Priča o luli
mladiluk | 25 Avgust, 2007 02:26
Nedavno sam posjetio mog prijatelja koji je poznat po tome što je unuk jednog od najvećih slavonskih vinogradara. Nisam ga vidio desetak godina i iznenadio se kad je otvorio vrata i vidio me. Normalno, odmah me ponudio vinom. Na vratima se pojavio njegov deda. Deda ima oko 80 godina, ali izgleda isto kao i prije deset godina, a tada je izgledao kao šezdesetogodišnjak. Rukovali smo se, a on se nasmijao prepoznavši me dok mu je u uglu usta stajala lula. Pored toga što su ga svi znali po vinu, bio je prepoznatljiv i po pušenju lule. Rijetko sam ga viđao bez nje. Odlično mu je pristajala, samo mi je uvijek bilo žao što toliko često udiše taj otrov koji kroz nju putuje. Ali izgledao je nekako impresivno tako mladolik i pokretljiv, sa osamdeset godina na leđima i lulom u ustima dok je stajao iznad podruma u kome je čuvao hektolitre izvrsnog vina.
Onda je moj prijatelj otišao u podrum po neko posebno vino, deda je otišao s njim da mu pomogne izabrati, a ja sam stao ispred polica s knjigama i razgledao naslove dok se njih dvojica ne vrate. Bilo je desetak metara knjiga ispred mene, poredane na pet ili šest polica. Dok se u podrumu odvijalo alkoholno vrenje, očigledno je da je deda volio čitati. Da, sjećam se da sam ga često zaticao kako dimi zavaljen u fotelju, drži knjigu desnom rukom, a lijevom povremeno izvuče lulu iz usta i onda, dok okreće stranicu, baci jedan dugi pogled kroz vrata terase prema dugačkom vinogradu, pa se opet vrati čitanju. A baš mu je ta lula dobro pristajala, dok je na stoliću pored njega uvijek stajala čaša vina, bijelog u toplim mjesecima, a crnog u hladnim danima. Slučajno sam se zatekao baš ispred najzanimljivijeg dijela, bar u tom trenutku. Ispred mene sustajale knjige koje su odavale tajnu kako tom fantastičnom djedu lula tako dobro stoji. Iznenađen, redom sam čitao naslove:
Lula za početnike, Lula za djecu, Lula kao takva, Istorija lule, Lula danas, Sto najboljih lula, Lula u Srba, Lula i Hrvati (od stoljeća sedmog), Lula u slikama, Kako pušiti lulu, Uvod u pušenje lule, Osnove pravilnog pušenja lule, Tehnika uživanja lule , Lula, Lula i mi, Lula mira, Lula u umjetnosti, 101 priča o luli, Pjesme o luli, Lula kroz istoriju, Lula između dva svjetska rata, Lula i Vatikan, Upoznajte i zavolite lulu, Igrajmo se s lulom, Istine i zablude o luli, Velikani lule, Najljepše lule svijeta, Moja prva lula, Za i protiv lule, Majstori lule, Zašto volim lulu, Poznati i lula, Lulom do uspjeha, Lulom do zdravlja, Zavedite lulom, Sve o luli, Upoznaj lulu, Klasična lula, Do posljednjeg daha - saga o luli, Sto pitanja i odgovora o luli, Lula u svijetu, Liječenje lulom, Recite ne cigaretama - uzmite lulu, Lula, da zaboravite pikavce, Vodič kroz magiju lule...
Izvukao sam Lulu za početnike i odlučio da je vrijeme da počnem pušiti. Možda neke knjige ipak ne treba čitati.
Generalna |
Permalink |
Komentari (7) |
Trekbekovi (0)
Psihomodo pop
mladiluk | 19 Avgust, 2007 13:57
Pogled mi je privuklo deset hiljada tjemena koje sam vidio sa Kalemegdana. Možda je bilo pet hiljada više ili manje, slab sam u procjenama. Čuo se Kerber. Vidio se veliki ringišpil ili nešto slično u pozadini. Šteta što nije pošao moj kamenički prijatelj, oduvijek je volio jesti šećernu vunu koja liči na vatu, a dolje je sigurno bilo. Bilo je i onih crvenih ušećerenih jabuka što je Šiljo jednom jeo u "Mikijevom zabavniku" prije dvadesetak godina. E, ja sam mislio da bih baš to volio jesti čitajući Mikijev zabavnik, iako nikad nisam probao. Zbog boje, nema sumnje. Nas petoro se relativno brzo spustilo niz strme i kliske stepenice. Iskustvo iz 2003. pomoglo mi je da ovaj put ostanem na nogama.
