateći nogama napred-nazad. Kad je desna ispružena napred, lijeva je nazad. Kad je lijeva nepred, desna je iza. I tako deset minuta. Gimnastika. Razbudio sam se. Onda sam protrljao oči. Krmelja nije bilo. E, šta ti je šuma. Priroda. U tom mi je trenutko bilo jasno da je She's The One najbolja pjesma koja je ikad snimljena. A ni one koje još nisu bile snimljene nisu bile bolje od nje. Priroda. Prosvjetljenje.

"Dobro jutro", rekao sam velikom tetrijebu koji je onako velik stajao iznad mene i pripremao se za dnevne zadatke. Naumio je osvojiti jednu ženku. Od proljeća planira da to učini. Ne od ovogodišnjeg proljeća. Ptice. Velike ptice. Zaljubljene ptice. Velike zaljubljene ptice.

Dva zraka sunca su se probila između grana, naizgled lako. Izvršile su svoj cilj koje im je sunce zacrtalo kad su se onako mladi spremali na put prema maloj planeti naseljenoj dobrim dijelom lošim bićima na dvije noge, pri čemu ne mislim na ptice. Napravio sam plan sa svim obavezama koje trebam ispuniti toga dana. Plan je imao samo jednu tačku: sići sa drveta nepovređen. Na kraju dana sam zaključio da iz čitavog dnevnog plana nisam ispunio samo jednu tačku. Bio je to čak i spjeh, bar nisam psovao. Zaspao sam i nisam bio gladan. Mi, šumska bića, ne jedemo svaki dan. Priroda.

(nastaviće se...)

Marš ljevorukih

mladiluk | 04 Maj, 2007 16:49

U subotu će u Novom Sadu biti održana parada ljudi koji pišu, kašiku drže i mnoge druge stvari rade lijevom rukom jer im je tako lakše. Naziv skupa je "Marš levorukih". Ovo je prvi takav skup kod nas dok se u svijetu već godinama unazad održavaju slične manifestacije. Imao sam priliku da razgovaram sa organizatorom skupa koji želi ostati anoniman, bar za sad.

"Istorija levorukih seže daleko u prošlost ljudske civilizacije, pa i ranije...", rekao mi je odmah na početku.
"Misliš, kad je bog stvorio čovjeka?"
"Ne, mislim kad je bog stvorio prvog majmuna koji je koristio levu ruku za jedenje banana, jabuka i za penjanje. Od tog majmuna i mi vučemo koren, baš kao što vi vučete gen od desnorukih majmuna. Kroz istoriju su mnogi ljudi koji su koristili glavu koristili i levu ruku za ostavljanje traga. Evo, na primer, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Albert Einstein i njegovi rođaci Klaus i Udo Einstein, Maria Curie, Franz Kafka, Mark Twain, Beethoven, Mozart, Goethe, Aristotel, Charlie Chaplin, Cezar, Robert de Niro, Matt Dillon, Keanu Reeves, Sylvester Stallone, a i Rocky Balboa, logično. I Luke Perry."
"A sad mi je jasno zašto su djevojčice masovno prelazile na pisanje lijevom rukom u vrijeme one serije."
"Onda Drew Barrymore, Greta Garbo, Nicole Kidman, Marilyn Monroe, sestre Olsen, Julia Roberts, Paul McCartney, Ringo Star, Michale Stipe..."
"Michael Stipe?", ponovio sam.
"Ma dobro, ni mi nismo baš ponosni na njega, zaboravi da sam ti to rekao. Zatim Jimi Hendrix, Kurt Cobain, Bob Dylan, Billy Corgan..."
"Billy Corgan piše i svira lijevom rukom???"
"Da, što se čudiš? Samo je on žrtva nasilja pa je naučio i desnom jer tako bolje izgleda bend na bini, kad su vratovi gitara okrenuti na istu stranu."
"Jebemti, kad je napisao Stand Inside Your Love desnom rukom kakvu bi tek pjesmu napisao da je pisao lijevom, kako priroda nalaže?"
"Honestly je pisao levom. Onda Matt Groening i Bart Simpson, James Cameron, Edwin Aldrin, Nietzsche, njega sam zaboravio kad sam govorio o filozofima i piscima. A sportisti - gledaj sad: Martina Navratilova, Connors, Monika Seleš, McEnroe, Lendl, Bobby Charlton, Pele, Maradona, Romario, Platini, Hugo Sanchez, Gullitt, Van Basten, Van Baturan, Larry Bird i Zoran Radović (ili je samo ostavljao utisak da igra levom rukom). Imamo i negativnih primera. Bill Clinton i Bruce Willis koriste levu ruku za ono za šta vi koristite desnu, i za još neke druge stvari. Moraš znati da sam ja ponosan na pripadnost levorukima i da smo mi generacijama unazad takvi. I moj pradeda je pucao levom rukom. Solunac je bio..."
"Valjda je važnije pisati nešto nego pucati danas, majka mu stara..."
"Slažem se, pucati je lakše. Ali probaj ti da pišeš počevši od desne ivice pa ćeš videti."
"Lakše bi mi bilo pisati pisanim ćirilićnim slovima nego tako, haha."

