Nije lako postati popularan
mladiluk | 11 Septembar, 2007 17:13
Smeđa kompozicija krenula je po redu
vožnje, oko devet
ujutro. Polako i na vrijeme. Uvijek je lijepo vidjeti ulazak lokomotive
u stanicu. I osjetiti, posebno za mašinovođu koji ne vidi kako
lokomotiva stiže. Ovaj put je kompozicija bila neobično dugačka. Ne
znam šta sam jeo prethodnog dana, ali sam osjetio da ima mnogo vagona.
I, kad sam
završio posao i povukao vodu, vidio sam da kiša neće uspjeti otpremiti
kompoziciju prema Crnom moru. Smeđi se voz stacinirao na bijeloj
unutrašnjosti WC šolje i nije mrdao. Voda je prelazila preko njega u
silnom naletu, ali ništa. Teška i dugačka kompozicija odolijevala je
naletima vode. Sjetio sam se moga komšije Miroslava Latinovića Tarzana
koji je uvijek govorio: "S rogatim se ne vrijedi bosti." I ja sam se
pomirio sa nepobjedivim. Govno nije htjelo napustiti moj stan. To je
trebalo iskoristiti. Odlučio sam da razglasim kakav primjerak imam u
kupatilu, turizam je budućnost. A možda se i sam proslavim kao menadžer
moga govna. Ili kao stvaraoc. Možda od govna stvorim zvijezdu, kako bi
to rekli mudri televizijski voditelji i voditeljke. Zvijezdu, poput
nekog popularnog pjevača, ili pjevačice. Odmah sam zaštitio kupatilo i
ukućanima
i gostima zabranio korištenje istog. Srećom, imali smo rezervni i
turistički nezanimljiv toalet.
"Čujem da imaš super govno u kupatilu", toga popodneva mi je rekla mlada komšinica iz susjednog ulaza, neotporna na one što svoje novce vole trošiti na nju.
"Da, odlično govno. Dođi da vidiš. Ja nikad tako nešto nisam u životu vidio. I sam sam se iznenadio", pozvao sam je kad već nisam mogao na drugi način privući njenu pažnju. Sad sam imao nešto što je plijenilo njenu pažnju, nešto što ju je zanimalo, što je ličilo na ono što voli. Postao sam konkurent bilderima i mlađim momcima u džipovima koje su posuđivali od svojih očeva i dolazili po nju.
U prva dva dana govno se nije pomaknulo ni jedan milimetar, vodokotlić je bio nemoćan. Školjka nije mogla progutati takav zalogaj. Čudo prirode. Priča o velikom govnu se brzo raširila, najprije u komšiluku, logično i prirodno. Ti su ljudi znali namirisati šta valja. Dobar glas daleko se čuje, a i osjeti. Mladi bračni par doveo je svog sina da vidi šta je prava stvar i prava vrijednost. "Idi da vidiš, sine", rekli su mu dok je ulazio u WC. "Idi dok si mlad", dodala je žena. Neki koji mi nisu persirali prije nenadanog uspjeha su mi počeli govoriti "vi". Sve više ljudi oko mene je pričalo o tom poduhvatu. Poslao sam mail Unescu. I Guinnessu. Guinness je rekao da će doći i pitao me imam li zidarski ili bar krojački metar ili da oni ponesu. Rekao sam da imam samo libelu. Rekli su da će ponijeti metar i vagu.
Narednih dana sam postao popularan u komšiluku. Govno je postalo izuzetna atrakcija. U stan su mi ulazili i oni što me nisu na ulici pozdravljali, htjeli su da vide šta sam to napravio. Tako se kreće, to je početak. Jedan je mali je čak ispisao grafit s mojim nadimkom ispred zgrade. Neke su me tursitičke agencije zvale da sklopimo ugovor kako bi dovodili grupe posjetilaca da vide to čudo prirode. Čitao sam u novinama o sebi. Izmišljen intervju i govno obrađeno u Photoshopu, nije bilo moje. Moje je čak bilo ljepše.
U zanimljivostima sam čitao o sebi. Čuo sam i na radiju. Izašao sam na internetu. Počeli su stizati i poruke sa mobilnih telefona. Sjetili su me se i oni davno zaboravljeni. Zvali su me da jedemo i pijemo. Da igramo fudbal. Nudili mi da šutiram penal. Iz gimnazije su me zvali da gostujem i da pričam gimnazijalcima o svom uspjehu. Na jednom sam forumu pročitao kako je jedan iz Beograda tvrdio kako je vojsku služio sa mnom, iako ja vojsku nisam služio, i da smo najbolji prijatelji. Jedan se frizer hvalio kako sam njemu prvom ispričao o svom poduhvatu. I kako mi on namješta frizuru, i to je rekao. U jednim sam novinama držao za sise neke dvije fufe. Majstori Photoshopa. A ja sam sve pratio sa strane. I imao sam sreću da mi bog pomogne, da mi da ono što drugima nije dao. Ustvari, za sve je bio zaslužan moj kilometarski smeđi prijatelj koji je ponosno stajao u WC šolji i nije mrdao. A ja sam otvarao vrata stana već u osam sati kako bih primio mnoge znatiželjnike.
Najavile su se školske ekskurzije. Valjda im je bilo jednostavnije da dovedu đake da vide kako sam se posrao nego da im pričaju jedno te isto u novoj sezoni, a i grupne posjete su bile jeftinije pri čemu sam im obezbjedio i vodiča. U parovima su ulazili u kupatilo, malo gledali, neki su fotografisali, a onda izlazili i prepuštali mjesto sljedećem paru. Naplaćivao sam ulazak u kupatilo, a fotografisanje posebno. Oni imućniji su plaćali oboje, a uz to i puštanje vode da se sami uvjere da je govno neuništivo. U dnevnom boravku sam organizovao čajanku. Bili su tu i čaj, napolitanke i sokovi. Gazirani, smeđi i žuti. Napolitanke sam kupovao preko puta u radnji, a u stanu sam ih prodavao duplo skuplje. Imao sam i suvenire, mala plastična govanca, replike najpopularnijeg govna u Srbiji. I to je dobro išlo. Mnogi su se slikali sa mnom, većina me na tim slikama grlila. Kupovali su moje slike koje sam prodavao u hodniku, čim se uđe u stan. I komšija je profitirao, kuvao je kukuruze ispred ulaza i onako žute i vruće ih je prodavao. Neki čovjek koga nikada nisam vidio postavio je pića u plastične kadice, hladio ih i prodavao. Bio je i jedan koji je prodavao pljeskavice, ali sam ga otjerao da mi ne dimi ispod prozora. Dobro su išle i majice sa mojom slikom kako sjedim u WC-u, a ispod je pisalo "Srpski junak". Izašao sam i na naslovnoj strani Blica, a prilog o meni bio je pored teksta u kojem je neki Dragutin J. Bužić s uživanjem pisao o koridi. Normalno, brzo sam tužio Blic jer je moje govno stavio u njegovu blizinu, a oni su ponudili kompenzaciju i rekli da ako imam problema, Dragutin će doći rukama izvaditi to što ne može kanalizacija primiti, naglasili su da je iskusan u tome.
A jedan dan mi je došao i neki debeli i ponudio članstvo u stranci, rekao je da sam jedan od najuticajnih seronja i da bi me voljeli vidjeti u svojoj stranci jer je to ono što oni traže. Odmahnuo sam rukom i rekao sam da me sad samo turizam zanima i da ne pokušavaju iskoristiti moju popularnost.
Čak je i jedan ministar došao i tražio da uđe besplatno, on i njegova pratnja, rekli su da su oni VIP. Nisam dozvolio.
"Ma znaš me, ja sam, bre, ministar."
"Pred mojim govnom ste svi isti", pojasnio sam.
A po noći bih ulazio u kupatilo, obrisao pod od tragova patika i cipela, sredio stan za nove posjetioce. Ne podnosim nered. A onda poklopim WC šolju, zatvorim radnju pa tako do osam ujutro. Čak su bili i neki ekstremni sportisti. Gurali su glavu i mirisali, tako po tri puta, pa nazad, kući, na rehabilitaciju. A djeca su dolazila i dolazila. Ti su mališani pili sokove, jeli napolitanke i slikali se zagrljeni sa mnom pored školjke, a u centru najveće govno Mliječnoga puta. Bilo je i onih stariji
Slava me nije promijenila. Kupio sam dvije nove majice, a i farmerice Levi's 505, naručene preko Amazona, red je da se oblačim u inostranstvu sad kad sam postao poznat. Međutim, to bih kupio i da nisam postao poznat. Kupio sam i nekoliko flaša vina skupljeg od onog kojeg sam pio dok sam bio anoniman. I dok sam sjedio u svojoj sobi uz to vino, začulo se zvono. Otvorio sam.