Na livadi je bilo jasno da nije gužva onakva kako se činilo odozgo i strah je nestao. Kad se suočiš direktno s onim od čega strepiš, tek onda vidiš da razlog za strepnju i ne postoji. Kerber je još svirao, a mi smo pokušali da se snađemo među silnim štandovima. Toliko posjetilaca i toliko štandova, a nigdje gemišta. Zato smo odlučili da sakamo Skopsko. Prošao sam pored Nikšićkog i nastavio prema Skopskom. Kao da je i bilo neke razlike u tom piću koje je u osnovi isto, posebno kad se ugrije. E, da je festival gemišta, onda bi bila drugačija stvar. Kretali bismo se od štandova sa stopostotnim gemom, takozvanim vinom, pa do izlagača sa nulapostotnim gemom, takozvanom mineralnom gaziranom vodom. Jedva čekam festival gaziranih sokova. Prije toga slijedi festival salate. Najavljuju matovilac i prvi put gostovanje radiča.
Na štandu sam ipak naručio gemišt. Djevojka koja je tamo radila se nasmijala i rekla da nema gemišta dok se iz pozadine, tamo gdje je bio ringišpil, čula neka neugodna muzika. Ha, sjećam se kako sam toj maloj čija se pjesma čula prije nekoliko godina dao par dinara dok mi je prala stakla na jednoj benzinskoj pumpi, a sad pjeva Jenny From The Block. Ima i spot snimljen.
Onda sam uzeo pivo. Jedno točeno i jedno u limenci , da se ne vraćam kasnije. Probio sam se u šesnaesterac ispred bine, Psihomodo samo što nije počeo. Lako je išlo, ipak je bilo oko 2 čovjeka po metru kvadratnom.
Bilo je 22:52 kad se začuo Telegram Sam. Najjači bend na ovim prostorima počeo je nastup. Sve je jasno. Gobac, Brada, Šparka, Tigran i Kuzma će lako uzeti tri boda ubjedljivom pobjedom. Repertoar je bio prilagođen trenutku i prilici: Kad sam imao 16 (šesnaestica je prava stvar), Nebo (najbolje je zvučala upravo ova A2 pjesma), Frida (mnogi su je prepoznali tek kad je Gobac počeo pjevati, ali ne, ja sam prepoznao već prvi takt; tako to rade pravi fanovi, zar ne), Nema nje (treća po redu, izvanredna kao i uvijek), Ja volim samo sebe (jedna od samo dvije koje je većina posjetilaca znala; svidjelo mi se kako zvuči), Ramona (slatka slatka mala Ramona; ne stane u zagradu sve šta bih na tu temu mogao reći), Telegram Sam (odlična za uvod), Sexy magazin (dosadna, ali i najbolje prihvaćena; kao što većina najviše voli Homera u Simpsonima), Pinokio (... ja sam njen Pinokio; jedna se djevojka slučajno okrenula prema meni baš kad je išao stih o praščiću, ne šalim se, nije vrijeme za šalu...), Starfucker (jebemti, sjećam se kad se to pojavilo, pa to je bilo neviđeno; i sad je neprevaziđeno štošta iz te pjesme), Natrag u garažu (jedva sam našao mjesto u garaži na Obilićevom vencu), Osjećam se haj (mozak baj, baj), Bože čuvaj Psihomodo pop (ovaj put, za razliku od 2003. izvedena je i "sporna" strofa koja meni uopšte nije sporna), Boing 747 (bolje da je bio Boby ili Debakl sa te ploče) i Baš kao ti (jedina sa posljednjeg albuma, a moglo se i bolje izabrati). Ove dvije posljednje navedene su malo umrtvile atmosferu, ali je i tada bilo zabavnije nego na mnogim drugim koncertima.
Pored nas troje, dvoje se izgubilo dok smo sakali Skopsko, stajao je neki momak oduševljeno vičući bosanskim naglaskom: "Kako razbija ovaj Psihomodo, kako razbija ovaj Psihomodo", a onda me ponudio rakijom iz flaše. Odbio sam. "Sakam Skopsko", rekao sam mu i on je razumio. Sa lijeve strane je neprekidno trajala šutka. Curice su vrištale. Psihomodo je prašio ispred mene, a oko mene se dizala prašina po kojoj smo skakali. Treba li reći da sam vidio dvojicu svečano obučenih, u Ramones majicama? (Sad sam mislio staviti jednu od slika sa koncerta, ali mi se ne da; uostalom, ni ne znamkako bih to izveo.)
Međutim, valjda su idioti svuda oko nas, vidio sam ih. Kao i mikroorganizmi, njih nisam vidio. Samo što su ovi jadnici puno dosadniji. Kako neko može doći pred binu da urla kako je Gobac peder? Kakav to mozak mora biti? Šta da su oni koji vole Psihomodo ubacili mamlaza u šutku i da se taj u trenu našao na zemlji? Probio sam se napred, baš kad su svirali Fridu. Dva klinca sa glavama kao truli krumpiri stajali su iza mene, treći ili četvrti red. Psihomodo je bio stariji od njih.
