U zoološkom vrtu (2)
mladiluk | 25 Januar, 2007 23:58
(Ako neko nije pročitao prvi dio, neka se spusti malo niže i pročita ga prije drugog dijela)
Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.
Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."
Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?
Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.
On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.
Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.
Za kraj, išao sam da vidim gorile i šimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, šimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.
Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.
Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."
Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?
Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.
On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.
Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.
Za kraj, išao sam da vidim gorile i šimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, šimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
U zoološkom vrtu
mladiluk | 24 Januar, 2007 23:05
Otišao sam u zoološki vrt. Jedva sam čekao da vidim životinje. I one su jedva čekale da vide mene jer je poznato da zoološki vrtovi postoje zbog prijateljstva životinja i ljudi. Pa koja životnija ne bi voljela biti stanovnik zoološkog vrta? Ušao sam u ograđeni prostor. Ponio sam i bombone i voće iako je na tabli pisalo da je zabranjeno hraniti životinje. Ali životnje vole bombone i vole kad ih ljudi dolaze gledati i hraniti. Zato sam ponio. Njima je to u prirodnom staništu nedostupno i one čitav život očekuju i nadaju se da će završiti kao atrakcija u zoološkom vrtu da usrećuju ljude koji vole životinje. Krenuo sam redom očekujući oduševljenje životinja kad me vide. Sjetio sam se i onih nesretnih životinja koje nisu imale sreće da budu dovedene u zoološki vrt. Te životinje nikad neće imati tu sreću da ih ljudi gledaju, da im se dive sa druge strane rešetaka, da im se smiju, da ih fotografišu i hrane.
Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.
Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.
Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.
Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.
Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.
Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.
Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...
(nastaviće se)
Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.
Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.
Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.
Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.
Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.
Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.
Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...
(nastaviće se)
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Sastav Vlade Srbije
mladiluk | 22 Januar, 2007 02:08
Izbori su prošli. Nisam zadovoljan rezultatima, moglo je bolje. Predlažem sljedeći sastav Vlade Srbije u kojoj su, kao i u svakoj dobroj vladi neki ljudi na pravim mjestima, a na nekim mjestima postoje pogrešni ljudi. Ovaj bi sastav sigurno ostvario dobre rezultate. Tamo gdje postoje dva imena radi se o ministru i njegovom zamjeniku, a u zagradama su navedene stranke kojima pripadaju. Hvala albumu Životinjsko carstvo i Josipu Krašu.
Napomen: Volim mačke i njihovo spominjanje nema nikakve veze sa sadašnjim premijerom za koga se nadam da će pasti sa funkcije.
Predsjednik: Domaća mačka (zvijeri viši sisavci, Demokratski savez mačaka)
Potpredsjednici: Divlja mačka, Ris obični, Tigar bengalski, Jaguar (Demokratski savez mačaka)
Generalni sekretar: Kameleon obični (kameleoni ljuskavci, Demokratska stranka kameleona)
Ministri:
Ministar unutrašnjih poslova: Glista kišna, ili još bolje neka druga glista (kolutićavci maločekinjaši, Ujedinjeni paraziti)
Ministar vanjskih poslova: Komarac obični (kukci dvokrilci, Stranka srpskih komaraca)
Ministar finansija: Vampir (maleni netopiri krvosasi, Liga sisača krvi)
Ministar pravde: Kukavica siva (kukavke (pre)letačice, Vrlo demokratska ptičja stranka)
Ministar poljoprivrede: Divlja svinja (nepreživači dvopapkari, Pokret za slobodnu šumu)
