| Na prvom spratu je raspored u kuhinji bio isti kao u prizemlju. Međutim, na ulazu u plakar pisalo je "ZAUZETO" i ja sam kroz otvor vidio već jednog debelog miša kako gricka rižu i bez riječi mi prstom pokazuje da produžim prema drugom spratu. Na drugom sam se brzo odomaćio. Samo mi je onaj miš odozdo, komšija, došao kad sam se smjestio i rekao: "Komšija, budi tih. Ja sam ovdje već stanovao. Istjerali su me tako što su očistili plakar i ja sam im ispred nosa pobjegao. Nemoj stvarati buku po noći i ne šetaj previše jer ćeš sjebati i sebe, i mene, a i onoga sa trećeg ako pozovu deratizaciju." Mahnuo sam mu što je značilo da sve razumijem i da ću ga poslušati. Otišao sam pogledati šta se događa u stanu. Tu je u to vrijeme bio samo neki dječak koji je sjedio za kompjuterom i igrao igrice. Zanesen, nije me ni vidio kad sam mu prošao pored nogu namirisavši smoki na krevetu. Nakon desetak dana, baš sam se odomaćio. Svaki dan sam mijenjao stan, da mi ljudi ne dohakaju. Isto tako, svake sam večeri rodbini u podrumu odnosio neke poklone. Nekad sam išao i po više puta tokom noći. Kako su mi se samo obradovali, posebno oni najmlađi miševi! Kao kad je onom malom sa drugom sprata došao ujak iz Njemačke, baš tako. Međutim, dolazili su i štakori i uzimali reket. Tu nisam mogao mnogo pomoći, osim što sam savjetovao sklanjanje u manje rupe. Jednog sam jutra imao otvoren pristup prvom spratu jer sam vidio kako mi moj komšija maše iz mišolovke. "Vidiš kako sam se zaletio. Nisam pazio kuda idem tokom noći i uhvatili su me. Sad čekam da vidim šta će sa mnom. Možda se više nećemo vidjeti", rekao je i teško uzdahnu. "Čuvajte mi prvi sprat", rekao je, a onda spustio glavu. Otišao sam i više nikad nisam pogledao kroz ventilacioni otvor. Sve dok devetog dana nisam začuo zvižduk iznutra. "Hej, prijatelju, evo me opet! Pustili su me ispred zgrade pa sam se vratio! Čuvaj se ljepka!" A ja sam se zabavljao posmatrajući ljude u tim stanovima. Za razliku od nas miševa, ljudi su često bili sami. I većina njih je sjedila ispred kompjutera, tako su se zabavljali. Vidio sam tridesettrogodišnjeg dečka koji se nije odvajao od kompjutera kad bi došao s posla. Stalno se dopisivao s nekim curama, slao im je svoje slike, dane i noći je provodio tu čekajući da se tako oženi. Iznad njega je živjela djevojka i njena ptica koja nikad nije letjela jer je bila u kavezu. Bila je tu i mačka koja se nikad nije popela na drvo, pa čak ni na neki veliki cvijet koji je rastao usamljen u uglu čekajući da jednog dana konačno uvene. Jednom me je ta mačka vidjela. Ne zna se da li sam se ja više uplašio nje ili ona mene, ali ja sam pobjegao iza ormara. A ta djevojka se dopisivala sa komšijom ispod, sa komšijom iznad, sa komšijom iz suprotne vertikale, a i sa još nekima koji joj nisu bili komšije. Svaki dan. U najboljim odnosima bila je ipak s jednim dvadesetsedmogodišnjakom. Taj je živio puno bliže nego što joj je napisao. Ali ona to nije znala, baš kao što ni on nije znao da je tako blizu. Imao je punu pepeljaru opušaka, prazan trosoban stan i dvadeset godina više nego što je rekao. Da, imao je i majicu sa znakom Supermena koju je nosio pet dana, a onda je zamijenio majicom na kojoj je bila stisnuta šaka i ispružen srednji prst, a ispod je pisalo motherfucker. Imao je i telefon. Otkako sam uselio u zgradu, zazvonio mu je samo jednom. Neko je pogriješio. Imao je i zvono na vratima. Jednom je pozvonila žena koja je čistila stepenište, ali motherfucker nije otvorio. U potkrovlju je živjela jedna baka koja