"Meštre, zgasi svjetla, hoću da vidim samo mobitele", rekao je Gobac otprilike. A ona dva krumpira iza prokomentarisali nešto u smislu "da, da, pa nisi ti Rambo...". Rambo? Ti sigurno misle da je Budućnost jača od Bajerna. Zatim su se dva glupa krumpira postidjela kad je Gobac rekao da Psihomodo sljedeće godine slavi 25 godina postojanja. Više nego što oni imaju. Važno da su bili ispred bine dok svira grupa koju ne poznaju, a ni ne vole. Samo vrhunski glupan ide na koncert koji mu se ne gleda i još stoji ispred bine. A onda kulminacija gluposti; četvorica teških besposlenih budaletina dolazi ispred bine sa srpskom zastavom i mašu njome pokazujući prstom orla na sredini zastave. Najobičniji provokatori. A kako su ti samo izgledali? Tako primitivne face odavno nisam vidio. Pa ti bi se obradovali da na krumpir liče. Jedan je imao tekst himne na leđima. Taj ne samo da Bože pravde ne zna napamet, nego ne zna ni pročitati šta piše. Teško da neko od njih zna tablicu množenja. Dizali su srednji prst, mahali zastavom, neku nesretnicu sa maskirnom kapom su podigli na ramena da i ona diže zastavu. Prijete i urliču... I sve to tokom Ramone. I poslije toga. Pa idi u Zagreb pa to radi, lako je ovdje, kad si tako jak i hrabar. Nije prijatno svirati deset metara ispred takvog ološa punog mržnje koji u svakom trenu može baciti upaljač ili limenku nekome u glavu, Šparka im je bio najbliži. Samo, sitne duše su to, neće niko od njih baciti limenku od 90 dinara na binu, bacili bi da ne moraju da plate. I gdje je ta policija sad? Šta je to, sloboda da iskažu šta misle o bendu? Da, da, baš to, baš tako... Pendrek u lice njima treba. Zbog takvih sam se povukao u pozadinu da odgledam koncert na miru. A da sam ja kojim slučajem zapalio najavljenu baklju, odmah bi me izvukli, prebili, a i baklju bi ugasili. Možda pretjerujem, ali čini mi se da je to poremetilo Psihomodo pop. Šteta što su svirali na otvorenom pa je pristup bio dozvoljen svakakvim budalama kojima je jedino zadovoljstvo da nešto useru i drugome pokvare. A gledaj ovo, dobili su cijeli odlomak. Neka crknu glupani...
Lijepo je biti na koncertu Psihomodo popa. Njihovi su koncerti uvijek zabavni. A oni su nevjerovatno uvježbani i raspoloženi na bini. Ne mogu zamisliti da je Sale ostao i dalje s njima. Kakav bi to tek bend bio! Sa dvije gitare, a tada na koncertima ne bi bio zaobiđen ni drugi album, a ni Ona vrišti da voli me. Možda povodom 25 godina postojanja Sale bude gostovao, bio je najavljen za 20 godina. Nadam se da ćemo ih sljedeći put gledati na posebnom koncertu, ne na festivalu. Tek to je pun pogodak. A do tada - Bože, čuvaj Psihomodo pop!
Na livadi je bilo jasno da nije gužva onakva kako se činilo odozgo i strah je nestao. Kad se suočiš direktno s onim od čega strepiš, tek onda vidiš da razlog za strepnju i ne postoji. Kerber je još svirao, a mi smo pokušali da se snađemo među silnim štandovima. Toliko posjetilaca i toliko štandova, a nigdje gemišta. Zato smo odlučili da sakamo Skopsko. Prošao sam pored Nikšićkog i nastavio prema Skopskom. Kao da je i bilo neke razlike u tom piću koje je u osnovi isto, posebno kad se ugrije. E, da je festival gemišta, onda bi bila drugačija stvar. Kretali bismo se od štandova sa stopostotnim gemom, takozvanim vinom, pa do izlagača sa nulapostotnim gemom, takozvanom mineralnom gaziranom vodom. Jedva čekam festival gaziranih sokova. Prije toga slijedi festival salate. Najavljuju matovilac i prvi put gostovanje radiča.
Na štandu sam ipak naručio gemišt. Djevojka koja je tamo radila se nasmijala i rekla da nema gemišta dok se iz pozadine, tamo gdje je bio ringišpil, čula neka neugodna muzika. Ha, sjećam se kako sam toj maloj čija se pjesma čula prije nekoliko godina dao par dinara dok mi je prala stakla na jednoj benzinskoj pumpi, a sad pjeva Jenny From The Block. Ima i spot snimljen.
Onda sam uzeo pivo. Jedno točeno i jedno u limenci , da se ne vraćam kasnije. Probio sam se u šesnaesterac ispred bine, Psihomodo samo što nije počeo. Lako je išlo, ipak je bilo oko 2 čovjeka po metru kvadratnom.
