Moj prijatelj Mišo
mladiluk | 10 April, 2007 01:52
Vraćali smo se Zdravko i ja iz škole često daljim, zaobilaznim putem, da nam ne bude dosadno. A tuda je često prolazio Mišo. On je išao poslije podne u školu, bio je stariji od nas. Imao je dugu kosu. Hm, da bi postigao tako dugu kosu, vjerovatno ju je morao puštati bar dvije godine. A bio je visok, žut i popularan, znali smo to. I mi smo bili popularni, ali samo u osnovnoj školi. Ustvari, i nismo baš, furali smo se na nogomet i muziku, a ne na auta i motore. Onda Mišo prolazi pored nas i mi mu ponosno što ga poznajemo kažemo uglas: "Zdravo, Mišo", ali nekako čvrsto i sigurno, ravnopravno, kao da smo jednako stari i jednako popularni. Onda on prekine svoje misli, pogleda u nas i prijateljski kaže: "Zdravo, momci!" Mišo nas je zvao "momci". Ne, ne, mi nismo bili dečki ili klinci za njega, ni slučajno, a ni balavci. Mi smo bili "momci". On je znao da smo mi na putu da budemo kao on kad budemo išli u četvrti gimnazije. Onda kad on prođe i ostane nam iza leđa, mi kratko šutimo, a zatim laktovima gurkamo jedan drugoga: "Jesi vidio, Mišo nas je pozdravio. Mišo nas pozna, zna ko smo. Jebemti, Mišo nam se javlja." I tako se to ponavljalo. Mišo je bio naš prijatelj s ulice, Mišo je bio naš prijatelj koga pozdravljamo, Mišo je bio naš stariji prijatelj, a mi smo bili "momci" koje Mišo pozdravlja dok razmišlja o najatraktivnijim curama koje je isto tako znao, a mi smo ih samo sretali na ulicama i govorili kako su lijepe, samo da smo mi stariji... kao Mišo, svašta bi radili. Mišo je bio naša veza sa svemirom, sa nedostižnim, sa onim o čemu smo uzvišeno pričali u tim ranim tinejdžerskim godinama. Događalo se po nekoliko puta uzastopno da se sretnemo, namjerno smo dan za danom išli zaobilaznim putem da sretnemo našeg prijatelja Mišu i da se pozdravimo. Nekad se događalo da budemo i u ženskom društvu. A nije mala stvar kad se dogodi da ideš kući s najljepšom curom u školi. I pričate o turniru u nogometu koji organiziraš, ili o albumu Psihomodo popa i kako se vi ne furate na "Ja volim samo sebe" ili "Sexy magazin" koje i nisu nešto, a i svi ih znaju, nego obavezno na neku pjesmu za koju ona nije čula, a vi joj kažete da je to pravi Psihomodo pop, a onda naiđe Mišo i vi ga hladnokrvno pozdravite, a on kaže "zdravo, zdravo" ili "Zdravo, momci", a ona vas ogleda i pita otkud ga znate, a vi kažete: "Mišu? Pa mi smo skoro najbolji prijatelji. Njemu sam posudio novi Psihomodo, zamolio me da mu dam tu ploču na par dana, a ja sam mu rekao da nema problema..."
I onda je Mišo jednu veče naišao kad smo Zdravko i ja sjedili u našoj ulici. Mišo je išao na jezero. Uslijedilo je "Zdravo, Mišo" i "Zdravo, momci", onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino.
Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino. Zdravko isto tako. Malo smo razmišlajli, a onda rekli: "'Ajde, dobro, idemo s tobom". I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. "Ovo su moji prijatelji", govorio je ponosno, a mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej. Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo riukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. "Je l' dobro vino, šta kažeš?"
I onda je Mišo jednu veče naišao kad smo Zdravko i ja sjedili u našoj ulici. Mišo je išao na jezero. Uslijedilo je "Zdravo, Mišo" i "Zdravo, momci", onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino.
Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino. Zdravko isto tako. Malo smo razmišlajli, a onda rekli: "'Ajde, dobro, idemo s tobom". I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. "Ovo su moji prijatelji", govorio je ponosno, a mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej. Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo riukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. "Je l' dobro vino, šta kažeš?"