je vrlo rijetko silazila dolje. Imala je slabe noge. Pored tog hendikepa, imala je još jedan - nije imala ni kompjuter. I sa hranom je slabo stajala i ja osim lijekova kod nje nisam imao bog zna šta za pojesti. To me podsjetilo na moju jednodnevnu avanturu u staračkom domu. Kod te bake sam dolazio samo da se odmorim, tu nije bilo nikakve opasnosti. Ona je uvijek glasno gledala televiziju jer nije najbolje čula. Čekala je sina iz Belgije koji je dolazio jednom godišnje. Ponekad je gledala u telefon kad će zazvoniti izazvan pozivom iz Belgije, a istovremeno je čekala i da joj crno-bijela slika izađe pri kraju nekih novina. Bilo mi je žao te bake i poželio sam da joj pomognem, ali sam se bojao da će me se uplašiti kad me vidi. Imala je ona i jednog starog komšiju približnih godina. On je po čitav dan gledao crtane filmove na televiziji i iskreno je uživao i smijao se dok ih je gledao. Obično je sjeckao jabuku nožićem na sitne listiće i gurao ih sporo u usta dok je sjedio na kauču. E, da su bar njih dvoje imali kompjuter pa da ih spoji. Tu je bila i jedna familija koju su činila četiri nezavisna člana. Više su ličili na neke cimere koji se ne poznaju baš najbolje i tu su da dijele troškove nego što su podsjećali na skladnu porodicu. Muž je bio glava porodice. Njegova zanimacija nije bila kompjuter nego televizija. Gledao je isključivo teletekst i čekao je da se obogati. Nije često razgovarao sa svojom ženom koja je neprekidno telefonirala. Ali niti je muž ženi zamjerao telefoniranje, niti je žena mužu zabranjivala klađenje. Imali su i kćerku koja je dobar dio dana provodila pred kompjuterom, a jedan dio dana i pred ogledalom. Njen se brat budio tokom noći zbog igrice na internetu. Taj nije čuo ništa, navlačio bi slušalice na uši i igrao neku ratnu igricu sa svojim nevidljivim prijateljima sa drugih kontinenata. Bio je ponosan što je osvojio nekoliko gradova i napredovao u svojoj nepostojećoj armiji, što je ipak bolje od postojećih armija. Taj nije čuo ni glasan seks sa sprata niže. Bio je to neki student podstanar koji je često igrao na domaćem trerenu i uzimao redovno po tri boda. Međutim, jedna od zanimljivijih protivnica koja je kod njega često dolazila, igrala je dvije utakmice tokom večeri, drugu sa "zgradskim" rivalom, i svaki put bi odlazila sa šest bodova. "Zgradski" rivali to nisu znali, a ni njen dečko. Svi su bili zadovoljni. U stanu u prizemlju je bilo uvijek glasno. Muž je tukao ženu skoro svake noći, ali niko nije obraćao pažnju. Niko mu nije ništa govorio da se ne pokvare dobri međuljudski i komšijski odnosi. A taj je bio zao. Kod njega sam na dva mjesta vidio karton na kome je stajao komad slanine, a oko toga ljepak. On ga je stavio. Imao je i troje djece koja su često plakala. A baš sam danas naišao na najmlađe od to troje. Toliko se uplašio da je vrisnuo i pobjegao van. A i ja sam se uplašio i krenuo sam prema plakaru čvrsto riješivši da se vraćam u podrum. Zavijek. Međutim, zaletio sam se preko kartona i zalijepio se. Ne znam šta će biti dalje. Možda vam se javim opet... |
Miš u stanu - drugi dio
mladiluk | 11 Jul, 2007 20:07
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Osiguranje
mladiluk | 10 Jul, 2007 11:16
Od danas sam osiguran. Vidim da holivudske šiparice osiguravaju dijelove tijela, jedna noge, druga guzicu, treća isto guzicu, pa sam odlučio da ja cijelog sebe osiguram. Kako sam to izveo? Pa jednostavno. Otišao, potpisao ugovor, uplatio određenu sumu i sad ako mi se nešto nepredviđeno dogodi, ja ću profitirati.
Osigurao sam se u slučaju udara groma. Grom me udari, ja se malo stresem, razelektriziram se (možda se tako kaže; ako ne, onda će u nekom budućem rječniku pored ovog izraza stajati moje prezime), a onda direktno u osiguravajuću kuću po isplatu. Osigurao sam se i protiv naleta cunamija. Čim se voda povuče, evo mene na šalteru. I u slučaju da me pogodi zalutali metak, ako me ne pogodi suviše precizno. Isto tako ne brinem ako me zvizne meteor dok hodam ulicom i ližem sladoled. Samo neka udara, slobodno. A drugi dan ja brojim šuške. I to ne sitnu sumu. Isto tako ako mi sa neke zgrade u izgradnji na glavu padne pijani majstor. A vulkani mi, osim opekotina, mogu donijeti i bogatsvo. Ako me lava prekrije, čim opekotine prođu, ja stojim u redu pola sata prije početka radnog vremena, a vlasnik osiguravajućeg društva se znoji. Nisam zaboravio ni poplavu. Tu je manji dobitak, ali ako me zadesi, znam šta ću. Zasučem nogavice, pa u osiguravajuće društvo, zatim po oglase, ako se bude moglo, i poslije iz svježe kupljenog stana na desetom spratu gledam prizemljaše (još jedan pokušaj da uđem u rječnik manje poznatih riječi i tuđica). Onda sam se sjetio udara komete u planetu, ali sam to uzeo kao malo vjerovatno pa sam odustao od razbacivanja novca.
Što manja vjerovatnoća za određeni događaj - veći dobitak. Slično kao u kladionici. Išao sam i malo dalje u budućnost. U slučaju da me zakopaju živog misleći da sam mrtav pa se ja probudim i teškom mukom izađem iz groba. Imao sam u vidu i to da ću možda opet krenuti na koncert dva najveća benda na svijetu i na pola puta saznati da je naišla oluja i da je koncert otkazan. U tom slučaju dobijam toliko da ću obe grupe i još jednu dovesti da sviraju ispred moje zgrade. Nešto sitniji dobici su ako nađem dlaku u šampiti ili ako padnem sa trešnje, a puno veći ako ispadnem iz cepelina u dvorište doktora Brinkmana, ili ako u šampiti nađem novčanicu od sto hiljada dolara. Solidnu zaradu dobiću i ako mi se golub posere na glavu dok pričam s najljepšom curom na svijetu, ili ako me tokom iste utakmice "Tigar" lopta pljesne tri puta u lice, kao i ako pojedem nejestive gljive, uključujući i ludare.
Gledajući sve te papire, vidim da mi se lijepa suma smiješi ako me otme zloglasni Ku Klux Klan, tzv. KKK, a još veća ako to urade Jupiterci (ili Jupiterijanci; na Marsovce svi stavljaju i osiguravaju se pa tu nema smisla ostavljati novac, a pravi izazov je staviti novac na potcijenjene Plutonce). A osigurao sam se i u slučaju da me iz vojnog odsjeka pozovu na vojnu vježbu da guram kolica, nosim epruvete i gledam onu glavnu sestru iz komande sedam sati dnevno. Ne znajući da li ću išta zaraditi, osiguranje mi je dalo mogućnost da mi nadoknade štetu ako budem igrao loto i ako mi samo četiri broja budu nedostajala do sedmice i glavne premije, tačnije - ako pogodim tri broja. Zaštitio sam i svoju kolekciju "Vrućeg kaja", uključujući i specijalna izdanja. A onda sam se sjetio svoga autmobila i ispunio formular koji me čuva u slučaju da umjesto bezolovnog ulijem euro dizel.
Mislio sam i na to ako se probudim jednog jutra trideset centimetara niži nego što sam sad, ili ako se probudim pedeset centimetara viši. Ili ako mi brkovi počnu rasti takvom brzinom da sam dva sata nakon brijanja brkat kao Mate Kovač Mišo. Nisam zaboravio ni peh da moram otići na godišnjicu mature, a ni da me neko pozove da mu budem kum u svadbi sa 400 ljudi na kojoj se poštuju svi glupi narodni običaji. Da budem siguran, stavio sam sitnu sumu i za slučaj da me televizor usisa i ubaci u studio onog Žilića ili kad je u toku emisija Polusvet u boji. Ili da mi se hozntreger (kod Klaića i hozentregeri, ali on je u školi izgleda učio ruski, taj e se skoro i ne izgovara, možda se izgovori najviše 40% tog samoglasnika, zavisno od kraja Njemačke u kom se tregeri nose), kad ih nosim, otkači i onaj me metalni dio zvizne u glavu pa nakon toga nosim onu gazu i zavoj na glavi. Pazio sam i na mogućnost da mi vrata gradskog autobusa uhvate glavu, a dodatna odšteta slijedi ako mi se putnici budu smijali, uz bonus ako mi se budu smijali i nakon dvije pređene stanice. I ako onaj Kosanović bude opet trener Zvezde. Za kraj, ako budem dao odlučujući autogol u 91. minuti finala Lige šampiona, odšteta je veća nego što vrijede svi igrači španske, engleske, talijanske i slovačke lige zajedno. I mnogo toga još...
Međutim, osjećao sam se i dalje nesigurno. Kao da sam nešto važno zaboravio. Na kraju sam otišao i pokrio se, branio se, kako to kažu kladiončari. Uložio sam novce na to da se ništa od navedenog neće dogoditi. U tom slučaju, vraćam ulog. Mudro.
Osigurao sam se u slučaju udara groma. Grom me udari, ja se malo stresem, razelektriziram se (možda se tako kaže; ako ne, onda će u nekom budućem rječniku pored ovog izraza stajati moje prezime), a onda direktno u osiguravajuću kuću po isplatu. Osigurao sam se i protiv naleta cunamija. Čim se voda povuče, evo mene na šalteru. I u slučaju da me pogodi zalutali metak, ako me ne pogodi suviše precizno. Isto tako ne brinem ako me zvizne meteor dok hodam ulicom i ližem sladoled. Samo neka udara, slobodno. A drugi dan ja brojim šuške. I to ne sitnu sumu. Isto tako ako mi sa neke zgrade u izgradnji na glavu padne pijani majstor. A vulkani mi, osim opekotina, mogu donijeti i bogatsvo. Ako me lava prekrije, čim opekotine prođu, ja stojim u redu pola sata prije početka radnog vremena, a vlasnik osiguravajućeg društva se znoji. Nisam zaboravio ni poplavu. Tu je manji dobitak, ali ako me zadesi, znam šta ću. Zasučem nogavice, pa u osiguravajuće društvo, zatim po oglase, ako se bude moglo, i poslije iz svježe kupljenog stana na desetom spratu gledam prizemljaše (još jedan pokušaj da uđem u rječnik manje poznatih riječi i tuđica). Onda sam se sjetio udara komete u planetu, ali sam to uzeo kao malo vjerovatno pa sam odustao od razbacivanja novca.
Što manja vjerovatnoća za određeni događaj - veći dobitak. Slično kao u kladionici. Išao sam i malo dalje u budućnost. U slučaju da me zakopaju živog misleći da sam mrtav pa se ja probudim i teškom mukom izađem iz groba. Imao sam u vidu i to da ću možda opet krenuti na koncert dva najveća benda na svijetu i na pola puta saznati da je naišla oluja i da je koncert otkazan. U tom slučaju dobijam toliko da ću obe grupe i još jednu dovesti da sviraju ispred moje zgrade. Nešto sitniji dobici su ako nađem dlaku u šampiti ili ako padnem sa trešnje, a puno veći ako ispadnem iz cepelina u dvorište doktora Brinkmana, ili ako u šampiti nađem novčanicu od sto hiljada dolara. Solidnu zaradu dobiću i ako mi se golub posere na glavu dok pričam s najljepšom curom na svijetu, ili ako me tokom iste utakmice "Tigar" lopta pljesne tri puta u lice, kao i ako pojedem nejestive gljive, uključujući i ludare.
Gledajući sve te papire, vidim da mi se lijepa suma smiješi ako me otme zloglasni Ku Klux Klan, tzv. KKK, a još veća ako to urade Jupiterci (ili Jupiterijanci; na Marsovce svi stavljaju i osiguravaju se pa tu nema smisla ostavljati novac, a pravi izazov je staviti novac na potcijenjene Plutonce). A osigurao sam se i u slučaju da me iz vojnog odsjeka pozovu na vojnu vježbu da guram kolica, nosim epruvete i gledam onu glavnu sestru iz komande sedam sati dnevno. Ne znajući da li ću išta zaraditi, osiguranje mi je dalo mogućnost da mi nadoknade štetu ako budem igrao loto i ako mi samo četiri broja budu nedostajala do sedmice i glavne premije, tačnije - ako pogodim tri broja. Zaštitio sam i svoju kolekciju "Vrućeg kaja", uključujući i specijalna izdanja. A onda sam se sjetio svoga autmobila i ispunio formular koji me čuva u slučaju da umjesto bezolovnog ulijem euro dizel.
Mislio sam i na to ako se probudim jednog jutra trideset centimetara niži nego što sam sad, ili ako se probudim pedeset centimetara viši. Ili ako mi brkovi počnu rasti takvom brzinom da sam dva sata nakon brijanja brkat kao Mate Kovač Mišo. Nisam zaboravio ni peh da moram otići na godišnjicu mature, a ni da me neko pozove da mu budem kum u svadbi sa 400 ljudi na kojoj se poštuju svi glupi narodni običaji. Da budem siguran, stavio sam sitnu sumu i za slučaj da me televizor usisa i ubaci u studio onog Žilića ili kad je u toku emisija Polusvet u boji. Ili da mi se hozntreger (kod Klaića i hozentregeri, ali on je u školi izgleda učio ruski, taj e se skoro i ne izgovara, možda se izgovori najviše 40% tog samoglasnika, zavisno od kraja Njemačke u kom se tregeri nose), kad ih nosim, otkači i onaj me metalni dio zvizne u glavu pa nakon toga nosim onu gazu i zavoj na glavi. Pazio sam i na mogućnost da mi vrata gradskog autobusa uhvate glavu, a dodatna odšteta slijedi ako mi se putnici budu smijali, uz bonus ako mi se budu smijali i nakon dvije pređene stanice. I ako onaj Kosanović bude opet trener Zvezde. Za kraj, ako budem dao odlučujući autogol u 91. minuti finala Lige šampiona, odšteta je veća nego što vrijede svi igrači španske, engleske, talijanske i slovačke lige zajedno. I mnogo toga još...
Međutim, osjećao sam se i dalje nesigurno. Kao da sam nešto važno zaboravio. Na kraju sam otišao i pokrio se, branio se, kako to kažu kladiončari. Uložio sam novce na to da se ništa od navedenog neće dogoditi. U tom slučaju, vraćam ulog. Mudro.
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
MIŠ U STANU - I DIO
mladiluk | 07 Jul, 2007 13:46
Kiša je padala čitav dan i nisam mogao izaći iz podruma. Vrijeme sam pametno potrošio, uspio sam naći ulaz u cijev ventilacionog otvora. Bio je to san svakog miša. Moje razvijeno osjetilo njuha odvelo me već u prizemlje. Njuškom i prednjim nogama pomakao sam metalni otvor i našao se u plakaru. Bio je to raj. Nikad nisam vidio toliko hrane. U mojoj mnogobrojnoj porodici samo smo mogli sanjati o ovakvom izobilju. Kod nas je vječno bila kriza. Pričao mi je deda jednom kako je ušao u neku kuću kroz prozor ostave. On i jedan njegov prijatelj. Živjeli su tamo dvanaest dana. Prijatelj je stradao jer ga je uhvatila mačka, a deda je pobjegao. Vratio se duplo deblji nego kad je otišao u kuću. Tada je dobio i nadimak Štakor, zbog veličine.
Plakar je imao četiri sprata. Sišao sam u prizemlje. Spustio sam se hrabro, ništa nisam čuo, stan je bio prazan. Dolje sam šuškao po najlonskim vrećicama u kojima su stajali krumpir i luk pa sam pobjegao na prvu policu jer sam se uplašio da ne otkrijem svoje prisustvo. Ionako u tim vrećicama nije bilo ništa zanimljivo. A gore, na prvom spratu, tako sam zvao policu iznad najniže, naišao sam na tijesto. Hm, perfektno. Jednom smo ga moj prijatelj Mišo i ja našli u kontejneru, isto ovo, talijansko, Barilla. Dobro da nije Danubius jer sam gadljiv na crve koji se tamo mogu naći. U ovoj kuhinji sam našao dvije kutije tijesta. Oooo, kakva gozba me očekuje! Na polici iznad pronašao sam vaniline šećere, običan šećer, šećer u prahu, brašno, rogač, nešto što nisam znao šta je i cimet. Ušmrknuo sam malo cimeta desnom nozdrvom i zadovoljno legao da odmorim grickajući jedan badem. Ubrzo sam se povukao u vrećicu sa ekspandiranom rižom, namjestio se i zaspao.
Probudio sam se kad sam čuo škripu kvake na kuhinjskim vratima. Istog sam trena pogledao otvor za ventilaciju. Da li da šmugnem ili da rizikujem i ostanem sakriven? Odlučio sam da ostanem tu. Ionako u podrumu nisam jeo već dva dana, otkako smo imali zakusku gdje je služena neka vlažna piljevina. Sakrio sam se iza flaše sa rumom. Ubrzo sam čuo zatvaranje vrata i moj puls se vratio u prvobitno stanje. Pojeo sam još pola badema, a onda se sputio ispod prizemlja i izvršio nuždu na pločicama. Vratio sam se gore, pojeo drugu polovinu badema, a onda opet krenuo dolje. Kad sam se vratio, liznuo sam malo kakaa u prahu vjerujući da će mi to pomoći. Tako mi je deda pričao da je radio kad se prejeo grožđica i dobio proliv, pa mu je onaj prijatelj što ga je mačka pojela dao savjet da uzme kakaa. Vidio je to od ljudi, tako je rekao.
Iako je sve izgledalo kako treba, nisam se dugo zadržao u tom plakaru i u toj kuhinji. Bila su dva razloga. Prvi je taj što je stalno neko dolazio u kuhinju i gurao ruke u plakar. Jednom je taj neko uzeo rezance koji su stajali u plastičnoj posudi u koju sam se jednom pomokrio kad mi se nije dalo ići dolje. Stalno sam bio u strahu. Izgleda da je to bila neka višečlana porodica. Ili su samo puno jeli. Drugi razlog je bio taj što je bila slaba komunikacija kuhinje sa ostalim prostorijama, a to mi je bilo važno u slučaju da moram bježati. Na kraju krajeva, baš mi se jedno jutro jela palenta, a u ovom plakaru je nije bilo. Dva puta sam pretražio, ali ništa. Morao sam poći na prvi sprat zgrade da vidim šta se gore događa, kakve su zalihe. Prešao sam preko pakovanja oštrog brašna. Sjetio sam se jednog mog dalekog pretka. Taj je čitav život proveo u pekari. A dugo je živio. Kažu da ga je na kraju neki pekar satro oklagijom. Bio je tako debeo i spor taj moj predak da ga je pekar lako dohvatio. A jednom je za malo izmakao da završi u polubijelom kruhu. Kažu da je vidio svojim očima svog cimera kako nestaje u tom polubijelom tijestu. Ušao sam u ventilacioni otvor, bacio pogled na svoje doskorašnje boravište, a onda njuškom vratio otvor u prvobitno stanje i krenuo gore...
(nastaviće se, ako me ne uhvate)
Plakar je imao četiri sprata. Sišao sam u prizemlje. Spustio sam se hrabro, ništa nisam čuo, stan je bio prazan. Dolje sam šuškao po najlonskim vrećicama u kojima su stajali krumpir i luk pa sam pobjegao na prvu policu jer sam se uplašio da ne otkrijem svoje prisustvo. Ionako u tim vrećicama nije bilo ništa zanimljivo. A gore, na prvom spratu, tako sam zvao policu iznad najniže, naišao sam na tijesto. Hm, perfektno. Jednom smo ga moj prijatelj Mišo i ja našli u kontejneru, isto ovo, talijansko, Barilla. Dobro da nije Danubius jer sam gadljiv na crve koji se tamo mogu naći. U ovoj kuhinji sam našao dvije kutije tijesta. Oooo, kakva gozba me očekuje! Na polici iznad pronašao sam vaniline šećere, običan šećer, šećer u prahu, brašno, rogač, nešto što nisam znao šta je i cimet. Ušmrknuo sam malo cimeta desnom nozdrvom i zadovoljno legao da odmorim grickajući jedan badem. Ubrzo sam se povukao u vrećicu sa ekspandiranom rižom, namjestio se i zaspao.
Probudio sam se kad sam čuo škripu kvake na kuhinjskim vratima. Istog sam trena pogledao otvor za ventilaciju. Da li da šmugnem ili da rizikujem i ostanem sakriven? Odlučio sam da ostanem tu. Ionako u podrumu nisam jeo već dva dana, otkako smo imali zakusku gdje je služena neka vlažna piljevina. Sakrio sam se iza flaše sa rumom. Ubrzo sam čuo zatvaranje vrata i moj puls se vratio u prvobitno stanje. Pojeo sam još pola badema, a onda se sputio ispod prizemlja i izvršio nuždu na pločicama. Vratio sam se gore, pojeo drugu polovinu badema, a onda opet krenuo dolje. Kad sam se vratio, liznuo sam malo kakaa u prahu vjerujući da će mi to pomoći. Tako mi je deda pričao da je radio kad se prejeo grožđica i dobio proliv, pa mu je onaj prijatelj što ga je mačka pojela dao savjet da uzme kakaa. Vidio je to od ljudi, tako je rekao.
Iako je sve izgledalo kako treba, nisam se dugo zadržao u tom plakaru i u toj kuhinji. Bila su dva razloga. Prvi je taj što je stalno neko dolazio u kuhinju i gurao ruke u plakar. Jednom je taj neko uzeo rezance koji su stajali u plastičnoj posudi u koju sam se jednom pomokrio kad mi se nije dalo ići dolje. Stalno sam bio u strahu. Izgleda da je to bila neka višečlana porodica. Ili su samo puno jeli. Drugi razlog je bio taj što je bila slaba komunikacija kuhinje sa ostalim prostorijama, a to mi je bilo važno u slučaju da moram bježati. Na kraju krajeva, baš mi se jedno jutro jela palenta, a u ovom plakaru je nije bilo. Dva puta sam pretražio, ali ništa. Morao sam poći na prvi sprat zgrade da vidim šta se gore događa, kakve su zalihe. Prešao sam preko pakovanja oštrog brašna. Sjetio sam se jednog mog dalekog pretka. Taj je čitav život proveo u pekari. A dugo je živio. Kažu da ga je na kraju neki pekar satro oklagijom. Bio je tako debeo i spor taj moj predak da ga je pekar lako dohvatio. A jednom je za malo izmakao da završi u polubijelom kruhu. Kažu da je vidio svojim očima svog cimera kako nestaje u tom polubijelom tijestu. Ušao sam u ventilacioni otvor, bacio pogled na svoje doskorašnje boravište, a onda njuškom vratio otvor u prvobitno stanje i krenuo gore...
(nastaviće se, ako me ne uhvate)
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Proradio je!
mladiluk | 07 Jul, 2007 03:14
E, nije blog radio jedno vrijeme, a sad opet radi. Zato sam došao da obavijestim svoje čitaoce da ću sutra nadoknaditi propušteno. A došao sam i da malo vježbam Comic Sans MS font :). Srdačan pozdrav čitaocima, blogerima i urednicima bloga, ili kako se to već kaže. Idem sad spavati (jedan autobiografski podatak).Laku noć!
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Nekad i nije loše kad nestane struje
mladiluk | 06 Jun, 2007 02:19
Zbog kiše, vjetra i grmljavine mi je nestalo struje. Zatečen sam nespreman. Legao sam na krevet, stavio ruke ispod glave, i zagledao se u dva metra udaljeni plafon. Pokušao sam zamisliti te električare koji se sad negdje provlače ulicama kroz tu kišu i idu da poprave kvar da bi meni torrenti opet radili i da mi se ne odmrzne grašak u zamrzivaču. To je bilo lako zamisliti. Ali onda sam pokušao zamisliti boga i nisam imao pojma kako bi on izgledao. Ljudi ga često zamišljaju kao bradatog, dobronamjernog, debeljuškastog i blagog. Isto kao i Deda Mraza, samo drugačije obučenog. Ljudi ga zamišljaju onakvog kakvog ga žele vidjeti. Vjerovatno pogrešno. A ja nisam znao kako bih ga zamislio. Često sam se na njega ljutio. Nekad opravdano, nekad i ne. Nisam znao koja su njegova ovlaštenja gore i koliko je jak, možda je onaj dolje nekad u boljoj formi pa stvari krenu loše, iako se bog borio za suprotno. Možda.
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Mart 2026 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||