"Heeeej, ćao! Ja sam Žuna Žu sa televizije, hahaha. Reeciii miiii, čuli smo da imaš ekstra govno pa smo hteli da napravimo prilog."
"Samo izvolite, rekao sam."
"Reeciii miiii, a je l' ti odgovara da snimimo prilog u kupatilu, pored šolje, to je glamurozno", pitala me ona.
"Odlično ste to smislili i hvala što ste došli, nadam se da će ovaj prilog još više podići rejting vaše emisije. Hvala u moje ime i u ime mog govna, Žuna Žu."
"Kul. Ja se inače zovem Žužana, ovo je umetničko.."
"Lepo zvuči i Žužana, imao sam curu koja se zvala Suzana, a to je slično."
"Jao, super", rekla je ona kad je ušla u WC.
"A, šta kažete, je l' dovoljno dobro za vašu emisiju?"
"Jao, koliko je!!! Super je, urbano. Reeciii miiii, je l' možemo da napravimo fotke?"
"Slobodno, samo izvolite."
"E, suuuuper, baš si kul", rekla je oduševljeno i počeli su da škljocaju.
"Je ' vam se sviđa, jesam li se dobro posrao? Šta kažete?"
"Ovo je glamur, neverovatno! Fantastično! Car si, stvarno si car. Nikad nisam videla još ovoliko govno, mnogo je lepo. Reeciii miiii, je l' to bilo sve u komadu?"
"Sve. Šta kažete'"
"Urbano, stavrno si car. Pa to je sad već postao srpski brend. A neki kažu da nije pravo, da je sve laž. Reeciii miiii, je l' smem da pipnem?"
"Da, to je brend, dobro ste rekli. Brend. Pipanje eksponata se dodatno plaća, biće mi zadovoljstvo da moje govno pipnu Vaše nežne ruke."
"Nema frke, sve ćemo da platimo. Stvarno si car...", rekla je ona i dodirnula moj izmet. "Stvarno je pravo."
"Probajte, slobodno", ponudio sam.
"Sjajno! Baš si kul", rekla je i povukla prstom preko primjerka. Onda je oduševljeno rekla.
"Vau! Ekstra!"
Zatim su me malo snimali, ja sam pozirao, u ruci sam držao pakovanje od deset rolni papira, tako su mi rekli. Iznenadio sam se kad sam narednih dana dobio ponude sa gotovo svih televizijskih stanica u Srbiji. Svi su htjeli da dođu da snime prilog jer je to ono što narod želi vidjeti, tako su rekli. I ja sam prihvatio, neka se narod zabavlja.
Međutim, govno je postajalo sve manje interesantno ljudima. Posjete su opadale. Publika je pronašla nova govna kojima se divila, svježa i veća od moga. Odlučio sam da treba da se povučem na vrijeme. Prebrojio sam novce zarađene od svega toga, a onda ušao u kupatilo, i pustio vodu. Odjednom, voda je odnijela smeđi primjerak sa koga je u vis poletjelo nekoliko muva, i govno je otišlo prema Beogradu. Vratio sam se, još jednom prebrojio novce i razmislio šta je sljedeći korak, šta bi moglo biti jednako zanimljivo i kvalitetno. Hm. Možda napišem neku pjesmu za neki festival. Možda postanem producent neke domaće serije, ili organizujem neki reality show. Ili da organizujem fashion week. Moram dobro razmisliti šta je najmudrije. Ali čini mi se da ništa od toga ne može nadmašiti slavu i uspjeh moga govna.
"Čujem da imaš super govno u kupatilu", toga popodneva mi je rekla mlada komšinica iz susjednog ulaza, neotporna na one što svoje novce vole trošiti na nju.
"Da, odlično govno. Dođi da vidiš. Ja nikad tako nešto nisam u životu vidio. I sam sam se iznenadio", pozvao sam je kad već nisam mogao na drugi način privući njenu pažnju. Sad sam imao nešto što je plijenilo njenu pažnju, nešto što ju je zanimalo, što je ličilo na ono što voli. Postao sam konkurent bilderima i mlađim momcima u džipovima koje su posuđivali od svojih očeva i dolazili po nju.
U prva dva dana govno se nije pomaknulo ni jedan milimetar, vodokotlić je bio nemoćan. Školjka nije mogla progutati takav zalogaj. Čudo prirode. Priča o velikom govnu se brzo raširila, najprije u komšiluku, logično i prirodno. Ti su ljudi znali namirisati šta valja. Dobar glas daleko se čuje, a i osjeti. Mladi bračni par doveo je svog sina da vidi šta je prava stvar i prava vrijednost. "Idi da vidiš, sine", rekli su mu dok je ulazio u WC. "Idi dok si mlad", dodala je žena. Neki koji mi nisu persirali prije nenadanog uspjeha su mi počeli govoriti "vi". Sve više ljudi oko mene je pričalo o tom poduhvatu. Poslao sam mail Unescu. I Guinnessu. Guinness je rekao da će doći i pitao me imam li zidarski ili bar krojački metar ili da oni ponesu. Rekao sam da imam samo libelu. Rekli su da će ponijeti metar i vagu.
Narednih dana sam postao popularan u komšiluku. Govno je postalo izuzetna atrakcija. U stan su mi ulazili i oni što me nisu na ulici pozdravljali, htjeli su da vide šta sam to napravio. Tako se kreće, to je početak. Jedan je mali je čak ispisao grafit s mojim nadimkom ispred zgrade. Neke su me tursitičke agencije zvale da sklopimo ugovor kako bi dovodili grupe posjetilaca da vide to čudo prirode. Čitao sam u novinama o sebi. Izmišljen intervju i govno obrađeno u Photoshopu, nije bilo moje. Moje je čak bilo ljepše.
U zanimljivostima sam čitao o sebi. Čuo sam i na radiju. Izašao sam na internetu. Počeli su stizati i poruke sa mobilnih telefona. Sjetili su me se i oni davno zaboravljeni. Zvali su me da jedemo i pijemo. Da igramo fudbal. Nudili mi da šutiram penal. Iz gimnazije su me zvali da gostujem i da pričam gimnazijalcima o svom uspjehu. Na jednom sam forumu pročitao kako je jedan iz Beograda tvrdio kako je vojsku služio sa mnom, iako ja vojsku nisam služio, i da smo najbolji prijatelji. Jedan se frizer hvalio kako sam njemu prvom ispričao o svom poduhvatu. I kako mi on namješta frizuru, i to je rekao. U jednim sam novinama držao za sise neke dvije fufe. Majstori Photoshopa. A ja sam sve pratio sa strane. I imao sam sreću da mi bog pomogne, da mi da ono što drugima nije dao. Ustvari, za sve je bio zaslužan moj kilometarski smeđi prijatelj koji je ponosno stajao u WC šolji i nije mrdao. A ja sam otvarao vrata stana već u osam sati kako bih primio mnoge znatiželjnike.
Najavile su se školske ekskurzije. Valjda im je bilo jednostavnije da dovedu đake da vide kako sam se posrao nego da im pričaju jedno te isto u novoj sezoni, a i grupne posjete su bile jeftinije pri čemu sam im obezbjedio i vodiča. U parovima su ulazili u kupatilo, malo gledali, neki su fotografisali, a onda izlazili i prepuštali mjesto sljedećem paru. Naplaćivao sam ulazak u kupatilo, a fotografisanje posebno. Oni imućniji su plaćali oboje, a uz to i puštanje vode da se sami uvjere da je govno neuništivo. U dnevnom boravku sam organizovao čajanku. Bili su tu i čaj, napolitanke i sokovi. Gazirani, smeđi i žuti. Napolitanke sam kupovao preko puta u radnji, a u stanu sam ih prodavao duplo skuplje. Imao sam i suvenire, mala plastična govanca, replike najpopularnijeg govna u Srbiji. I to je dobro išlo. Mnogi su se slikali sa mnom, većina me na tim slikama grlila. Kupovali su moje slike koje sam prodavao u hodniku, čim se uđe u stan. I komšija je profitirao, kuvao je kukuruze ispred ulaza i onako žute i vruće ih je prodavao. Neki čovjek koga nikada nisam vidio postavio je pića u plastične kadice, hladio ih i prodavao. Bio je i jedan koji je prodavao pljeskavice, ali sam ga otjerao da mi ne dimi ispod prozora. Dobro su išle i majice sa mojom slikom kako sjedim u WC-u, a ispod je pisalo "Srpski junak". Izašao sam i na naslovnoj strani Blica, a prilog o meni bio je pored teksta u kojem je neki Dragutin J. Bužić s uživanjem pisao o koridi. Normalno, brzo sam tužio Blic jer je moje govno stavio u njegovu blizinu, a oni su ponudili kompenzaciju i rekli da ako imam problema, Dragutin će doći rukama izvaditi to što ne može kanalizacija primiti, naglasili su da je iskusan u tome.