"Nikad nisam pio bolje", odgovorio sam mu i rekao da se zahvaljujem kad je čaša bila puna. Poslije su došle neke cure. Jedna se prezivala na S, zaboravio sam kako, ali imala je lice kakvo je teško i zamisliti i ona je bila najljepša među tim curama. Imala je i mlađu sestru koja je bila stara kao ja i za koju smo tvrdili da je baš lijepa, ali njena starija sestra je bila još ljepša. Ona je rekla da se izvinjava što malo kasni, a onda je pogledala u nas dvojicu. Vjerovatno nas nije zapamtila iako smo se puno puta sreli. Mi smo nju vrlo dobro pamtili. "Ovo su moji prijatelji...", počeo je Mišo upoznavanje. "Ustao sam sa klupe i pružio joj ruku, a onda ponosno rekao: "Mi smo Mišini prijatelji, nas dvojica", a ona se nasmijala i onda sjela, pa je počeo razgovor o maturi. Mi smo bili jednu godinu udaljeni od male mature.
Oko jedanaest i petnaest smo krenuli kući. "Vidimo se sutra, Mišo", rekli smo mu i pozdravili sve ostale. "Vidimo se, momci", rekao je i podigao visoko ruku i veliki dlan kojim nas je pozdravljao. Sreli smo usput neka dva mangupa iz škole. "Otkud vas dvojica?", pitali su nas.
"Idemo s jezera, tamo smo bili s Mišom i nekim momcima, a došle su i neke cure pa smo se malo zezali s njima. Pili smo vino, a sad idemo malo u ulicu..."
Nastavili smo dalje s ukusom vina u ustima.
Šesnaest godina kasnije, Mišo je i dalje moj najbolji prijatelj. Trebao sam se sresti s njim na koncertu Psihomoda u Beogradu (srpski novinari bi rekli Psihomodoa). Mislio sam da ćemo tada popiti vino. Neće ga donijeti Matošević, snaći ćemo se sami. Od svih Miša koje poznam, Mišo je stvarno moj najbolji prijatelj. Da, bilo je to 1990. Da je bilo 1993. mogao bih reći da je to bilo onda kad sam imao 16 i kad sam upoznao tu curu koja je kasnila, a i kad sam prvi put popio vino. U ustima i dalje osjećam ukus tog vina. Da nije bilo te večeri, možda ni sad ispred mene ne bi stajala čaša "Karlovačkog rizlinga".
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Unite Europe
mladiluk | 27 Mart, 2007 02:54
Jednog je vikenda Božo došao iz vojske kući da se opere. Pustili su ga. Prošle su dvije nedjelje i to je bilo potrebno. Ja ne volim vojsku, a od tih vojnih lica gora su samo civilna lica koja se furaju na vojsku (agresivni političari i vojni komentatori (onaj Miroslav Drecun) kao i proizvođači vojne opreme). Od njih su gore samo žene koje se furaju na vojsku. One zatucane koje misle da muškarac nije muško ako nije služio vojsku u kasarni. I one što se protive civilnoj vojsci, civilnom služenju. A one su baš ženstvene. Ženstvenije i od bacačica kugle iz bivše DR Njemačke (mlađi čitaoci neka zavire u enciklopediju). Zatvor ili vojska, skoro da je isto. Samo što se u zatvor kad pogriješiš, kad napraviš neko sranje. Za odlazak u vojsku ti ne treba sranje. Dovoljno je da se rodiš kao dječak da te osude i da postaneš punoljetan da odeš na odsluženje kazne. Mjerenje ko je kakav mušakarac gledano kroz vojsku je gluplje nego kad se dva glupa klinca prepiru čiji je penis veći.
A nesposobni, kažu oni "sposobni", ne idu u vojsku. Ustvari, samo nesposobni idu u vojsku. Oni sposobni se oslobode.
I, da, tada je Božo rekao da bismo trebali, kad se on vrati iz armije, uvježbati svirati Unite Europe, u pank verziji, podrazumijeva se. Ta je pjesma pobijedila u Zagrebu 1990. na Evroviziji. Pjevao ju je sjajni Toto Cotugno, a program su vodili Helga Vlahović i Branko Uvodić. Posljednja Evrovizija koju sam gledao. A gledao sam samo glasanje, to je bilo zanimljivo. Pjesme su bile dosadne, osim one prelijepe Engleskinje, Emma se zvala. Ema sa dva M. Pjevala je o tome kako svijetu treba vratiti ljubav, to je bio refren. A onda je Evrovizija na nešto i ličila, nije bilo takvog kiča kao danas. Danas se samo Boško Siti fura na to. I Ivana Bojić. I Vanja Bulić vjerovatno. Mira Adanja Polak... (lagani osmijeh). Neću pričati o tome, o današnjim polupjevačima i voditeljima.
