Mladi luk

Kiseljenje krastavaca (1)

mladiluk | 17 Decembar, 2006 18:11

Magla je bila gusta kad sam krenuo prema Beogradu, baš kao i prije nekoliko dana. Jedan moj prijatelj meteorolog mi je rekao da ima prijatelja koji se razumije u vremenske prilike i atmosferske pojave, pri čemu nerijetko pogodi kakvo će vrijeme biti, i da on tvrdi da je magla česta u ovim krajevima i da to nije ništa neobično za sjevernu hemisferu u ovo doba godine kad se ljudi pripremaju da kupe posebnu odjeću u kojoj će dočekati 1. januar. Bobi, koji se odlično snalazi i u magli i na Obilićevom vencu, a i na Obilićevom vencu kad je taj venac prekriven maglom, nije pošao sa mnom. Kad sam kretao i nazvao ga da pođe sa mnom, on se zahvalio i rekao je da bi išao, ali da je upravo skuvao supu od paradajza i da će sad jesti tako da ne može ići jer je supa topla, takoreći vruća. Hm, mogao sam povesti mog prijatelja Teglu koji se, osim u tegli, dobro snalazi i u magli, a i postoji taj slog "gla" u obe imenice što nije nimalo slučajno. Kako je taj Tegla samo peglao! Upalio sam maglenke, a onda je magla istog trena nestala kao da je nikad nije ni bilo pa sam maglenke isključio jer nisam vidio izazov u vožnji uz maglenke.

    Ispred naplatne rampe sam vidio čovjeka koji je ličio na Džonija Štulića. Nešto mi je mahnuo pa sam ja otvorio prozor i on me pitao može li sa mnom do Beograda. Rekao sam da idem u Pazovu i da u Beogradu nikad nisam ni bio. On je rekao: "Dobro, ništa onda. Pazova je lijep grad". Pružio sam čovjeku u kućici za naplaćivanje žetona za autoput 200 dinara i pitao: "Je l' za Beograd samo pravo", a on me čudno pogledao i rekao: "Da, da."

    Onda sam se vozio dva kilometra i razmišljao o onom stoperu. Ostavio sam auto u zaustavnoj traci i trčeći se vratio po njega.
    "Ej, gospodine!", viknuo sam. Onda još jednom jer Štulić nije dobro čuo. "Ej, gospodine! Je l' me čuješ?"
On se okrenuo i mi smo trkom otišli do mog auta. Brzo je trčao iako mu je na ramenu bila potpuno prazna torba. Nastavili smo prema Beogradu. Pitao me da li bih dozvolio da on malo vozi, ali sam ja rekao da to ne dolazi u obzir jer ne volim sjediti na mjestu suvozača. On je predložio da sjednem na sjedište iza, ali sam ja rekao da je rasprava završena. Onda me on ponudio leblebijom koju je držao u desnom džepu jakne, ali sam mu ja samo pokazao prstom tablu na kojoj je pisalo: "Zabranjeno jedenje leblebije i sličnih plodova ua utu", a on se smijao jer je uočio grešku u štampanju, ali sam mu ja objasnio da mi se nije dalo da popravljam grešku, i ostao sam ozbiljan. Pored toga što je ličio na Džonija Štulića čiji ja i nisam veliki fan, stoper je ličio i na Davida Beckhama čiji fan nisam uopšte.
    "Priznaj da si mi stao zato što ličim na Juru Stublića, a ne zato što voliš voziti stopere", nasmijao se on namještajući veliku torbu ispod svojih nogu.
    "Jesam, zato sam ti stao", prizao sam.
    "Ustvari, zovem se Jova Radovanović, ali uopšte ne ličim na njega i sličniji sam Srđanu Šaperu iako bih ja više voleo da ličim na Ramboa", rekao je i otvorio prozor jer sam ja grijanje otpanjio na najjače i nije mi se dalo pružim ruku prema regulatoru i da smanjim.
   
    Usporio sam kad sam vidio prodavca lubenica uz put. Poželio sam kupiti jednu jer lubenice nisam jeo već četiri mjeseca, od avgusta. Prodavac je insistirao da probam najprije i da ne kupujem dok ne probam jer tako rade mudri kupci za razliku od onih bezobraznih koji kupe čim vide, bez probanja. Isjekao mi je onaj trougao iz najveće lubenice. Probao sam, a lubenica mi je bila previše slana. Probao sam još jednu ali je ona previše ličila na lubenicu i to mi se nije svidjelo. Onda sam probao još dvije, treća je bila isto tako slana kao prva, a četvrta potpuno neslana pa sam odustao. Prodavac bez brkova mi je rekao da nije ni čudo što su takve jer je tek pola pet kod nas, odnosno pola jedanaest u selima oko Toronta, tako je rekao. Dodao je i da svratim na povratku jer će možda biti bolje lubenice, a očekivao je i novu isporuku sa sjevera. Nije bio siguran jer su dostavljaču ukrali kombi dva dana ranije i on je čekao da policija razriješi slučaj. Međutim, rekao je da dinje stižu DHL-om pa ako volim da dođem obavezno. Rukovali smo se, okrenuo sam se prema autu, a ispred mene su prošli Lolek i Bolek u autu koji je vukao kamp-kućicu. Lolek je vozio, a Bolek je imao slušalice na ušima i pjevao je neku pjesmu na češkom.
   
