Mladi luk

Na pumpi za benzin

mladiluk | 11 Decembar, 2006 02:55

Skrenuo sam na benzinsku pumpu. Ispred one kućice sa staklenim zidovima nije bilo nikoga. Odlično. Sam ću uliti benzin u auto. Uvijek mi je bilo neugodno kad to rade zaposleni na pumpi umjesto mene. Pored toliko posla, još i to. Kud moraju brojiti novce, još i benzin da toče.
Rukavica nije bilo. Pogledao sam sa druge strane, ali ništa. Još bolje, konačno ću osjetiti benzin na svojim rukama, ima li išta ljepše od toga. I kako samo da pumpadžije stignu i rukavice staviti, ko bi onda unutra prodavao žvake i sokove? Pogledao sam gdje se nalazi euro dizel, i uhvatio crijevo. Pažljivi prodavac me iznutra gledao oprezno. Da li ću sve napraviti kako treba ili će on morati izaći i dati morati mi dati uputstva? Oko mene je sve bilo mokro, očigledno je neka žena bila prije mene na istom mjestu. Pa kako ne zna napuniti rezervar, zar to nije učila u školi, ili u auto školi? Nalio sam za 950 dinara. Mislio sam za 1000, ali moram neki bakšiš ostaviti pumpadžiji, dok ja uživam puneći rezervar, on me s rukama u džepovima gleda iznutra i žali što on ne može to isto. Zaslužio je. Zakačio sam crijevo, zatvorio rezervar s koga se cijedio dizel, a onda sam krenuo unuutra tražeći hiljadarku u mom novčaniku. A unutra, u kućici, očigledno je bilo toliko posla da je pored trojice pumpadžija bila i jedna žena.
"Dobro veče. Izvinjavam se što vas ometam u poslu, htio bih da platim ako može, ako imate vremena. Ako ne, ja ću sačekati", obratio sam se onome koji je izgledao kao da je glavni tamo, kao neki šef.
"Plati na kasi, mi smo u poslu, rekao je visoki čovjek pored police sa bombonima i čokoladama." Nije mi ni dobro veče stigao poželjeti od silnoga posla, pazio je jesu li svi bomboni i kroasani "7 days" poredani kako treba. Jer, kakva je to pumpa gdje nije sve na svom mjestu?
"Gospođo, moj je ovaj crveni auto", rekao sam,  onda sam pokazao jedini auto parkiran ispred kućice i pružio novce. "Izvinjavam se, malo su mi masne ruke od benzina, ali to je zato što nema rukavica ispred. Nemojte mi zamjeriti, sljedeći put ću ih ponijeti, imam kod kuće rukavice, ali sam zaboravan. Molim vas, izvinite, vrlo mi je neprijatno...", pokušavao sam se opravdati.
"To je 950 dinara. Hoćeš još nešto?"
"Molio bih vas dvije coca-cole."
"A to ne možeš kod mene, ja sam samo za benzin. To kod kolege moraš ako je on sad tu, ne znam, pogledaj."
Obratio sam se visokom čovjeku, ali je on rekao da je zadužen samo za bombone i čokolade. Onaj pored bio je zadužen za žvake, a tek treći, onaj najzaposleniji radio je u sektoru za pića. Krenuo je da mi doda dvije coca-cole, a ja sam rekao:
"Neka, ja ću sam uzeti da se ne saginjete", ali me on preduhitrio. "Hvala vam. Vrlo ste ljubazni. A i meni su masne ruke od goriva, ali bolje da su meni nego vama, da vam ne isklizne ta flaša, to nije za zezanje. Bolje da meni klizi volan u rukama, gospodine, a ne gazirana pića, jer, ona kad ispadnu i kad se otvore znaju prskati", objasnio sam mu. Dok sam čekao račun za sokove, prešao sam pogledom preko prodavnice i upitao šefa: "Vas trojica i dama sami radite ovdje, a pored mene evo stiže još jedan auto. Kako stignete to sve, kako uspijete?"
"Pa nije lako, ali radimo. Evo, ovo je kolega za diskove i novine", rekao je visoki pokazujući malog brku koji je izlazio iz WC-a zakopčavajući šlic.
"Bez obzira, nije lako. Toliko posla, a vas nema ni deset ovdje. Evo, ja ću biti vaš novi kolega za benzin i naftu, šta kažete? Imam i iskustva na sličnim pumpama. Je l' može?"
"Ha, ha, ha", svi su se glasno nasmijali. Nasmijao sam se i ja, ali malo tiše. Oni su nastavili jednako glasno. "Ha, ha, ha... Pa je l' ti misliš da je to tek tako, raditi na benzinskoj pumpi, sa benzinom? E, dečko, mlad si ti još... 'Ajde, sretan put i dođi opet. Ha, ha, ha."
"Hvala vam, doći ću. Čim mi nestane Orbita, evo mene. Živjeli!"
A ispred je neka žena pokušala uliti bar pet litara u svoj auto u kome sam vidio dva djeteta čije su glave bile priljubljene uz staklo. Raširenih su očiju gledali kako njihova mama postaje pumpić.