I mi smo uvježbali tu pjesmu. Prava pank obrada. Dobro je zvučalo jer, za razliku od većine bendova koji bi tu pjesmu pokvarili nekakvim kreštanjem i nabijanjem, mi smo je baš dobro osmislili i odsvirali. To je zato što imamo bar 40 posto inteligentnih u bendu, a i naš pjevač zna pjevati. On ustvari baš dobro pjeva. Kad bismo uložili novac u snimanje iste i u snimanje spota, ta bi pjesma zasjenila sve ostale obrade i postala bi jača i od Bandiere rosse ili sličnih obrada. Zvuči nevjerovatno, ali je vrlo moguće. Sljedeći ćemo je put svirati u novom Londonu krajem aprila. Keine macht den Drogen, to sam htio da vam kažem..
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Malo o lovu i lovcima
mladiluk | 17 Mart, 2007 16:37
Kupio je pušku. Kupio je i psa. Često ga je udarao, izgladnjivao i držao zatvorenog dok pas nije postao potpuno poslušan, baš onakav kakav treba da bude lovački pas. Onda se učlanio u lovačko društvo. Zbog druženja, rekao je. Volio se u šumi i na pustim livadama družiti istovremeno sa više muškaraca. Zbog ljubavi prema prirodi volio se miješati u odnose u njoj pazeći da neka životinja ne rodi previše mladih, redovno ih je ubijao brineći o prenaseljenosti livade i šume. Zbog ljubavi prema životinjama naučio je dobro gađati iz te puške. I volio je lov, a društvo je imalo razumijevanja. Rekli su da je to briga o prirodi, o životinjama, da je to privredna grana. Turizam je to. A lov je sport, bez lopte. Sa mecima i noževima. Bilo je i krvi, a krvi ima i u boksu. Dakle, lov je i plemenit sport. Kako uhvatiti i ubiti neku životinju dok pase travu ili trčkara šumom, to je plemenitost. Tako čovjek pokazuje povezanost sa prirodom. Zahvaljujući lovcima i sličnima danas na planeti ima puno više životinjskih vrsta nego nekad. A lov je lijep hobi. Ljubav prema životinjama, obostrana. Lovci vole ići u prirodu da se dive životinjama, a životinje rado dočekuju te goste i onda zajedno idu kući, uvijek lovčevoj kući.
Tako je jedan lovac iz Slovenije (lovci su jednako plemeniti u svim zemljama svijeta) krenuo sa svojim prijateljima u lov. Trebalo je prorijediti populaciju srna jer ih je bilo previše pa su postale opasne po čovjeka. Onda su naišli na brlog medvjeda. Medvjedica je bila tako zla da se uplašila za svoja dva medvjedića. Pakosna i bezrazložno uplašena, ugrizla je jednog lovca za nogu i pobjegla. Iz obijesti, kažu lovci.
Ali lovci su smislili plan. Zamislite, ona ga je ugrizla jer su joj se približili pa se uplašila za svoje mladunce. A njihova je želja bila samo da ih malo gnjave, možda jednog uzmu da ga prodaju zoološkom vrtu kako bi zaradili za bolju pušku, a da onda nastave da ubiju neko lane, srnu ili zeca, možda lisicu ili okrutnu sovu koja je puno ljepša preparirana. Medvjedica je pobjegla, a oni su je čekali pored brloga gdje su ostali medvjedići. I tako nekoliko dana. Jedan dan im je bilo dosadno, a i medvjedić je jako kmečao za majkom pa su pustili svog lovačkog psa da ga rastrgne. Pas je to završio za nekoliko minuta i krvavih usta se vratio gazdama mašući repom, a za nagradu je dobio kobasicu. Drugi medvjedić je umro od gladi, za njega nije bilo majčinog mlijeka, a kobasicu ne bi jeo i da su mu ponudili. Onda se medvjedica približila po ko zna koji put i oni su je uspjeli ubiti. Sretni i zadovoljni napustili su mjesto uspjeha. Tog su dana ubili još nekoliko životinja i krvavi se vratili kući.