Ministar šumarstva: Šaran (koštunjače mekorepke, Pokret gorana Srbije)
Ministar vodoprivrede: Skočimiš pustinjski (glodavci jednozupci, Monarhistički blok)
Ministar privrede: Pčela medarica (miševi jednozupci, Socijademokratska partija životinja sa žaokom)
Ministar rudarstva: Krtica evropska (kukcožderci, Socijalistička stranka malih životinja)
Ministar energetike: Električni som, Električna jegulja (munjevite ribe koštunjače, Stranka na struju)
Ministar za kapitalne investicije: Mrki medvjed (zvijeri viši sisavci, Nova šuma)
Ministar trgovine: Hrčak (miševi jednozupci, Stranka za slobodu hrčaka)
Ministar odbrane: Grobar, (kukci strvinari, Umjereno-radikalna stranka)
Ministar turizma i usluga: Sjeverni medvjed (zvijeri viši sisavci, Stranka starosedelaca Srbije)
Ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom: Velika ameba (korjenonošci, Pokret velikih životinja)
Ministar za evropske integracije: Istočnoindijski nosorožac (nosorošci lihoprstaši, Udruženje srpsko-indijskog prijateljstva)
Ministar rada i zapošljevanja: Rusi mrav (člankonošci opnokrilci, nezavisni kandidat Udruženja vrijednih životinja)
Ministar socijalne politike i soijalnih pitanja: Mrtvačka glava (leptiri sumračnjaci, Demokratski leptiri)
Ministar nauke: Sova (šumske ušare), Sovuljaga buljooka (sove letačice, Partija za djecu)
Ministar saobraćaja: Riba poletuša (ribe poletuše, Stranka riba poletuša)
Ministar pomorstva: Pjegavi daždevnjak (daždevnjaci repaši, Srpski demokratski savez vodozemaca)
Ministar životne sredine: Tvor smeđi (zvijeri kune, Koalicija Naš tvor)
Ministar prosvjete: Obična spužva (spužve, Savez spužvi)
Ministar građevinarstva i prostornog uređenja: Dabar obični (glodavci jednozupci, Narodna stranka dabrova)
Ministar sporta i razonode: Kivikalac novozelandski (ptice trčalice, Demokratska stranka kivikalaca i ostalih)
Ministar za kladionice i igre na sreću: Sljepić obični (gušteri ljuskavci, Udruženje lakovjernih građana)
Ministar kulture: Slavuj mali (drozdovi pjevice vrapčarke, Savez svih slavuja svijeta)
Ministar zdravlja: Liječnička pijavica (crvi kolutićavci, Pokret za preporod pijavica i Liga za kap krvi više)
Ministarstvo vjera: Crveni kardinal (pjevice letačice), Bogomoljka (krilati kukci ravnokrilci), Božja ovčica (člankonošci), Pauk krstaš (člankonošci, člankonošci su očigledno neka demohrišćanska stranka među životinjama)
Ministar za odnose s javnošću: Ara papagaj (ptice letačice, Stranka papagaja u kavezima), Ćubasti kakadu (prave papige, Stranka slobodnih papagaja)
Ministar za dijasporu i Srbe van Srbije: Klokan golemi (tobolčari, Liberalna stranka australijskih životinja većih od kivikalaca novozelandskih)
Ministar za Srbe u Srbiji: Meksički aksolotl (daždevnjaci repaši, Ekstremna meksička stranka)
Ministar za Srbe u Hrvatskoj: Mamut, Igvanodon, Tiranosaurus (surlaši, viši sisavci, Savez Srba i praživotinja i nevladina organizacija Dodo), mamuta više nema, ali...
Ministar za nacionalne manjine i etničke grupe: Bjeloglavi sup (sokolovke, Demokratska stranka ptica koje vole bjeloglave supove)
Ministar za bivše ministre: Kljunaš čudnovati (kljunaši sisavci, Kljunaška partija)
Ministar za natalitet: Poljska ševa (ševe pjevice letačice, Liberalni centar), Divlji zec (zečevi dvozupci, Pokret za uništenje lovaca)
Ministar za gljive i šumske plodove: Jež evropski (viši sisavci, Stranka za zaštitu kukaca i crva)
Ministar za blog: Mladi luk
Potpredsjednici: Divlja mačka, Ris obični, Tigar bengalski, Jaguar (Demokratski savez mačaka)
Generalni sekretar: Kameleon obični (kameleoni ljuskavci, Demokratska stranka kameleona)
Ministri:
Ministar unutrašnjih poslova: Glista kišna, ili još bolje neka druga glista (kolutićavci maločekinjaši, Ujedinjeni paraziti)
Ministar vanjskih poslova: Komarac obični (kukci dvokrilci, Stranka srpskih komaraca)
Ministar finansija: Vampir (maleni netopiri krvosasi, Liga sisača krvi)
Ministar pravde: Kukavica siva (kukavke (pre)letačice, Vrlo demokratska ptičja stranka)
Ministar poljoprivrede: Divlja svinja (nepreživači dvopapkari, Pokret za slobodnu šumu)
Ministar šumarstva: Šaran (koštunjače mekorepke, Pokret gorana Srbije)
Ministar vodoprivrede: Skočimiš pustinjski (glodavci jednozupci, Monarhistički blok)