Bilo je 22:52 kad se začuo Telegram Sam. Najjači bend na ovim prostorima počeo je nastup. Sve je jasno. Gobac, Brada, Šparka, Tigran i Kuzma će lako uzeti tri boda ubjedljivom pobjedom. Repertoar je bio prilagođen trenutku i prilici: Kad sam imao 16 (šesnaestica je prava stvar), Nebo (najbolje je zvučala upravo ova A2 pjesma), Frida (mnogi su je prepoznali tek kad je Gobac počeo pjevati, ali ne, ja sam prepoznao već prvi takt; tako to rade pravi fanovi, zar ne), Nema nje (treća po redu, izvanredna kao i uvijek), Ja volim samo sebe (jedna od samo dvije koje je većina posjetilaca znala; svidjelo mi se kako zvuči), Ramona (slatka slatka mala Ramona; ne stane u zagradu sve šta bih na tu temu mogao reći), Telegram Sam (odlična za uvod), Sexy magazin (dosadna, ali i najbolje prihvaćena; kao što većina najviše voli Homera u Simpsonima), Pinokio (... ja sam njen Pinokio; jedna se djevojka slučajno okrenula prema meni baš kad je išao stih o praščiću, ne šalim se, nije vrijeme za šalu...), Starfucker (jebemti, sjećam se kad se to pojavilo, pa to je bilo neviđeno; i sad je neprevaziđeno štošta iz te pjesme), Natrag u garažu (jedva sam našao mjesto u garaži na Obilićevom vencu), Osjećam se haj (mozak baj, baj), Bože čuvaj Psihomodo pop (ovaj put, za razliku od 2003. izvedena je i "sporna" strofa koja meni uopšte nije sporna), Boing 747 (bolje da je bio Boby ili Debakl sa te ploče) i Baš kao ti (jedina sa posljednjeg albuma, a moglo se i bolje izabrati). Ove dvije posljednje navedene su malo umrtvile atmosferu, ali je i tada bilo zabavnije nego na mnogim drugim koncertima.
Pored nas troje, dvoje se izgubilo dok smo sakali Skopsko, stajao je neki momak oduševljeno vičući bosanskim naglaskom: "Kako razbija ovaj Psihomodo, kako razbija ovaj Psihomodo", a onda me ponudio rakijom iz flaše. Odbio sam. "Sakam Skopsko", rekao sam mu i on je razumio. Sa lijeve strane je neprekidno trajala šutka. Curice su vrištale. Psihomodo je prašio ispred mene, a oko mene se dizala prašina po kojoj smo skakali. Treba li reći da sam vidio dvojicu svečano obučenih, u Ramones majicama? (Sad sam mislio staviti jednu od slika sa koncerta, ali mi se ne da; uostalom, ni ne znamkako bih to izveo.)
Međutim, valjda su idioti svuda oko nas, vidio sam ih. Kao i mikroorganizmi, njih nisam vidio. Samo što su ovi jadnici puno dosadniji. Kako neko može doći pred binu da urla kako je Gobac peder? Kakav to mozak mora biti? Šta da su oni koji vole Psihomodo ubacili mamlaza u šutku i da se taj u trenu našao na zemlji? Probio sam se napred, baš kad su svirali Fridu. Dva klinca sa glavama kao truli krumpiri stajali su iza mene, treći ili četvrti red. Psihomodo je bio stariji od njih.
"Meštre, zgasi svjetla, hoću da vidim samo mobitele", rekao je Gobac otprilike. A ona dva krumpira iza prokomentarisali nešto u smislu "da, da, pa nisi ti Rambo...". Rambo? Ti sigurno misle da je Budućnost jača od Bajerna. Zatim su se dva glupa krumpira postidjela kad je Gobac rekao da Psihomodo sljedeće godine slavi 25 godina postojanja. Više nego što oni imaju. Važno da su bili ispred bine dok svira grupa koju ne poznaju, a ni ne vole. Samo vrhunski glupan ide na koncert koji mu se ne gleda i još stoji ispred bine. A onda kulminacija gluposti; četvorica teških besposlenih budaletina dolazi ispred bine sa srpskom zastavom i mašu njome pokazujući prstom orla na sredini zastave. Najobičniji provokatori. A kako su ti samo izgledali? Tako primitivne face odavno nisam vidio. Pa ti bi se obradovali da na krumpir liče. Jedan je imao tekst himne na leđima. Taj ne samo da Bože pravde ne zna napamet, nego ne zna ni pročitati šta piše. Teško da neko od njih zna tablicu množenja. Dizali su srednji prst, mahali zastavom, neku nesretnicu sa maskirnom kapom su podigli na ramena da i ona diže zastavu. Prijete i urliču... I sve to tokom Ramone. I poslije toga. Pa idi u Zagreb pa to radi, lako je ovdje, kad si tako jak i hrabar. Nije prijatno svirati deset metara ispred takvog ološa punog mržnje koji u svakom trenu može baciti upaljač ili limenku nekome u glavu, Šparka im je bio najbliži. Samo, sitne duše su to, neće niko od njih baciti limenku od 90 dinara na binu, bacili bi da ne moraju da plate. I gdje je ta policija sad? Šta je to, sloboda da iskažu šta misle o bendu? Da, da, baš to, baš tako... Pendrek u lice njima treba. Zbog takvih sam se povukao u pozadinu da odgledam koncert na miru. A da sam ja kojim slučajem zapalio najavljenu baklju, odmah bi me izvukli, prebili, a i baklju bi ugasili. Možda pretjerujem, ali čini mi se da je to poremetilo Psihomodo pop. Šteta što su svirali na otvorenom pa je pristup bio dozvoljen svakakvim budalama kojima je jedino zadovoljstvo da nešto useru i drugome pokvare. A gledaj ovo, dobili su cijeli odlomak. Neka crknu glupani...