    Nastavili smo prema Beogradu. Pitao sam suvozača je l' dugo čekao dok je stopirao.
    "Od septembra. Skoro sto dana. Nemam pojma šta se događa u Velikom bratu. Ja sam ovde došao da berem metlice od kukuruza preko zadrugu. Kad sam završio, malo sam odmorio uz put, a onda sam stopirao, ali od septembra mi niko nije stao. Nemaju ljudi benzina, šta ćeš..."
    I tako smo mi pričali, a kad sam mu ja rekao da idem preko Gazele, on se zahvalio na vožnji, rekao da mu to ne odgovara jer on ide na Brankov most, izašao je van i krenuo stopirati u suprotnom pravcu kako bi se vratio na mjesto gdje sam ga pokupio.
    "Izvini, ja sam kriv, nisi ti. Ja sam te pitao da li ideš u Beograd, nisam bio dovoljno precizan. Trebao sam proveriti preko kojeg mosta ideš. Molim te izvini, rekao je on i pružio mi hiljadu dinara u apoenima od po 500 dinara, ali sam ja odbio na šta se on uvrijedio i novce pocijepao na dvije polovine te je imao četiri polovine novčanica od 500 dinara... Namjestio je kragnu jakne i izgubio se u iza mog auta, a ja sam uletio u gužvu na mostu. Gledajući oko sebe zapazio sam da u Beogradu ima puno više tablica na kojima piše BG nego što je to slučaj u Novom Sadu. Odmah sam nazvao mog prijatelja sa Banovoga brda i pitao ga zašto je to tako.
    "Pa to je zato što Beogradu gravitiraju Nova Pazova, Dobanovci, Resnik i Obrenovac, a oni se svi furaju na beogradske tablice. Zato je to tako, moj prijatelju..."

(nastaviće se večeras)

Sove vladaju

mladiluk | 15 Decembar, 2006 04:47

Dosadni ljudi su prolazili Ulicom Laze Telečkog. Ništa čudno za ljude, to je jedna od češćih osobina ljudi. Ja sam sjedio ispred kafića Kućerak, pio gem, gledao kad će proći neka koja će mi privući pažnju i razmišljao sam o topljenju leda na polovima. A nisam bio sam. Jura, Šiljo, Bobi, dva mala Bobija, Zeko, Marija, Sanja, Klobuk, Sandra, Bojana, Nataša... Skupili smo se. Najprije sam došao sam, ubrzo je stigao Jura, a tokom večeri i ostali. Pili smo gem, skoro svi, cure nisu, ipak je to muško piće, a cure s kojima provodimo vrijeme su ženstvene i piju pića u skladu s tim.

    Kad je šef Kućerka otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkoga (VD) rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim. Huknuo sam bez veze, kao inteligentni polupijani blesan. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da, kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala, a kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočale i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je spojio šake, bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom, napravio neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, udahnuo i puhnuo. Jebemti! Dobro se čulo. Onda ih je malo odmakao, ponovo primakao ustima i puhnuo. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočale na nos. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. Božo je naručio gem, a mali Bobiji su uglas počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom prolazili pored nas, pored ljudi-sova.

    A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbilnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočale i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočalama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignorisanjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zajebavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi, pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo oko Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid. Onda joj to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala polupraznu čašu sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagovale i počele da kljucaju prolivenu žutu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
    "O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale. Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik rok princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kljunovima uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu, a veliki Bobi je glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su.


* * * * *
    To se dogodilo sredinom jula. Od tada niko nije vidio malog Bobija, niko od ljudi. Očekivali smo da će ga sove vratiti, ali one to nisu učinile. Od tog događaja je prošlo pet mjeseci. A danas se dogodilo nešto čudno. Nešto što nisam očekivao, nešto što se ne događa svaki dan. Naime, stigao sam kući oko podne, izuo se i oprao ruke. Ušao sam u sobu i vidio neku neobično kartonsku pošiljku na mom stolu. Ubrzo sam shvatio da mi je poštar donio DVD koji sam preko Amazona naručio prije samo šest dana.
    Dok sam od sreće skakao po sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Bobi.

    "Matori, sove su danas vratile buraza. Ostavile su ga na terasi. Deblji je nego ikad, sad nema 70 nego 90 kilograma. Četiri sove su ga morale nositi, a sećaš se da su samo dvije bile dovoljne da ga odnesu. I više ne nosi naočare, sad vidi kao sova."
    "'Ajmo večeras opet u Kućerak!"
    "'Ajmo."

KRAJ

Prednovogodišnji poklon čitaocima ovog bloga: Odlomak iz romana "Mala Ramona"

mladiluk | 13 Decembar, 2006 23:52

 

Bobi me pozvao da izađemo kako bismo se dogovorili oko organizovanja prednovogodišnje žurke u mom stanu. Njemu je to bio samo izgovor da odemo van i da on s nekim popije pivo.

Dvijehiljadedruga je izmicala. Bio je već 7. decembar, do kraja godine ostalo je još malo. Decembar u Novom Sadu, veče u „Irish pubu“. Za jednim stolom sjedio je neki Peđa, krupan i visok momak, površno smo ga znali iz kladionice u kojoj je radio kad smo se Bobi i ja nekad kladili. Pored njega je bila i neka novinarka za koju mi je Bora Dojava rekao kako ona poznaje Ramonu i kako mu je jednom tvrdila da je ona mala glupača. Bora Dojava je uvijek imao sigurne podatke iz druge austrijske lige, a ove važnije nikad nisam uspio provjeriti. Bobi je Peđu potapšao po ramenu.

„Zdravo, Peđa“, Bobi mu je pružio ruku i izljubili su se tri puta.

„Zdravo, zdravo. Šta se slavi?“, pitao je smušeno.

„Ništa. Nismo se dugo videli, pa da se pozdravimo“, pojasnio je Bobi, a Peđa je zbunjeno klimnuo glavom i popio gutljaj iz krigle. „Kakav skeč, a?“, rekao mi je Bobi kad smo sjeli za stol ispod stepenica koje su vodile u potkrovlje, a zatim je naručio „crno-belo“ pivo. Bilo je to pomiješano svijetlo i tamno pivo koje je Bobi pio misleći da tako pokazuje koliko je odan navijač. „Zvao sam te da odemo na pivo, ništa posebno, samo odlazak na pivo. A kad praviš žurku?“

„Najbolje je vikend pred Novu godinu. Nema onog novogodišnjeg pritiska, svi dođu, niko te ne zavlači do dan pred žurku s odlukom...“.

