Mladi luk

Hrast 3/3

mladiluk | 17 Maj, 2007 02:46

A mene je prenuo zvuk pjesme sa mobilnog telefona koji se nalazio nekoliko metara ispod mene. Melodija je govorila da je nedostižno daleko od mene. My-My Kind Of Girl, Ramones. Hm, nisam se snašao u prvi mah jer mi ta melodija nije zvonila od Nove godine, a sad je bliže bila nova Nova godina nego ona stara. Još sam se jače iznenadio kad sam shvatio čiji je broj memorisan tako da se začuje baš ta polifona melodija kad me izvjesni korisnik zove. Bila je to najljepša djevojka na svijetu. Pa kud baš sad? Bar da sam nedostupan. Ovako će ispasti da se ne želim javiti. Šta da radim, šta da radim? Da li da skačem? Koliko će još zvoniti, isplati se skočiti? Isplati se, znam, znam, sad ću... I dok sam ja sam sa sobom vodio raspravu i dvoumio se, dok je onaj pametniji dio mene nagovarao onog glupljeg da skoči, telefon je zašutio. Bilo je jasno da je to najgori dan na hrastu ikad! U daljini sam vidio kako mirno sjedi ista ona sova i gleda me velikim očima. Mudra sova. Ona je znala kako sam glup ispao. Odletjela je opet u suprotnom pravcu od moga.

Vjeverica mi je donijela kestenje, ja sam njoj dao šaku najboljih žireva koje sam toga dana nabrao. Bilo joj je neugodno uzeti. Ipak, ponijela ih je, uz riječi zahvalnosti. Onda je otišla svojim poslom, a ja sam malo pjevao I Remember You. Jedan šumski slavuj je čuo dio kad sam pjevao:

I remember lying awake at night and thinking just of you
But things don't last forever and somehow baby
They never really do They never really do

pa je došao bliže, pozvao svoje prijatelje, prateće vokale, pa su svi zapjevali refren. Kakvi glasovi!

Onda sam smišljao plan za silazak, ali ništa. Naišao je i neki šumar. Odmah sam viknuo, gledajući čas u njega, čas u nijemi mobilni telefon.
"Pomozite mi, dajte da siđem. Pogrešno sam procijenio visinu drvoa, dajte neku pomoć", našalio sam se sa genitivom.
"Ne mogu, ne mogu. Nije to moj posao, nisam plaćen za to. Ja samo sebe gledam, samo sebe gledam. Što si se penjao, ko te tjerao gore, što si se penjao? Nemam vremena, nemam vremena, samo sebe gledam, samo sebe gledam...", rekao je on i otišao. Ljubitelj ispravnog genitiva, cjepidlaka.

Ubrzo je naišla i neka ekskurzija, izlet osnovaca, nije ih bilo puno. Čuo sam ih kako, dok guraju kekse i sendviče u svoja mala usta, pjevaju "...danas nam je divan dan, divan dan, divan dan...", pjevali su to svom učitelju. Odmah sam se iznervirao jer mrzim tu pjesmu, a posebno kad je đaci pjevaju na nagovor slavljenika koji je slavio četrdeseti rođendan kao da se tu ima nešto slaviti. Đaci su pičili šumom, pjevali, vikali, trači. Neki visoki me primijetio. Obavijestio je nastavnika. Došli su ispod drveta, gledali me i nastavnik je pričao:
"Vidite, djeco, ovo je šumski čovjek. Živi na drveću. Rijetka je vrsta. Hrani se žirovima, a često je u simbiozi sa ostalim životinjama. Rijetko silazi na zemlju. Podmukla je i opaka životinja. U nuždi napada i čovjeka, iako najviše voli žirove..."

"Nastavniče nastavniče", rekla je jedna mala piskutavog glasa. "Je l' se kaže žirovi ili žirevi?"
On je malo razmislio pa rekao:
"Idemo, djeco, pjesma, 'ajmo..."
"Profesore, sad kad si ih naučio ko sam i šta sam, pomozi da siđem. Neću te napasti ako si čovjek, nije nužda, malo prije sam obavio sve nužde, i veliku i malu. Budi čovjek, 'ajde", zapomagao sam.
"Idemo, djeco", rekao je on i poveo školarce. Jedan se okrenuo i mahnuo mi, a jedan se uhvatio šakom za spolovilo i pokazao mi šta je učinio uz neko coktanje usnama kao da želi poručiti konju da krene vući kola u koja je upregnut. Uzeo sam najveći žir i pogodio ga u čelo pa je pobjegao. Jedan drugi, bucmasti, došao je do drveta i bacio mi vrećicu gumenih bombona, a i jednu jabuku koju nisam uhvatio, ali je on ponovio postupak pa se ona našla u mojim rukama.
"To je sve što imam, pojeo sam ostalo", rekao mi je dečko.