A jedan dan mi je došao i neki debeli i ponudio članstvo u stranci, rekao je da sam jedan od najuticajnih seronja i da bi me voljeli vidjeti u svojoj stranci jer je to ono što oni traže. Odmahnuo sam rukom i rekao sam da me sad samo turizam zanima i da ne pokušavaju iskoristiti moju popularnost.
Čak je i jedan ministar došao i tražio da uđe besplatno, on i njegova pratnja, rekli su da su oni VIP. Nisam dozvolio.
"Ma znaš me, ja sam, bre, ministar."
"Pred mojim govnom ste svi isti", pojasnio sam.
A po noći bih ulazio u kupatilo, obrisao pod od tragova patika i cipela, sredio stan za nove posjetioce. Ne podnosim nered. A onda poklopim WC šolju, zatvorim radnju pa tako do osam ujutro. Čak su bili i neki ekstremni sportisti. Gurali su glavu i mirisali, tako po tri puta, pa nazad, kući, na rehabilitaciju. A djeca su dolazila i dolazila. Ti su mališani pili sokove, jeli napolitanke i slikali se zagrljeni sa mnom pored školjke, a u centru najveće govno Mliječnoga puta. Bilo je i onih stariji
Slava me nije promijenila. Kupio sam dvije nove majice, a i farmerice Levi's 505, naručene preko Amazona, red je da se oblačim u inostranstvu sad kad sam postao poznat. Međutim, to bih kupio i da nisam postao poznat. Kupio sam i nekoliko flaša vina skupljeg od onog kojeg sam pio dok sam bio anoniman. I dok sam sjedio u svojoj sobi uz to vino, začulo se zvono. Otvorio sam.
"Heeeej, ćao! Ja sam Žuna Žu sa televizije, hahaha. Reeciii miiii, čuli smo da imaš ekstra govno pa smo hteli da napravimo prilog."
"Samo izvolite, rekao sam."
"Reeciii miiii, a je l' ti odgovara da snimimo prilog u kupatilu, pored šolje, to je glamurozno", pitala me ona.
"Odlično ste to smislili i hvala što ste došli, nadam se da će ovaj prilog još više podići rejting vaše emisije. Hvala u moje ime i u ime mog govna, Žuna Žu."
"Kul. Ja se inače zovem Žužana, ovo je umetničko.."
"Lepo zvuči i Žužana, imao sam curu koja se zvala Suzana, a to je slično."
"Jao, super", rekla je ona kad je ušla u WC.
"A, šta kažete, je l' dovoljno dobro za vašu emisiju?"
"Jao, koliko je!!! Super je, urbano. Reeciii miiii, je l' možemo da napravimo fotke?"
"Slobodno, samo izvolite."
"E, suuuuper, baš si kul", rekla je oduševljeno i počeli su da škljocaju.
"Je ' vam se sviđa, jesam li se dobro posrao? Šta kažete?"
"Ovo je glamur, neverovatno! Fantastično! Car si, stvarno si car. Nikad nisam videla još ovoliko govno, mnogo je lepo. Reeciii miiii, je l' to bilo sve u komadu?"
"Sve. Šta kažete'"
"Urbano, stavrno si car. Pa to je sad već postao srpski brend. A neki kažu da nije pravo, da je sve laž. Reeciii miiii, je l' smem da pipnem?"
"Da, to je brend, dobro ste rekli. Brend. Pipanje eksponata se dodatno plaća, biće mi zadovoljstvo da moje govno pipnu Vaše nežne ruke."
"Nema frke, sve ćemo da platimo. Stvarno si car...", rekla je ona i dodirnula moj izmet. "Stvarno je pravo."
"Probajte, slobodno", ponudio sam.
"Sjajno! Baš si kul", rekla je i povukla prstom preko primjerka. Onda je oduševljeno rekla.
"Vau! Ekstra!"
Zatim su me malo snimali, ja sam pozirao, u ruci sam držao pakovanje od deset rolni papira, tako su mi rekli. Iznenadio sam se kad sam narednih dana dobio ponude sa gotovo svih televizijskih stanica u Srbiji. Svi su htjeli da dođu da snime prilog jer je to ono što narod želi vidjeti, tako su rekli. I ja sam prihvatio, neka se narod zabavlja.
Međutim, govno je postajalo sve manje interesantno ljudima. Posjete su opadale. Publika je pronašla nova govna kojima se divila, svježa i veća od moga. Odlučio sam da treba da se povučem na vrijeme. Prebrojio sam novce zarađene od svega toga, a onda ušao u kupatilo, i pustio vodu. Odjednom, voda je odnijela smeđi primjerak sa koga je u vis poletjelo nekoliko muva, i govno je otišlo prema Beogradu. Vratio sam se, još jednom prebrojio novce i razmislio šta je sljedeći korak, šta bi moglo biti jednako zanimljivo i kvalitetno. Hm. Možda napišem neku pjesmu za neki festival. Možda postanem producent neke domaće serije, ili organizujem neki reality show. Ili da organizujem fashion week. Moram dobro razmisliti šta je najmudrije. Ali čini mi se da ništa od toga ne može nadmašiti slavu i uspjeh moga govna.
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Svadba visokog rizika
mladiluk | 07 Septembar, 2007 01:42
Vjenčanje Ane i Vladimira je dugo najavljivano. Očekivalo se mnogo gostiju na svadbi, odštampano je i poslano 400 pozivnica pa je svečanost istovremeno proglašena i svadbom visokog rizika. Ništa čudno jer je poznato da nekima ne treba poseban povod za razbijanje tuđih glava.
Od ranog jutra su se svatovi skupljali sa svih strana. Neki su dolazili vozom, neki autobusom, a većina je došla sopstvenim prevozom. Automobili iz čitave Srbije, ali i iz inostranstva, stizali su u Novi Sad. Tenzija se osjećala u zraku od jutarnjih sati. Ipak, zabilježeno je samo nekoliko manjih incidenata, nekoliko sitnih obračuna na ulicama, razbijena stakla na autubosu mladoženjinih gostiju kao i dva vozila mladinih rođaka bačena u Dunav, kao i jedan pokušaj bacanja kombinovanog vozila u kanal Dunav - Tisa - Dunav.
Ceremonija u crkvi počela je u 15 sati. Bilo je predivno gledati dvoje mladih ljudi i slušati popa. U pozadini je stajao šestočlani hor koji je pjevao prateće vokale, ali je zanimljivo istaći da su i svi posjetioci složno pjevali prateće vokale i nadglasali hor šireći svoje šalove. Pop je brzo obavio svoj posao, a onda otišao da se obrije jer je imao zakazano vjenčanje u katoličkoj crkvi. Zvanice sa mladine i mladoženjine strane su u miru pratile vjenčanje. A onda su se svatovi počeli udaljavati iz crkve ispred koje su ih dočekali drugi svatovi, oni koji su vjenčanje zakazali za 16 sati. Bio je to neki stariji par. Njihovi gosti su imali spremno kamenje, a nakon nekoliko povika uslijedilo je skandiranje naših: "Staaa-ree pič-ke!, aludirajući na godine mladenaca. Jak kordon policije nije uspio spriječiti da nekoliko kamenica poleti s jedne na drugu stranu i obrnuto. Sve je prošlo bez ozbiljnijih posljedica nakon nekoliko udaraca pendrecima. Svadba Ane i Vladimira se uputila prema opštini gdje ih je čekalo vjenčanje u 17 sati.