Biće to dobra reklama za turizam. A ljudi su pokazali da vladaju prirodom. Neka su udruženja uputila i oštre osude jer im je bilo žao medvjeda. Rečeno je da je samo sto medvjeda dozvoljeno ubiti tokom ove godine u toj državi. Svašta. Jedan je rekao da su lovci ljudi koji kroz šumu idu u kafanu. To je humor.
Više o ovome pročitajte ovdje.
-----------------------------------------------------
Sutra je nedjelja i vjerovatno će lovci krenuti u lov u većem broju nego što to imaju običaj radnim danima. A ja se nadam da će u narednih nekoliko dana osvanuti bar jedan naslov u novinama: "Lovac stradao u lovu!"
I da, pitam se je li bolja smrtna kazna ili doživotna robija. Ili lovce treba pohapsiti i njima hraniti lavove i tigrove zatočene u zoološkim vrtovima Kažu da u Srbiji ima sto hiljada lovaca. Ima ih sto hiljada više nego što ja mislim da bi ih trebalo biti.
Tako je jedan lovac iz Slovenije (lovci su jednako plemeniti u svim zemljama svijeta) krenuo sa svojim prijateljima u lov. Trebalo je prorijediti populaciju srna jer ih je bilo previše pa su postale opasne po čovjeka. Onda su naišli na brlog medvjeda. Medvjedica je bila tako zla da se uplašila za svoja dva medvjedića. Pakosna i bezrazložno uplašena, ugrizla je jednog lovca za nogu i pobjegla. Iz obijesti, kažu lovci.
Ali lovci su smislili plan. Zamislite, ona ga je ugrizla jer su joj se približili pa se uplašila za svoje mladunce. A njihova je želja bila samo da ih malo gnjave, možda jednog uzmu da ga prodaju zoološkom vrtu kako bi zaradili za bolju pušku, a da onda nastave da ubiju neko lane, srnu ili zeca, možda lisicu ili okrutnu sovu koja je puno ljepša preparirana. Medvjedica je pobjegla, a oni su je čekali pored brloga gdje su ostali medvjedići. I tako nekoliko dana. Jedan dan im je bilo dosadno, a i medvjedić je jako kmečao za majkom pa su pustili svog lovačkog psa da ga rastrgne. Pas je to završio za nekoliko minuta i krvavih usta se vratio gazdama mašući repom, a za nagradu je dobio kobasicu. Drugi medvjedić je umro od gladi, za njega nije bilo majčinog mlijeka, a kobasicu ne bi jeo i da su mu ponudili. Onda se medvjedica približila po ko zna koji put i oni su je uspjeli ubiti. Sretni i zadovoljni napustili su mjesto uspjeha. Tog su dana ubili još nekoliko životinja i krvavi se vratili kući.
Biće to dobra reklama za turizam. A ljudi su pokazali da vladaju prirodom. Neka su udruženja uputila i oštre osude jer im je bilo žao medvjeda. Rečeno je da je samo sto medvjeda dozvoljeno ubiti tokom ove godine u toj državi. Svašta. Jedan je rekao da su lovci ljudi koji kroz šumu idu u kafanu. To je humor.
Više o ovome pročitajte ovdje.
-----------------------------------------------------
Sutra je nedjelja i vjerovatno će lovci krenuti u lov u većem broju nego što to imaju običaj radnim danima. A ja se nadam da će u narednih nekoliko dana osvanuti bar jedan naslov u novinama: "Lovac stradao u lovu!"
I da, pitam se je li bolja smrtna kazna ili doživotna robija. Ili lovce treba pohapsiti i njima hraniti lavove i tigrove zatočene u zoološkim vrtovima Kažu da u Srbiji ima sto hiljada lovaca. Ima ih sto hiljada više nego što ja mislim da bi ih trebalo biti.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Preplivao sam Nišavu
mladiluk | 12 Mart, 2007 14:53
Bila je 2002. godina, jesen, septembar. Ja sam se već dva mjeseca pripremao da preplivam Nišavu. Bio sam u top formi. Uzeo sam i atlas, da izaberem gdje ću preplivati nepredvidivu rijeku. Izabrao sam Pirot. U Nišu je rijeka prljava zbog silne niške industrije i kanalizacije, a u Pirotu je pravi sportski izazov učiniti tako nešto.