Lijepo je biti na koncertu Psihomodo popa. Njihovi su koncerti uvijek zabavni. A oni su nevjerovatno uvježbani i raspoloženi na bini. Ne mogu zamisliti da je Sale ostao i dalje s njima. Kakav bi to tek bend bio! Sa dvije gitare, a tada na koncertima ne bi bio zaobiđen ni drugi album, a ni Ona vrišti da voli me. Možda povodom 25 godina postojanja Sale bude gostovao, bio je najavljen za 20 godina. Nadam se da ćemo ih sljedeći put gledati na posebnom koncertu, ne na festivalu. Tek to je pun pogodak. A do tada - Bože, čuvaj Psihomodo pop!
Generalna |
Permalink |
Komentari (9) |
Trekbekovi (0)
Prdonja
mladiluk | 17 Avgust, 2007 12:38
Živio je u velikom gradu. Imao je i nadimak koji se lako pamtio i koji su mu nadjenuli još u djetinjstvu - Prdonja. Imao je i veliku guzicu, valjda je to i logično za vanserijske prdonje, i malu glavu koja je vremenom postajala sve manja i manja u odnosu na guzicu. Godinama unazad sjedio je po čitav dan, a imao je već četrdeset godina, kad je pomislio da je izrazito sretan zbog svega toga. Ženu i djecu nije imao, živio je sam. To je olakšavalo njegov hobi i jedinu radost, nije bilo nikoga da mu prigovara. Ali, Prdonja je primijetio da nije zabavno kad prdi sam sebi i kad nema nikakve reakcije okoline, kad nikome ne napravi štetu svojom neobično smrdljivom pojavom. Suština života je u prdenju, shvatio je on još u osnovnoj školi. Zato je najčešće i sjedio sam. U gimnaziji je nastavio sjediti sam, a poseban užitak bio mu je kad bi na ekskurziji prdio u autobusu kako bi pokvario izlet ostalim đacima među kojima nije imao prijatelja. Ni na fakultetu nije imao prijatelja, brzo ga je završio jer ništa zanimljivije nije ni imao da radi. Onda se zaposlio. Našao je i ženu. Žena je bila takva da mu se prdenje više dopalo od nje. On je bio takav da je žena odlučila da ga ostavi zbog jednog jedinog prdeža, manje je vredio. I ne samo zbog toga. A on je konačno ostao sam sa svojom velikom guzicom, glasnim prdežom i slobodnim prostorom.
Međutim, osjećao je da je nezadovoljan. Nije mogao shvatiti kako to da se ljudi u stanu iznad njegovog smiju, pjevaju, vesele se, imaju prijatelje, dolaze im gosti. I u stanu ispod njegovog. I u stanovima na istom spratu. A niko ne prdi. Odlučio je da im se osveti, da im život učini nesnošljivim. Svakog je dana ulazio u lift i prdio. Bio je maskiran, lažni brčići i naočare koje je skidao u stanu kad bi ostajao sam, ali prdež je bio prepoznatljiv. Mogao je to tiho, postao je vješt tokom godina iskustva. Prdio je i prdio. Po čitav dan. Vraćajući se s posla, veselio se svakom narednom prdežu. Najviše je volio kad je lift bio pun pa kad mu je polazilo za rukom da sam zasmrdi prostor svima oko sebe, kad on sam naruši jutro ili popodne svima oko sebe. Pa nazad u lift. Novi ljudi - nove žrtve. Nije toliko uživao u prdežu koliko u nemoći i neprijatnosti ostalih oko sebe koji su šutjeli i trpjeli budalu, tako su o njemu mislili. Bili su nijemi, čekali da se lift spusti, a onda su bježali ostavljajući Prdonju samog sa svojim prdežom. Tako sitan čovjek, a toliki smrad. Valjda to ide jedno uz drugo. Jednom je galamio na nekog mršavog buntovnika koji mu je prigovorio: "Znaš ti ko sam ja? Je l' znaš ti s kim pričaš?" Mršavi je ušutio i sačekao da izađe iz lifta. A Prdonja bi se u tim trenucima osjećao usamljen, prdež, iako njegov, ipak nije neko društvo. Tada bi sačekao sljedećeg prolaznika, ali su oni koji su ujutro išli gore bili malobrojni. Ipak, volio je gledati žrtve u oči, to mu je pridavalo neobično zadovoljstvo.