Izgledalo je da će sve proći bez sukoba. Gosti sa mladine strane i gosti sa mladoženjine strane nisu ulazili u sukobe, sportski su bodrili svako svoga i čak zajednički pjevali ispred zgrade u kojoj je trebalo biti održano vjenčanje. Vrata matičnog ureda otvorena su već u 16:30 kako bi se izbjegle gužve i nervoza prisutnih. Pred salom popunjenom do posljednjeg mjesta pred mladence je izašao poznati novosadski matičar Vladimir Batić, ponikao u jednoj seoskoj ligi u okolini Beograda, kao i njegova dva pomoćnika. Publika nije imala strpljenja i Vladimir Batić je doživio zvižduke kad je počeo bezvoljno čitati tekst Duška Radovića uobičajen na vjenčanjima, a i povike "crna svinjo" kad je rekao da će neke dijelove preskočiti. Onda i prvo uzbuđenje; došao je trenutak da se mladenci obećaju jedno drugom. Vladimir je rekao "da", a njegovi navijači su istog trena upalili nekoliko baklji, iako su na ulazu bili detaljno pretreseni. To je izazvalo kratak prekid, a kad se dim razišao i kad je i Ana potvrdila vjernost i ljubav Vladimiru i njeni navijači su na isti način reagovali, upalili su baklje, a jedna je poletjela i prema matičaru i proletjela zamalo ispred njegovog, slobodno možemo reći, ogromnog nosa. Poletjelo je i nekoliko papirnih traka iz pozadine prostorije, jedna se nije odmotala i pogodila je matičarevog pomoćnika sa desne strane u čelo tako da je on morao napustiti ceremoniju. Veći sukobi su izbjegnuti i matični ured je napušten bez sukoba dviju strana, a nije zabilježeno ni korištenje vatrenog oružja. Kolona u kojoj su se isticale raznovrsne zastave zaputila se prema restoranu praćena jakom policijskom pratnjom.
U blizini restorana bilo je raspoređeno mnogo policajaca i veći broj redara. Međutim, jasno uočljivo je bilo da se ne poštuje zabrana točenja alkohola u prodavnicama i kafićima u krugu od 500 metara od restorana. Bilo je čak i nekoliko uličnih prodavaca koja su alkoholna osvježenja i doping prodavali hladeći ih u lavorima i plastičnim dječjim kadicama u blizini restorana. Delegat Vladimira Batića je sve uredno bilježio u svoju svesku što je uznemirilo jednu grupu pijanih gostiju iz inostranstva pa su ga pogodili mobilnim telefonom u glavu. Mladenci, sada već mladi bračni par, izašao je van praćen pjesmom, konfetama i opet pirotehničkim sredstvima koja su sad postala već uobičajen dekor na našim svadbama. Dio gostiju, mladoženjinih rođaka iz Njemačke, napustio je svadbu revoltiran što im nije dozvoljeno da svoj transparent "Ist sie schmale?" okače na ulaz. Jedan je čovjek povređen kad ga je djevojčica koja kiti svatove ubola nehotice špenadlom jer je imao tanku košulju. Pomoć mu je ukazana na licu mjesta i on je ušao u restoran.
Svaka struja zvanica smještena je u svoj dio restorana, a dio vegetarijanaca bio je odvojen ogradom i specijalcima u tzv. kavezu. Večera samo što nije počela i izgledalo je da će svadba proteći u fer i korektnom duhu. Tome je doprinio i prvi ples koji su otvorili mladenci, a onda sjeli za svoj stol. Međutim, malobrojni vegetarijanci su iznervirani slabom hranom, hladnim rižotom sa nevidljivim šampinjonima i lošim tretmanom, pa su nakon konobarovog pitanja zašto ne jedu meso bacili suzavac, a još je gore bilo što su neki pustili vjetrove koji su od pojedenog zeleniša bili opasniji i od samog suzavca. Incident je brzo utišan otvaranjem prozora, a prekid svadbe trajao je čitavih petnaest minuta. Dio gostiju zgrozio se i kad je bend počeo svirati Svilen konac kao da je 18. stoljeće pa su poletjele stolice i escajg, a polomljeno je i nekoliko stolova. Ali, poslije večere gosti su počeli svoj program. Naime, alkohol se točio u ogromnim količinama, i to besplatno. Tako je već na početku veselja, u vidno usijanoj atmosferi, kum pogođen upaljačem u glavu. Ubrzo su u ionako prepun restoran ušli i neki ljudi bez pozivnica. Svadba je bila uveliko na rubu incidenta, a dva tabora razdvajala je samo žica na sredini restorana. Već na početku proslave, kad se hrana slegla pod djelovanjem špricera, djever je napustio teren zbog problema s jetrom. Ispraćen je aplauzom nakon što je mahnuo rukom otpozdravljajući i tiho izustivši: "Bez mene.".
Oko ponoći, odjednom su se pojavili i trubači. Već na ulazu, jedan je svat, neki šogor, počastio trubače čak sa sto evra jer nije imao sitnog novca. Mislio je da je to previše pa je ruku gurao sve dublje i dublje u prazan instrument tražeći kusur i tako je stigao do sredine sale. Trubači su bili mnogobrojni i donekle uvježbani. S jedne strane su prihvaćeni, a sa druge i ne. Dok su se neki veselili, sa zapdane strane restorana je doletjela divna bomba i upala u bas trubu te stvorila dimnu zavjesu oko muzičara. Tu se našao jedan gost sa južne strane i počeo gasiti dimnjak rizlingom.
"Nemoj vino u trubu, nemoj vino...", vikao je vlasnik trube.
"Ništa ne brini, evo malo i vode, sad imaš špricer", rekao je vatrogasac sa istoka i trubači su se ubrzo povukli. Ali tada su na scenu opet stupili ovi uz zapadni zid i zapalili baklje kad je presječena svadbena torta u ponoć. Na to je jedan istočni gost uletio na binu, uhvatio pjevačicu za guzicu, i u pratnji kuma se ipak vratio na svoje mjesto. Nakon dvominutnog razgovora starog svata, kumova, popa i šefa benda, pjesma je nastavljena od refrena, ali su ispražnjena dva stola u uglu, a gosti su udaljeni iz objekta. I tako je bilo do kraja svadbe. Reportažu i najzanimljivije dijelove ćete uskoro moći gledati na RTS-u u emisiji "24 sata svadba", ako plaćate pretplatu.
Međutim, nakon pet dana stigla je kazna. O svadbi se pričalo za zelenim stolom. Disciplinska komisija je obradila zapisnik delegata Vladimira Batića. Bila je rigorozna, a kazne su drastične, zbog strogih pravila koja su na snazi. Epilog nije iznenađujući jer su se ovakve stvari na svadbama kod nas već događale.
Mladenci su kažnjeni samo novčanom kaznom, iako je razmatrana mogućnost da se svadba ponovi bez prisustva publike. Dobili su i opomenu. Ukoliko se budu ponovo vjenčavali, svadba će se morati obaviti bez prisustva publike. Na sreću, brak nije poništen i vjenčanje je registrovano kao važeće. Mladoženja je dobio i zabranu ženidbe pet godina nakon eventualnog razvoda jer potiče iz porodice u kojoj su se ekscesi na svadbama događali i u prošlosti, na svadbi njegovog oca, kao i na svadbi njegovog brata.
Organizatori svadbe i stari svat kažnjeni su novčanom kaznom zbog sukoba prije, za vrijeme i poslije svadbe. Isto tako, narednu svadbu koju budu organizovali mogu održati u gradu koji je udaljen najmanje 300 kilometara od Novog Sada.
Restoran je kažnjen zbog glasne muzike i lošeg osvjetljenja, kao i zbog kliskog poda nepovoljnog za brze plesove, ali i zbog dozvoljenog neometanog i slobodnog protoka alkohola. Tako će narednu svadbu moći organizovati tek nakon isteka suspenzije, a i tada vjerovatno pred praznim stolovima.
Matičar Vladimir Batić je sam sebe kaznio zabranom vjenčavanja naredna tri mjeseca uz prijetnju vjenčavanja pred pustim matičnim uredom ukoliko se neželjene scene ponove.
"Zgroženi smo ovakvom odlukom. Ovo je nepravda. Mi ćemo se žaliti", rekao je stari svat, vlasnik restorana se složio, a i kumovi su se saglasili.
Rok za žalbe je tri dana od trenutka vjenčanja.
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Milka s lješnjacima
mladiluk | 04 Septembar, 2007 02:21
Ušao sam u prodavnicu u kojoj su sve police bile popunjene. Oko kase na
blagajni je sve bilo puno, vrata nisam mogao otvoriti jer su mi smetali
naslagani deterdženti iza njih, deterdženti što samo u reklamama
skidaju mrlje od majoneza, višanja i od crnog vina (hm). Gdje god sam
pogledao sve se šarenilo
od raznolikih proizvoda. Čak su i police predviđene za voće i povrće
izgledale bogatije nego na pijaci, bilo je i voća za koje nisam znao
kako se zove, a ni kako se jede. Pored uobičajenog voća i povrća,
vidio sam i neko za koje sam mislio da postoji samo u novinama. Imali
su čak i ono voće koje se ne jede, ali ih tinejdžerke koriste da bi im
ten ostao čist i uredan, posebno pred kvarcovanje. U uglu su stajale i
tri lubenice kockastog oblika da bi se lakše transportovale. Bile su
preskupe i nimalo slatke, ali su bile tu. Jedan mi je prijatelj pričao
da će, zahvaljujući jedenju tih lubenica, sva djeca u budućnosti imati
kockaste glave, rekao ja da će biti prava rijetkost sresti čovjeka
okrugle glave, a to će značiti da su mu preci jeli samo prirodne i
okrugle lubenice, lubenice iz Đurđeva i okoline Šapca.