Učenici su otišli, a iza njih je ostala ugažena trava, papiri, kutija od zdenka sira i jedna đačka pašteta. I ja sam sa sobom, okružen životinjama. Jedan čvorak mi je donio mušmulu i ispustio mi je u krilo. Ja sam njemu skinuo sa krila neku paučinu koja mu je smetala. Jedna vrana je letjela visoko iznad mene. Divio sam joj se dok sam jeo mušmulu.

Ha, nikad se neću izvući, a bilo bi baš lijepo vratiti se u grad, među ljude, kod šumara, lovaca, kod nastavnika i đaka, kod onih izviđača koji su me tako okovali na drvetu ostavljajući kamenje ispod stabla. Gledao sam u daljinu kad sam osjetio nešto što mi se iznenada našlo na glavi. Prešao sam dlanom preko tjemena i razmazao to nešto.
"Izvini, molim te, nisam te vidio", rekao mi je divlji golub. "Ja stanujem gore na vrhu, a ti si se namjestio baš ispod mog WC-a. Izvini, molim te..."
"Golube, šta se izvinjavaš, nema potrebe, nisi me vidio. Svako me se dogodi. Problem bi bio da si me namjerno posrao..."
"Tako je jedan moj dalji rođak koji živi u gradu, mi ga u šali zovemo urbani golub jer je to sad moderno, posrao nekakvog Alberta. Kasnije smo čuli da se ljudi nalaze na tom mjestu i kad se dogovaraju kažu 'naći ćemo se tamo gdje je golub posrao Alberta', ha, ha? Je l' ti smiješno to?"
"Smiješno mi je", nasmijao sam se. Bilo mi je smiješno.

Već sam se navikao na život na drvetu. Izašao sam na južnu stranu, otišao na udaljene krajeve grana i izložio se suncu, da uhvatim malo D vitamina ne znajući koliko ih ima u žiru, imajući vječni strah od hipovitaminoze. Gledajući u daljinu, mislio sam o žirevima i odlučio da istetoviram jednoga na svakoj ruci, a oko njih grane i lišće, da ne budu usamljeni. To će mi biti prva stvar kad se spustim. Kad? Jednog dana...

Dani su prolazili, zalihe hrastovih plodova su se smanjivale. Devetog dana sam ležao čitav dan. Dokoličario sam. Brojio sam listove da prekratim vrijeme do večere, to još nisam radio otkako sam doselio na drvo. Prebrojio sam oko devet hiljada na granama ispod mene, a onda prekinuo jer mi je dosadilo i učinilo mi se besmislenim. Odjednom mi se zacrnilo pred očima. Nisam više mogao izdržati. Spustio sam se do najniže grane, pogledao dolje, opet zažmirio i pomislio da skočim. Ali nisam. Previsoko je bilo, nisam mogao znati da li ću ostati čitav. Nisam bio dovoljno hrabar. Ili dovoljno lud? Krenuo sam u dnevni boravak, tako sam zvao dio krošnje okrenut prema jugu, tamo sam provodio najveći dio dana. Međutim, okliznuo sam se, izgubio ravnotežu i našao se na putu za prizemlje. Tačnije, bio je to podrum, prizemlje sam mimoišao u letu. I, ništa, dočekao sam se na noge, kao moja prijateljica divlja mačka. Stajao sam između dva kamena. Pogledao sam prema gore. Vjeverica, tetrijeb, gusjenica, divlja mačka, divlji golub i kebar su mi mahali. Slavuji su pjevali. Pozdravio sam ih i pošao prema gradu. Zviždukao sam bolje nego prije. Slavuji su me naučili. Melodija je išla nekako ovako:

Went to my girlfriend's yesterday
The only thing I wanted to say
Is little girl won't you
Come out and play, yeah

Slavuji su zapamtili pjesmu koju sam gore često pjevao. Pjevao sam je čitave dane, a oni su bili sluhisti, nije im bilo teško skinuti melodiju.

Ispričao sam priču sa hrasta familiji, prijateljima, komšinici, jednoj"telefonskoj" poznanici s kojom sam se često čuo, ali ona iz nepoznatih razloga nikad nije htjela da izađemo i pričamo gledajući se u oči. Čuli su je i neki nepoznati, tu šumsku priču. Divili su mi se. A nije bilo lako provesti osam i po dana dana gore.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam opet otišao do šume. Krenuo sam istim putem, na isti način. Došao sam do drveta, gledao ga, divio se, uživao u njegovoj vanjskoj ljepoti. Bio je malo ljepše i veće nego kad sam prvi put stajao ispod njega. I, za nekoliko sekundi, ja sam dohvatio prve grane, prizemlje. Obišao sam krošnju, krenuo da se vratim. Došao sam na najniže grane i...
Skok je izgledao kao samoubistvo. Kao da su se grane podigle još nekoliko metara od zemlje. Otišao sam među najgušće grane i smjestio se. I dugo razmišljao... Iznad mene su pjevali slavuji melodiju I Remember You. Glavni slavuj je imao nešto duže perje na glavi od uobičaje. Namjestio sam se između dvije grane, zagledao se prema nebu i počeo razmišljati.