Ministar privrede: Pčela medarica (miševi jednozupci, Socijademokratska partija životinja sa žaokom)
Ministar rudarstva: Krtica evropska (kukcožderci, Socijalistička stranka malih životinja)
Ministar energetike: Električni som, Električna jegulja (munjevite ribe koštunjače, Stranka na struju)
Ministar za kapitalne investicije: Mrki medvjed (zvijeri viši sisavci, Nova šuma)
Ministar trgovine: Hrčak (miševi jednozupci, Stranka za slobodu hrčaka)
Ministar odbrane: Grobar, (kukci strvinari, Umjereno-radikalna stranka)
Ministar turizma i usluga: Sjeverni medvjed (zvijeri viši sisavci, Stranka starosedelaca Srbije)
Ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom: Velika ameba (korjenonošci, Pokret velikih životinja)
Ministar za evropske integracije: Istočnoindijski nosorožac (nosorošci lihoprstaši, Udruženje srpsko-indijskog prijateljstva)
Ministar rada i zapošljevanja: Rusi mrav (člankonošci opnokrilci, nezavisni kandidat Udruženja vrijednih životinja)
Ministar socijalne politike i soijalnih pitanja: Mrtvačka glava (leptiri sumračnjaci, Demokratski leptiri)
Ministar nauke: Sova (šumske ušare), Sovuljaga buljooka (sove letačice, Partija za djecu)
Ministar saobraćaja: Riba poletuša (ribe poletuše, Stranka riba poletuša)
Ministar pomorstva: Pjegavi daždevnjak (daždevnjaci repaši, Srpski demokratski savez vodozemaca)
Ministar životne sredine: Tvor smeđi (zvijeri kune, Koalicija Naš tvor)
Ministar prosvjete: Obična spužva (spužve, Savez spužvi)
Ministar građevinarstva i prostornog uređenja: Dabar obični (glodavci jednozupci, Narodna stranka dabrova)
Ministar sporta i razonode: Kivikalac novozelandski (ptice trčalice, Demokratska stranka kivikalaca i ostalih)
Ministar za kladionice i igre na sreću: Sljepić obični (gušteri ljuskavci, Udruženje lakovjernih građana)
Ministar kulture: Slavuj mali (drozdovi pjevice vrapčarke, Savez svih slavuja svijeta)
Ministar zdravlja: Liječnička pijavica (crvi kolutićavci, Pokret za preporod pijavica i Liga za kap krvi više)
Ministarstvo vjera: Crveni kardinal (pjevice letačice), Bogomoljka (krilati kukci ravnokrilci), Božja ovčica (člankonošci), Pauk krstaš (člankonošci, člankonošci su očigledno neka demohrišćanska stranka među životinjama)
Ministar za odnose s javnošću: Ara papagaj (ptice letačice, Stranka papagaja u kavezima), Ćubasti kakadu (prave papige, Stranka slobodnih papagaja)
Ministar za dijasporu i Srbe van Srbije: Klokan golemi (tobolčari, Liberalna stranka australijskih životinja većih od kivikalaca novozelandskih)
Ministar za Srbe u Srbiji: Meksički aksolotl (daždevnjaci repaši, Ekstremna meksička stranka)
Ministar za Srbe u Hrvatskoj: Mamut, Igvanodon, Tiranosaurus (surlaši, viši sisavci, Savez Srba i praživotinja i nevladina organizacija Dodo), mamuta više nema, ali...
Ministar za nacionalne manjine i etničke grupe: Bjeloglavi sup (sokolovke, Demokratska stranka ptica koje vole bjeloglave supove)
Ministar za bivše ministre: Kljunaš čudnovati (kljunaši sisavci, Kljunaška partija)
Ministar za natalitet: Poljska ševa (ševe pjevice letačice, Liberalni centar), Divlji zec (zečevi dvozupci, Pokret za uništenje lovaca)
Ministar za gljive i šumske plodove: Jež evropski (viši sisavci, Stranka za zaštitu kukaca i crva)
Ministar za blog: Mladi luk
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Put oko svijeta (3)
mladiluk | 14 Januar, 2007 19:08
Sa Islanda sam krenuo u Škotsku, a ne u Grčku, što je bilo i logično jer je Škotska blizu Islanda. Nisam se dugo zadržavao jer sam već bio umoran od puta, ali i sretan što ću ispuniti svoj cilj, pješke ću obići kuglu. Spustio sam se do Engleske i nekoliko puta se ozbiljno iznervirao zbog tih dosadnih Engleza. Posebno mi je bila dosadna njihova muzika pa sam prolazeći pored zelenih površina i gledajući prema jugoistoku, često pjevao:
Prešao sam preko, u Francusku. Išao sam malo obići vinograde, nekoliko puta sam se dobro napio. Kad sam šetao uz južnu granicu, nešto je jako zaudaralo pa sam pobjegao glavom bez obzira. Nema sumnje, bili su to smrdljivi Španjolci i njihove žene Španjolke. Kroz Francusku sam se vratio do Belgije. Bio sam blizu kuće pa sam htio iskoristiti priliku da vidim Evropu. Belgiju sam brzo pregazio, a Holandiju još brže. Nigdje nisam vidio toliko nemorala kao tamo. Možda samo u Srbiji.