Skoro sam se sudario sa dječakom koji je izlazio praznih ruku, uplakan i razočaran, tužan i potišten. Bilo mi ga je žao. Eto, takav sam, ja se lako sažalim Pogledao sam, on je dolazio iz pravca gdje su stajale čokolade. Ubrzo sam i ja stao ispred visoke police i gledao čokolade. Baš mi se jela čokolada, i to milka sa lješnjacima. Gledao sam, tražio, zvjernjao okolo, razgledao, ali nije je bilo. Onda sam pogledao još jednom, pažljivije i sporije, temeljitije, ali ništa. Čokolade sa lješnjacima nema. Kako to? Pa mora biti, to je klasična čokolada, tu čokoladu svi vole, savršena čokolada, oko nje nema spora, baš kao ni oko toga koja je cura najljepša na svijetu. Onaj ko ne voli milku s lješnjacima nema pojma. Onaj ko misli da na svijetu nije najljepša... dobro sad, šta je, pričamo o čokoladama a ne o djevojkama. Još sam jednom odlučio provjeriti, treći put, za čokoladu, ne za curu, za curu sam potpuno siguran još od 24. septembra 2005. My-My Kind Of Girl, rekao je davno moj prijatelj Jeffrey Hyman. Rezultata nije bilo. Ispred mene je stajala obična milka, milka s lješnjacima i grožđicama, milka s kakom kao i ona s bademom, bijela milka, smeđa milka, crna milka, milka s jogurtom, milka s kiselim mlijekom, milka sa sirom, milka posuta šećerom, milka s metalnim opiljcima, milka s okusom tobleronea, pa milka s izvrsnim jogurtom... Ti su bili u prednosti, mislim na one koji vole milku s jogurtom. Ako ne nađu milku s jogurtom, oni kupe običnu i jedan jogurt i uz svaki zalogaj popiju i jedan gutljaj jogurta. Nama je bilo teže, ni približan nije ugođaj kad se jede mliječna čokolada i lješnjaci posebno. Onda sam vidio milku s rižom, kafom, pepermintom, keksom, dudom (murvom za čitaoce s juga), milku s gumenim bombonima, ječmom, alkoholom, rumom, kokosom pa čak i nestle čokoladu od recikliranih milki, ali milke s lješnjacima nije bilo.
"Šta će ti ta milka? Pogledaj kakvih sve modernih milki ima, a ti se uhvatio baš te. Ta se jela prije 20 godina, sad ima boljih i ljepših", rekla je prodavačica obučena isto kao i ona na kasi koja je opet imala istu odjeću kao ona što prodaje sir i salamu, kao i ona što nije ništa prodavala, ali je pazila da ne bi neko nešto ukrao. Izašao sam bez riječi. Tužan, nezadovoljan, slomljen. Iz prodavnice koja je bila na drugoj strani ulice vidio sam onog malog kako izlazi još uvijek sa suzama u očima i praznih ruku. Ni oni nisu imali milku s lješnjacima, klasičnu, jednostavnu i neodoljivu. Spuštenog pogleda sam lagano krenuo kući, s neostvarenom željiom i praznim srcem. Isto je učinio i onaj mali. Neki ljudi nemaju pravo na izbor, nemaju pravo na svoju čokoladu. Mogu samo prihvatiti neku drugu, nametnutu čokoladu, ili se povući i u tišini svoje sobe šutjeti, čekati i čeznuti. Sam i gladan, baš kao i taj dječak. A možda u ovom okrutnom svijetu nema mjesta za ljude poput nas. Za nas koji samo želimo kockicu svoje čokolade da je jedemo u miru i ne smetamo nikome. Možda ovo zbilja nije svijet za nas...
Za blog.rs vaš Mladi Luk
Skoro sam se sudario sa dječakom koji je izlazio praznih ruku, uplakan i razočaran, tužan i potišten. Bilo mi ga je žao. Eto, takav sam, ja se lako sažalim Pogledao sam, on je dolazio iz pravca gdje su stajale čokolade. Ubrzo sam i ja stao ispred visoke police i gledao čokolade. Baš mi se jela čokolada, i to milka sa lješnjacima. Gledao sam, tražio, zvjernjao okolo, razgledao, ali nije je bilo. Onda sam pogledao još jednom, pažljivije i sporije, temeljitije, ali ništa. Čokolade sa lješnjacima nema. Kako to? Pa mora biti, to je klasična čokolada, tu čokoladu svi vole, savršena čokolada, oko nje nema spora, baš kao ni oko toga koja je cura najljepša na svijetu. Onaj ko ne voli milku s lješnjacima nema pojma. Onaj ko misli da na svijetu nije najljepša... dobro sad, šta je, pričamo o čokoladama a ne o djevojkama. Još sam jednom odlučio provjeriti, treći put, za čokoladu, ne za curu, za curu sam potpuno siguran još od 24. septembra 2005. My-My Kind Of Girl, rekao je davno moj prijatelj Jeffrey Hyman. Rezultata nije bilo. Ispred mene je stajala obična milka, milka s lješnjacima i grožđicama, milka s kakom kao i ona s bademom, bijela milka, smeđa milka, crna milka, milka s jogurtom, milka s kiselim mlijekom, milka sa sirom, milka posuta šećerom, milka s metalnim opiljcima, milka s okusom tobleronea, pa milka s izvrsnim jogurtom... Ti su bili u prednosti, mislim na one koji vole milku s jogurtom. Ako ne nađu milku s jogurtom, oni kupe običnu i jedan jogurt i uz svaki zalogaj popiju i jedan gutljaj jogurta. Nama je bilo teže, ni približan nije ugođaj kad se jede mliječna čokolada i lješnjaci posebno. Onda sam vidio milku s rižom, kafom, pepermintom, keksom, dudom (murvom za čitaoce s juga), milku s gumenim bombonima, ječmom, alkoholom, rumom, kokosom pa čak i nestle čokoladu od recikliranih milki, ali milke s lješnjacima nije bilo.
"Šta će ti ta milka? Pogledaj kakvih sve modernih milki ima, a ti se uhvatio baš te. Ta se jela prije 20 godina, sad ima boljih i ljepših", rekla je prodavačica obučena isto kao i ona na kasi koja je opet imala istu odjeću kao ona što prodaje sir i salamu, kao i ona što nije ništa prodavala, ali je pazila da ne bi neko nešto ukrao. Izašao sam bez riječi. Tužan, nezadovoljan, slomljen. Iz prodavnice koja je bila na drugoj strani ulice vidio sam onog malog kako izlazi još uvijek sa suzama u očima i praznih ruku. Ni oni nisu imali milku s lješnjacima, klasičnu, jednostavnu i neodoljivu. Spuštenog pogleda sam lagano krenuo kući, s neostvarenom željiom i praznim srcem. Isto je učinio i onaj mali. Neki ljudi nemaju pravo na izbor, nemaju pravo na svoju čokoladu. Mogu samo prihvatiti neku drugu, nametnutu čokoladu, ili se povući i u tišini svoje sobe šutjeti, čekati i čeznuti. Sam i gladan, baš kao i taj dječak. A možda u ovom okrutnom svijetu nema mjesta za ljude poput nas. Za nas koji samo želimo kockicu svoje čokolade da je jedemo u miru i ne smetamo nikome. Možda ovo zbilja nije svijet za nas...
Za blog.rs vaš Mladi Luk
Generalna |
Permalink |
Komentari (14) |
Trekbekovi (0)
Vidio sam Davida Beckhama (prošle godine)
mladiluk | 30 Avgust, 2007 02:49
Sačekao sam autobus na stanici i polako, ne gurajući se s ljudima, ušao
na zadnja vrata. Kad su vrata zašištala i zatvorila se, držeći se za
držač, osvrnuo sam se oko sebe, a ispred srednjih vrata vidio sam
Davida Beckhama. Otkud on u Novom Sadu i to još u mom dijelu grada?
Možda je išao u Halogen u kojem se prodaje sve vezano za rasvjetu. Možda mu je trebala sijalica?
Ništa nije nosio u rukama pa sam zaključio da on koristi neke posebne
sijalice koje ni u Halogenu ne postoje. Beckham je stajao, bio je sam,
obučen u neku proljetnu jaknu boje sladoleda od lješnjaka, gledao je
kroz prozor i desnom rukom stezao prljavi držač iznad glave da, ako vozač naglo zakoči na sljedećoj stanici, ne padne
i ne razbije svoje lijepo lice koje vole šiparice u svim dijelovima
svijeta čak više nego lice Robbieja. Williamsa.