„To je tačno. Pozovi dosta pičića. Ja ću doći bez ove moje, raskinuo sam s njom. Nisam bio zadovoljan, veći sam ja od nje. I još nešto; ne trebaju mi te žene što se cepaju pre braka. Seks je precenjen“, rekao je on u toku ispijanja tek prve krigle, a ja sam posumnjao da se već kod kuće zagrijavao i došao spreman.

Jedno vrijeme smo pričali, a onda malo šutjeli i gledali ljude koji su ulazili u pab. Ko zna koliko smo noći proveli tamo, za tim stolom, za stolom pored, za stolom iznad, za svim stolovima u pabu i uz šank. Većim dijelom su to bile izgubljene noći. Očekivao sam da će doći do susreta s Ramonom prije koncerta koji je slijedio za sedam dana. Neobična tradicija je nastavljena u pet do dvanaest. Ramona se pojavila s još dvije plavokose. Neki momak u njenom životu još uvijek nije postojao i bio sam zadovoljan time. Ona je sad bila stvarno ljepša nego ikad, nekako raskošna. Nosila je dugu crnu jaknu koja je na njoj stajala dobro kao snijeg u novogodišnjoj noći. Ispod jakne je imala toplu rolku svijetloplave boje čiji su rukavi neznatno izvirivali ispod rukava jakne kad je sjela za stol. Ja sam sjedio, šutio i divio se tom prizoru. Bobi je stajao pored mene, pušio je cigaretu i ispuštao dim kroz nos prelazeći pogledom s jedne na drugu stranu kafića. Lakše mu je bilo da stoji jer se udebljao otkako je diplomirao i zaposlio se, farmerice su ga stezale dok je sjedio, tako mi je rekao. Gledao sam u televizor, onda malo pričao sa Bobijem, zatim opet gledao u televizor, a onda na drugu stranu u centralni dio puba gdje je sjedila Ramona. Gledao sam u nju zadivljeno kao što dječak gleda u udaljene grane na vrhu trešnjinog drveta. Posmatrao sam te grane načičkane najsočnijim i najcrvenijim plodovima do kojih niko ne može stići, a imao sam pogled upravo onog dječaka koji trešnje voli više od bilo kog voća, više od bilo čega, ali će mu one ostati nedostupne koliko god dugo ih gledao. Do njih će stići samo neka ptica, a kasnije i crv. Tada će biti kasno. Možda bih je trebao pozvati na tu žurku, baš sad, prošlo mi je kroz glavu. Pozvati je i očekivati da se dogodi čudo pred Novu godinu. Kad, ako ne tad? Pogledao sam je opet. Šta ako ima obaveza?

Ramona je imala 23 godine i četiri mjeseca i bližila se tridesetoj godini. Tada, kad bude imala trideset godina, sigurno neće biti sama i izlaziti po nekim kafićima sa dvije drugarice. Nevjerovatno je da je u tih narednih osamdeset mjeseci neće pokupiti neki mamlaz. U tih osamdeset mjeseci, uplašio me taj maleni, samo dvocifreni broj, srešće nekoga, upoznati ga, izaći će s njim jednom, dva puta, osam puta... Razmijeniće brojeve telefona da bi ostali u kontaktu. Zvaće je, a nazvaće i ona njega i on će taj poziv dočekati kao signal iz dalekog svemira. Onda će razgovarati kratko, pa duže, pa više puta tokom dana, jedno drugom će slati usrane poruke. Prošetaće zajedno gradom držeći se za ruke pri čemu će se on s razlogom i potpuno opravdano šepuriti. Viđaće se, provodiće vrijeme sami. On će je odvesti kući. Prije toga će se malo provozati praznim gradskim ulicama slušajući muziku posebno odabranu za takav trenutak. Sjediće dugo u autu u blizini njene kuće i pričati, gledati se. Onda će prestati pričati, ali će ostati sjediti u autu. Zatim će joj poželjeti laku noć, posljednji te večeri. Ona će ga dotaknuti usnama i on će u tom trenutku biti mnogo srećniji od nekoga ko je u istom trenutku dobio glavnu premiju u igri na sreću i dovoljno novca da u raskoši i blagostanju provede narednih hiljadu godina. Izlaziće zajedno i po danu, a i kad je mrak, ostajaće i kad svi odu kućama, šetaće parkovima, sjediće na klupi jedno pored drugog u tišini. Prijeći će s njom preko mosta kad ga naprave. Odlaziće u kafiće i restorane. Vodiće je u poslastičarnice, a šampite će tada, kad vide Ramonu, shvatiti da ipak nisu one te koje su najslađe u galaksiji i čitavom kosmosu. Sjediće pored nje u polupopunjenom bioskopu. Mrak, na platnu dobar film, sa druge strane vrata iznad kojih piše „izlaz“ hladnoća, unutra ugodno toplo. Tišina, film traje, oni gledaju. Ramona sjedi pored njega, povremeno svjetlost s platna osvijetli njeno lice i on pogleda njen profil dvije sekunde. Kakav prizor! Nasmijan će vratiti pogled prema platnu. Zajedno će otići kad film završi, da pričaju o filmu.