Cilj skupa je da se skrene pažnja na ove ljude koji žive pored nas i s nama, a razlikuju se samo po tome što im je prevaga na suprotnoj moždanoj hemisferi nego kod većine. Namjera ljevorukih je da u svakom sazivu skupštine učestvuje između tri i pet posto ljevorukih od kojih bi bar trećina bila ženskog pola. Uskoro bi trebala biti registrovana i Demokratska partija levorukih (DPL) koja bi bila umjereno lijeve orijentacije. Istovremeno se zahtjeva i dozvoljavanje brakova između muškarca i žene bez obzira kojom rukom pišu, bez obzira kojom rukom koji supružnik jede. UN već ima u planu da 29. februar proglasi danom ljevorukih. Jedna od ideja je i da se djeca u školama raspoređuju u klupe tako da ne smetaju jedno drugom. Veliki dio sukoba među đacima potiče upravo zbog toga što klupu dijele oni koji pišu različitim rukama pa se udaraju laktovima, a onda se sve to završava tučnjavom u hodnicima i školskom dvorištu. Isto je i kod igranja stolnog tenisa u parovima, kod rukovanja koje je samo po sebi neugodno, a možete misliti kako je kad se pruža nezgodnija ruka. Organizatori napominju i da je sve podređeno desnorukima: mijenjač u autu, pisanje (kažu da razmrljaju tekst jer pišu s lijeva na desno pa rukom prelaze preko napisanog), otvarači za konzerve, makaze, foto-aparati, kanap na vodokotliću i da oni žele da postojeću diskriminaciju, neravnopravnost i teror desnoruke većine svedu na najmanju moguću mjeru. Ističu i to da oni nisu "levaci" nego levoruki.

Nije rijedak slučaj da roditelji, nastavnici, komšije ili televizijski voditelji odvikavaju djecu od pisanja lijevom rukom i tjeraju ih da se prebace na desnu smatrajući ovu pojavu defektom. Zato će uskoro biti otvorena "Sigurna kuća" u kojoj će se pomoć pružati ugnjetavanoj djeci, žrtvama nasilja u porodici zbog lijeve ruke. Djeca će u toj kući imati džojstike za ljevoruke, vrata podešena njima, kao i sve ostale potrebe prilagođene sebi. I tamo će biti sve dok roditelji ne prihvate prirodno stanje stvari.

Skup će početi u 17 sati. Već se sad dijele majice u centru grada na kojima piše "I ja sam levoruk". Podršku su pružile mnoge organizacije, a i poznati ljevoruki ljudi kao i nekoliko ljevonogih među kojima i Dragan Džajić, Dejan Savićević i Mitar Mrkela, kao i oni koji su podjednako dobro koristili obe kao što je Darko Pančev, a iz Njemačke je pismo podrške poslao i Karl Heinz Rumenigge. Normalno, tu su i neki vaterpolisti, šahisti i teniseri dok su se organizatori ogradili od podrške odbojkaša. "Ne želimo mešati babe i žabe, mi smo ipak normalni", rekli su.

Kao i uvijek u ovakvim situacijama, prijetnjama su se oglasile i ekstremne organizacije desne orijentacije koje žele spriječiti ovo okupljanje i, kako kažu, "razbiti skup ovih bolesnih ljudi kojima je cilj da otmu Kosovo i zagospodare svetom". Iza svega stoje organizacije "Desna ruka", "Desnoruka deca", "S tri se prsta krsti moja desna ruka", pokret "Krv, limfa i hlorofil" i "Pokret Isidora B".

I među policajcima postoje oni koji pendrek drže lijevom rukom, a lupaju jednako jako kao njihove desnoruke kolege. Meni preostaje da poželim prijatan i miran vikend koju god ruku češće koristili.