Sišao je u centru na istoj stanici na kojoj sam i ja izašao iz plavog autobusa. Sačekao sam, a onda krenuo za njim da vidim kuda će. Najprije je razmijenio deset evra. Pružio je novčanicu od 20 evra pa mu je žena u mijenjačnici dala 870 dinara i 10 evra. Beckham ništa nije rekao, samo je uzeo novce i pojurio u podzemi prolaz u kojem se malo ogledao u jednom izlogu da vidi da li mu je frizura namještena kako valja i kako izgleda u jakni boje sladoleda od lješnjaka. Nastavio je uz stepenice prema izlazu i kupio sjemenke bundeve kod nekog momka na uglu. Vidio sam kako je pojeo samo nekoliko sjemenki u hodu, a ostatak je spremio u džep.
U Ulici kralja Aleksandra je usporio hod. Naišao je Boro novinar, ali je Beckham samo prošao pored njega što je bio znak da je to stvarno on jer da nije sigurno bi zastao sa Borom novinarom jer Boro novinar pozna skoro sve ljude u gradu. Razgledao je Beckham centar držeći sad već obe ruke u džepovima hlača. Kad je stigao do tri kioska u centru, kupio je mineralnu vodu "Vrnjci" i popio nekoliko gutljaja, a s ostatkom vode u flaši od pola litre nastavio prema Zmaj Jovinoj. Tu su mu neki mladi i napadni ljudi pokušali prići u vezi neke ankete, ali je Beckham bez riječi prošao pored njih kao i pored jedne mršave Ciganke što je sjedila uz rub ulice i tužnog pogleda držala prljavu kutiju u rukama u kojoj je jedva nekoliko novčića prekrivalo dno.
Onda je Beckham u jednoj radnji probao patike. Kopačke nije ni pogledao, dosta mu je kopački za cijeli život, razumio sam to. A da nije bilo kopački ne bi sad imao ni za patike. Pratio sam ga dalje. Ne dolazi Beckham svaki dan u moj grad. Sad sam već bio posve siguran da je to on, David Beckham, čovjek zbog kojeg su i djevojčice, djevojke, žene, starije žene i homoseksualci zavoljeli fudbal. Neodređeno je šetao, bio sam sve sigurniji da je prvi put u Novom Sadu. Kao da nije znao kuda ide, mirno je šetao i razgledao izloge i zgrade. Onda je sjeo u jednu poslastičarnicu i naručio jednu šampitu. Da je odavde naručio bi baklavu ili krempitu, možda i tufahiju. Stranci vole šampite. Pojeo je brzo, baš je brzo jeo, nisam se mogao sjetiti nekoga ko tako brzo jede. Šampita je u sekundi nestala sa metalnog tanjirića. Ustao je, protegao se, jednom coknuo ustima da se riješi ostataka šampite zaostalih u ustima i nastavio šetnju. Još je u dobroj formi, stalno je u pokretu, nikako da ostane na jednom mjestu, pomislio sam.
Svratio je u jednu kladionicu, a ja sam sačekao ispred. Brzo je izašao van. Sigurno se kladio samo na Real. Ili protiv Reala? Zatim je spremio tiket u novčanik, a novčanik vratio u džep hlača. Svratio je kod kolportera na uglu i malo razgledao, a onda izvukao dva časopisa i dvoje dnevne novine i pošao na drugu stranu gdje se smjestio u jednom kafiću. Naručio je limunadu, natakao na nos naočale za sunce i uzeo novine sa stola. Pomislio sam da će se tu dugo zadržati čim je kupio toliko novina. Ali Beckham ih je brzo listao, on je samo gledao slike. Onda je zastao, sigurno je naišao na stranu sa horoskopom. Morao je provjeriti da li su mu zvijezde naklonjene i kad će opet biti u prilici da šutira penal. Čitao je pažljivo. Novine je držao lijevom rukom iako mu je desna noga jača. Slobodnom rukom se poigravao gurajući kažiprst u nos, nešto ga je svrbjelo u nosu. I dalje je kao hipnotiziran gledao u novine, a onda polizao kažiprts koji je izvukao iz nosa i okrenuo sljedeću stranu, a kažiprst vratio na prvobitnu poziciju. Sjedio je mirno, nikoga nije zapažao, sav se unio u to čitanje kao da čita najzanimljivije štivo ikad napisano. Ovaj mu je odmor baš bio potreban. Beckham je uživao.
I onda kad sam stvarno pomislio da je došao da se odmori od Madrida i navijača, prišla mu je jedna mršava žena ozbiljnog lica. Izgledala je kao da se nikad ne smije. Bilo je puno ljudi koji su češće plakali nego što se ona smijala. Koščata, ozbiljna i upravo pristigla iz solarijuma u kojem je ono dugme okrenula na devet pa je zagorila. Kad ju je vidio, Beckham je zatvorio novine i pomalo nervozno rekao: "Gdje si do sad, Olga, jeb'o te bog, čekam te već dva sata?", rekao joj je i otišli su prema pekari po svježe zemičke. Sad sam bio siguran da to nije Beckham. On nikad ne bi prevario Victoriju.
Sišao je u centru na istoj stanici na kojoj sam i ja izašao iz plavog autobusa. Sačekao sam, a onda krenuo za njim da vidim kuda će. Najprije je razmijenio deset evra. Pružio je novčanicu od 20 evra pa mu je žena u mijenjačnici dala 870 dinara i 10 evra. Beckham ništa nije rekao, samo je uzeo novce i pojurio u podzemi prolaz u kojem se malo ogledao u jednom izlogu da vidi da li mu je frizura namještena kako valja i kako izgleda u jakni boje sladoleda od lješnjaka. Nastavio je uz stepenice prema izlazu i kupio sjemenke bundeve kod nekog momka na uglu. Vidio sam kako je pojeo samo nekoliko sjemenki u hodu, a ostatak je spremio u džep.
U Ulici kralja Aleksandra je usporio hod. Naišao je Boro novinar, ali je Beckham samo prošao pored njega što je bio znak da je to stvarno on jer da nije sigurno bi zastao sa Borom novinarom jer Boro novinar pozna skoro sve ljude u gradu. Razgledao je Beckham centar držeći sad već obe ruke u džepovima hlača. Kad je stigao do tri kioska u centru, kupio je mineralnu vodu "Vrnjci" i popio nekoliko gutljaja, a s ostatkom vode u flaši od pola litre nastavio prema Zmaj Jovinoj. Tu su mu neki mladi i napadni ljudi pokušali prići u vezi neke ankete, ali je Beckham bez riječi prošao pored njih kao i pored jedne mršave Ciganke što je sjedila uz rub ulice i tužnog pogleda držala prljavu kutiju u rukama u kojoj je jedva nekoliko novčića prekrivalo dno.
Onda je Beckham u jednoj radnji probao patike. Kopačke nije ni pogledao, dosta mu je kopački za cijeli život, razumio sam to. A da nije bilo kopački ne bi sad imao ni za patike. Pratio sam ga dalje. Ne dolazi Beckham svaki dan u moj grad. Sad sam već bio posve siguran da je to on, David Beckham, čovjek zbog kojeg su i djevojčice, djevojke, žene, starije žene i homoseksualci zavoljeli fudbal. Neodređeno je šetao, bio sam sve sigurniji da je prvi put u Novom Sadu. Kao da nije znao kuda ide, mirno je šetao i razgledao izloge i zgrade. Onda je sjeo u jednu poslastičarnicu i naručio jednu šampitu. Da je odavde naručio bi baklavu ili krempitu, možda i tufahiju. Stranci vole šampite. Pojeo je brzo, baš je brzo jeo, nisam se mogao sjetiti nekoga ko tako brzo jede. Šampita je u sekundi nestala sa metalnog tanjirića. Ustao je, protegao se, jednom coknuo ustima da se riješi ostataka šampite zaostalih u ustima i nastavio šetnju. Još je u dobroj formi, stalno je u pokretu, nikako da ostane na jednom mjestu, pomislio sam.
Svratio je u jednu kladionicu, a ja sam sačekao ispred. Brzo je izašao van. Sigurno se kladio samo na Real. Ili protiv Reala? Zatim je spremio tiket u novčanik, a novčanik vratio u džep hlača. Svratio je kod kolportera na uglu i malo razgledao, a onda izvukao dva časopisa i dvoje dnevne novine i pošao na drugu stranu gdje se smjestio u jednom kafiću. Naručio je limunadu, natakao na nos naočale za sunce i uzeo novine sa stola. Pomislio sam da će se tu dugo zadržati čim je kupio toliko novina. Ali Beckham ih je brzo listao, on je samo gledao slike. Onda je zastao, sigurno je naišao na stranu sa horoskopom. Morao je provjeriti da li su mu zvijezde naklonjene i kad će opet biti u prilici da šutira penal. Čitao je pažljivo. Novine je držao lijevom rukom iako mu je desna noga jača. Slobodnom rukom se poigravao gurajući kažiprst u nos, nešto ga je svrbjelo u nosu. I dalje je kao hipnotiziran gledao u novine, a onda polizao kažiprts koji je izvukao iz nosa i okrenuo sljedeću stranu, a kažiprst vratio na prvobitnu poziciju. Sjedio je mirno, nikoga nije zapažao, sav se unio u to čitanje kao da čita najzanimljivije štivo ikad napisano. Ovaj mu je odmor baš bio potreban. Beckham je uživao.
I onda kad sam stvarno pomislio da je došao da se odmori od Madrida i navijača, prišla mu je jedna mršava žena ozbiljnog lica. Izgledala je kao da se nikad ne smije. Bilo je puno ljudi koji su češće plakali nego što se ona smijala. Koščata, ozbiljna i upravo pristigla iz solarijuma u kojem je ono dugme okrenula na devet pa je zagorila. Kad ju je vidio, Beckham je zatvorio novine i pomalo nervozno rekao: "Gdje si do sad, Olga, jeb'o te bog, čekam te već dva sata?", rekao joj je i otišli su prema pekari po svježe zemičke. Sad sam bio siguran da to nije Beckham. On nikad ne bi prevario Victoriju.
Generalna |
Permalink |
Komentari (15) |
Trekbekovi (0)
U raljama života
mladiluk | 28 Avgust, 2007 03:30
"Danas više nitko ne ševi", kaže Bogdan Diklić u ponajboljem filmu na
ovim područjima "U raljama života". "Mislim, onak', kulturološki, to je
postala opća pojava...", rekao je dalje, otprilike. U daljem tekstu se
izvinjavam svim damama na sitnim vulgarnostima, ako vulgarnosti uopšte
mogu biti sitne.
I stvarno, sve se svelo na neko natezanje, na karanje, na prčenje, prcanje, sve na silu. A ševiti je izraz koji potiče od imenice ševa. Ševa (broj 128 u albumu Životinjsko carstvo, nikad s njom nisam imao problema, uvijek se lako dobijala, mislim na sličicu, dakako) je lijepa ptica, kao i sve postale ptice. I lijepo pjeva. A o mladima se brinu i otac i majka, majka leži na jajima dok otac brine na druge načine. I tu je ta razlika. Danas iše nitko ne brine. Ševa, lijepa imenica, iz nje je proizašao i simpatičan glagol popularan u zapadnom dijelu prastare države, ali i u nas.
Sjetio sam se jednog Ševića koji je išao u moju školu. Bio je viši od nas, izgledao je kao da je pao jednu godinu. Bio je šutljiv, mangup. I po školi se pričalo da je on stvarno postao prvi Šević u školi, negdje u osmom razredu. Prerano, nema sumnje. Ali takvo mu je bilo prezime i on tu ništa nije mogao mijenjati. Sjetio sam se tog Ševića, ko zna gdje je sad, dok sam nedavno putovao autobusom. Prezime mu je bilo stvarno slikovito. Ili je lijepo pjevao, ili je u jesen letio u toplije krajeve, ili je imao oštar i šiljat kljun i na glavi pernatu ćubu pa se zato neki njegov predak odlučio da uzme baš to prezime. A možda su ga drugi tako nazvali, nekad, u selu, u selu njegovih predaka. Onda sam shvatio da ima još Ševića koji su tokom vremena izmijenili svoje prezime, odnosno, malo su ga preciznije odredili.
Radošević - samo prezime govori, prefiks je jasan, Radošević rado "ševi"
Milošević - njemu je baš milo kad to radi, a inače je on blizak rođak Radoševića, ali po majčinoj strani pa se ne prezivaju jednako
Milešević - taj vrši selekciju pri odabiru partnerki. Nije mu važno ni da li je lijepa, a ni da li je pametna ili atraktivna, važno mu je samo da mu je mila
Malešević - igrač s ovakvim prezimenom voli odnose sa malim djevojkama, možda je i sam njegov predak koji je ponio ovo prezime bio nizak. To će ostati misterija.
Mitošević - o njemu i njegovim uspjesima su pričani mitovi. Tako je to bilo nekad kad nije bilo struje, a i mrak je padao ranije. Ljudi su pronalazili zabavu na drugi način. I o tome su pričali mitove.
Vujošević - očigledno da je u nekom naselju postojao neki Vujo koji se isticao u vođenju ljubavi, popularnom seksu. I, kad je trebao izvaditi ličnu kartu, proglasio se za Vujoševića. Da se zna.
Tomašević - komšija Vuje Ševića, kasnije Vujoševića. Iz istih razloga kao i komšija smislio svoje prezime da ne zaostaje.
Ilijašević - Kad jedan krene, tu nema kraja. I neki Ilija se sjetio da bi svoju dobru seksualnu reputaciju mogao oslikati i prezimenom. Prvo iskustvo stekao 02. avgusta (na Svetog Iliju) i eto prezimena.
Milijašević - jedan Ilija koji se diskretno htio pohvaliti da je imao uspjeha kod izvjesne dame čije ime počinje na M. M (je) Ilija Š... Milijašević. Ponosan je bio taj na svoje prezime.
Gašević - ne, to nije nikakav Gašo, ovaj se htio pohvaliti kako to radi od malih nogu, dok je još samo slogove izgovarao. Ga-Šević
Trišević - Kad je formiranje prezimena na ovaj način poprimilo šire dimenzije, pojavio se jedan koji je kao mlad došao i rekao da je on Trišević, pri čemu je htio naglastiti da istovremeno uživa sa tri dame.
Stošević - Da se nadmetanje ne oduži, da se ne prepire s nekim Petoševićima ili ko zna kim, jedan gospodin je odlučio da se preziva Stošević. I to je malo, ali neobično bi bilo Dvestošević. Iako, Dvestošević liči na neko golmansko prezime.
Karakašević - Stara dalmatinska porodica koja je čula za onog prvog i najpoznatijeg Ševića, ali i za srpski žargon preko mladog komšije koji je u Beogradu studirao i preko ljeta kod kuće prepričavao šta se u Beogradu dešava, pa je jedan Karakašević rekao da on kara ka' Šević i tako je postao Karakašević
Vitošević - Ne zna se tačno je li to neki Vitomir Šević, ili je u pitanju filozofija da se uz redovan seks bolje i duže živi i da ljudi ostaju VITalniji. Sve u svemu, Vitošević
Vranešević - Kao i uvijek, i kad nije bilointerneta i porno filmova kolale su priče o seksu sa životinjama. Najneobičniji bio je neki kojeg su vezivali za ptice. Dobio je ovo prezime.
Kajakašević - Slično kao i prethodni, samo je sad u pitanju tzv. fetiš. Ovaj voli seks u kajaku.
Petrušević - Neki su se htjeli isticati tako što su navodili imena onih dama s kojima su bili. Petra je ostala kao dio ove složenice.
Janušević - Ista priča kao i za prethodno prezime, ali je ovaj, sudeći po prezimenu, imao manje uspjeha jer Petra zvuči kao ljepša od Jane, sudeći po imenu. Možda se varam.
Jelašević - Neko je to radio na livadi, neko u sobi, u slami, a ovaj uvijek ispod stabla jele. Neobično.
Košević - Čovjeka s ovim prezimenom su redovno hvatali za vrijeme seksa. Ili nije imao sreće, ili nije nalazio skrovita mjesta. I kad bi ga zadirkivali oni im je samo u čudu odgovarao: "Ko? Ko je ševio? Ko?"
Gardašević - Hm, eto zašto neki ne vole ići u vojsku, ovo je jedan od razloga. Svašta vam se tamo može dogoditi, a morate izvršavati naređenja.
Balašević - Uh, ovaj je balio i kad je pričao, i kad je pjevao i kad je jeo, i kad je krao, i kad je štetu pravio po komšiluku, pa tako i kad je bio u akciji.
Bišević - Svejedno je Biševiću. Pa postoje samo dva pola, nećemo se valjda dijeliti.
Bešević - Čudno, ali neki ljudi se "furaju" na osobe čija imena počinju s određenim slovom, u ovom slučaju je u pitanju slovo B.
Ćiveš - Pripadnik nacionalne manjine željan dokazivanja. Obrnuo je redoslijed slova i postao Šević, a ostao vjeran svom narodu. Bravo za patriotizam.
Matošević - Vrlo jednostavno i direktno, izvjesni Mato, jedan od rijetkih Hrvata u partizanima, vrlo poznat među partizankama po svojim pričama i hrabrosti.
Natošević - Uh, ovaj nema veze sa seksom, ovaj je srušio NATO avion 99. Ili je samo lagao?
Slijepčević - Izvorno, i ovaj je pripadao plemenu Ševića. Međutim, nije imao nikakve kriterijume pa su ga se potomci odrekli i izmijenili jedno slovo u prezimenu. Otprilike, kao kad bi danas neko imao posla s curama koje imaju probušene jezike, ili s onim prenakvarcovanim "damama". Ili s onim pjevaljkama s pinka G.T.i J.K. i ostale. Čak je volio i muškarce. Kao da je bio slijep.
Abrašević - Pjegav po licu, ali uspješan (abraš na turskom znači čovjek pjegava lica)
Zatim Andrijašević, Marošević, Matijašević, Urošević, Vukošević, Ivanišević, Kišević, Memišević, Bujošević... Koliko samo Ševića!
I stvarno, sve se svelo na neko natezanje, na karanje, na prčenje, prcanje, sve na silu. A ševiti je izraz koji potiče od imenice ševa. Ševa (broj 128 u albumu Životinjsko carstvo, nikad s njom nisam imao problema, uvijek se lako dobijala, mislim na sličicu, dakako) je lijepa ptica, kao i sve postale ptice. I lijepo pjeva. A o mladima se brinu i otac i majka, majka leži na jajima dok otac brine na druge načine. I tu je ta razlika. Danas iše nitko ne brine. Ševa, lijepa imenica, iz nje je proizašao i simpatičan glagol popularan u zapadnom dijelu prastare države, ali i u nas.
Sjetio sam se jednog Ševića koji je išao u moju školu. Bio je viši od nas, izgledao je kao da je pao jednu godinu. Bio je šutljiv, mangup. I po školi se pričalo da je on stvarno postao prvi Šević u školi, negdje u osmom razredu. Prerano, nema sumnje. Ali takvo mu je bilo prezime i on tu ništa nije mogao mijenjati. Sjetio sam se tog Ševića, ko zna gdje je sad, dok sam nedavno putovao autobusom. Prezime mu je bilo stvarno slikovito. Ili je lijepo pjevao, ili je u jesen letio u toplije krajeve, ili je imao oštar i šiljat kljun i na glavi pernatu ćubu pa se zato neki njegov predak odlučio da uzme baš to prezime. A možda su ga drugi tako nazvali, nekad, u selu, u selu njegovih predaka. Onda sam shvatio da ima još Ševića koji su tokom vremena izmijenili svoje prezime, odnosno, malo su ga preciznije odredili.
Radošević - samo prezime govori, prefiks je jasan, Radošević rado "ševi"
Milošević - njemu je baš milo kad to radi, a inače je on blizak rođak Radoševića, ali po majčinoj strani pa se ne prezivaju jednako
Milešević - taj vrši selekciju pri odabiru partnerki. Nije mu važno ni da li je lijepa, a ni da li je pametna ili atraktivna, važno mu je samo da mu je mila
Malešević - igrač s ovakvim prezimenom voli odnose sa malim djevojkama, možda je i sam njegov predak koji je ponio ovo prezime bio nizak. To će ostati misterija.
Mitošević - o njemu i njegovim uspjesima su pričani mitovi. Tako je to bilo nekad kad nije bilo struje, a i mrak je padao ranije. Ljudi su pronalazili zabavu na drugi način. I o tome su pričali mitove.
Vujošević - očigledno da je u nekom naselju postojao neki Vujo koji se isticao u vođenju ljubavi, popularnom seksu. I, kad je trebao izvaditi ličnu kartu, proglasio se za Vujoševića. Da se zna.
Tomašević - komšija Vuje Ševića, kasnije Vujoševića. Iz istih razloga kao i komšija smislio svoje prezime da ne zaostaje.
Ilijašević - Kad jedan krene, tu nema kraja. I neki Ilija se sjetio da bi svoju dobru seksualnu reputaciju mogao oslikati i prezimenom. Prvo iskustvo stekao 02. avgusta (na Svetog Iliju) i eto prezimena.
Milijašević - jedan Ilija koji se diskretno htio pohvaliti da je imao uspjeha kod izvjesne dame čije ime počinje na M. M (je) Ilija Š... Milijašević. Ponosan je bio taj na svoje prezime.
Gašević - ne, to nije nikakav Gašo, ovaj se htio pohvaliti kako to radi od malih nogu, dok je još samo slogove izgovarao. Ga-Šević
Trišević - Kad je formiranje prezimena na ovaj način poprimilo šire dimenzije, pojavio se jedan koji je kao mlad došao i rekao da je on Trišević, pri čemu je htio naglastiti da istovremeno uživa sa tri dame.
Stošević - Da se nadmetanje ne oduži, da se ne prepire s nekim Petoševićima ili ko zna kim, jedan gospodin je odlučio da se preziva Stošević. I to je malo, ali neobično bi bilo Dvestošević. Iako, Dvestošević liči na neko golmansko prezime.
Karakašević - Stara dalmatinska porodica koja je čula za onog prvog i najpoznatijeg Ševića, ali i za srpski žargon preko mladog komšije koji je u Beogradu studirao i preko ljeta kod kuće prepričavao šta se u Beogradu dešava, pa je jedan Karakašević rekao da on kara ka' Šević i tako je postao Karakašević
Vitošević - Ne zna se tačno je li to neki Vitomir Šević, ili je u pitanju filozofija da se uz redovan seks bolje i duže živi i da ljudi ostaju VITalniji. Sve u svemu, Vitošević
Vranešević - Kao i uvijek, i kad nije bilointerneta i porno filmova kolale su priče o seksu sa životinjama. Najneobičniji bio je neki kojeg su vezivali za ptice. Dobio je ovo prezime.
Kajakašević - Slično kao i prethodni, samo je sad u pitanju tzv. fetiš. Ovaj voli seks u kajaku.
Petrušević - Neki su se htjeli isticati tako što su navodili imena onih dama s kojima su bili. Petra je ostala kao dio ove složenice.
Janušević - Ista priča kao i za prethodno prezime, ali je ovaj, sudeći po prezimenu, imao manje uspjeha jer Petra zvuči kao ljepša od Jane, sudeći po imenu. Možda se varam.
Jelašević - Neko je to radio na livadi, neko u sobi, u slami, a ovaj uvijek ispod stabla jele. Neobično.
Košević - Čovjeka s ovim prezimenom su redovno hvatali za vrijeme seksa. Ili nije imao sreće, ili nije nalazio skrovita mjesta. I kad bi ga zadirkivali oni im je samo u čudu odgovarao: "Ko? Ko je ševio? Ko?"
Gardašević - Hm, eto zašto neki ne vole ići u vojsku, ovo je jedan od razloga. Svašta vam se tamo može dogoditi, a morate izvršavati naređenja.
Balašević - Uh, ovaj je balio i kad je pričao, i kad je pjevao i kad je jeo, i kad je krao, i kad je štetu pravio po komšiluku, pa tako i kad je bio u akciji.
Bišević - Svejedno je Biševiću. Pa postoje samo dva pola, nećemo se valjda dijeliti.
Bešević - Čudno, ali neki ljudi se "furaju" na osobe čija imena počinju s određenim slovom, u ovom slučaju je u pitanju slovo B.
Ćiveš - Pripadnik nacionalne manjine željan dokazivanja. Obrnuo je redoslijed slova i postao Šević, a ostao vjeran svom narodu. Bravo za patriotizam.
Matošević - Vrlo jednostavno i direktno, izvjesni Mato, jedan od rijetkih Hrvata u partizanima, vrlo poznat među partizankama po svojim pričama i hrabrosti.
Natošević - Uh, ovaj nema veze sa seksom, ovaj je srušio NATO avion 99. Ili je samo lagao?
Slijepčević - Izvorno, i ovaj je pripadao plemenu Ševića. Međutim, nije imao nikakve kriterijume pa su ga se potomci odrekli i izmijenili jedno slovo u prezimenu. Otprilike, kao kad bi danas neko imao posla s curama koje imaju probušene jezike, ili s onim prenakvarcovanim "damama". Ili s onim pjevaljkama s pinka G.T.i J.K. i ostale. Čak je volio i muškarce. Kao da je bio slijep.
Abrašević - Pjegav po licu, ali uspješan (abraš na turskom znači čovjek pjegava lica)
Zatim Andrijašević, Marošević, Matijašević, Urošević, Vukošević, Ivanišević, Kišević, Memišević, Bujošević... Koliko samo Ševića!
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||