Ići će u pozorište, šetaće po keju, vodiće je na tvrđavu i na Frušku goru, vodiće je i tamo gdje nikad nije bila. Neće ih zanimati beznačajne stvari i loši ljudi sa strane, neće biti mjesta za takve gluposti jer će imati jedno drugo, on nju, a ona njega, i on će znati da je on bolje prošao i više dobio, ali i da ona nije mogla dobiti više, da je on ipak zaslužio. Čak i ako se ponižavao da do nje dođe, biće siguran da nije griješio dok se borio da to ostvari, da dođe do toga da njena ruka bude u njegovoj. Ispred njih neće biti neizvodivih zadataka. Biće u prilici da je čvrsto drži, da je ima i da je nikad ne pusti. Poslije nekog vremena, sjetiće se kako bi bilo zanimljivo ponovo je upoznati i čitavo veče će se tako ponašati, da bi je zabavio, kao da se prvi put vide. Onda će se taj srećnik, iako žive u istom gradu, sjetiti da joj napiše pismo koje će istovremeno biti i duhovito i romantično. I to pravo pismo, ono sa markicom, ono koje donosi poštar, koje zahvaljujući srpskim poštama put od devet kilometara prevali već za devet dana. A pisma je lijepo primati i čitati, ali ih je lijepo i pisati i slati. Napraviće majicu s natpisom kojem će se ona oduševljeno nasmijati, a i skuvati joj omiljeno jelo kad jednom dođe kod njega. Pričaće o starim susretima, krstariti kroz prošlost, uživati u sadašnjosti i planirati budućnost dok sjede na nekom čarobnom mjestu koje je postalo čarobno upravo zbog njenog prisustva. Obilaziće razne gradove. Posjetiće Budimpeštu i tamo šetati pored Dunava, otići će u Beč, Prag, Rim i Veneciju, u male bajkovite njemačke gradove u kojima će noću šetati uskim ulicama između dva reda upaljenih lampi. Vodiće je u još neke gradove. Dijeliće sobu na tim putovanjima, spavaće jedno uz drugo, osjetiće kako je topla. Obići će Sloveniju, Bled i Bohinj, Postojnsku jamu. Razgledaće unutrašnjost te pećine, a turisti će biti očarani Ramoninom ljepotom više nego spiljom, stalagmitima i stalaktitima. Posmatraće nju umjesto čovječje ribice. Vodiće je na Ohrid i tamo će piti slatka makedonska vina. Zateći će se na nekoj planini tokom ljeta i tamo će se valjati po travi i glasno se smijati. Otići će na more jer je ona „letnje dete“ i hodaće uz more držeći se za ruke, sami, potpuno sami. Udisaće slani vazduh dok ga bude prožimao osjećaj koji ni sa čim neće moći usporediti. Taj će, ako ne smisli nešto bolje, s njom ići i na Jahorinu ne obazirući se na snobove koji će se tamo isto zateći. Provešće se bolje od svih ostalih tamo čak i ako mu ukradu skije. Pokriće je kad se ona slučajno otkrije tokom noći, dati joj svoj pokrivač, otporan na zimu i temperaturu ispod nule. Gledaće je dok spava i kako joj se trbuh polako podiže i spušta u snu, gledaće to senzacionalno lice. A onda će je odvesti na neko originalnije i ljepše mjesto. Pamtiće sve važne događaje i važne datume, pamtiće i one manje važne. Otvoriće tajanstveni blog ili stranu na internetu i tamo će svakodnevno veličati njen značaj na ovoj planeti. Onda će joj jednog dana javiti adresu i reći joj da posjeti baš tu stranu. Zajedno će slušati diskove, puštaće joj svoje omiljene pjesme i pričati priče o njima. Pokazaće joj kolekciju rijetkih snimaka najbolje pjesme na svijetu, a onda je iznenaditi s neobjavljenim i rijetkim snimcima njene omiljene grupe. Pokazaće joj i svoju kolekciju najljepših filmova u istoriji, gledaće filmove koje su gledali već jednom, one koje su gledali deset puta, one koje još nisu pogledali. Gledaće ih sami, u mraku, dok vani fijuče vjetar s druge strane prozora, ili u ljetnim noćima dok se čuju raspjevani i dobro uvježbani cvrčci ili kratki ljetni pljusak. Vodiće je na žurke, na koncerte, kod svojih prijatelja, ponosan što je on baš s njom i što je ona baš s njim. Donosiće joj poklone, male, velike, neobične, originalne, s povodom, a i bez povoda. Iznenadiće je pred kraj godine kad dođe kod nje obučen u odijelo Deda Mraza, s velikom bijelom bradom i s vrećom punom poklona na leđima među kojima će biti i oni koje ona tako želi i koje nije očekivala, dok se u pozadini čuju zvončići i Santa Claus is Coming To Town. Deda Mraz će stvarno doći u grad. Zajedno će voziti bicikle koje će zvati „bajsevi“. On će je autom voziti na aerobik kad bude padala kiša, dolaziće po nju i čekati je ako kiša ne prestane da bi bio s njom. Slušaće Oh Oh I Love Her So dok je čeka u autu ako ima muzičkog ukusa. Doći će po nju i ako ne bude padala kiša. Zajedno će ići trčati, zajedno će ići kupovati, zajedno će pomagati mačkama s ulice tako što će im ostavljati hranu pored konetejnera, ali i na druge načine, zavisno od potrebe. On će biti u prilici da je vidi kad god bude htio, da se svaki put oduševi kako se ona nepogrešivo oblači i da joj kaže kako joj neka jakna ili majica sjajno stoji. Razdvajaće se na nekoliko dana i obradovati se jedno drugom kad se ponovo sretnu. Postaće svjestan da je cijeli svemir sveo samo na nju i biće spreman praviti kompromis, ako zatreba neće mu biti teško jesti tako bljutavo jelo kao što je sataraš, pa i krvariti da i ona svemir svede na njega. Pričaće anegdote i praviće šale kojima će se ona smijati. Donosiće joj ruže i kad joj nije rođendan, obavezno izbjegavajući 14. februar i 8. mart. Pripremiće joj prvorazredno iznenađenje za rođendan koji će ona pamtiti i kad joj priredi još veći spektakl. Doći će u priliku da pošalje taksi po nju, taksisti da disk koji treba pustiti kad ona uđe u auto, a dok ona ne stigne, imaće vremena da upali sto svijeća raspoređenih po stanu, rasporedi cvijeće, pripremi šampanjac i večeru, provjeri jesu li voće, sladoled i njen omiljeni slatkiš spremni, a onda namjesti disk s najboljim pjesmama ikad. Pri tom će se obući kao i svaki drugi dan jer ne misli da je bolji ako se drugačije obuče, ili da nije dovoljno dobar ako se obuče onako kako voli. Zajedno će pripremati novogodišnje veče, pričaće o tome tokom decembra, šetaće ulicama uživajući u sniježnoj noći, a onda otići na neko toplo mjesto, gledati kroz prozor kako pada snijeg, pogledati snješka napravljenog ispred, piti topli napitak i slušati Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight) ako stvarno bude imao ukusa. U toplom stanu u polumraku tiho će pričati, dodirivati se. Ljubiće se dok neko prolazi ispod prozora ne znajući da se iznad odvija ono rijetko za šta vrijedi živjeti. Igraće igrice na kompjuteru i on će joj, da ona to ne primjeti, dozvoliti da ga pobijedi u igrici u kojoj je on svjetski šampion da bi je nasmijao i učinio srećnom. Spržiće je u sljedećoj partiji u stilu svjetskog šampiona, ali se ona neće naljutiti. I onda će ona reći: „Hajde, sad pusti Ramonese, njih baš volim“ jer će on uspjeti izmjeniti njen muzički ukus na bolje. Odlediće taj prividni ledeni okov oko njenog bića. A zastavu s njenim imenom staviće na centralno mjesto svog najznačajnijeg zida, iznad kluba za koji navija, iznad grupe koju najviše voli, iznad slike s najbližim prijateljima, iznad stranačke ili državne zastave ukoliko je budala pa takve zastave uopšte drži na zidu. Poslije svega, ponadao sam se da se niko toga svega neće sjetiti.