Šta ćete jesti danas?

mladiluk | 01 Maj, 2007 10:47

Jedan je mladi čovjek (nisam ja) jednog dana odlučio da izvede svoju ženu (vidite da nisam ja, ja nisam oženjen i nemam ženu) na ručak. Nije bilo povoda za taj ručak. Jedini povod je bio taj što su bili gladni i što ljudi s vremena na vrijeme moraju jesti. Otišli su na periferiju velikog grada u kome su živjeli. On je volio jesti janjetinu, a i za nju je pretpostavio isto jer za njega ništa ukusnije od janjetine nije postojalo.

Parkirao je ispred restorana, pazeći da ne stane na put koji je vodio u veliko dvoriše iza restorana. Iz tog dvorišta je upravo nailazio auto koji je vukao praznu prikolicu ograđenu metalnim rešetkama. Taj je auto išao po krumpir i luk, a rešetke su služile za to da povrće ne pobjegne. Ili je išao po janje? Ne znam tačno. Zaustavio se čovjek pored metalnog ražnja zatvorenog sa tri strane na kome se okretalo janje nabodeno na ražanj. Jedan dio ražnja izlazio je kroz njegov analni otvor, drugi kroz širom otvorena usta iz kojih je virio jezik. Oči su janjetu bile širom otvorene, ali janje nije vidjelo čovjeka i njegovu ženu, samo se neprekidno okretalo u krug pored žara uz pomoć malog elektromotora.

Sjeli su čovjek i žena unutra, uz prozor. Došao je konobar u bijeloj košulji i primio porudžbinu, kilogram mesa od janjeta i bijelo vino. I sve što ide uz to. Konobar je rekao da ništa ne brinu jer je njihova janjetina topla, a i mlada jer su janjci odvojeni od svojih majki kako bi njihovo meso bilo što sočnije, a dodao je i da se janje koje će jesti hranilo samo mlijekom i da će gosti uživati u hrani. Otišao je, a žena se uozbiljila. Kroz njenu je glavu prošla slika dojenja njene djece. Sjetila se kako dijete, kao mala životinja, sisa sisu i izvlači mlijeko iz nje namještajući se zatvorenih očiju. Baš kao i male mačke. Baš kao i mali psi. Baš kao i malo janje. Pobjegla je od tih misli.

Konobar je bio zaista brz. Donio je hleb, sol, luk, vino, očekivalo se meso i sve što ide uz to. Čovjek je, da bi na miru jeo, odlučio da ode u toalet da opere ruke. Toalet je bio u zadnjem dijelu restorana, u pozadini. Kad je stigao tamo, morao je sačekati jer je jedna kabina bila zauzeta, a u drugoj je čistačica otčepljivala WC šolju pa ga je zamolila da se strpi. Čovjek je rekao da nema problema i stao uz prozor koji je bio odškrinut. Začuo je glasove iza svojih leđa. Osvrnuo se. Jedan čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima u kojima se vidjelo nekakvo zlo stajao je ispred nekog obora omeđenog drvenom ogradom. Pored metalnih vratašaca bila je obješena bijela koža niz koju je klizilo nekoliko kapi soka od višanja, ili krvi, nije vidio jasno, ali bilo je crveno. Onda je taj čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima ušao unutra, u ruci je držao nož, nož je bio velik i oštrica se vidjela izdaleka. U oboru je stajalo nekoliko bijelih životinja. Prišao je jednoj ovci pored koje je stajalo janje. Ovca je uzmakla prema uglu, janje ju je slijedilo sakrivajući se iza nje. Onaj čovjek u prljavoj odjeći je odložio nož i krenuo prema janjetu. Uhvatio ga je i ponio prema izlazu. Ovca je krenula za njim. Čovjek u prljavoj odjeći ju je odgurnuo nogom, ona je zastala, a onda opet krenula za janjetom uz jasan meket. Oglasilo se i janje. Čovjek u prljavoj odjeći je izašao, zatvorio vrata i ovca je ostala zarobljena. Srušio je janje na zemlju, uzeo nož i čovjek koji je čekao ispred toaleta vidio je samo kako se crvena krv razlijeva po zemlji uz tužan zvuk janjeta koje je mrdalo nogama pokušavajući da se izvuče. Još je jedan auto, još je neko upravo stigao na svježu janjetinu.

Čovjek ispred toaleta se okrenuo, otišao do svog stola i rekao ženi da idu. Brzo su izašli, sjeli u auto i brzinom od sto deset kilometara na sat pobjegli. Taj čovjek više nikad nije jeo meso od janjeta.

www.restoranuplamenu.net
www.molotovljevkoktel.com

Meni

Pretraži

Kalendar

«	Decembar 2025					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Najnovije...

Kategorije

Generalna [212]