Na početku karijere je radio u velikoj kancelariji, ali je ubrzo premješten u manju zbog svoje neobične skolonosti. U toj malenoj je bio sam misleći kako je napredovao zbog svog značaja u firmi. Nije potpuno uživao na poslu, nije bilo žrtava. Ali, stanari iz zgrade nisu mogli pobjeći. Čak i kad su išli pješke, on ih je znao zakačiti na uskim stepenicama. Prdio je neprekidno. Bio je dosadan kao opaka bolest. Nekoliko puta su ga odvažniji pojedinci slabijih živaca zamolili da to ne radi, ali on je uživao i nastavljao je još upornije i još bezobraznije. Čak je našao još nekoliko prdonja s kojima je isto radio. Upoznao ih je na festivalu prdonja. Postao je i član udruženja "Nezavisni prdonja". Nekad su išli zajedno u akcije i to je bilo jedino vrijeme koje su provodili u društvu, ianče je usamljenost grizla njihove živote kao plinovi koji su izlazili iz njih. Uživali su dok su prdili zajedno i njuškali jedan drugog oko guzice. Voljeli su to raditi u prodavnicama, između rafova, tamo gdje su obični i normalni ljudi zadovoljavali svoje osnovne potrebe i kupovali špeceraj. A oni i njegovi pajtaši su prdili i smijali se zadovoljno. Po izlasku iz prodavnice, Prdonja je ipak ostajao sam. Sam i nesretan. Kao i njegovi smrdljivi poznanici.
Jednog je dana ušao u lift. U istom tom liftu već je pisalo "Ja prdim najbolje", a na suprotnoj strani "Ja prdim stalno", baš ispod već izblijedjelog "Superprdeža". On je to napisao davno, a bilo mu je glupo da na obe strane lifta piše isto. U dnu ogledala je crnim flomasterom napisao "Nenadprdljivi", štampanim slovima. I naišao je jedan mali, vraćao se iz škole. Kad se Prdonja spremio da ispusti ubicu iz guzice, školarac ga je preduhitrio i tako opalio iz svoje dvanaestogodišnje guzice da je Prdonja pozelenio. Izašao je na svom spratu, zavukao se kao miš u stan i danima nije izlazio. A onda se ohrabrio i nastavio je po svom, ne spominjući neuspjeh kao da se ništa nije dogodilo. Jedino je ostao strah da ponovo ne naiđe na malog. Ali mali nije bio prdonja, mali je bio mudri šaljivdžija.
A onda se jednog sivog dana dogodilo nešto čudno u Prdonjinoj glavi staroj između četiri i pet decenija. Prdonja je odlučio da pobije sve ljude u liftu. Neki kažu da je razlog za to bila šamarčina koju je dobio od jednog podstanara koji je već skoro tri godine stanovao u zgradi, a toga dana je bio nešto slabijeg raspoloženja nego prethodnih godina. Od tog šamara Prdonji je dugo zujalo u uhu. Prdonja se dugo spremao za kobni prdež. Danima je jeo grah i feferone. Kombinovao ga je i sa bobom, a kao desert je jeo kikiriki i kukuruz. Pa opet grah. Spremio se za misiju. Čekao je da ljudi krenu na posao, tada je lift najpuniji. Namjestio se na trećem spratu kako bi tada ušao u pun lift, a do prizemlja će otrov početi djelovati. Ma, počeće već na drugom spratu, a u prizemlju će samo on biti živ okružen tim ljudima koje je zbog nečega prezirao.
Zaustavio je lift, bio je pun. Uh, kako se Prdonja samo obradovao. Ljudi su se pogledali, ali izlaza nije bilo. Vrata su se zatvorila. Nadmoćno ih je pogledao, nikad ni s kim od njih nije razgovarao, iako je dugo tu živio. Skrivao se u stanu i gledao televiziju, a kad je kupio kompjuter, on mu je postao omiljena zabava, dane i noći je provodio ispred monitora. A onda je odlučio da ga pusti. I... Ćorak! Tih i nikakav. Umjesto gromoglasnog i ubojitog plina, izašlo je samo nešto tečno što mu je zagrijalo i smočilo guzicu i gaće koje je promijenio tri dana ranije. Razočarao se. Pokušao je opet, ali ništa. Još jedan ćorak. Za treći pokušaj bilo je kasno, stigao je u prizemlje. Vratio se u stan želeći da svoju tragediju podijeli sa još nekim prdonjom. Upalio je svjetlo ispred kupatila tužan i razočaran što niko nije obratio pažnju na njegov ćorak i što je sad ostao sa sobom i svojim neuspjehom u zadnjem dijelu gaća. Kad je ušao u kupatilo zagledao se u ogledalo, a zatim je tako opalio jedan zalutali metak direktno iz anusa da je Prdonja sam sebe usmrtio vlastitim smradom. Grah, pasulj i feferon su mu došli glave.
Nekoliko dana kasnije nije uspio vidjeti kako mu je želja da prdi pred drugima i dugogodišnja karijera na sahranu dovela samo dva grobara sa gas-maskama. Brzo su završili posao i pobjegli od smrada glavom bez obzira. U narednom periodu Prdonje se nikad niko nije sjetio.
Međutim, osjećao je da je nezadovoljan. Nije mogao shvatiti kako to da se ljudi u stanu iznad njegovog smiju, pjevaju, vesele se, imaju prijatelje, dolaze im gosti. I u stanu ispod njegovog. I u stanovima na istom spratu. A niko ne prdi. Odlučio je da im se osveti, da im život učini nesnošljivim. Svakog je dana ulazio u lift i prdio. Bio je maskiran, lažni brčići i naočare koje je skidao u stanu kad bi ostajao sam, ali prdež je bio prepoznatljiv. Mogao je to tiho, postao je vješt tokom godina iskustva. Prdio je i prdio. Po čitav dan. Vraćajući se s posla, veselio se svakom narednom prdežu. Najviše je volio kad je lift bio pun pa kad mu je polazilo za rukom da sam zasmrdi prostor svima oko sebe, kad on sam naruši jutro ili popodne svima oko sebe. Pa nazad u lift. Novi ljudi - nove žrtve. Nije toliko uživao u prdežu koliko u nemoći i neprijatnosti ostalih oko sebe koji su šutjeli i trpjeli budalu, tako su o njemu mislili. Bili su nijemi, čekali da se lift spusti, a onda su bježali ostavljajući Prdonju samog sa svojim prdežom. Tako sitan čovjek, a toliki smrad. Valjda to ide jedno uz drugo. Jednom je galamio na nekog mršavog buntovnika koji mu je prigovorio: "Znaš ti ko sam ja? Je l' znaš ti s kim pričaš?" Mršavi je ušutio i sačekao da izađe iz lifta. A Prdonja bi se u tim trenucima osjećao usamljen, prdež, iako njegov, ipak nije neko društvo. Tada bi sačekao sljedećeg prolaznika, ali su oni koji su ujutro išli gore bili malobrojni. Ipak, volio je gledati žrtve u oči, to mu je pridavalo neobično zadovoljstvo.
Na početku karijere je radio u velikoj kancelariji, ali je ubrzo premješten u manju zbog svoje neobične skolonosti. U toj malenoj je bio sam misleći kako je napredovao zbog svog značaja u firmi. Nije potpuno uživao na poslu, nije bilo žrtava. Ali, stanari iz zgrade nisu mogli pobjeći. Čak i kad su išli pješke, on ih je znao zakačiti na uskim stepenicama. Prdio je neprekidno. Bio je dosadan kao opaka bolest. Nekoliko puta su ga odvažniji pojedinci slabijih živaca zamolili da to ne radi, ali on je uživao i nastavljao je još upornije i još bezobraznije. Čak je našao još nekoliko prdonja s kojima je isto radio. Upoznao ih je na festivalu prdonja. Postao je i član udruženja "Nezavisni prdonja". Nekad su išli zajedno u akcije i to je bilo jedino vrijeme koje su provodili u društvu, ianče je usamljenost grizla njihove živote kao plinovi koji su izlazili iz njih. Uživali su dok su prdili zajedno i njuškali jedan drugog oko guzice. Voljeli su to raditi u prodavnicama, između rafova, tamo gdje su obični i normalni ljudi zadovoljavali svoje osnovne potrebe i kupovali špeceraj. A oni i njegovi pajtaši su prdili i smijali se zadovoljno. Po izlasku iz prodavnice, Prdonja je ipak ostajao sam. Sam i nesretan. Kao i njegovi smrdljivi poznanici.
Jednog je dana ušao u lift. U istom tom liftu već je pisalo "Ja prdim najbolje", a na suprotnoj strani "Ja prdim stalno", baš ispod već izblijedjelog "Superprdeža". On je to napisao davno, a bilo mu je glupo da na obe strane lifta piše isto. U dnu ogledala je crnim flomasterom napisao "Nenadprdljivi", štampanim slovima. I naišao je jedan mali, vraćao se iz škole. Kad se Prdonja spremio da ispusti ubicu iz guzice, školarac ga je preduhitrio i tako opalio iz svoje dvanaestogodišnje guzice da je Prdonja pozelenio. Izašao je na svom spratu, zavukao se kao miš u stan i danima nije izlazio. A onda se ohrabrio i nastavio je po svom, ne spominjući neuspjeh kao da se ništa nije dogodilo. Jedino je ostao strah da ponovo ne naiđe na malog. Ali mali nije bio prdonja, mali je bio mudri šaljivdžija.
A onda se jednog sivog dana dogodilo nešto čudno u Prdonjinoj glavi staroj između četiri i pet decenija. Prdonja je odlučio da pobije sve ljude u liftu. Neki kažu da je razlog za to bila šamarčina koju je dobio od jednog podstanara koji je već skoro tri godine stanovao u zgradi, a toga dana je bio nešto slabijeg raspoloženja nego prethodnih godina. Od tog šamara Prdonji je dugo zujalo u uhu. Prdonja se dugo spremao za kobni prdež. Danima je jeo grah i feferone. Kombinovao ga je i sa bobom, a kao desert je jeo kikiriki i kukuruz. Pa opet grah. Spremio se za misiju. Čekao je da ljudi krenu na posao, tada je lift najpuniji. Namjestio se na trećem spratu kako bi tada ušao u pun lift, a do prizemlja će otrov početi djelovati. Ma, počeće već na drugom spratu, a u prizemlju će samo on biti živ okružen tim ljudima koje je zbog nečega prezirao.
Zaustavio je lift, bio je pun. Uh, kako se Prdonja samo obradovao. Ljudi su se pogledali, ali izlaza nije bilo. Vrata su se zatvorila. Nadmoćno ih je pogledao, nikad ni s kim od njih nije razgovarao, iako je dugo tu živio. Skrivao se u stanu i gledao televiziju, a kad je kupio kompjuter, on mu je postao omiljena zabava, dane i noći je provodio ispred monitora. A onda je odlučio da ga pusti. I... Ćorak! Tih i nikakav. Umjesto gromoglasnog i ubojitog plina, izašlo je samo nešto tečno što mu je zagrijalo i smočilo guzicu i gaće koje je promijenio tri dana ranije. Razočarao se. Pokušao je opet, ali ništa. Još jedan ćorak. Za treći pokušaj bilo je kasno, stigao je u prizemlje. Vratio se u stan želeći da svoju tragediju podijeli sa još nekim prdonjom. Upalio je svjetlo ispred kupatila tužan i razočaran što niko nije obratio pažnju na njegov ćorak i što je sad ostao sa sobom i svojim neuspjehom u zadnjem dijelu gaća. Kad je ušao u kupatilo zagledao se u ogledalo, a zatim je tako opalio jedan zalutali metak direktno iz anusa da je Prdonja sam sebe usmrtio vlastitim smradom. Grah, pasulj i feferon su mu došli glave.
Nekoliko dana kasnije nije uspio vidjeti kako mu je želja da prdi pred drugima i dugogodišnja karijera na sahranu dovela samo dva grobara sa gas-maskama. Brzo su završili posao i pobjegli od smrada glavom bez obzira. U narednom periodu Prdonje se nikad niko nije sjetio.
Generalna |
Permalink |
Komentari (7) |
Trekbekovi (0)
Sladoled
mladiluk | 14 Avgust, 2007 17:56
U petak sam zaradio novce u kladionici. Dobro sam izabrao, hrabro stavio visok ulog i iz kladionice se vratio finansijski dominantniji. Dio sam ostavio na novom tiketu, ali to je bilo zanemarivo u odnosu na dobitak. Ispred zgrade su se igrala djeca, bilo ih je desetak. Neke sam poznavao, neke nisam. Zviždukom sam im skrenuo pažnju. Pogledali su u mene, pozvao sam ih da dođu. Skupili su se ispred prodavnice i ja sam im svima kupio po jedan sladoled. Djeca vole sladoled, a ko zna da li svako od njih ima priliku da ga kupi. Ja nekad smažem i tri dnevno, a neko dijete možda pojede jedan u sedam dana. Kupio sam i sebi sladoled, i ja ga volim, kao što sam rekao. Uzeo sam neki sa bademom, čokoladni. Onda sam se zaputio prema zgradi čim sam platio, počinjala je nova utakmica, očekivao sam da će autsajderi uzeti bar bod. Ustvari, više sam to priželjkivao nego što sam očekivao. Gledao sam utakmicu, a naveče otišao u grad. Drugog dana sam, dok sam ulazio u auto, čuo kako neki mladi ljudi, mlađi od mene, prepričavaju moj gest od prethodnog dana. Rekli su da sam pedofil. Rekli su to tiho, ali sam čuo, a govorili su kao da nešto pametno pričaju, nastojali su da tako izgledaju. Bio sam ljut i tužan zbog takvog karakterisanja poteza koji sam izveo dan ranije. Nisam izašao iz auta, nisam im ništa rekao. Ne bih ništa uspio promijeniti. Takvi su neki ljudi.
Generalna |
Permalink |
Komentari (9) |
Trekbekovi (0)
Bijeli biber
mladiluk | 06 Avgust, 2007 03:21
Danas sam pročitao u novinama da postoji i bijeli biber. Da, da, bijeli biber. Daaaaj, šta je sljedeće, smeđi šećer???
Generalna |
Permalink |
Komentari (21) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||