Pogledao sam ponovo Ramonu baš kad se nasmijala i kad je di džej pustio I Got You Babe, verziju koju pjevaju Joey Ramone i Holly Beth Vincent. Često se smijala. Stvarno, ako je neko uzme uskoro, dozvoliće mu vrlo brzo da je dodirne po kosi, dotakne to glatko mekano lice, da drži njenu ruku u svojoj, blizu sebe i privuče je još bliže. Biće mu dopušteno da je poljubi za laku noć, a i kad nije noć. Ubrzo će se na njenoj ruci pored svih onih prstenova naći mjesta za još jedan. Oboje će biti sigurni u to da će sve to trajati do kraja svijeta. Onda ću ih ja slučajno negdje sresti i reći u sebi: „U pičku, pa ona ima majmuna.“ Bojao sam se tih osamdeset mjeseci. Za dva mjeseca biće samo 78. Nisam našao razlog za sumnju da će biti s nekim kad bude imala trideset, da će imati nekog pored sebe. Samo je bilo nepoznato kad će ga sresti. Može birati. Možda će baš te večeri naći nekog s kim će biti i za 80 dana i za 80 mjeseci, a i za 80 godina, a ja ću ostati zauvijek izgubljen u svojim, gotovo tinejdžerskim, snovima i maštanjima. Bespomoćan, kao da sam zapleten u mreži opasnog pauka koji me pustio da tu završim. Pomisao da će neko biti s njom, a da to neću biti ja, nije mi dala mira, izluđivala me. Uh, nikad me to neće proći! Ko ne bi htio biti s njom?

„Who wouldn't?“, pitao sam Bobija prekinuvši razmišljanje i njegovo gledanje televizije u uglu, a on je pogrešno čuo i pozvao konobara i rekao mu da donese još jedno pivo i još jedno vino.

„A ne, i ja ću pivo. Vrijeme je da se neke stvari promijene.“

Ustale su kad mi je di džej mahnuo i kad je krenula Vow, ali je disk „Garbagea“ preskočio kad je Ramona prešla prag vrata i prebacio na Stupid Girl. Ostao sam još sat vremena poslije nje u pabu, razmišljajući kako da u toj mreži ne ostanem zauvijek...

 

* * * * *
 
Knjigu možete kupiti u svim boljim knjižarama, u beogradskom Platou, ali i u ostalim beogradskim knjižarama, u novosadskom Mostu, u knjižarama na Spensu, u starom Prostoru..., u još nekim gradovima Srbije kao i u Banjaluci, a i u Torontu (evo dobre vijesti i za Amerikance i Meksikance). Moj mail je još uvijek ramone76@gmail.com pa knjigu možete dobiti i tako što će vam je poštar donijeti.
 (Dalje)

Ja idem tamo

mladiluk | 13 Decembar, 2006 02:29

Tokom noći se nijednom nisam probudio, ali sam zato prije spavanja dva puta palio svjetlo da u svesku upišem nekoliko ideja. Vjetar je puhao, još se nešto čulo što nije bio vjetar, a ni medvjedi, a ja sam smišljao ideje.
Naredno jutro sam otišao kod mog desetogodišnjeg rođaka u kuću na jugu, četrdeset metara do jabuke, onda ispod jabuke deset metara, pa još pedeset metara po travi i mali Zoran me čekao ispred svoje kuće. Kasno sam se probudio i on je već došao iz škole. Počeli smo razgovor. Nenaviknut na dijaloge sa desetogodišnjacima, nisam se snašao odmah.
"Kako ti se zove pas?", pitao sam ozbiljno gledajući velikog vučjaka kakvog su uvijek imali. Kako bi jedan završio život i umro od starosti, oni bi dovodili drugog koji se razlikovao samo po tome što je bio mlađi. I svaki se zvao Medo iako je ličio na vuka.
"Medo", rekao je mali Zoran neočekivan odgovor.
"A koliko godina ima?"
"Pedeset šest", rekao je igrajući se s nečim u rukama, ni ne pogledavši me. Šutio sam zbunjen. Pas koji ima pedeset šest godina stajao je pored mene. Onda je Zoran podigao pogled ne prekidajući igru. "To kad se preračuna u naše godine, ljudske. Inače ima osam."
"Aha", klimnuo sam glavom.
Naišao je tada moj rođak, a iza njega i njegov brat koji mi je, ligično je, istotako rođak. 120 godina zajedno i oko 220 kilograma, njih dvojica. Pozdravili smo se. Stariji mi je rekao da su se posvađali dok su se penjali uz cestu pa sad ne pričaju. O, kakvo čudo!!! Onda se pojavio i mlađi i rekao je da je stariji pička i da su se posvađali. Pričali smo kratko. Otišao sam poslije podne kod njih. Raširili su zdenka sir, jeger, mesni doručak, krastavce, feferone i kruh, a na sred stola su stavili žutu rakiju u staklenoj flaši.
"Teško se živi, teško. Nema posla. Jedva, jedva. Teško ide. Ne daju mi penziju, ne daju... Pizde, ne daju", govorio je stariji između zalogaja. (Opaska: kako pišem, jebemti)
"A kako ti, kako, je l' radiš? Što ćaća i mater rade, kako su oni? Da l' delaju, reci mi, delaju li? E, e, teško je, jebeš ga, teško. Kako brat, je li, kako buraz?", ispitivao je mlađi.
"'Oćeš rakije, ja sam je peka', od kruškica. Znaš ove naše, nije bilo puno, nisu rodile, al' sam ispeka, aj probaj, aj malo...", nudio je. Nisam mogao odbiti. Probao sam. Grijala je. Nisam osjetio nikakve kruškice. Poslije pet čašica nisam osjetio ni rakiju, samo vatru u trbuhu i vrelinu u obrazima. Uzeo sam dva feferona i zdenku. O jebemti, usta su mi gorjela. Pokušao sam ugasiti rakijom. Dolio sam ulje na vatru! O, jebemti kruškice! Onda su se opet posvađali. Stariji je mlađem rekao da je pokvario karijeru u nogometnom timu zbog alkohola, rekao je da je mogao u Rijeci igrati da nije pio. Mlađi nije čekao, krenuo je šakom taj bivši centarfor. Nije pogodio. Podijelio sam žute kartone. Smirili su se. Onda su se počeli smijati i jedan drugom su ulili po rakiju, a meni isto. I tako sam ostao tamo do mraka, a onda se otrijeznio cedevitom i domaćim kruhom što mi ga je donio bakin brat. Bio sam dovoljno svjež da nešto lijepo zapišem. Iz šume Gosrkog kotara otišao sam u mrak i gotik svijet.

Naredno jutro sam ustao svjež, valjda zbog kruškica. Probudio me crveni pijetao. Izašao sam van, bilo je hladno. Toplo sam se obukao i spustio se do rijeke. Onda sam s mosta malo gledao u vodu pa krenuo nazad. Išao sam uzbrdo i razmišlajo. Ideje sam bilježio u mobilni telefon. Zato sam ga i ponio. U njemu su samo bileideje i desetak poruka. Sve od iste osobe.
Popeo sam se skoro do vrha brda, svratio na jedan brežuljak koji nam je bio omiljeni dok smo bili još manja djeca, mislim na sebe i moje rođake, i sjeo sam na neko deblo. Gledao sam cestu u podnožju i prugu. Tu su nekad rasle ciklame, a malo dalje je bila ljeska. Malo dalje je bio jedan mravinjak, ali su i vrijedni mravi u prethodnih petnaest godina odselili nekuda. Dolje su tutnjali vagoni i lokomotive, automobili su bili rijetki. Poslije jednog sata sam otišao u selo. Namazao sam komad kruha vegetarijanskom paštetom, popio kiselo mlijeko i počeo pisati. Dugo sam pisao.
Onda sam obišao stanovnike sela. Vidio sam auto pored prve kuće. "Lovci", rekao je bakin brat mrzovoljno. "E, jebaću vam milu majku sutra", pomislio sam i smislio plan.
I, drugog dana, nakon litre vina, pisanja, trežnjenja, variva od blitve, pisanja i gledanja u nebo, spustio sam se do glavne ceste, dva kilometra od sela. Čekao sam. Vidio sam auto koji polako prolazi cestom. Audi. Parkirao je nekoliko kilometara dalje, znao sam gdje bi se mogao zaustaviti, a da ne zakrči cestu svojim širokim vozilom. Dvojica s puškama odlaze nekud. Auto ostaje. Izvadio sam šilo koje sam našao u kući. Ko zna za šta je to služilo. Pola sata nakon što su lovci nestali u šumi, ja sam krenuo u akciju. Nije bilo čađi da se namažem po licu pa sam išao nemaskiran. Lijep auto. I skup. Moram požuriti, uskoro će mrak. Ali, zašto to radim? Pa taj auto neko mora platiti? Kako će ljudi kući, sigurno su izdaleka, a pada mrak. RI tablice. Možda žive više od trideset kilometara odavde. Skoro da sam odustao. A onda - prasak. Ubrzo još jedan. Puške. Meci su poletjeli prema srni. Treći pucanj se poklopio s mojim prvim ubodom u debelu gumu. Guma je zašištala. Ubrzo i ostale tri. Krenuo sam trčati. Sad će lovci doći s puškama i krvavom mrtvom životinjom. To me natjeralo da se vratim. Retrovizori su poletjeli u rijeku. I brisači, iako su bili žilavi i nisu se dali. A onda trk nazad. Pet i po kilometara do sela. Vratio sam se i opet pisao.


Već sam imao koncept i 712 ideja. Kako će to biti dobro. Ustao sam u sedam. Magla, hladnoća, jutro. Vatra se brzo razgorjela. Drva su bila suva i dobro spremljena da ih vlaga ne ošteti. Pucketala je stara peć dok je iz ugla dopirala muzika iz filma Love Actually. Bliži se katolički Božić. A jee, a jee! Došli su mi gosti. Skuvao sam im kavu, a ja sam popio sok. Popili su kavu, ja sampopio sok, otišli su, a ja sam nastavio pisati. Oko jedan sat sam izašao van. Pješačio sam na vrh brda koje se vidjelo iz kuće, a do kojeg me djelila velika dolina. S tog vrha, kuća i selo su izgledali kao lego kockice. Vratio sam se. Na jednoj livadi sam sjeo na kamen, gledao u nebo, livade i grmlje koje je čekalo snijeg. Snijeg je iste noći pao.