U autobusu sam sjedio pored nekog čovjeka koji, srećom, ni riječ nije rekao do Beograda. Nije mi se pričalo. A u Beogradu je ušao neki čovjek koji je namjeravao ići samo do Niša, ali kad je čuo kuda ja putujem i kojim povodom, doplatio je kartu i nastavio da vidi moj podvig. A u Pirotu je izašao još jedan čovjek koji je putovao za Skoplje, ali nije htio propustiti da vidi spektakl. Rekao je da ima prijatelja iz vojske u jednom selu pored grada i da će kod njega prespavati, ali da preplivavanje Nišave ne smije propustiti.
U Pirotu su me dočekali brojni domaćini. Onda su me otpratili do rijeke. Usput sam kupio jedne zelene kupaće gaće sa crvenom crtom jer sam se kod Stare Pazove, išao sam starim putem, sjetio da sam ih zaboravio u stanu. Kad smo stigli do Nišave, tek sam tamo vidio nezapamćenu dobrodošlicu. Pirotske osnovne škole toga dana nisu radile zbog mog dolaska, a srednjoškolci-tehničari su bojkotovali nastavu i došli. A onda su stigli i gimnazijalci. Bilo je i zastava, taj siromašni i patriotski kraj je poznat po tome, po radovanju sportskim događajima i uspjesima. Prednjačile su srpske trobojke sa zvijezdom, ali je zvijezda bila isječena pa je ostala rupa, rumunski model iz jeseni 1989. samo druge boje. A bilo je i novijih zastava. I onda je krenulo skandiranje:
"Plivaj, plivaj, plivaj...!"
Jedva sam se kroz špalir probio do uzburkane, podivljale rijeke. Pogledao sam je kao što bokseri pogledaju protivnika pred meč, znajući da ćemo se prijateljski i sportski zagrliti na kraju, bez obzira na ishod. Onda sam u daljini pogledao ljude koji su stajali sa druge strane. Nekoliko gimnazijalki me zadivljeno gledalo iz prvog reda, a među njima je bila i jedna profesorica. Rekao bih da je predavala srpski, tako mi je izgledala. Mahale su mi i one sa udaljene druge obale nepredvidive rijeke. A ja sam hladnokrvo gledao, skinuo svoj bade mantil, namjestio naočare za plivanje kupljene u Čehoslovačkoj 1986. na kojima je pisalo "Plivačke brejle" i krenuo sigurnim korakom, kao kad Sokrates šutira penal, prema vodi. Ljudi su utihnuli, zamišljeni, zabrinuti, da li ću se domoći druge strane ili će me rijeka progutati i neki njen vir me odnijeti duboko na dno. Već narednog trenutka krenula je borba protiv Nišave. Čovjek protiv prirode, iskonski poriv za prevazilaženjem nemogućeg. Hoću li se domoći druge strane rijeke ili će me bujica odnijeti, nestaću u vrtlogu, postati večera ogromnih nišavskih riba, da li će ostati jedno slobodno mjesto više u autobusu za Novi Sad, a moja povratna karta ostati neiskorištena?
Ljudi su me bodrili. Samo je jedna manja grupa nezadovoljnika navijala za Nišavu. Ja sam krenuo siguran u sebe, ubjeđen da sam spreman da savladam rijeku. Nakon gotovo trideset sekundi iscrpljujuće borbe na sve i ništa, gdje sam bio prepušten sam sebi, domogao sam se druge obale, iscrpljen, ali i sretan. Preplivao sam Nišavu! Dočekali su me s radošću ti dragi ljudi. Nisam znao kako da im se zahvalim. Onda sam odlučio da ponovim podvig i vrlo brzo se našao na zapadnoj strani rijeke.
"Sad je dosta!" uzviknuo sam i podigao ruke, a ljudi su dugo aplaudirali.
Zahvalio sam se dobrim domaćinima, na poklon dobio fudbalsku loptu "Tigar" iz Pirota, presvukao se između jednog zida i kioska, a onda požurio s loptom u rukama na autobusnu stanicu. Volio bih da me, zajedno sa odbojkašima, jdenogdana prime i predsjednik i premijer da prepričavamo naša veličanstvena sportska dostignuća.
U autobusu sam sjedio pored nekog čovjeka koji, srećom, ni riječ nije rekao do Beograda. Nije mi se pričalo. A u Beogradu je ušao neki čovjek koji je namjeravao ići samo do Niša, ali kad je čuo kuda ja putujem i kojim povodom, doplatio je kartu i nastavio da vidi moj podvig. A u Pirotu je izašao još jedan čovjek koji je putovao za Skoplje, ali nije htio propustiti da vidi spektakl. Rekao je da ima prijatelja iz vojske u jednom selu pored grada i da će kod njega prespavati, ali da preplivavanje Nišave ne smije propustiti.
U Pirotu su me dočekali brojni domaćini. Onda su me otpratili do rijeke. Usput sam kupio jedne zelene kupaće gaće sa crvenom crtom jer sam se kod Stare Pazove, išao sam starim putem, sjetio da sam ih zaboravio u stanu. Kad smo stigli do Nišave, tek sam tamo vidio nezapamćenu dobrodošlicu. Pirotske osnovne škole toga dana nisu radile zbog mog dolaska, a srednjoškolci-tehničari su bojkotovali nastavu i došli. A onda su stigli i gimnazijalci. Bilo je i zastava, taj siromašni i patriotski kraj je poznat po tome, po radovanju sportskim događajima i uspjesima. Prednjačile su srpske trobojke sa zvijezdom, ali je zvijezda bila isječena pa je ostala rupa, rumunski model iz jeseni 1989. samo druge boje. A bilo je i novijih zastava. I onda je krenulo skandiranje:
"Plivaj, plivaj, plivaj...!"
Jedva sam se kroz špalir probio do uzburkane, podivljale rijeke. Pogledao sam je kao što bokseri pogledaju protivnika pred meč, znajući da ćemo se prijateljski i sportski zagrliti na kraju, bez obzira na ishod. Onda sam u daljini pogledao ljude koji su stajali sa druge strane. Nekoliko gimnazijalki me zadivljeno gledalo iz prvog reda, a među njima je bila i jedna profesorica. Rekao bih da je predavala srpski, tako mi je izgledala. Mahale su mi i one sa udaljene druge obale nepredvidive rijeke. A ja sam hladnokrvo gledao, skinuo svoj bade mantil, namjestio naočare za plivanje kupljene u Čehoslovačkoj 1986. na kojima je pisalo "Plivačke brejle" i krenuo sigurnim korakom, kao kad Sokrates šutira penal, prema vodi. Ljudi su utihnuli, zamišljeni, zabrinuti, da li ću se domoći druge strane ili će me rijeka progutati i neki njen vir me odnijeti duboko na dno. Već narednog trenutka krenula je borba protiv Nišave. Čovjek protiv prirode, iskonski poriv za prevazilaženjem nemogućeg. Hoću li se domoći druge strane rijeke ili će me bujica odnijeti, nestaću u vrtlogu, postati večera ogromnih nišavskih riba, da li će ostati jedno slobodno mjesto više u autobusu za Novi Sad, a moja povratna karta ostati neiskorištena?
Ljudi su me bodrili. Samo je jedna manja grupa nezadovoljnika navijala za Nišavu. Ja sam krenuo siguran u sebe, ubjeđen da sam spreman da savladam rijeku. Nakon gotovo trideset sekundi iscrpljujuće borbe na sve i ništa, gdje sam bio prepušten sam sebi, domogao sam se druge obale, iscrpljen, ali i sretan. Preplivao sam Nišavu! Dočekali su me s radošću ti dragi ljudi. Nisam znao kako da im se zahvalim. Onda sam odlučio da ponovim podvig i vrlo brzo se našao na zapadnoj strani rijeke.
"Sad je dosta!" uzviknuo sam i podigao ruke, a ljudi su dugo aplaudirali.
Zahvalio sam se dobrim domaćinima, na poklon dobio fudbalsku loptu "Tigar" iz Pirota, presvukao se između jednog zida i kioska, a onda požurio s loptom u rukama na autobusnu stanicu. Volio bih da me, zajedno sa odbojkašima, jdenogdana prime i predsjednik i premijer da prepričavamo naša veličanstvena sportska dostignuća.
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Jedan stol
mladiluk | 11 Mart, 2007 03:21
Dobar je to stol. Osamnaest godina smo već zajedno, maturant. A na njemu dva nivoa, kao kod moje komšinice Marine. Jednake smo stolove kupili iste godine. Tako smo izabrali. Dva nivoa, ej!
Gornji nivo je manje površine. Na njemu stoji (s lijeva na desno, kao da u "Tempu" čitate kako stoje igrači na posteru): dva crvena flomastera, za specijalne prilike, tanki i malo deblji. Dvije skupe hemijske olovke, za potpisivanje knjiga. Pišu crno, otmjene su te olovke, kao za neke važne stvari, ali je moj rukopis bez obzira na to, kao kod osmogodišnjaka koji na ruci kojom piše ima gips. Pored stoje druge olovke, zabodene u okruglu kuglu za olovke. Ističu se dvije drvene, iz Grčke, tata ih je donio davno. Donio je tada i Metaxu, ali nju smo popili. Olovke nismo, one stoje. Pored spavaju četiri pistacija, zatvorena, nisam htio sjebati zube lomeći ih. Čuvam ih za crne dane. Papir od orbita, bijeli, od kad su ga izumili ja više ne perem zube. Svjež dah i prepreka karijesu. Orbit. Zubari - Kazablanka! Uz njega monitor, najvredniji dio mog kompjutera. A ni miš nije loš, Genius, lider u proizvodnji miševa. LG, Flatron, L1718S, taj monitor. Ko odgonetne šta ovo znači, dobija nagradu. Onda šolja crvene boje. Iz nje je Kizo Metalac pio kafu. Još je nisam odnio u kuhinju, ima vremena. Pored čaša iz koje sam juče pio Nikšićko pivo, u njoj ono govno od banane što nije kora, a ipak se ne jede. Onda dva zvučnika, svaki po 200 dinara, ukupno 400. A ne prodaju se posebno. Na jednom ima i "power" za uključiti, a tada se uključi i onaj drugi. Kakva saradnja! Iza čaša koju tek sad vidim, a sedam dana se pitam gdje je. Isto od piva, valjda. A ne volim pivo baš, pijem ga samo pred spavanje, da me uspava. I tu osim prašine nema ništa više.
A dolje ima. Opet s lijeva na desno:
Podloga za miša, 60 dinara. Ne koristim je jer ne odgovara mišu, zapinje. Na njoj neko debelo drvo, takoreći slika. I prašina, realna. I dvije šolje. Iz njih sam ja pio kafu, iako ne pijem kagu otkako sam u jednoj knjizi pročitao da je bljutava. Ali mi se spavalo, a u Blicu sam pročitao da pomaže u otklanjanju pospanosti. Tu sam, u Blicu, pročitao i da je Inter neki ozbiljan i jak klub. Nijedno od toga nije tačno. Onda aspirin, njemački, podrazumijeva se. E, on je tu zbog onih čaša. Kizo ga danas nije ni pipnuo. Onda ambalaža od potrošenog oligovita. Pa otvarač koji viri ispod tastature. Da, i tastatura je tu. Ima sva slova. I brojeve. Brojevi su redom složeni. Slova nisu, razbacana su, ne idu ni po abecedi, a ni po manje popularnoj azbuci. Uhvatilo se malo prljavštine. Najčistija su slova G, R i P. Neke tastere ni ne koristim. Sad mi ih je žao. Emotivac sam.
Onda bajadera koju mi je u nedjelju dala moja nećakinja. Nisam je pojeo. Pored kutija od diska,CD-R80, novi model, nešto bolji od staroga R70. Prazna je, ne znam otkud ona tu. Onda maramice, Zewa, zelene, kad sam slinav. Dugo nisam bio slinav pa stoje tu za svaki slučaj. Pored sok od breskve. Piše i peach, kad Englezi dođu kod nas da znaju od čega je sok. A ima i slika dvije i po breskve, za Nijemce, npr. Ili Mađare. I za nespismene Španjolce i ostale. Pa čaša u kojoj još ima malo tečnosti, to sad pijem. U uglu je čaša iz koje je Kizo Metalac danas pio sok, kad mi je namještao torrente, kodeke i vremensku prognozu na kompjuteru. Sad je 7 stepeni i lagana magla u Novom Sadu, sutra će biti dva stepena više nego sad, lagana magla neizvjesna. Onda novine. Ne znam otkud one tu. I dvije olovke, crna i plava, tehničke. Rotring. U plavoj nema municije. I mobilni telefon na kojem sad piše 02:46, a ispod YU MOBTEL (kao onaj mobtelblog). Ima i znak da je prepun, pretrpan porukama. Važne sam sačuvao, a bilo je puno važnih. I sve to ispod lampe, ekološke, a ne znam kako se zove. O, kakav propust! Kad je ugasim onda nastane mrak i ništa se na stolu ne vidi. Gasim je.
Gornji nivo je manje površine. Na njemu stoji (s lijeva na desno, kao da u "Tempu" čitate kako stoje igrači na posteru): dva crvena flomastera, za specijalne prilike, tanki i malo deblji. Dvije skupe hemijske olovke, za potpisivanje knjiga. Pišu crno, otmjene su te olovke, kao za neke važne stvari, ali je moj rukopis bez obzira na to, kao kod osmogodišnjaka koji na ruci kojom piše ima gips. Pored stoje druge olovke, zabodene u okruglu kuglu za olovke. Ističu se dvije drvene, iz Grčke, tata ih je donio davno. Donio je tada i Metaxu, ali nju smo popili. Olovke nismo, one stoje. Pored spavaju četiri pistacija, zatvorena, nisam htio sjebati zube lomeći ih. Čuvam ih za crne dane. Papir od orbita, bijeli, od kad su ga izumili ja više ne perem zube. Svjež dah i prepreka karijesu. Orbit. Zubari - Kazablanka! Uz njega monitor, najvredniji dio mog kompjutera. A ni miš nije loš, Genius, lider u proizvodnji miševa. LG, Flatron, L1718S, taj monitor. Ko odgonetne šta ovo znači, dobija nagradu. Onda šolja crvene boje. Iz nje je Kizo Metalac pio kafu. Još je nisam odnio u kuhinju, ima vremena. Pored čaša iz koje sam juče pio Nikšićko pivo, u njoj ono govno od banane što nije kora, a ipak se ne jede. Onda dva zvučnika, svaki po 200 dinara, ukupno 400. A ne prodaju se posebno. Na jednom ima i "power" za uključiti, a tada se uključi i onaj drugi. Kakva saradnja! Iza čaša koju tek sad vidim, a sedam dana se pitam gdje je. Isto od piva, valjda. A ne volim pivo baš, pijem ga samo pred spavanje, da me uspava. I tu osim prašine nema ništa više.
A dolje ima. Opet s lijeva na desno:
Podloga za miša, 60 dinara. Ne koristim je jer ne odgovara mišu, zapinje. Na njoj neko debelo drvo, takoreći slika. I prašina, realna. I dvije šolje. Iz njih sam ja pio kafu, iako ne pijem kagu otkako sam u jednoj knjizi pročitao da je bljutava. Ali mi se spavalo, a u Blicu sam pročitao da pomaže u otklanjanju pospanosti. Tu sam, u Blicu, pročitao i da je Inter neki ozbiljan i jak klub. Nijedno od toga nije tačno. Onda aspirin, njemački, podrazumijeva se. E, on je tu zbog onih čaša. Kizo ga danas nije ni pipnuo. Onda ambalaža od potrošenog oligovita. Pa otvarač koji viri ispod tastature. Da, i tastatura je tu. Ima sva slova. I brojeve. Brojevi su redom složeni. Slova nisu, razbacana su, ne idu ni po abecedi, a ni po manje popularnoj azbuci. Uhvatilo se malo prljavštine. Najčistija su slova G, R i P. Neke tastere ni ne koristim. Sad mi ih je žao. Emotivac sam.
Onda bajadera koju mi je u nedjelju dala moja nećakinja. Nisam je pojeo. Pored kutija od diska,CD-R80, novi model, nešto bolji od staroga R70. Prazna je, ne znam otkud ona tu. Onda maramice, Zewa, zelene, kad sam slinav. Dugo nisam bio slinav pa stoje tu za svaki slučaj. Pored sok od breskve. Piše i peach, kad Englezi dođu kod nas da znaju od čega je sok. A ima i slika dvije i po breskve, za Nijemce, npr. Ili Mađare. I za nespismene Španjolce i ostale. Pa čaša u kojoj još ima malo tečnosti, to sad pijem. U uglu je čaša iz koje je Kizo Metalac danas pio sok, kad mi je namještao torrente, kodeke i vremensku prognozu na kompjuteru. Sad je 7 stepeni i lagana magla u Novom Sadu, sutra će biti dva stepena više nego sad, lagana magla neizvjesna. Onda novine. Ne znam otkud one tu. I dvije olovke, crna i plava, tehničke. Rotring. U plavoj nema municije. I mobilni telefon na kojem sad piše 02:46, a ispod YU MOBTEL (kao onaj mobtelblog). Ima i znak da je prepun, pretrpan porukama. Važne sam sačuvao, a bilo je puno važnih. I sve to ispod lampe, ekološke, a ne znam kako se zove. O, kakav propust! Kad je ugasim onda nastane mrak i ništa se na stolu ne vidi. Gasim je.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||