Zatim sam ušao u Njemačku i osjećao sam se kao kod kuće. Prelijepa zemlja. Išao sam na istok, ušao sam i u DR Njemačku i samo na kratko otišao do Berlina da vidim jesu li stvarno srušili zid. Vratio sam se nazad i krenuo na jug. Usput sam iz neke kafane ispred koje je bilo parkirano nekoliko mercedesa čuo kako neki ljudi pjevaju "Srpska se truba s Kosova čuje". U Minhenu sam naišao na Rummeniggea pa sam ga pozvao u jedan kafić da popijemo i popričamo. On je rekao da nema baš puno vremena jer ga čeka Schtilike jer su se dogovorili da idu igrati mali fudbal. Popili smo pivo, on je pio svijetlo, a ja crno. Onda je Rummenigge naručio još svakome po jedno, a onda je uslijedilo i treće. Poslao je poruku sa telefona i ubrzo je stigao i Schtilike. Obradovao mi se. Popili smo još po 4-6, a onda su me njih dvojica otpratili do austrijske granice. Nisu htjeli preko jer su zaboravili pasoše, a nekim su se čudom vratili u 84. i zaboravili da je prošla i 98.
U Austriji sam malo šetao, pa krenuo uzbrdo prema Italiji. Nigdje nisam jeo bolju picu nego u jednom selu pored Torina, u piceriji koja se zove "Petrarca", a konobarica se zvala Laura. Treba li reći da je izgledala savršeno? Zatim sam krenuo u Sloveniju. Sjetio sam se knjige koju sam imao namjeru napisati pa sam obišao Bled, Bohinj, Ljubljanu, Rogašku Slatinu, Kranjsku goru i završio u Postojni. Čovječjim ribicama koje sam tamo zatekao rekao sam: "Čovječje ribice, iste smo boje, pogledajte, hi, hi... Imam dvije duple sličice u Životinjskom carstvu, hoćete da se mijenjamo da imate veće društvo, hi, hi...", ali one nisu ništa odgovorile, samo su se tiho nasmijale.
Ubrzo mi se jelo nešto slatko i ja sam brže-bolje pohitao u Beč, dijelom zato što su Germani čisti i uredni, a dijelom zato što sam tamo jeo odlične šampite. Zviznuo sam pet-šest kolača pa mi je bilo mučno. Sjeo sam na neku klupu i pio vodu koju sam kupio. Onda je naišla jedna plavokosa cura i otišli smo opet u poslastičarnicu. Ovaj put sam pojeo samo dvije šampite.
Nastavio sam u Prag i tamo provjerio koliko je moj češki dobar. Upoznao sam kćerku Ruženke Hrabalove. Liči na Slavka Štimca (Slavkoa Štimca kakao bi rekli srpski sportski komentatori mlađe generacije). Htjela je da mi pokaže svoju omiljenu vrbu na rijeci nakon što smo popili po tri gemišta, ali sam se ja zahvalio i odbio sjetivši se razloga mog pohoda. Završio sam u Bratislavi gdje sam se veselio sa Slovacima do ranog jutra zbog slovačke nezavisnost.
Krenuo sam prema jugu da posjetim prijatelja u Hrvatskoj. Pješačio sam nekoliko dana. Stigao sam u Hrvatsku, zadržao se kod prijatelja petnaestak minuta i rekao mu da moram dalje taman kad je on zaustio da kaže: "Žuja je zakon!".
Krenuo sam. Polako. Imao sam vremena. Razmišljao sam šta će cura zbog koje sam skoro obišao svijet reći kad dođem i pohvalim se uspjehom. Ne znam odakle, ali čuo sam vrlo jasno Psihomodo pop:
Onda je Gobac počeo još jednu strofu i ja sam usporio da tu pjesmu čujem što duže. Tako sporo i polako otišao sam na sjever i slučajno ušao u Mađarsku. I tamo je, na Kelebiji, opet bila ona ista plavooka Mađarica koju sam sreo kad sam davno krenuo na put oko svijeta. Nevjerovatno.
Ušao sam u Srbiju i krenuo prema Novom Sadu. Cilj je bio da put završim tamo gdje sam ga i počeo.
U gradu sam već bio umoran, ipak sam pješačio, trčao, penjao se uz planine, išao bos, izbjegavao ajkule, bježao gusarima, brao feferone, bio pijan, povremeno bio i trezan, smrzavao se, pjevao, hodao po mraku, preskakao bodljikavu žicu, prolazio kroz opasna područja, zarađivao tokom puta, padao sa litice...
Onda sam vidio prelijepu curu koja me nije ni prepoznala. Bila je to ista ona zbog koje sam pošao. Prošla je pored mene i ništa. Zastao sam hiljadu metara od mjesta s kojeg sam pošao. Pogled mi se zaustavio na velikom predizbornom bilbordu na kojem je pisalo "Vredi se boriti".
Otišao sam kući, oprao ruke i jednu jabuku, pojeo je, sjeo za kompjuter i napisao post.
I još nešto: Molim sve DB-ovce koji me prate i prisluškuju da dođu kod mene i uklone mi prislušne uređaje iz stana. Počastiću ih napolitankama od limuna koje sam otvorio pred Novu godinu i sokom od bazge (u Srbiji se ta biljka zove zova (zove zova, zanimljiva igra riječi)). Zahvaljujem.
She's a little lost girl in her own little world
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea
She talks to birds she talks to angels
she talks to trees she talks to bees
She don't talk to me
Talks to the rainbows and to the seas
she talks to the trees
She don't talk to me
Don't talk to me
You know she drives me outta my mind
You know she drives me outta my head...
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea
She talks to birds she talks to angels
she talks to trees she talks to bees
She don't talk to me
Talks to the rainbows and to the seas
she talks to the trees
She don't talk to me
Don't talk to me
You know she drives me outta my mind
You know she drives me outta my head...
Prešao sam preko, u Francusku. Išao sam malo obići vinograde, nekoliko puta sam se dobro napio. Kad sam šetao uz južnu granicu, nešto je jako zaudaralo pa sam pobjegao glavom bez obzira. Nema sumnje, bili su to smrdljivi Španjolci i njihove žene Španjolke. Kroz Francusku sam se vratio do Belgije. Bio sam blizu kuće pa sam htio iskoristiti priliku da vidim Evropu. Belgiju sam brzo pregazio, a Holandiju još brže. Nigdje nisam vidio toliko nemorala kao tamo. Možda samo u Srbiji.
Zatim sam ušao u Njemačku i osjećao sam se kao kod kuće. Prelijepa zemlja. Išao sam na istok, ušao sam i u DR Njemačku i samo na kratko otišao do Berlina da vidim jesu li stvarno srušili zid. Vratio sam se nazad i krenuo na jug. Usput sam iz neke kafane ispred koje je bilo parkirano nekoliko mercedesa čuo kako neki ljudi pjevaju "Srpska se truba s Kosova čuje". U Minhenu sam naišao na Rummeniggea pa sam ga pozvao u jedan kafić da popijemo i popričamo. On je rekao da nema baš puno vremena jer ga čeka Schtilike jer su se dogovorili da idu igrati mali fudbal. Popili smo pivo, on je pio svijetlo, a ja crno. Onda je Rummenigge naručio još svakome po jedno, a onda je uslijedilo i treće. Poslao je poruku sa telefona i ubrzo je stigao i Schtilike. Obradovao mi se. Popili smo još po 4-6, a onda su me njih dvojica otpratili do austrijske granice. Nisu htjeli preko jer su zaboravili pasoše, a nekim su se čudom vratili u 84. i zaboravili da je prošla i 98.
U Austriji sam malo šetao, pa krenuo uzbrdo prema Italiji. Nigdje nisam jeo bolju picu nego u jednom selu pored Torina, u piceriji koja se zove "Petrarca", a konobarica se zvala Laura. Treba li reći da je izgledala savršeno? Zatim sam krenuo u Sloveniju. Sjetio sam se knjige koju sam imao namjeru napisati pa sam obišao Bled, Bohinj, Ljubljanu, Rogašku Slatinu, Kranjsku goru i završio u Postojni. Čovječjim ribicama koje sam tamo zatekao rekao sam: "Čovječje ribice, iste smo boje, pogledajte, hi, hi... Imam dvije duple sličice u Životinjskom carstvu, hoćete da se mijenjamo da imate veće društvo, hi, hi...", ali one nisu ništa odgovorile, samo su se tiho nasmijale.
Ubrzo mi se jelo nešto slatko i ja sam brže-bolje pohitao u Beč, dijelom zato što su Germani čisti i uredni, a dijelom zato što sam tamo jeo odlične šampite. Zviznuo sam pet-šest kolača pa mi je bilo mučno. Sjeo sam na neku klupu i pio vodu koju sam kupio. Onda je naišla jedna plavokosa cura i otišli smo opet u poslastičarnicu. Ovaj put sam pojeo samo dvije šampite.
Nastavio sam u Prag i tamo provjerio koliko je moj češki dobar. Upoznao sam kćerku Ruženke Hrabalove. Liči na Slavka Štimca (Slavkoa Štimca kakao bi rekli srpski sportski komentatori mlađe generacije). Htjela je da mi pokaže svoju omiljenu vrbu na rijeci nakon što smo popili po tri gemišta, ali sam se ja zahvalio i odbio sjetivši se razloga mog pohoda. Završio sam u Bratislavi gdje sam se veselio sa Slovacima do ranog jutra zbog slovačke nezavisnost.
Krenuo sam prema jugu da posjetim prijatelja u Hrvatskoj. Pješačio sam nekoliko dana. Stigao sam u Hrvatsku, zadržao se kod prijatelja petnaestak minuta i rekao mu da moram dalje taman kad je on zaustio da kaže: "Žuja je zakon!".
Krenuo sam. Polako. Imao sam vremena. Razmišljao sam šta će cura zbog koje sam skoro obišao svijet reći kad dođem i pohvalim se uspjehom. Ne znam odakle, ali čuo sam vrlo jasno Psihomodo pop:
Povratak njenog veličanstva ljubavi
Kraljica sreće meni ništa ne znači.
Jer ja volim te još
Više nego i prije
O, o, o-o-ooo, o-o-o-ooo...
Kraljica sreće meni ništa ne znači.
Jer ja volim te još
Više nego i prije
O, o, o-o-ooo, o-o-o-ooo...
Onda je Gobac počeo još jednu strofu i ja sam usporio da tu pjesmu čujem što duže. Tako sporo i polako otišao sam na sjever i slučajno ušao u Mađarsku. I tamo je, na Kelebiji, opet bila ona ista plavooka Mađarica koju sam sreo kad sam davno krenuo na put oko svijeta. Nevjerovatno.
Ušao sam u Srbiju i krenuo prema Novom Sadu. Cilj je bio da put završim tamo gdje sam ga i počeo.
U gradu sam već bio umoran, ipak sam pješačio, trčao, penjao se uz planine, išao bos, izbjegavao ajkule, bježao gusarima, brao feferone, bio pijan, povremeno bio i trezan, smrzavao se, pjevao, hodao po mraku, preskakao bodljikavu žicu, prolazio kroz opasna područja, zarađivao tokom puta, padao sa litice...
Onda sam vidio prelijepu curu koja me nije ni prepoznala. Bila je to ista ona zbog koje sam pošao. Prošla je pored mene i ništa. Zastao sam hiljadu metara od mjesta s kojeg sam pošao. Pogled mi se zaustavio na velikom predizbornom bilbordu na kojem je pisalo "Vredi se boriti".
Otišao sam kući, oprao ruke i jednu jabuku, pojeo je, sjeo za kompjuter i napisao post.
I još nešto: Molim sve DB-ovce koji me prate i prisluškuju da dođu kod mene i uklone mi prislušne uređaje iz stana. Počastiću ih napolitankama od limuna koje sam otvorio pred Novu godinu i sokom od bazge (u Srbiji se ta biljka zove zova (zove zova, zanimljiva igra riječi)). Zahvaljujem.
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Put oko svijeta (2)
mladiluk | 08 Januar, 2007 01:50
Napomena za one koji nisu čitali prvi dio priče: taj se dio nalazi odmah ispod ovoga posta.
Nekoliko kilometara od mjesta na kojem sam prešao granicu naišao sam na patrolu američke vojske. Jedan me priglupi vojnik pitao gdje sam prešao granicu jer je vidio moju poderanu nogavicu. Rekao sam mu iskreno da sam preskočio žicu i da je žica bila bodljikava, a on me pogledao, odmjerio me, i nekako tužno rekao:
"To nije u redu."
Onda sam ja nastavio dalje i ubrzo začuo zvižduk iza leđa.
"Je l' imaš pljugu?", pitao me taj vojnik na engleskom (ja ovo prevodim zbog onih koji su u školi učili ruski).
Dao sam mu dvije, jednu je stavio u usta, a drugi iza uha. Potapšao me po ramenu i rekao tužno: "Jebeš vojsku, šta je meni ovo trebalo?", konstatovao je i već mi je izgledao manje glup. Onda sam se sjetio da ne pušim i kutiju cigareta, poklon iz Kolumbije, sam im ostavio.
Bilo mi je teško ići uzbrdo pa sam krenuo na istok i ubrzo se našao u Dalasu gdje je bilo ravnije. U jednoj sam radnji kupio Levi's farmerice. Pitao sam jesu li prave ili iz Novog Pazara misleći kako ću ih nasmijati, ali su mi oni rekli da novopazarske mogu naći u sljedećoj ulici, tristo metara dalje. Izašao sam s novim farmericama, dvoje sam kupio, a onda sam kupio žvake i coca-colu. Nastavio sam prema Sent Luisu. Odjednom sam poželio da vidim planine i nastavio sam na zapad jer sam imao dovoljno vremena.
Jedne noći sam u nekoj šumi zalutao i pao niz neku liticu. Povrijedio sam nogu. Sva sreća pa je drugo jutro naišao Grizli Adams i pomogao mi nekim travama. Popili smo i neku ljekovitu rakiju, a onda smo čitavu noć pjevali pjesme Aerosmitha koje Adams neobično voli. Nastavio sam dalje jer sam mu rekao da je dug preda mnom, objasnio sam mu razloge, a on mi se povjerio da je i on u šumu otišao zbog jedne žene u koju je bio zaljubljen, da je to bio najveći razlog. Dao mi je teglicu livadskog meda, rastali smo se, a njegov me je medvjed pratio dva-tri kilometra, a onda se vratio kući.
Spustio sam se do Mineapolisa i polako odšetao do Čikaga. Sjeo sam na klupu u nekom parku, odmorio malo, a onda nastavio dalje pored nekog dvometraša obrijane glave koji je sjedio na nekoj klupi i pjevao Everlasting gaze. Došao sam do jezera Mičigen, sagnuo se, pipnuo vodu. Bila je topla pa sam zaplivao. Plivao sam i plivao i razmišljao o curi zbog koje sam krenuo na ovaj neobični put. Dok sam o njoj mislio zamasi su bili brži i ja sam se približavao drugoj obali. Tamo sam pojeo jedan vegetarijanski sendvič. Kupio sam još jedan, ali sam pojeo samo pola jer nisam bio gladan pa sam ostatak dao američkim golubovima. Trčao sam do Detroita i onda lagano hodao do Bafala. Bio je sumrak pa sam se smjestio u nekom vikend naselju u kome sam iznajmio vikendicu. Čitavu noć sam pazio da iz obližnjeg jezera ne izađe Jason. Međutim, nije bio ni petak, a ni trinaesti pa sam lako zaspao. Noć je bila tiha i iz daljine su se čule tri pjesme Ramonesa, Why is it always this way, Ramona i I don't care, sve tri s istog albuma.
Kad sam narednog jutra sa druge strane jezera vidio Toronto, bio sam vrlo veseo. Sjeo sam u neki čamac koji turiste vozi do Toronta i malo odspavao. U Torontu sam se smjestio u hotel da malo odspavam. Međutim, moram biti iskren, toliko sam se napio te večeri da se nisam otreznio ni tokom sna pa sam, izgubivši orijentaciju, a i kompas, greškom otišao na drugu stranu. Dugo sam hodao. Bilo je sve hladnije. Odjednom - led! I neki čovjek. Ali, umjesto očekivanog Grenlanda, bila je to Aljaska. Auuu, kakva greška! Brzo sam otišao na istok. Sjetio sam se Titanika i kako se mali Leonardo smrznuo u Atlantiku pa sam odustao od plivanja okeanom. Brodom sam otišao do Grenlanda, kupio sam kartu samo do tamo. Bio sam u majici kratkih rukava, a gore je bilo malo prohladno. Morao sam ubrzati. Požurio sam uz obalu, uhvatio novi brod i krenuo na Island...
(nastaviće se)
Nekoliko kilometara od mjesta na kojem sam prešao granicu naišao sam na patrolu američke vojske. Jedan me priglupi vojnik pitao gdje sam prešao granicu jer je vidio moju poderanu nogavicu. Rekao sam mu iskreno da sam preskočio žicu i da je žica bila bodljikava, a on me pogledao, odmjerio me, i nekako tužno rekao:
"To nije u redu."
Onda sam ja nastavio dalje i ubrzo začuo zvižduk iza leđa.
"Je l' imaš pljugu?", pitao me taj vojnik na engleskom (ja ovo prevodim zbog onih koji su u školi učili ruski).
Dao sam mu dvije, jednu je stavio u usta, a drugi iza uha. Potapšao me po ramenu i rekao tužno: "Jebeš vojsku, šta je meni ovo trebalo?", konstatovao je i već mi je izgledao manje glup. Onda sam se sjetio da ne pušim i kutiju cigareta, poklon iz Kolumbije, sam im ostavio.
Bilo mi je teško ići uzbrdo pa sam krenuo na istok i ubrzo se našao u Dalasu gdje je bilo ravnije. U jednoj sam radnji kupio Levi's farmerice. Pitao sam jesu li prave ili iz Novog Pazara misleći kako ću ih nasmijati, ali su mi oni rekli da novopazarske mogu naći u sljedećoj ulici, tristo metara dalje. Izašao sam s novim farmericama, dvoje sam kupio, a onda sam kupio žvake i coca-colu. Nastavio sam prema Sent Luisu. Odjednom sam poželio da vidim planine i nastavio sam na zapad jer sam imao dovoljno vremena.
Jedne noći sam u nekoj šumi zalutao i pao niz neku liticu. Povrijedio sam nogu. Sva sreća pa je drugo jutro naišao Grizli Adams i pomogao mi nekim travama. Popili smo i neku ljekovitu rakiju, a onda smo čitavu noć pjevali pjesme Aerosmitha koje Adams neobično voli. Nastavio sam dalje jer sam mu rekao da je dug preda mnom, objasnio sam mu razloge, a on mi se povjerio da je i on u šumu otišao zbog jedne žene u koju je bio zaljubljen, da je to bio najveći razlog. Dao mi je teglicu livadskog meda, rastali smo se, a njegov me je medvjed pratio dva-tri kilometra, a onda se vratio kući.
Spustio sam se do Mineapolisa i polako odšetao do Čikaga. Sjeo sam na klupu u nekom parku, odmorio malo, a onda nastavio dalje pored nekog dvometraša obrijane glave koji je sjedio na nekoj klupi i pjevao Everlasting gaze. Došao sam do jezera Mičigen, sagnuo se, pipnuo vodu. Bila je topla pa sam zaplivao. Plivao sam i plivao i razmišljao o curi zbog koje sam krenuo na ovaj neobični put. Dok sam o njoj mislio zamasi su bili brži i ja sam se približavao drugoj obali. Tamo sam pojeo jedan vegetarijanski sendvič. Kupio sam još jedan, ali sam pojeo samo pola jer nisam bio gladan pa sam ostatak dao američkim golubovima. Trčao sam do Detroita i onda lagano hodao do Bafala. Bio je sumrak pa sam se smjestio u nekom vikend naselju u kome sam iznajmio vikendicu. Čitavu noć sam pazio da iz obližnjeg jezera ne izađe Jason. Međutim, nije bio ni petak, a ni trinaesti pa sam lako zaspao. Noć je bila tiha i iz daljine su se čule tri pjesme Ramonesa, Why is it always this way, Ramona i I don't care, sve tri s istog albuma.
Kad sam narednog jutra sa druge strane jezera vidio Toronto, bio sam vrlo veseo. Sjeo sam u neki čamac koji turiste vozi do Toronta i malo odspavao. U Torontu sam se smjestio u hotel da malo odspavam. Međutim, moram biti iskren, toliko sam se napio te večeri da se nisam otreznio ni tokom sna pa sam, izgubivši orijentaciju, a i kompas, greškom otišao na drugu stranu. Dugo sam hodao. Bilo je sve hladnije. Odjednom - led! I neki čovjek. Ali, umjesto očekivanog Grenlanda, bila je to Aljaska. Auuu, kakva greška! Brzo sam otišao na istok. Sjetio sam se Titanika i kako se mali Leonardo smrznuo u Atlantiku pa sam odustao od plivanja okeanom. Brodom sam otišao do Grenlanda, kupio sam kartu samo do tamo. Bio sam u majici kratkih rukava, a gore je bilo malo prohladno. Morao sam ubrzati. Požurio sam uz obalu, uhvatio novi brod i krenuo na Island...
(nastaviće se)
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||