Otišao sam po drva, stresao snijeg sa cipela i složio ih pored peći, dovoljno za jedan dan i dvije prostorije u kojima sam boravio. Mislio sam da neću izlaziti toga dana, ali... ko da odoli snijegu. Obukao sam se dobro i izašao van. Valjao sam se po snijegu. To sam vidio od moje mačke koja se valjala po svježe iskopanoj zemlji. Došao je mali Zoran pa se i on valjao pored mene. Onda sam otišao kod bakinog brata. Tamo sam ostavio sijeno da se suši. Prethodno ljeto mi je jedan dan bilo dosadno pa sam kosio travu iza kuće. Pograbio sam je i odnio kod njega kad se osušila. Sad sam to sjeno natrpao na neki najlon i vukao čitav kilometar po snijegu. Tamo sam razbacao sijeno, po nekoj livadi, uz grmlje u kome su četiri mjeseca ranije sazrijevale kupine. Obradovao sam se kad sam vidio nečije tragove. Bile su to srne. Vratio sam se u selo i pisao do tri ujutro. U tri sam primijetio da mi je ostalo još malo vina.

Popunio sam dvije sveske, počeo treću, kad mi je za vikend stigla sestrična i teta. Poslije vikenda sam odjednom spremio stvari, tako mi je došlo. Krenuo sam redom da se pozdravim. "Kamo ćeš odjednom?", pitali su me svi mještani, iz sve četiri naseljene kuće, onaj glupan me nije ništa pitao jer se ne volimo odavno. "Idem, sad će Božić, moram pripremiti poklone i Deda Mraza...", objašnjavao sam.

Osvrnuo sam se kad sam odlazio. Nije to više kao kad je baka bila tu. Svratio sam na groblje, pozdravio se. Spustio sam se do stanice, pet-šest kilometara.

Sjeo sam u vlak i gledao kroz prozor. Snijeg. Brda. Snijeg. Iz susjednog kupea u kojem su sjedili neki tinejdžeri začulo se Merry Christmas (I don't want to fight tonight)
. Natakao sam slušalice na uši i uključio diskmen.

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

Yeah, yeah, yeah

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts


A SUTRA - SPEKTAKL NA OVOM BLOGU!!!

Kada odem tamo

mladiluk | 12 Decembar, 2006 01:48

Sjedam u vlak. Listam novine, kupio sam ih dovoljno za 500 kilometara. Kako koje pročitam, tako ih bacim. Povremeno bacim pogled na stvari iznad mene, pogledam veliku torbu. Tu mi je sveska na redove, i još jedna prazna, bez redova i bez kvadratića. Nisam mogao odlučiti koju da uzmem pa sam uzeo obe. A gdje su dvije, tu je i treća, sa kvadratićima. U njih ću zapisivati ideje, tako sam zamislio. Imam i tehničku olovku i 36 špiceva, masnih, B. Imam i jedan tanki crveni flomaster da označim posebno dobre ideje.

Sendviče sam pojeo tek kad smo prošli Zagreb. Kifla, maslac, ajvar koji je mama napravila dva mjeseca ranije i sir u žutom pakovanju. Do Zagreba sam samo vodu pio i gledao Slavoniju. Sve je manje ljudi u kupeu. Sjećam se kako sam nekad putovao ovuda sa bakom i bratom, kad završi škola i krenu praznici. Ništa bolje od željeznice ne postoji. Kupei sa šest mjesta, zvuk točkova i hladan i rezak zrak koji ulazi kroz poluotvoreni prozor. Zatvaram ga, nije baš toplo. Sam sam. Gledam u ogledalo. Vidim sebe. Imam dugu kosu. Vidi se prisustvo balzama u njoj. Žena koja je sa mnom dijelila kupe i koja pozna konduktera koji je iz Ogulina, prepoznao sam ga po naglasku i kad je rekao "kadi" umjesto gdje, izašla je u Karlovcu, dočekao ju je muž. To je prava stvar, u braku su više od dvadeset godina, a muž je čeka kad dolazi s posla. Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra. Ova posljednja rijeka mi je omiljena, ide ispod sela moje bake. Selo ili zaselak, svejedno.

Idemo prema Gorskom kotaru, vlak, kondukter, mašinovođa, nekoliko putnika i ja. Vlak grabi. Znam, ima onih koji se ljute jer kažem vlak. Ali kako da kažem voz za ono što juri od Karlovca prema Ogulinu i na čemu piše HŽ? Generalski Stol. Kukače. Oštarije. Table se smjenjuju. Kamen oko mene. Kamen i šuma. Ne vidim, ali znam. Ogulin. Ne izlazim. Nije to više kao nekad. Moja teta, mamina sestra, ona je tu. Doći će sutra da me vidi. Vidim Klek. 1182 metra. Nije malo. Tu sam se rodio. U gradu ispod Kleka. To je moj grad. Nikoga tu ne poznam, skoro nikoga. Ni oni mene ne poznaju. Ipak, to je moj grad. Tu sam prvi put udahnuo taj ledeni zrak. Tu sam i plakao prvi put, a ne plačem često, baš rijetko plačem, skoro nikad. Zadnji put kad je moj mačak Sivi umro. A kakav je to mačak i prijatelj bio, to ne možete ni znati. Sivi je bio sive boje, bio je mekan, imao je veliku glavu i brkove, i bili smo prijatelji. O tome drugi put. On zaslužuje posebnu priču. Tu sam, u ovom gradu, prvi put vidio ženska lica iako ih se uopšte ne sjećam.

Ljudi ovdje ne znaju ko sam, neki me ne vole, neki su prema meni ravnodušni, ne govorimo istim nagaskom, neki od njih ne kažu jednako kao ja broj koji je sto puta veći od deset. A neki kažu. Ali to je moj grad. Prošli put sam tu razgovarao sa jednom curom. Ja sam se kladio, a ona je radila u kladionici. Štampala mi je neke dodatke kao da se svim srcem trudi da mi pomogne. Ona nije od onih koji me ne vole. Pitala me odakle sam. Rekao sam da sam iz Bjelovara i da sam u Ogulinu prvi put. Povjerovala je u moju laž izazvanu nepovjerenjem. Povjerovala je cura iz tog grada. Iz Ogulina. Toliko puta sam na bezveznim papirima upisao da sam baš tu rođen. Od toliko gradova baš tu. Ispod Kleka, u kamenu, po hladnoći, u 02:45, nakon devet mjeseci u trbuhu moje mame. Mama mi je rekla da joj nisam pravio probleme, brzo sam izašao. Znao sam da moram, nisam imao kud. A to se dogodilo baš tu, dva kilometra dalje. Prvi grad u kome sam bio. Nije to sam' tak'.


Ubrzo su se siromašne livade i kamen pretvorile u šumu i huk koji je vlak proizvodio. Opet je naišao kondukter, pogledao me. Najljepše unoforme imaju željezničari, to je jedina uniforma koja mi se ne gadi. Poledao me. Da li je svojim željezničkim očima vidio da je sva moja familija sa mamine strane radila na željeznici? Da li je vidio da volim vlak više od autobusa, broda, aviona i boba? Da li je shvatio kako uživam sam u kupeu? Je li znao da sam upravo pojeo dva sendviča i da nisam gladan? Da li je znao kako se sjećam svoje bake dok se približavam njenom selu? Je li znao da je tu negdje poginuo moj deda, i da su tu negdje ustaše odvele moje pradjeda i njegovog brata s posla u jamu? Ili je samo radio za slabu željezničku plaću taj čovjek u uniformi željezničara?

Sišao sam i krenuo pješke u selo. Pet kilometara. Tri i po pješke po ravnom, uz Dobru, a onda kilometar i po uzbrdo. Prešao sam Dobru. Hladnu i plitku, brzu. U njoj su plivale dobre pastrve sa tačkama na tijelu. Neki ljudi su uživali dok ih jedu, a ja sam uživao u tome dok plivaju Svratio sam na groblje. Kako da prođem, a da ne svratim? Dedu ne znam, nikad ga nisam vidio, ali baka je tu sahranjena, nju sam dobro poznavao. Išao sam uz crvenu zemlju, polako, bio je sumrak. Šta ako je tu negdje dobri medvjed? Pa šta? Ljudi su od medvjeda stvorili čudovište, a on je samo medvjed, velik, impresivan i dobronamjeran. Sjetio sam se nekih politikanata sa televizije koji su srali o starosjediocima i "dođošima". Jebem im mater u sred gubavih usta, da im jebem, tim politikantima koji su bili spremni govna jesti da bi kiselili noge i muda u osamdeset kilometara udaljenom moru, kad ga već puškom nisu osvojili oni ili neki drugi. Opsovao sam u sebi još dva puta, a onda prestao. Zapalio sam svjeću na groblju, jedno vrijeme proveo ispred u toj tišini. I to nije sve, ali ne mogu o tome pisati sad.

Nastavio sam dalje. Popeo sam se u selo. Prvi me primijetio bakin brat. Uvijek isti. Kao i prije dvadeset godina. Osim njega, ništa tu više nije bilo isto. Obradovao mi se. Pozdravili smo se. Pružio sam mu ruku, a ona je u njegovoj izgledala kao dječji dlan. Bakin brat ima velike ruke, stari željezničar u penziji. Malo smo pričali, rekao sam mu da ću biti tu nekoliko dana pa smo se razišli. Ušao sam u kuću. Nigdje nikoga. Već je bio mrak i ja sam se raspremio i legao spavati. Bilo je hladno pa sam se pokrio sa dvije deke.

Drugog dana mi je došla sestrična. Dok nije došla, ja sam otišao u najbližu prodavnicu, samo je pet-šest kilometar bilo do nje. Kupio sam soju, brašno, tijesto, vegetarijanske paštete, dvopek, umak od paradajza, voće i povrće, mlijeko, cedevitu, one bijele pepermint bombone sa čokoladom unutra, i najvažnije - vino, crno. I to nije sve. Kupio sam još neke namirnice. Sjetio sam se i reklame "Žuja je zakon" pa sam uzeo i "Žuju". Znao sam da će ostati u frižideru, ali sam je kupio. Možda dođu gosti, doći će sigurno. Vratio sam se u selo. Bilo je lako, iako sam s maminim bratićem u plavoj jakni, kojeg sam slučajno sreo, podijelio flašu vina, lako sam našao bakinu kuću, između devet ponuđenih na vrhu brda odakle su se samo vidjela ostala brda, rijetki krovovi polupraznih kuća, šuma i pruga. Sestrična mi je donijela još neke stvari misleći da sam gladan, a onda otišla u Rijeku i rekla da će doći u petak, čim završi s poslom.

I te večeri sam popio prvu flašu, odvrnuo I Wanna Be Sedated na liniji koju je moj zet donio kad je kupio duplo bolju, legao na pod i razmišljao jesam li stvarno sretan ili tom pjesmom samo želim izazvati dobro raspoloženje. Biću tu nekoliko dana, bez kompjutera, bez bloga, bez kladionice, bez prijatelja, bez saobraćaja, bez ičega što bi mi skretalo pažnju s onoga zbog čega sam došao. Došao sam da, oslobođen gluposti koje skreću čiste misli, napravim koncept za moj novi roman, da na miru iscijedim sve ono što se zbilo od jeseni 2005. pa nadalje, od mog prvog romana. Nebo, šuma, drvene kuće, mir, divlje životinje, hladan zrak, samoća, tri sveske, crveni flomaster, dvanaest litara vina, osam mp3 diskova, moja bezgranična želja da napišem svoju drugu knjigu, noć i sve ono što sam donio u sebi. Htio sam pisati. Ne zbog ljudi, ne zbog novca, ne zbog samog pisanja... Samo zbog sebe i mog glavnog junaka. I da, zbog glavne junakinje...

(nastaviće se za manje od 16 sati)
«Prethodni   1 2 3 ... 36 37 38 39 40 41 42 43  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb