mladiluk | 21 Decembar, 2011 15:34
Neke ljude ništa ne može izbaciti iz takta kao nepravda. Moglo bi se reći da sam i ja jedan od njih. S radija se čulo vrlo jasno kako pjeva o Marini. Najprije me iznenadilo, a onda mi je sve više išlo na živce to što čujem. Zapomagao je kako ne može bez nje, prizivao je Boga da mu pomogne i da ga spasi, kao da Bog nema drugog posla. Imala je oči boje Dunava, rekao je, što nije bilo jasno jer Dunav ima više boja, zavisi otkud ga gledaš i kakvo je vrijeme vani. Može biti da su to plave oči, vrlo je realno da su smeđe, a nije nemoguće ni da su žute. E, tu sam se iznervirao preko mjere i uzeo sam telefon. Brzo sam našao njegov broj.
- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.
I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.
Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.
- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.
I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.
Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.
- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.
Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.
- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.
Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.
I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.
I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.
Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.
Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.
Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.
Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.
Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.
Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.
Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.
- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.
Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.
Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.
O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.
Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.
- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena. Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.
Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.
- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.
Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.
Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.
Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.
- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.
Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.
Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.
- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.
Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.
- Ne mogu ti reći, a ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.
Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.
- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.
Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.
Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.
- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.
Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.
Šaban Šaulić mi je govorio ovako:
- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.
Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.
- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.
I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.
Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.
Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.
- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:
- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.
Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.
- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.
Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.
Marina, Marina, Marina…
mladiluk | 01 Decembar, 2011 16:45
Imao sam plan za danas, ali sam odustao neposredno nakon buđenja i ustajanja iz kreveta. Naime, ustao sam nešto kasnije nego što sam planirao. Umjesto u pola osam, probudio sam se u podne. To nije bilo u skladu s planom napravljenim prethodne večeri. A počinjati plan u podne bilo je besmisleno pa sam riješio da neradno provedem narednih četrnaest sati, a da sljedećeg dana sasvim ozbiljno započnem promjene i postanem novi čovjek, ostavljajući starog sebe u prošlosti.
Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko dana, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti. I nešto stvarno značajno - prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.
Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem - neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, i to do one udaljenije kladionice. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Mogla bi kiša, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.
Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam. A mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.
Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u dućan odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.
Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.
I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.
* * * * *
Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava moj put da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.
Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom - odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.
Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.
mladiluk | 18 Novembar, 2011 13:11
Imali smo važnu utakmicu. Bila je
to jedna od istorijskih. Izgubili smo 7:1. Ali nije bilo tako izvjesno
kao što rezultat pokazuje.
Naime, utakmica je počela izjednačenim
rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu
na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo
odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri
minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije
najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje
je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan
aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste
prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski
komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0.
Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a
to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola.
Mi smo ih tada pustili da napadaju kako
bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih
dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze
i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im
izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To
nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od
osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u
kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se
oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema
pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike.
Onda smo u 30. minuti iz nepravedno
dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo
preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio
naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog,
iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon
prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš
je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali
je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u
lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što
protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez
smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u
koju se naš prekaljeni golman bacio.
To je razbjesnilo naše objektivne
navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima,
kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo
se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u
glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali
delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš
upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.
Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0.
U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u
gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno
bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati.
Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler
okrečio pa sam imao pravo na to.
U svlačionici smo se dogovorili da
igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se
na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat,
bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom,
pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti
kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom
našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni
fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to.
Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to
nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da
dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri
gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo
referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo
uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među
njima.
Oštra igra se pokazala kao ispravna.
Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih
je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao
te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je
bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na
centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao
njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio
na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu
opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je
namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali.
Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati
dresove.
I, sa igračem manje oni su, kao prave
govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na
terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1.
Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u
publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio
utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A
naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je
moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.
Pogledali smo semafor. Do kraja je
bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je
to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1.
Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni
koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i
lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I,
imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s
desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer
su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali
je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati
desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u
solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime
bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s
podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub.
Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao
naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog
kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se
tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija
odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su
doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o
bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on
prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo
našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo
smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi
iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.
Vidjevši to, naš je centarfor izgubio
želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena,
žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera
zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine
kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i
pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva
para kopački.
A oni su, kako i igraju takve ekipe,
iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se
konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali
još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram
protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne
kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi
uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je
iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da
su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo
teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti.
Smislili smo novi plan.
Pustili smo jednog njihovog koji je
igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od
naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno
zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da
lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za
reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu
jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato
što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv
podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti
malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo
ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni
igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva
navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš
klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo
da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih
zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv
naše vrhunske ekipe.
I onda vrhunac skandala jer se u sukob
uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz
aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati
naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti
da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne
bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio
spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu.
A sve to zbog jednog običnog šamara.
Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom
sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i
prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš
libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što
dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje,
ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5
dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.
Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za
njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena
uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam
golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i
da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo
pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u
teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da
pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili
su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.
Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.
mladiluk | 07 Oktobar, 2011 13:59
Kad
smo već u velikom gradu, odlučili smo otići i na sladoled Madžarević i
ja. Tako velik grad pored specijalno zanimljivh cura mora nuditi i
specijalno zanimljiv sladoled, rekao bi neko mudriji od nas dvojice da
je u tom trenutku bio s nama. A budući da nije bilo nikog, morali smo
takav zaključak donijeti sami.
- Je l’ nije rano za sladoled, ipak je zima? – upitao sam vozača.
-
Nikad ne ostavljaj za ljeto ono što možeš uraditi danas – odgovorio je,
pa izabrao jedan s prošlogodišnjim višnjama jer ovogodišnjih još nije
bilo.
Pogledao sam one primamljive čokoladne. Obično bih rekao čokolada, čokolada, čokolada, i tako 12 puta. Neko bi rekao dvanaest čokolada, ili čokolade koliko stane i umočite ga i prelite ga malo sad čokoladnim preljevom. Međutim, ja nisam znao koliko ću.
- Uzmi sladoled od đumbira, probaj – rekla je prodavačica.
- A zašto mislite da i sam neću uzeti baš taj?
- Zato jer imaš klasičnu čokoladnu facu i bojiš se probati druge ukuse.
-
Da. Ako ne probam đumbir kako ću znati da nije bolji kad nisam probao –
odgovorio sam joj jer mi je glas u glavi koji se baš tada javio rekao
da je vrijeme da probam sladoled od đumbira.
-
Oki doki - kaže ona meni beogradskim naglaskom i doda kako ne zna ko me
to nagovorio da probam taj neobični korjen i otkud mi taj glas u glavi.
Upitala me da li bi uzeo i sladoled od luka, da mi je kojim slučajem
glas u glavi to rekao.
- Da, ali sam ako je luk vlašac u pitanju, jer ostale vrste luka su za sladoled beskorisne.
Madžarević
je usput poslao i 442 razglednice svojim poznanicima i prijateljima jer
nije imao Facebook, a njih je jako zanimalo gdje se on kreće i gdje je
bio, rekao mi je kad smo krenuli prema autu.
-
Jesi li im rekao da si bio i u Novom Beogradu? To je važno – pitao sam
ga, a iza leđa sam čuo negodovanje nekoliko čitalaca i čitateljki.
-
Novi Beograd, samo Novi Beograd, opet Novi Beograd. A kad ćemo na red
stići mi Voždovčani, Mirijevčani, Karaburmaši, Čukaričani i Zvezdarci? U
svakoj priči o Beogradu Novi Beograd, samo Novi Beograd, kao da je
tupavi reper.
-
Vozio bih te ja u Otavu po gradskoj tarifi, samo da taj most naprave
preko oceana. Ali napraviće ga prije nego ovi naši stručnjaci autoput.
Dobro, nije lako napraviti autoput po ravnom, ne moraš ravnati i bušiti
tunele, postavljati vijadukte, muka je to kad imaš ravnicu na kojoj
treba put stvoriti – govorio je taksista.
Kad
je vidio putokaz za Zagreb onda je predložio da idemo kod Žnidaršića na
jedan gemišt, ali sam ja rekao da ne znam da li gemišt ide poslije
sladoleda, te smo od te ideje odustali. Samo smo svratili kod onog
njegovog rođaka iz Stare Pazove da mu se javimo, da ne zamjeri što smo
tuda prolazili, a nismo se javili. Tu sam se sjetio da sam zaboravio
kupiti kacigu u Beogradu. Šta se može, nisam ja Commodore 128 s
disketnom jedinicom pa da sve pamtim.
-
Gle, reći ću ti nešto... - rekao je kad me dovezao u grad. - Lijepa je
ona cura je l’ da? Beograđanka. Ali, slušaj me, jer ja sam znao šta je
sinus a šta kosinus pa čak i tangens kad si se ti rodio i ja to zovem
iskustvom. Najljepši grad je, imaj to uvijek na umu, Kikinda. I nemoj to
zaboraviti, neka te to saznanje vodi u budućnosti.
- Stvarno tako misliš?
- Prijatelju, jesam li te ja ikad slagao?
I
čim sam izašao iz taksija tu su se našli Šantić, Škundrić, Šindolić i
Šamšal i istim taksijem krenuli za Beograd po bob. A jedan koji se tu
slučajno zatekao jer nije znao gdje bi se drugdje mogao zateći, a negdje
je morao jer takav je život, nije moguće nigdje ne biti. Pitao me gdje
je željeznička stanica.
-
Novosadska ili neka druga željeznička stanica? Jer možda me pitaš za
neku drugu, a ne bih da ti kažem pogrešno pa da ti se zamjerim za cijeli
život zbog toga, iako bi u pitanju bio nesporazum.
- Novosadska, a s te ću stići do željene sjedeći u kupeu, do prozora.
I
ja sam mu rekao. I ne samo da sam mu rekao već sam mu i ponovio, pa i
rukom pokazao smjer u kojem je. On je pojasnio da ide čekati tamo vlak
za Kikindu. Rekao sam mu da će se načekati jer te linije nema, bar ne iz
Novog Sada. Bar ne ove godine, ili čak u ovom desetljeću, a kojim se
tempom ovdje radi ni u ovom stoljeću. Ali on mi je ljubazno odgovorio da
ima vremena i da za njega to nije problem, te da ga takva sitnica neće
omesto od njegove namjere da ipak stigne vlakom u taj grad.
Rukovali
smo se po starom običaju jednog naroda s Balkana, a onda je svako pošao
na svoju stranu. Na jednom zidu jedan je držao sprej u ruci i mislio
sam da će napisati navijački grafit pa sam već spremio telefon da zovem
specijalce. A mali je napisao svaku noć te sanjam i totalno sam lud,
stih moje omiljeni grupe istočno od zapadnih granica Islanda. A onda me
upitao gdje je najbliža stanica policije da se prijavi zbog pisanja i
da plati kaznu za takvu izjavu ljubavi.
* * * * *
Veče
pred polazak uočio sam muvu u stanu. Letjela je cijeli dan, sigurno se
umorila. Prije spavanja sam odrezao šnjitu kruha, namazao je pekmezom i
stavio joj na stol. Da ima ako bude gladna. A drugo jutro me nazvao
prijatelj s početka priče, onaj što mi je obećao Željku.
- Imam prijatelja koji te za litru rakije, ali samo dobre, nemoj mu podvaljivati neka sranja, prebaci u prošlost ako hoćeš.
- A u budućnost za dvije litre rakije?
- Ne, to još nija savladao. Može u prošlost. Kud bi ti?
- Ja bih u 2007.
- Zašto u 2007. kad može i u 1989. pa da popraviš više?
- Pa ja sam skroman, zato, ne želim tražiti previše.
-
Griješiš! Imaš šansu a ti si skroman, to te jebe moj prijatelju. Ako ti
se otvori šansa, onda je iskoristi. Zato ništa od ovoga, skeptik si i
ni sam ne znaš šta hoćeš. Ja idem, a tebi sretan put u Kanadu - rekao je
taj neliječeni alkoholičar i polaznik kursa privikavanja na alkohol jer
mu to donosi zadovoljstvo, a ujedno i pripadnik plemena Komanči. Kad
sam ga pitao otkud to da je on Indijanac, on je rekao da se tako upisao u
popisu stanovništva jer su baš došli onoga dana kad je on gledao
kaubojski film s Komančima u kojem je navijao za Indijance. Dodao je da
ima pravo na to više nego što neko ima pravo tvrditi da je bolji od
drugih samo zato što je rođen na jednom, a taj drugi na nekom drugom
mjestu.
Iste
večeri mi se na vratima pojavio i dvojnik. Ali ne telefonski dvojnik
nego moj dvojnik, pravi pravcati dvojnik. Kao neki rezervni ja. Ušao je
unutra kao da je stan njegov.
- Je l’ imaš šta za jesti? – pitao je.
- Šta bi htio? Šta voliš?
- Haha, šta volim? Pa kao da ne znaš šta volim. Isto što i ti.
Kad je završio s večerom, rekao je kratko:
-
Nemam vremena za duge priče. Znam da ideš u Kanadu, a i ja se vraćam u
svoju dimenziju. Slušaj, ne budi budala, to sam htio da ti kažem. Je l’
misliš da bi Darko Pančev bio najveći centarfor svih vremena da je bio
neko drugi, a ne Darko Pančev? Ne bi. Zato to imaj na umu.
* * * * *
Na brodu za Kanadu otišao sam do kapetana i rekao mu ovako:
- Šefe, pazi na sante leda.
- Bez brige.
- Je l' ne moram brinuti?
- Ne, paziću.
- Znaš, nema ovdje Kate Winslet na brodu pa je šteta da se smrznem u vodi bez povoda.
- Razumijem te. I ja tako mislim.
U
Kanadi sam razmišljao je li me podmlađeni prijatelj koji mi je obećao
Željku zavitlavao. Jer nešto se čudno s njim događalo posljednjih dana.
Nije ga bilo u gradu, a kad smo se našli kod njega na partiji šnapsa, on
je izgledao bar dvanaest godina mlađe, kao da je iz onog perioda kad
smo, vraćajući se pješke baš iz Kikinde jer smo zakasnili na zadnji
autobus, a nije nam se čekao prvi jutarnji, sreli curu frčkaste kose
koja mi je odmah privukla pažnju.
- Šta je, šta se čudiš?
- Jebote, izgledaš bar 12 godina mlađe. Kao da igram šnaps protiv onoga tebe iz 1999.
- Šta se čudiš?
- Pa je l' to nije za čuđenje?
- Bio sam u Sokobanji.
- Pa šta, i ja sam bio u Vrnjačkoj Banji jednom.
-
Sokobanja - Sokograd, dođeš star - odeš mlad. Tako sam i ja. Otišao sam
tamo sa 33 godine, vratio se sa 21. Sve je jasno. Bio je i Zirojević, i
on se podmladio i žena ga je nagradila tako što mu je dozvolila da opet
pije, ali samo datumima koji su djeljivi sa brojem 31, a pri tome su u
parnom mjesecu neparne godine.
Ubrzo
sam se našao u Otavi. Tamo sam kupio šal, rukavice i kacigu, sve u
crvenoj boji. Bio sam klasični navijač Otave. Pitao sam se hoću li
vidjeti nekog poznatog tamo, među milion Otavljanja. Nekoga od
malobrojnih kanadskih poznanika. Možda Bojanu što nosi naočale i koju
sam upoznao na susretu ljudi rođenih u godini zmaja. Ili čak Avril
Lavigne.
U
dvorani je bilo sve puno, a ja sam imao odličnu poziciju. U prvoj
trećini pak sam tu i tamo vidio. Ali sam znao da su naši dali gol kad su
se počeli veseliti. To je bio znak da su Javorovi listovi poklekli.
Između dvije trećine svi su se navijači okenuli prema meni i počeli mi
aplaudirati. Ja sam ustao i mahao im, a oni su aplaudirali. Kad sam ja
sjeo, oni nisu prekinuli aplaudirati. Opet sam ustao i odmahnuo opet,
mahao sam šalom u desnoj ruci, vriskao i zahvaljivao im. Oni su
pljeskali. Osvrnuo sam se da pozdravim i one na tribinama iznad sebe. I
tada sam vidio da je iza mene bila legenda kluba koji je radio isto što i
ja, i da su njega pozdravljali. Ali i meni je bilo lijepo tih 45
sekundi dok sam mislio da je to meni u čast.
Igrom slučaja, ispred mene je sjedio jedan naš pravoslavni Srbin koji mi se obratio ovim riječima:
-
Meni je do pre par godina nedostajalo nekoliko prednjih zuba, a tribina
je jedino mesto gde se udobno osećas sa takvim nedostatkom. Imao sam
osmeh koji uliva poštovanje.
A
onda je, između druge i treće trećine, na praznu stolicu pored mene,
umjesto navijača koji se iznervirao jer je bilo 2:2 pa je otišao kući,
sjeo neko sa dugom frčkastom kosom. Pogledao sam je jednom, pa onda i
drugi put. Kasnije sam više gledao nju nego utakmicu, i bilo mi je
neugodno zbog toga, nisam htio da je uznemiravam, ili da joj bude
suprotno od ugodnog. Ispostavilo se tačnim ono što su tvrdili stručnjaci
za onostrano - ljudi imaju dvojnike za koje ne znaju.
A
ovo je bila dvojnica Željke, iste one koju sam sreo u jesen 1999. prvi
put i koja mi se iznenada vratila u misli prije odlaska u Kanadu.
Štaviše, ona je znala i naš jezik, saznao sam to kad se javila na
telefon. Da sam sklon pretjerivanju ja bih sad bez problema rekao da je
bila ljepša od Branke Glasović, Ivane Jordan, Tatjane Jurić, Ane
Štajdohar i Megan Fox, kako bih impresionirao čitaoce koji gledaju
televiziju.
Htio
sam joj se obratiti, ali sam se suzdržavao. Konačno, u jednom trenutku
sam pogledao semafor, bilo je 2:3 za Torontance, i tri minute do kraja.
Malo vremena za Senatore i izjednačenje, a još manje za mene. Senatori
će imati šansu uskoro, a ja ko zna kad. Možda ne prije preseljenja ljudi
na Mars. Upravo tada su, dok su mi se dlanovi znojili, Senatori
izjednačili i osigurali produžetak. A ja sam se u trenu sjetio moga
prijatelja koji je jednom, dok je za to bilo vrijeme, pobjegao iz škole
jer je morao čitati lektiru za sljedeći dan. Tada se, nekoć davno, dok
je on išao kući unatraške jer mu se tako svidjelo, zaustavio auto u kome
je sjedilo poznato lice koje ga je poznatim glasom pitalo za pomoć,
gdje se nalazi neki hotel. Prijatelj se iznenadio i zbunjeno uzviknuo:
- Vlado, jesi to ti?
- Jesam – odgovorio je Vlado Kalember, pjevač.
I
povezao ga je do hotela, jer tada nije bilo navigacije, a i nije bilo
onih koji su mislili da je svako ko se obrati maloljetniku pokvareni
pedofil.
Tako
sam se ja okrenuo i ponovio isto, samo sam umjesto Vladinog ubacio
njeno ime. Ubrzo sam saznao kako se i ona mene sjeća iz vinskog podruma i
kako me tamo više nikad nije vidjela nakon našg prvog susreta. A u
Kanadi ostaje još neko vrijeme, dok sam ja njoj rekao da ostajem tu još
jedan dan.
-
Ne mogu vjerovati da sam te tu sreo, baš tu i baš tebe. Nigdje drugdje
nego ovdje, a od toliko gradova u svijetu ja sam izabrao baš ovaj. I
gle!
-
A šta se čudiš što smo se sreli? Pa nije ovo Jupiter ili neka još veća
planeta da je to čudno kad negdje naiđeš na nekog poznatog. Konačno, pa
jedva četvrtina planete je pod kopnom.
- Čuda se događaju, kažu oni koji se čudima ne čude previše i koji ih smatraju tek nešto rjeđim, ali ipak uobičajenim pojavama.
Navijala
je za Javorove listove, Maple Leafs kako ih zovu u tom dijelu Kanade.
Rekla je da me vidjela s druge strane tribine i da se premjestila da
vidi jesam li to ja. Saznao sam da se sjeća iz vinskog podruma kako sam
imao majicu White Snake, i kako je zapazila da više nikad tamo nisam
došao ponovo, a ni ona se nije tamo često pojavljivala. Nisam joj rekao
da je majica bila s natpisom Aerosmith jer to nije bilo nešto što će
promijeniti svijet na bolje.
Jedino
lijepo čega se odande sjećam bila je baš ona, rekao sam hitro jer sam
bio u poziciji đaka koji želi peticu posljednjeg dana škole. Davno smo
se sreli u vinskom podrumu, a odande su me otjerali loše vino,
cimbuljanje tamburaša i neki visoki s naočalama koji je stalno bio pored
nje. Ni vino me nije toliko omamilo koliko ona sama. I vidjelo se da me
ta opijenost držala tolike godine, pa i sad kao da je naglo isplivala.
Neobjašnjivo je kako te jedan susret i miris može vratiti u prošlost.
Tačnije u jesen 1999. godine i još neke iza. Ošinuo me isti onaj vjetar
kao te jeseni, i to iz istog pravca, nosio je miris najboljeg srpskog
čipsa s paprikom.
Pored
svega toga još nas je nešto spajalo. Igrali smo oboje jednu
ratno-špijunsku igricu preko interneta. Ja sam znao da je ona negdje u
Kanadi, i to je sve. Jer ona je, kao Marija u Otpisanima, radila za nas,
iako su Kanađani mislili da radi za njih. I njeno je tajno ime bilo
upravo Marija, ali bez J, da Kanađanima ne bi bila sumnjiva. Dakle, bila
je Maria. I oboje smo se slatko nasmijali kad smo to saznali.
Svako
ko je gledao američke filmove i serije sa sretnim završetkom može
pretpostaviti kako je dalje sve išlo. A oni ostali koji te filmove nisu
gledali morali bi hitno pogledati neki. O Harry i Sally, na primjer.
Otava
je pobijedila u produžetku. Srećom, u nekim sportovima postoje
produžeci ili pripetavanje. Jedan naš senator, koji je tokom utakmice
imao pet prilika koje nije iskoristio jer je reagirao neodlučno i
traljavo, zabio je s pola terena za pobjedu. Baš tada mi je stigla
poruka kako je mobilna pretplatnica koju sam zvao nekoliko puta u
prethodne dvije godine sad dostupna. Baš sad, prvi put nakon dvije
godine.
-
Ajde da proslavimo pobjedu, senatore – rekla mi je, a iz zvučnika
dvorane koju smo namjeravali napustiti čuli su se dobro poznati stihovi
praćeni zaglušujućim rifom:
Welcome to the party
It's only me and you
Tell the world to go away, babe
And I'll tell you what to do
Come over here and kiss me
I want to pull your hair
Turn out the lights and hold me
I want to touch you everywhere
Navukao
sam svoju senatorsku kapu, obukao senatorsku jaknu, omotao senatorski
šal, a senatorske rukavice gurnu u senatorski džep da bih mogao osjetiti
njenu ruku dok smo išli kući. Ona je obukla svoju dugački crni kaput
preko haljine sa javorovim listom na rukavu i krenuli smo iz dvorane.
Pomislio sam već tada kako je iskustvo iz Otave dragocjenije od svih
onih susreta na ulicama moga grada, uključujući i vožnju taksijem bar do
Stare Pazove.
Šta
se dalje zbivalo ja ne mogu reći jer ima ljudi koji misle da je sve što
se napiše istina, pa bi u tom slučaju to bilo razotkrivanje sopstvene
intime, a to vole na najružniji način zloupotrebiti upravo oni koji to
rade. Zato je ovdje kraj priče.
Za one koji u svemu traže poruku, pa i u ovoj priči, evo je - nema hokeja dok voda ne zaledi.
mladiluk | 04 Oktobar, 2011 13:33
Prošetao
sam gradom. Naišao sam na još nekoliko prijatelja. Kao da sam maturant u
školskom dvorištu pa su svi oko mene poznati. Bila je tu jedna Biljana
koja je jako ličila na Maju iz priče Sudar u supermarketu, kao
da se baš o njoj tu radi. Pa jedna Marija što nije podsjećala na tu
Maju, pa samim tim ni na Biljanu, pa čak ni na curu iz Začarane kladionice, premda su već neki uložili novac kladeći se da je to baš ona. Zatim jedna liberalna Ksenija kojoj su bila smiješna Otvorena vrata i kad Milka Canić kaže dobro veče. Obrisala me iz liste Twitter prijatelja jer nisam liberalan kao ona i to me je jako pogodilo.
Ispred
jednog izloga su zastali moj praprijatelj Goran i njegova ljupka žena.
Lijep par, dobri ljudi, drže se za ruke. Doselio je iz Rijeke 1994.
nakon što mu je tata dobio otkaz, a uz otkaz, da ne bude besposlen, i
poziv za vojsku. A smijali su se kad je onaj pop pjevač pjevao Teška vremena, prijatelju moj, a
bio je u pravu. I lijepu Sandru iz dućana sam vidio kako gura kolica, a
u kolicima jednu bebu. Pozdravila me i osmjehnula se srdačnije nego na
kasi kad sam kod nje kupovao parnim datumima „vranca“, a neparnim
„ždrepca“. Tu je naišla i prelijepa Nataša, ali i jedna znatno važnija
Lana o kojoj bi valjalo napisati pjesmu kad bih to znao, a tada bi ona
bila moja muza. Bio je tu i moj profesor iz gimnazije, pa dvojica
kolega, Zdravko golman i jedan Zujo. On se odmah pohvalio:
-
Je l’ znaš da sam imao seks sa sedam svojih Facebook frendica i još sa
dvije, ali su me one naknadno obrisale? I ni sa jednim Facebook
prijateljom, da slučajno ne bude zabune.
Pozvao
me da odemo na sok da mi ispriča kako je baš juče imao vatreni seks s
nekom, ali ja nisam imao vremena. Bili su to posjećeni monolozi, jednom
je nas 13 slušalo izvještaj.
Iza
leđa je naišao Stešić što polaže matu keca od stoljeća sedmog, pa Miki
što mi je po kiši jednom stao prepoznavši me i otklonio kvar na autu
rekavši kako je on odličan majstor ali su čudna vremena pa sad mora
raditi kao raznosač pica jer za automehaničara isto moraš biti upisan u
stranku, i jedan koji me je zezao za učešće u protestima 96. a sad žuri
na sastanak stranke na vlasti jer mu je sociolog, inače tamošnji šef,
rekao da mu dođe iščeprkati ono smeće koje se skuplja među prstima na
nogama. S njim je bio i jedan Đole Ulizica, obožavalac Đorđa Balaševića.
Taj nikad piće nije u gradu platio, ali je volio popiti. I volio je
jesti rinflajš nedjeljom, pravi evropski aristokrata. Imao je jaku
namjeru i izraženu želju da plati turu nekad, ali je sporo izvlačio
novčanik. Ipak, imao je sreće jer da je bio revolveraš lošije bi prošao
zbog te sporosti.
Naišla
je i jedna Ana oko koje smo se moji prijatelji i ja posvađali ne želeći
je dijeliti. Jedno vrijeme smo bili bivši prijatelji, i to treba
zabilježiti u knjigama istorije. Neka se to zna. Trajalo je to dok se
nije udala za jednoga koga smo svi osim nje smatrali glupanom. Ali,
pored toga što je bio glupan on je bio i naš ujedinitelj, jer nas je sve
ponovo sprijateljio jer smo mu svi bili opozicija.
Za
nju me vezala jedna krasna crtica iz svakodnevnog života. Naime, jedan
je moj prijatelj otišao jedne večeri prije tri godine, dva mjeseca i
jedan dan s njom u jedan mračni kafić i taj je sastanak djelovao
intimno. Ranije je meni najavio da ima temperaturu tijela kao mačka i da
to nije normalno za ljude jer ljudi ne predu, i da neće ići nikuda.
Meni je sve to dojavio moj agent dok sam kod kuće gledao crtiće u boji
na YouTubeu. Dvije godine kasnije sam iz čista mira, dok smo pričali o
favoritima za osvajanje svjetskog prvenstva u bijatlonu, uzeo pepeljaru
ispred njega i istresao mu je u krilo, a onda mu prolio pivo iz litarske
krigle po glavi. Krasna scena za nešto više od dvadeset pet gledalaca. A
on mi je rekao sasvim smireno:
-
Znam tačno zašto si to napravio i zahvalan sam ti. Zaslužio sam ovo i
duboko se izvinjavam što sam te izazvao i spreman sam na nova poniženja -
a onda nam naručio novu turu.
Sreo
sam i konobara iz omiljenog kafića u kojem više ne radi, ali se uvijek
ispričamo. Zvali smo ga Mo. Naišao je i jedan Tonko što je svojevremeno
igrao šah na slijepo. I sve to dok je pekao kestenje. Igrao je protiv
cimera koji je u drugoj sobi čekao da isto to kestenje bude ispečeno.
Sad je taj Tonko išao ulicom i igrao protiv nekog Ljube koji je isto
tako sa slušalicama u ušima šetao nekom drugom ulicom u nekom drugom
gradu, a obojica su pamtili poteze i samo me pozdravio kratko i rekao
Ljubi pazi na topa, poješću ti ga. I onda se pitaju ljudi zašto
propadaju proizvođači tabli i figura za šah. Pa eto zašto, zato što
ovakvi nesmotreni pojedinci igraju šah bez table, iz glave, s virtuelnim
figurama.
-
Stari moj, to ti je kao virtualni seks. Kad ja ne mogu vodjeti njegovu
facu kad mu uzmem figuru i kažem šah-mat, jebem ja to - rekao je jedan
Dado, regionalni vicešampion u igrici Pero Ždero.
- A kud si ti krenuo, Dado? - pitao sam.
-
Idem vratiti filmove u video klub. Posudio sam ih 1990. Evo, sad sam
pogledao ovaj treći, super je. Šta misliš, hoću li platiti kaznu i
koliko ona sad iznosi s obzirom da one dinare koje smo tada koristili
više ne primaju? Iako ih ja imam, nije da nemam, evo - izgovorio je pa
onda izvadio nekoliko hiljada njemačkih maraka i hiljadu dinara. Nosio
je sva tri dijela Povratka u budućnost .
- Danas uzimam četvrti dio i planiram da ga do kraja godine i pogledam - rekao je.
- Nema četvrtog dijela, prijatelju.
- Kako nema?
- Pa lijepo, nisu ga snimili pa ga zato nema.
- Nisu snimili? Pa šta čekaju oni, koliko im treba vremena? – zbunjen je otišao.
A jedan je išao ulicom u majici na kojoj je pisalo Tap 011 i glasno pjevao JUL je pravi izbor i pravo rešenje, glasaj za pravdu, hrabrost i poštenje, glasaj za sebe..., a jedan mali što je trčkarao pored njega pjevao je prateće vokale glasaj, glasaj i on je imao majicu TV Pink i smiješnu frizuru sa šiškama.
-
Pa kad oni mogu sad za DS pjevati, mogu i ja o JUL-u. Neki naučnici iz
Njemačke pretpostavljaju da ima ljudi koji pamte nešto duže od kiselog
krastavca druge klase, i u skladu s tim pretpostavljaju da takvih ljudi
ima oko nas, onih koji se sjećaju unazad i koji čak tvrde da postoji
odgovornost i osjećaj stida, što još nije dokazano. E, samo da ti kažem,
čini mi se da me pašo truje. Bolje da se nisam ni ženio.
Sreo
sam ukupno oko 33 svoja prijatelja. I svi oni bili su bijelci.
Opravdano sam se zapitao jesam li ja rasista. Kako je moguće da od 33
čovjeka niti jedan nije crn, ili bar žuti Kinez iz provincije Guangdong.
Srećom, baš tada, u pravom trenutku, naišla je Nataša Kandić i
zalijepila mi šamarčinu preko desnog, a onda i preko lijevog obraza. S
punim pravom.
Među
tim ljudima nije bila Željka koju je spomenuo moj prijatelj Radoslav s
licem Zorana. Nije je bilo od pretprošlih olimpijskih igara. A drugi su
nailazili pazeći da se bar jednom pojave između zimske i ljetne
olimpijade. Kao kad sam kupio 2 000 paketića za album „Mexico ’86“ da
bih dobio doktora Sokratesa, ali nije izašao, dok je Altobeli,
vulkanizer po zanimanju, bio čest. Moj prijatelj je dobio tri
Altobelija, sva tri ista, u dva paketića, u jednom je bio dupli. Ali
neke sličice ne možeš dobiti.
- Nemaš sreću - rekao bi profesor fizike iz gimnazije i zabilježio jedinicu, pa se glasno nasmijao.
-
I sad ti zamisli - kaže moj prijatelj - odeš u neki veliki strani grad i
ideš ulicama, ulaziš u kafiće i nikoga poznatog ne vidiš, niti tebe
neko prepoznaje. A obraduješ se nekome kad te pita koliko je sati jer ga
zanima koliko je, a nema sat ni mobilni telefon. I ti mu kažeš zato da
bi on znao koliko je. I on se zahvali, a ti budeš sretan. Pa i ti počneš
ispitivati ljude za ulice i za vrijeme da bi s nekim pričao na ulici. A
oni se međusobno poznaju, kao oni dragi ljudi sa socijalnih mreža koji
jedni drugima ostavljaju komentare. Pa izvadiš telefon iz džepa i javiš
se prijatelju da se družite porukama jer je 6 000 km udaljen. A on ti ne
odgovori jer pije sa svojim prijateljima i od glasnog smijeha nije čuo
telefon. I ti izbrišeš njegov broj, za kaznu. I tada se sjetiš
takozvanih jajara iz komšiluka u kom devedesete nikad nisu prošle,
trenerkaša što voze 200 na sat i ne znaju složiti pola rečenice, a da
dvaput ne kažu „brate“, pa si sretan što ih više nema oko tebe. I lijepo
ti bude što su daleko od tebe.
Na
Trgu slobode je bilo potpisivanje nekih peticija pa je tu bila jedna
Aleksandra Jugović kojoj je politika bila zanimljiva. Bila je opterećena
politikom kao da je 1999. godine, kao da nije starija i pametnija. Ona
je bila borac za istinu o zločinima srpskih civila nad ustašama u drugom
svjetskom ratu, u WWII, kako to kažu moderni Srbi.
-
Kakvo je stanje u društvu, Aleksandra? - pitao sam kao da je to nešto
zanimljivo, a ona se raspričala. Umjesto brate koristila je ok i Evropa.
Na drugom kraju Trga bila je peticija podrške Kosovu, tamo se čulo
brate, Kosovo i ok. Onda sam pored stavio tablu za prikupljanje pomoći
stanovnicima Kosova. Niko nije ostavio ni dinara, baš kao što se ni
dobrovoljci nisu potpisivali na susjednom štandu nego su ga zaobilazili,
a to je bio štand na kome su skupljali dobrovoljce za budući rat i
dijelili uniforme, a sve to ohrabreni podrškom planete Pluton kome je
Srbija priznala status planete, nepravedno ukinut 2006. godine, pa su
Plutonci podržali borbu Srbije za Kosovo, ali i Metohiju, baš kao i Oman
i jedna od Gvineja, ona najutjecajnija i najnaprednija.
- Ajde, Mladene, potpiši se, idemo - rekao j neko jednom vatrenom nacionalisti koji je glasno skandirao uz podignuta tri prsta.
- Ne mogu brate, radim sutra, a i more sam uplatio. Drugi put. Kosovo je Srbija!
Malo
dalje se potpisivala peticija za uvođenje u škole tzv. gay odjeljenja,
zatim peticija za odobravanje poligamije, za dominaciju ćirilice, za
nezavisnost Baskije, Sjeverne Irske i Škotske, kao i uvođenje
sjevernoirskog i škotskog jezika u škole, za nezavisni Kvebek i za
uvođenje navijačkog imuniteta čvršćeg od poslaničkog. Srpski borci za
slobodnu Škotsku sukobili su se sa Srbima naklonjenim ujedinjenju
Kvebeka i Sjeverne Irske. Sve su telefonom Nokia snimili zagovornici
neovisnog Tibeta i ucijenili aktere sukoba tražeći podršku za
dodjeljivanje nezavisne strane Tibeta u atlasu svijeta za osnovnu školu u
zamjenu za mir na YouTubeu. Ja sam potpisao samo onu za vraćanje serije
Klinika Schwarzwald na televiziju, u popodnevnom i noćnom terminu.
Tu sam sreo opet Šantića, Škundrića, Šindolića i Šamšala, bili su zadovoljni.
- Po kacizi smo te prepoznali - rekli su mi.
- Sve smo sredili, ništa loše Basara nije mislio pa smo se nagodili. Šalio se Basara.
- Lijepo. A kuda idete sad?
-
Idemo dalje. Zamisli, jednog malog osudili zbog krađe trešanja na osam
mjeseci kućnog pritvora, dobio je i narukvicu oko noge. E, lijepa
kaciga, je l’ ima i za mene takva? Je l’ grije? Još ja vidim da mi nešto
fali danas, a ono gologlav - zezao me jedan od njih, a tada se jedan
golub iznad njega sasvim slučajno uneredio pa se ovaj iznenada prestao
smijati.
-
Idemo po bob. Počinjemo s ovosezonskim treninzima. A nemamo bob,
obilazimo radnje, ali nigdje nema. Razrgabili su, ne možeš naći niti
jedan. Istina, našli smo jedan, ali to je bob trosjed pa nam ne
odgovara, fali jedan sic. Šta ćeš, navala.
Bili
su to najbolji novosadski bobaši. Iza njih su se pojavila moja četiri
prijatelja Tatomirović, Tegeltija, Tešić i Teskeredžić, isto skloni bobu
i kazali su kako traže bob u sportskim radnjama, ali nema zbog navale
na bobove, nema niti jednog, svi su rasprodani osim jednog, ali
trosjeda, i to žutog.
I
onda sam sreo jednu Marinelu iz 2007. Prepoznao sam je, nije se
promijenila za tri-četiri godine, bar izvana, premda se to isto nije
moglo reći za moga nećaka koji je 2007. godine rođen i u ove tri godine
je mnoge stvari naučio, a i zubi su mu narasli.
* * * * *
Zelenko
je znao otići do vode u parku, stati u red iza djece i piti na izvoru.
Pametan konj, ali nije se uspio mjeriti s nekim rasnim psima koji su
imali strana imena i znali su nekoliko stranih jezika i množili su
dvocifrene brojeve iz glave, a one trocifrene na papiru. Rasni vlasnici -
rasne životinje. Poslao mi je SMS, ali nije znao praviti razmake među
riječima. Ipak sam ga razumio, iako je i s pravopisom malo slabije
stajao. Rekao je da će malo prošetati do štale u kojoj sam ga, na rubu
grada, čuvao.
Da
ne trošim đonove patika, jer sam vidio da je asfalt u dosta čvrstom
stanju, odlučio sam se provozati taksijem do kuće, ili čak do Beograda
zbog kacige.
Izabrao
sam taksi po registraciji, pazeći da bude paran broj. Naišao sam na
jedan NS 212 MM, i vidio poznatog takstistu Momčila Madžarevića,
samozvanog svjetskog prvaka u vožnji automobila do 4 200 kubika u
rikverc za omladince do 35 godina. Čitao je knjigu. Čak je i književnost
završio samo zato što je volio čitati, ali nikada nije imao namjeru da
radi u školi jer nije imao srca da đaku da ocjenu manju od petice.
- O, Momčilo Madžareviću, jesi li mu ga to dao po čitanju malo? Je l’ to čitaš povratak Filipa Latinovića?
-
Ne, naprotiv, ništa od povratka. Neki dan sam išao u Beograd kupiti
klizaljke za hokej jer kod nas nema. I iz Beograda sam vozio jednu
djevojku veselih očiju koja je knjigu zaboravila u autu kad sam je
ostavio na Trifkovom trgu, kod Laze Telečkog. I već je deset dana nema, a
šteta je da knjiga bude nepročitana. Zamisli da si ti knjiga i da te
niko ne pročita. Strašno bi to bilo.
- Kad ćeš pročitati tu knjigu, koliko ti još treba?
- Još jedan dan.
- Dobro. Kupio sam sudoku svesku pa idem riješavati ovdje u kafić do sutra, pa se vidimo.
-
Kažem, još jedan dan jer sporo čitam. Pažljivo, zato još jedan dan. O
svakoj rečenici razmislim. Ako zapneš oko broja 2 obavezno se javi, tu
sam stručnjak kakvog svijet nije vidio još od Džingis-kana koji je, kad
god bi s protivničkom stranom sklopio primirje, sjeo i riješavao sudoku.
A ako ti je dugo čekati ti uzmi nekog kolegu koji zna put do Beograda.
Evo, možeš ovoga, on ti ima dva fakulteta. Završio je Fabus i Megatrend,
a sad studira na onom elitnom fakultetu pored benzinske pumpe u
Karlovcima. Genije, kažem ti, jako je pametan. Dva fakulteta!
-
Nemoj mene, u gužvi sam – rekao je taj kolega student, inače genije. -
Imam sutra ispit na Magatrendu kod profesorice Bekvalac, moram učiti
cijeli dan ako mislim položiti, jako je težak ispit a nisam još ni
pipnuo knjigu. Baš čekam koleginicu da mi donese skripte. A još me
cijeli dan muči ko mi gleda profil na Faceu, nikako se ne mogu
koncentrisati – dodao je pa stavio prst na sljepoočnicu i zagledao se
ispred sebe u daleku FB tačku.
Ona
je došla i rekla kako mora učiti cijeli dan i cijelu noć, i kako neće
ni spavati jer neće stići zbog učenja, a mora još prošetati svoga psa
Hektora i otići u solarijum jer ne može blijeda na ispit pa da se tamo
sramoti. Bila je to jedna od onih koje u autobusu šire miris, a svi
ostali smrde. Vidio sam kako nosi primjerak dnevnih novina sa specijalom
o razvodima poznatih. Zanimljivo štivo, nema šta. Brakovi uspješni
koliko i karijere.
Madžarević
je savjetovao da odem kod jednog drugog, ali i taj je bio zauzet jer se
spremao za prijemni na glumačkoj akademiji „Sergej Trifunović“. Rekao
je da je jako zahtjevan prijemni jer moraš glumiti samog sebe. A u hladu
je jedan dugokosi u majici s natpisom Huntingtons čitao „Metu“
i to sam shvatio kad je na tren spustio knjigu, zagledao se u nebo i
zapjevao: „Da te nije, da te nije, Draškoviću Vuče, ne bi znali, ne bi
znali šta je bilo juče...“, a onda se vratio na novi odlomak.
* * * * *
Narednog dana knjiga je bila pročitana. Svidjela mu se, rekao je da će kupiti ženi jednu.
- Onda je idemo vratiti - zapovijedio sam i krenuli smo u Beograd. On me pitao hoćemo li preko Borče ili preko Novog Beograda.
- Ti si stariji, a ako smo senatori onda stariji odlučuje.
Taksista je bio bos rekavši da ima bolji osjećaj za papučice tada. U taksiju je bio grb Senatora iz Otave u obliku paka.
- Otkud to?
-
Pa navijam za njih. Ja sam igrao hokej dok ti još nisi znao šta je
sinus a šta kosinus, a kamoli buli. To što vidiš je u stvari
antiantiradar.
- Šta je to???
-
Pa to onemogućava antiradare u automobilima koji mi idu u susret da
nadmudre radarsku kontrolu. Tako ja punim budžet države i donekle
osiguravam sigurnost na putu.
-
Aha! Odlična stvar! Moram taksijem jer mi majstor nije sredio pezejca. A
kupio sam ga nedavno, i dobro ide, a ne troši ni 15 litara – objasnio
sam mu zašto sam izabrao taksi.
- Ma to je odličan auto ako ga redovno održavaš, jednom do dvaput nedjeljno.
Raspričao
se. Umjesto muzike on je slušao mudre govore. Imao je diskove s
mudrostima Nenada Čanka, o moralu i kako se istovremeno pojaviti na
dvije televizije, kao i mudrosti doktora Šešelja i brojnih ljudi koji su
sebe nazivali javnim ličnostima. Na jednom je pisalo Opinion maker. Bio je to novi Gorčin.
-
Slušam te mudre govore, a slušam i rok kritike novih i starih albuma.
Što bih slušao albume kad postoje ljudi koji ih slušaju, a onda ja
njihove utiske slušam jer su oni stručni. I tako onda ja znam šta je
dobro, a šta ne. Ujedno uživaš i obrazuješ se. Jer kako da sam znam šta
je dobro? Kako? Lako je snimiti album, smisliti 10 ili 12 pjesama. Ali
daj ti budi rok kritičar ako si majstor. U moje su vrijeme oni imali
nezaboravne nastupe i turneje, dođe pa dva sata prži pričajući o
albumima, a cure polude za njim. To je bilo zlatno vrijeme kritike, ali
ni danas nije loše. A šta ti slušaš?
-
Samo vojvođanski tango! Oduševljen sam, to je pomeranje granica,
muzička revolucija, fascinacija za gluve i slabovide. A koliko dugo
taksiraš?
-
Ovo mi je već peti dan. Prošle nedjelje sam vozio autobus, a sljedeće
ću biti sedam dana poštar, da vidim kako je to. Radim cijeli dan, toliko
ne rade ni ovi nesretnici u Izvršnom vijeću. Pa moram nekako zaraditi
za RTS pretplatu, zar ne? Kad god posumnjam i zapitam toliko radim, ja
se sjetim RTS-a i bude mi lakše. Ili ovih majstora što crnče od 8 do 2 u
Izvršnom vijeću, a jedva da dvije pauze imaju u tih šest sati, i
umjesto da ima svog pezejca on se vozi u tuđem audiju, jadan. Vidiš, da
sam ja pametan ja ne bih vozio taksi nego bih pisao kolumne o tome kako
su svi glupi osim mene, posebno taksisti. Ovako sam glup pa moram voziti
taksi da te pametne koji nemaju auto jer nisu stigli zaraditi zbog
silnog razmišljanja i zbog nas glupih nekud odvezem. Je l’ ti smeta ako
pojedem jednu žvaku?
- Ne, slobodno, možeš i zapaliti što se mene tiče.
-
Zapaliti? Nikako. Pušenje je štetno, to sam naučio kad sam četrnaest
dana radio kao medicinski tehničar. Ja duvan samo žvačem. Da nastavim;
jako volim ovaj posao. Ali vjeruj mi, da mi sad neko ponudi milion evra,
ili da kaže aj taksiraj do kraja godine po cijeli dan po duploj tarifi,
po troduploj, ja bih uzeo milion evra. Ozbiljno ti kažem! I lijep je
posao, dogodi se da vozim jako poznate i uspješne, slavne – ugledne
tviteraše, majstore marketinga, vrhunske pi arove, televizijske
voditeljice, kolumniste, pop dive, folk dive, reality zvijezde, vlasnike
kafića, političare čak, rođake kantautora...
Nakon pauze tokom koje je Madžarević progutao dupli snickers, nastavio je.
-
Šta misliš, šefe, hoćemo li biti prvaci na svjetskom prvenstvu glupana?
Imamo dobru reprezentaciju, jaku ekipu. Favoriti smo u glupanima u
muškoj i ženskoj konkurenciji i mješovito.
-
Stojanović je baš u formi, a i Lukoviću dobro ide, dok su političari
uvijek spremni. Imamo i televizijske voditelje u rezervi - rekao sam.
Nakon dvije minute malo je usporio.
- Tu moj šogor ima zasade ananasa, sa desne strane, vidjećeš. Već deset godina. Zasadio ga je kad su došle promjene.
- Pa gdje je, ne vidim ništa.
- Tu je, eno ga, ima 10 hektara.
- Pa ne vidim ja ništa, niti jedno drvo, samo pustoš, gola zemlja.
- Pa nije se primilo, valjda loša klima. Rekao je da će pokušati s bananama i kikirikijem nadajući se da će imati više sreće.
- A šta ti je to šogor?
-
Ne znam tačno. To je kad ti je neko neki rođak i ne znaš kakav, ali ti
je više prijatelj, pa ga onda zoveš šogor. A imao je plantažu, dolazili
novinari iz najuglednijih novina da snime najbolji ananas na svijetu,
kako im je rekao. Prvoklasni ananas.
- Otkud mu ideja?
- Gledao je film Otimači izgubljenog blaga za Budom Hillom i Terenceom Spenserom.
- Valjda obrnuto.
-
Da, ali mislio sam da nećeš zamijetiti, da vidim koliko si pažljiv. E,
je l’ bi ti smetalo da svratimo u Staru Pazovu kod jednog mog rođaka
kojeg nisam vidio četrnaest godina?
Rekao
sam da mi ne bi smetalo i ubrzo smo se našli u tom lijepom gradu.
Pronašli smo rođaka. Izašao je van jedući jabuku. Bio je isti Franjo
Tuđman taj rođak, potpuno isti, samo bez brkova. Rukovao se sa
taksistom, onda sa mnom, pa opet s taksistom.
- Šta ima novo?
- Ništa, a kod tebe?
- Isto ništa.
- Kako su tvoji?
- Dobro. A tvoji?
- Isto dobro.
- Aj, drago mi je da sam te vidio.
- I meni. Pozdravi svoje i svrati opet kad budeš prolazio.
- Hoću. Idem sad.
- E, znaš kak me zovu ovi ovdje susjedi? Franjo, hehe. A ja sam sasvim normalan.
Vratili smo se na autoput. Tu smo sreli jednog poznatog. Orao je, pa smo usporili i kroz prozor ga pozdravili.
-
Gdje si, gospodine Kole, je l’ se radi? – uzviknuo je Madžarević, a
onda meni rekao kako ovaj ima 11 000 hektara i da treba to poorati.
Dodao je da ne silazi s traktora ni zimi.
A
gospodin Kole nam je otpozdravio, okrenuo traktor, spustio plug, pa
dodao gas. Mora se raditi, bar da se troškovi pokriju. Šećernom repom
ili nečim.
Pred
jednim semaforom na ulazu u Beograd je stao. Ispred nas je prošla
kolona vrtnih patuljaka. Jedan po jedan prelazili su na drugu stranu, a
onda tamo stali, sačekali da prođe crveno, a kad bi došlo zeleno oni bi
se vraćali nazad. I tako cijeli dan, od 9 do 5. Valjda su odlučili biti
korisniji čak i od političara i novinara pa su tako odlučili provesti
dan. Jer ako niko ne pređe preko toga pješačkoga prelaza onda su zebru
uzalud crtali, a ova je bila značajno iskorištena.
Zatim je, preko crvenog, prešao i jedan ružan dečko.
- Jebote, ma je l’ ovo Goran Skičić, glumac? Isuse, kak je urban! Jebote, ja moram uzeti autogram – uzviknuo je i izletio van.
Pitao sam ga je l’ zna kuda idemo, gdje trebamo vratiti knjigu i da li je zapamtio adresu.
-
Ma nisam. Vozio sam orjentirajući se prema zvijezdama, sad se ne mogu
snaći ako uskoro ne padne mrak. Ja navigaciju ne koristim jer to
zatupljuje čovjeka. Možda štedi vrijeme, ali meni je mozak važniji od
vremena. Zato ćemo tražiti starinskim metodama. Možda i pogodimo zgradu,
pa nije se teško snaći u Novom Beogradu.
Zastali
smo pored jednoga sijedoga sa bradicom. Taksista ga je, u šali, pitao
kuda se ide za Beograd. A on je to ozbiljno shvatio, kao što ima ljudi
koji komentarišu sve teme misleći da ih neko ozbiljno pita šta misle.
-
Čitaj moju kolumnu sutra, pisaću o tome - odgovorio je taj neznanac u
košulji od džins i u farmericama, s repom i sijedom bradom. - E, ja sam
kolumnista, jesi li me prepoznao, poznat sam, opinion maker. To je tome tako... – nametljivo je dodao.
Ima
smotanaca koji se ne snalaze u Beogradu. Međutim, mi smo se snašli bez
problema. Vratili smo knjigu koju sam ja tokom vožnje čitao od nazad
prema naprijed da vidim gdje je glavni lik pogriješio, ako je
pogriješio, u zavisnosti od kraja. Tako sam u prednosti u odnosu na
pisca i junake knjige, a ako mi se svidi mogu mu pomoći savjetom jer
znam šta će se dogoditi. Ja vidim je li on zabrljao negdje tamo pa se
kaje kasnije, a on će to tek saznati.
Ona se zahvalila i dala milkinis
svakome, meni i taksisti. Još je skinula i kacigu koju sam nosio i
pokazala da je pametan onaj ko je rekao da um caruje a snaga klade valja
jer je ona umom i klade valjala. I uzbrdo, ako treba.
- Kako si znala skinuti to?
-
Pa kako ne bih znala, svima se bar jednom u životu dogodilo da zaglave
glavu u kacigu za hokejaškog golmana – spremno je odgovorila, nasmijala
se žutim osmjehom, pozdravila nas i zatvorila vrata. Iza njih ona je
ostala u prošlosti premda sam ja bio sasvim siguran u to da će se
pojaviti u budućnosti, jednom, samo ne znam kad jer su stručnjaci za
budućnost u deficitu jer je sasvim zgodnije baviti se prošlošću. Bar
zbog posla, dok umjesto istorije u školu ne uvedu budućnost kao predmet.
Bio sam uvjeren u to jednako kao u saznanje da je Maxell pouzdaniji od
Verbatima. O tome sam razmišljao silazeći niz stepenice, a svaka je bila
kao jedna nedjelja, a ona je živjela visoko i nisam htio trošiti struju
za lift imajući u vidu ekologiju i napor rudara i ministra energetike.
A komšije su bile složne i istoga ukusa za muziku pa sam iz svakog stana glasnije nego što je običaj čuo Patribrejkerse i Dugo te nema. Tekst sam znao napamet.
(kraj u sljedećem nastavku)
Trekbekovi (0)