Jedan neobičan post

mladiluk | 06 Decembar, 2006 04:15

- Ja pišem blog, ja sam bloger
- Imam 29 godina i bojim se napuniti tridesetu, ali ne znam kako da to spriječim
- Nisam u potpunosti zadovoljan
- Volim tijesto s ljuspicama od soje u umaku od paradajza
- Mogu se udebljati tri kilograma za tri dana i skinuti tri kilograma za devet dana
- Ponekad pred nekima ispadnem glup zato što tvrdim da je kod djevojaka izgled lica važnije od sisa i guzice, ali mi to ne smeta jer sam u pravu

- U svakom trenutku znam koja je cura najljepša na svijetu
- Kad pada snijeg, ja ga gledam kroz prozor ili s ulice i nekad trčim po ulici dok pada, sam
- Nekad volim kad sam sam
- Nikad ne nosim košulje, a ne nosim ni hlače koje nisu traperice (pantalone koje nisu farmerice), volim Levi's 505
- Imam položen vozački ispit, registracija moga auta je 380-161 i volim je, tu registraciju

- Stalno pjevam dok vozim i znam da drugi vozači misle da im psujem majku kad me vide, a ne znaju da ja mame ne volim psovati
- Imam jednog stopostotnog prijatelja i još nekoliko onih za koje sam skoro siguran da su mi prijatelji
- Ne volim kad neko plače jer mi je žao
- Mogu izdržati nekoliko godina bez vazduha
- Dva puta sam ukrao "Kandi" čokoladice u prodavnici kad sam imao trinaest godina, zbog zajebancije
- Žao mi je što sam dva puta ukrao "Kandi" čokoladice kad sam imao trinaest godina
- Heroj sam albuma "Životinjsko carstvo"
- Perem ruke dvadesetak puta dnevno
- Ne volim se rukovati s ljudima
- Imam dugu kosu i koristim balzam
- Nekad sam veseo, a ponekad i ne
- Nikad ne pričam viceve, a ni ne smijem se vicevima
- Jednom sam vidio 78000 maraka na jednoj hrpi, uživo i ta hrpa nije imala veze sa kriminalom
- Imam 420 pjesama koje imaju veze s Ramonesima, ali ih nema na njihovim albumima
- Kad sam jako sretan, pojačam do kraja I Wanna Be Sedated i skačem po sobi
- Rijetko pojačam do kraja I Wanna Be Sedated i skačem po sobi
- Bio sam u Beču, Budimpešti, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Inđiji i u Srbobranu, ali nikad nisam bio u Berlinu, Torontu, Rimu, Veneciji i Kikindi
- Najbolje se osjećam u decembru
- Vjerujem u Deda Mraza, a za Boga nisam siguran
- Volim Simpsone, Pink Pantera i Tora i Panča, a South Park prezirem

- Sjećam se Klinike Švarcvald, Rumenigea i Dekstroza bombona
- Bojim se blizine štakora i probušenih ženskih pupkova ili pupaka
- Živim u stanu i imam atraktivnu komšinicu koja se kvarcuje i koja voli pogrešne stvari
- Gledao sam film Titanic pet puta u bioskopu
- Gledao sam samo jednog Jamesa Bonda, greškom
- Na današnji dan 1989. godine sam bio dvanaestogodišnji dječak koji je plakao zato što je Zvezda nepravedno izgubila u Kelnu
- Jednom sam se rukovao sa Vukom Draškovićem
- U proljeće i ljeto pijem crno vino, u jesen i zimu crveno
- Ponekad popijem previše vina
- Jednom sam u toku jednog dana pojeo 22 tufahije, a jabuke nisu bile sitne nego srednje veličine

- Svima koji su mi nepoznati i za koje ja procjenim da imaju više od 26 godina, ja se obraćam sa "vi" dok mi oni ne kažu da im to smeta
- Slabo procjenjujem koliko ljudi imaju godina
- Siguran sam da životinje ne postoje zato da bi ih ljudi jeli
- Tvrdim da su mesari i lovci ubice
- U kontaktu sam s jednom blogerkom koja ima prelijepo lice i bojim se da ona ne pomisli da sam glupan jer sam ovo napisao
- Povremeno listam strane "Male Ramone" i kroz mene prođe struja dok čitam neke rečenice
- Volim pjesmu Stand Inside Your Love i imam 29 različitih verzija te pjesme
- Rijetko dajem golove jer dugo pimplam i driblam bez potrebe
- Ne izgovorim uvijek ono što mislim, ali uvijek ono što kažem to i mislim
- Znam da većina ljudi ne voli dugačke postove
- Ne da mi se više pisati

Jedna zimska priča

mladiluk | 05 Decembar, 2006 03:40

Marija i ja smo stigli do taksi stajališta. Ona je malo drhtala u toj tipičnoj zimskoj noći. Otvorio sam vrata bijelog taksija i pitao da li može do Ulice Joeya Ramonea, a mladi taksista me gledao zbunjeno. Onda sam se ja nasmijao i rekao mu da Joey treba imati bulevar i da vozi u moju ulicu. Otvorio sam zadnja vrata, Marija je ušla. Bila je u bijeloj dugačkoj jakni, vani je bilo hladno i ta ju je jakna grijala. Onda sam ja otvorio prednja vrata, suvozačeva, zastao sam i, dok mi je para izlazila iz usta, rekao taksisti koji je već stavio obe ruke na volan:
"Majstore, ja ću ipak sjesti na zadnje sjedište, zbog intime."
On nije ništa rekao, samo me pogledao s određenim nestrpljenjem. Sjeo sam pored Marije, ona se nasmijala. Lijepo lice. Ako se u nešto razumijem onda su to lijepa lica. Taksista je ubacio u prvu, iz prve se kreće lakše nego iz treće i taksista je to znao. Nema sumnje, bio je iskusan. Odjednom je postalo toplo u tom tihom autu čija se mašina nije čula, izgledalo je kao da auto ne radi. Na radiju je svirao Milli Vanilli, Girl, I'm gonna miss you. Gdje li je samo našao tu radio stanicu čiji u signali stizali sa šesnaest godina zakašnjenja?

Ušao je taksista na Bulevar Mihajla Pupina kad sam ja glasno, da me i on čuje zapjevao kao stari tinejdžer, a onda, poslije dva stiha, konstatovao:

"Uh, što mrzim taksiste...".
Marija se nasmijala. Marija se često smijala, čak i kada sam govorio ono što nije bilo baš jako smiješno. Eto, voljela se smijati i to mi se, između ostalog, svidjelo kod nje. Onda je taksista ubacio u treću, a ja sam još jednom rekao: "Ne, stvarno mrzim taksiste", i onda pogledao u Marijine velike oči.
Vozač se nije obazirao, samo je naglo skrenuo u Jevrejsku pa sam se ja uslijed centrifugalne sile i vina u mojim mladim žilama nagnuo prema još mlađoj Mariji i stavio ruke na njeno toplo tijelo. Ona se nasmijala. Vozač je i dalje bio ozbiljan. Nastavili smo prema zapadnom dijelu grada.
"Majstore...", obratio sam mu se opet znajući da taksisti posebno vole kad im se mušterije obraćaju sa "majstore", više nego što vole sto dinara. "...Je l' smeta ako se mi sad malo ljubimo ovdje iza vas?"
"Sve je u redu", promrmljao je on sjećajući se svih nedostižnih i neosvojenih tinejdžerki iz svog vremena, i svih neostvarenih planova, svih želja koje će sa sobom ponijeti na drugi svijet kad za to dođe vrijeme.
"Dobro, majstore. Mi ćemo se sad malo ljubiti, a vi odjebite s tim retrovizorom sljedeća dva kilometra", rekao sam mu. Ništa nije odgovorio.

Naredna dva kilometra sam se proveo puno bolje nego taksista u prethodnih dvadeset, kao i budućih trideset godina. Kakvo je to lice!!! Marijino lice. Ne mislim na taksistu, njegovo lice nisam ni vidio, samo potiljak, a o potiljcima sam malo znao. Kao što sam rekao, ako sam se u išta razumio, onda su to bila lijepa ženska lica. Poslije dva kilometra, pala mi je na pamet jedna romantična ideja. Imao sam svog majstora koji mi je u njenoj realizaciji mogao pomoći. Marija i ja smo se na trenutak razdvojili dok su se na staklo ispred taksiste lijepile velike pahulje snijega što je iznenada počeo padati kao pomahnitao, kao da želi nadoknaditi sve prethodne godine kad je rijetko gostovao kod nas.

"Majstore, 'ajde pustite Aerosmith zbog atmosfere u pozadini vozila. Platiću duplo, nema problema, samo pustite Angel ili Crazy, majstore", zamolio sam ga uljudno. On nije reagovao. Nastavio je voziti, a snijeg je postajao sve gušći. Bijeli kristali kao da su se takmičili koji će biti veći i koji će se sa više stila prizemljiti. Ja sam, za razliku od tih mekanih pahulja, ostao u oblacima i narednih nekoliko minuta, a imao sam se namjeru tamo zadržati puno duže.
"Uh, stvarno mrzim taksitse", rekao sam poluglasno kad smo se razdvojili, da me Marija čuje, i ubrzo smo opet nastavili performans na malom prostoru. Bio sam majstor malih terena. To je trajalo sve dok taksista nije došao ispred moje zgrade i rekao mi:
"Majstore, stigli smo", odjednom sam i ja postao majstor. Pogledao sam biće pored mene. Jesam, stvarno sam bio majstor, bez obzira na kilometražu čovjeka ispred mene, svežnaj novčanica u njegovom novčaniku, i oznaku na karoseriji. To pred Marijom nije imalo nikakvog značaja. Preda mnom još manje. Marija je ljepše ime od mercedesa, audija, golfa, pežoa, bmw-a... Od svih tih stvari koje su živote i misli običnih ljudi skretali sa suštine...
"Majstore, okrenite još jedan krug oko čitavog naselja da zaokružimo cijenu, nemam sitnih novaca", dodao sam i on je krenuo, a ja i Marija smo nastavili baš tamo gdje smo stali. Snijeg je već zabijelio sivu cestu. Snijeg je uspio.
Kad smo se vratili ispred zgrade, dao sam taksisti duplo više novca od iznosa na taksimetru. On se zahvalio, a ja sam mu rekao da sačeka. Iz džepa sam izvadio tiket na kome sam čekao da San Antonio dobije Miami, sve ostalo je prošlo nekoliko sati ranije.
"Evo, majstore, tiket. Neka Bog čuva San Antonio i vaše taksi-udruženje. Nikad se nisam bolje vozio nego s vama. Živjeli."
"Živeo, majstore", rekao je i konačno se nasmijao. Volio je novce. Mislio je da imaju značaja. Okrenuo sam se prema Mariji. Zaključio sam da postoji nešto važnije od novca. Vaha-hej!


Dolazi Nova godina, decembar, prednovogodišnja atmosfera i Deda Mraz. Roman Mala Ramona možete kupiti u svim boljim knjižarama u Srbiji, posebno u "Platou", a možete ga i naručiti e-mailom na
ramone76@gmail.com pa će stići poštom. Prijatan dan vam želim...

Atomi, razočarali ste me (skoro svi)

mladiluk | 02 Decembar, 2006 04:14

Ušli smo u četvrtu minutu utakmice na stadionu "Decembar". Odgovara mi trava tog stadiona i njegova atmosfera. U trećoj minuti je moja ekipa nagovjestila da će ići na pobjedu. Ako dođe do penala, ja ću uzeti loptu da šutiram. Ipak, mislim da je bolje ići na to da se gol postigne glavom pri čemu ovaj put glavu treba postaviti tamo gdje sijevaju kopačke i tuđi kramponi. Isplati se.

A nakon te akcije u trećoj minuti, ja sam, šetajući prema centru grada, razmišljao o atomima. Sjećam se, uveli su nam hemiju u sedmom razredu. Tinejdžerima u pubertetu je u glavu ušao periodni sistem elemenata. Sve je bilo jednostavno, svaki je element imao svoj atomski broj i svoju valenciju. Valencija je svojstvo atoma nekog elementa da se veže s tačno određenim brojem atoma nekog drugog elementa. I to je bilo jasno i jednostavno, čisto. Volio sam hemiju. Volio sam i elemente, posebno one jednovalentne. Kad sam jednom išao kući i razmišljao koji bih atom htio biti kad bi od narednog jutra morao prestati biti čovjek i postati atom, izabrao bih neki jednovalentni. Problem bi nastao kad bih shvatio da bih se ja, kao atom, posebno nastojao vezati sa plemenitim plinovima što ide teško ili nikako.

Kasnije sam shvatio da postoje i ioni i da atom može postati pozitivno ili negativno nabijena čestica (nekako mi se činilo da češće postaje negativan). I onda se, uslijed novog stanja, element mogao vezati s kim god je poželio, samo se trebao osloboditi, na primjer, pozitivnog naboja, tj. protona. Ništa mi više nije bilo jasno. I onda sam zamrzio hemiju i promiskuitetnu osobinu elemenata. To je rezultiralo jedinicom iz hemije u gimnaziji. Pred kraj sam pritisnuo i sve naučio za odličan. Ali, i pored toga, elementi su ostali isti.

Smashing Pumpkins snima novi album već jedan duži period, nadam se da znate i da se veselite, baš kao i ja...

Decembar

mladiluk | 01 Decembar, 2006 04:42

Prije dva-tri sata, kako su meteorolozi i najavljivali, počeo je decembar. Da su Srbi na referendumu imali priliku da odluče šta da nastupi 01.12. bili bi podijeljeni u dvije grupe, kao i uvijek. Jedni bi glasali za novembar, a drugi za januar. Samo bi jedan mali dio bio za decembar (sami na izbore, sami sa sobom).

Decembar je najljepši mjesec u godini. Pored toga što je najljepši, to je jedini mjesec koji počinje slovom D, jedan od četiri mjeseca čiji je posljednji slog jedinica ze mjerenje pritiska, ali i jedini mjesec tokom kojeg možete napraviti sve ono što niste napravili u prethodnih jedanaest mjeseci. Ja ću ostvariti sve ono što nisam uspio u prvih jedanaest mjeseci ove godine i u svih dvanaest mjeseci prethodne. Čitao sam nedavno kako je jedan glupi čovjek sa omalovažavanjem pisao o planovima i o decembru, o ljudima koji nešto posebno očekuju baš u decembru, o novim godinama i novim krugovima u životu. Budući da je on glup, ja ću mu (kao manje glup, ako ništa drugo), dati savjet. Čitao sam u jednim zanimljivim novinama o samoubistvima. Savjetujem mu da napiše oproštajno pismo ženi i svima koji ga vole, da se zatvori u garažu, uključi motor svog automobila, naguta se tableta za spavanje i pored auta čeka smrt. Problem je što taj glupan nema ni ženu, ni one koji ga vole, ni garažu, auto nikad neće ni imati (auto je u svemu tome najmanje važan), a čak ni novca za tablete za spavanje. A nema ni plan pa neka se popne na neki most i skoči, to je jeftino. Neka svojim tijelom i svojim dosadnim mozgom gađa beton da bi uspjeh bio potpun. Ali dosta o tome, zaboga, decembar je. A jee, a jee!

U novom odlomku ponavljam da je decembar najljepši mjesec i da proljeće može biti i 13. u decembru, kako je to rekao Yura Stublić u svojoj pjesmi. Budući da decembar ima 31 dan, možemo ga zamisliti kao fudbalsku utakmicu. Ona će trajati 93 minute (tri minute sudija nadoknađuje za spore), a svaki dan je isto koliko i tri minute, dakle, svakih osam sati jedna minuta utakmice. Mi smo sad u prvoj minuti, lopta je krenula sa centra.

A koliko se samo može u jednoj utakmici? Može ostati 0:0 i da se ne uputi nijedan šut na gol. Može biti 5:0, a može i 0:5. Samo, bolje je da bude 5:5 nego 0:0. Imam plan za decembar, ključni dan bi trebao biti 23. decembar. Dakle, u 70. minuti se očekuje gol. Čim počne 24. decembar. Možda ću i ja, kao Stjepan Deverić onaj put u Novom Sadu, prebaciti gol sa 11 metara dok golman leži na travi. Neće mi biti prvi put. A možda ću, kao Rajko Janjanin 1984. ući kao rezerva i sa tri gola preokrenuti rezultat ("gledaj, sigurno piše o sebi, da ne piše o sebi i da ne vodi svoj internet dnevnik, pisao bi u trećem licu", o, jebemti kakvih sve ljudi ima...)

Deda Mraz, pokloni drugima, pokloni sebi, odlazak u neki evropski grad gdje se po okićenim ulicama vidi da nije februar nego je decembar (pinklec na rame, putovnicu v žep), okićena vještačka jelka, uređen stan, pijenje šampanjca svaki dan, a ne samo kad decembar ode, slanje čestitki pisanih olovkom, a i spektakularan koncert grupe Gospodari miševa očekuje nas u ovom mjesecu. Oni koji su gledali Gospodare miševa znaju da ne pišem uzalud. Biće stvarno neviđeno ovaj put. With my special one... A šta sad da kažem drugo, volim Ramonese, oni su jači i od decembra. Prijatelj mi kaže večeras kako će mi pokloniti jednu knjigu o njima za rođendan. Vaha-hej! Je, je, jeei, jeeeee - I like you Rachel...

Najveći dio ljudi koje poznam rođen je baš u tom decembarskom periodu. E, pa sretan im svima rođendan, uključujući i jednu blogerku. Gotovo da nema datuma u decembru koji ne pamtim po nečemu. Posebno 08.12. Tokio, nije mala stvar. Ipak, nadam se da će 23/24. 12. prevazići Tokio, čak i ako zvučim glupo, nadam se tome, dobro je zvučati glupo kad je riječ o tome. Zato služe decembri. Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight)... Decembar je, ljudi, veselite se. Biće još decembarskih postova. Abada, abada, decembar je prava stvar... Volim decembar!

I ne zaboravite, okupljanje blogera zakazano je za subotu negdje u Beogradu. Prijavite se, dođite, zašto da ne? Hvala Mayi (ona voli pletenje i čokoladu, ali ne voli Ramonese... i nije još pročitala Malu Ramonu, iako ju je kupila :))!

Jeeeeee! Decembar!

Merry Christmas, I don't want to fight tonight
Merry Christmas, I don't want to fight tonight
Merry Christmas, I don't want to fight tonight with you

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts
«Prethodni   1 2 3 ... 37 38 39 40 41 42 43  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb