Put oko svijeta
mladiluk | 06 Januar, 2007 05:04
Prošao sam Liman, onda sam prešao Dunav i mislio da li da pođem na istok ili na zapad. Onda sam pogledao grad. Odozgo je izgledao malen, a naselje iz koga sam ga gledao izgledalo je nadmoćno. I, krenuo sam na istok, zbog Moskve. Volim Rusiju, ali ne politički nego onako, ruski.
Ubrzo sam stigao u Mađarsku. Ništa posebno. Ništa osim jedne cure koja je imala plave oči. Ona je bila posebna. Čak bih rekao da je bila posebna među posebnima. Nastavio sam kroz Rumuniju. Dosadna zemlja. Očekivao sam Drakulu, ali ga nije bilo. Bolje da sam išao kroz Bugarsku. Ubrzo sam bio u Ukrajini. Kakva je to bezvezna zemlja. Tu sam hodao ubrzano, povremeno čak i trčao. Došao sam do Rusije. Lijepa i velika zemlja, raskošna. Vidio sam Nevu i Ermitaž. U Moskvi sam se malo i zadržao. Sve to na minus dvadeset i šest. Bilo je jako hladno i poželio sam da sam malo južnije. Moskva je tonula u san dok sam ja šetao i divio se. Pored mene je samo prošla jedna plavokosa djevojka i dozivala svog psa koji se zvao Berzoj. Lijepo ime, Moskva. Baš kao što su i ženska ruska imena lijepa, nekako mistična. Onda sam nastavio, moram obići svijet.
U Kazahstanu sam skinuo raspadnute patike i nastavio bos. Kolika država! Deveta po veličini na svijetu, rekao bih. Nisam to tačno znao, ali mi se činilo da ima samo osam većih. Znao sam koja je najveća, ali koje je deveta, to ne, a nije bilo ni važno.
Išao sam bos. Sva sreća pa sam bio u Kini i tamo kupio dva para novih patika. Onda sam ušao u Mongoliju koja je slavila Džingis kana. Koje budale! Pitali su me šta o tome mislim, a ja sam mislio da je to prava stvar kao i da je to budućnost Mongolje, a i da moj komšija ima dva psa, Džingisa i Kublaja. Jedva sam dočekao da se opet dočepam Kine. Nudili su mi Kinezi mi kupim nož, ali sam odbio. Koji će mi to kurac? E, i ti Kinezi... Svugdje gdje sam prolazio bila je gužva. I svi su mi ti ljudi izgledali isti, jedanki, nije bilo razlike, sva su lica bila identična. Ustvari, tako je bilo i na ostalim mjestima, ne samo u Kini.
Kad sam ušao u Sjevernu Koreju, rekao sam da nikad nisam vidio ljepšu zemlju, a dodao sam i da je Južna Koreja najružnija. U Južnoj Koreji sam rekao da su sjevernjaci bez veze i da je Južna Koreja prava država. I jedni i drugi su se veselili, nisu znali da se zezam i da me za države baš i nije briga. Zatim sam došao u Japan i pohvalio njihov standard. Oni su mi dali da jedem i pijem, a ja sam to i prihvatio. Rekao sam im da oni, uz Brazil i Kanadu, imaju najljepšu zastavu na svijetu i oni su odmah jednoj ulici u Tokiju dali ime po meni. Dobri ljudi. Onda sam nastavio dalje, skočio u more, plivao iznad Marijanske brazde, a zatim duboko udahnuo. Onda sam zaronio u more i nakon 11 kilometara dotakao dno, malo razmišljao dolje odmarajući se, a tada sam se sjetio jedne djevojke, krenuo prema gore, pa sam izronio. Onda mi je na pamet pala Indija. O jebemti! Kako sam tu zemlju mogao zaboraviti? Otplivao sam do obale i nastavio trčeći. Pretrčao sam pet uskih država (posebno sam se čudio Vijetnamu i Laosu i pitao sam njihove stanovnike zašto se ne ujedine jer bi zajednička država bila duplo deblja, a oni su mi odgovorili da je bolje da gledam svoja posla). Našao sam se u Indiji. Tamo sam stavio krpu oko usta izigravajući Michaela Jacksona. Ljudi su me čudno gledali i ja sam skinuo tu staru majicu koja mi je bila na ustima i bacio je. Pogledao sam malo Indiju, nije mi se previše svidjela. Odjurio sam u Nepal da vidim Mont Everest. Znao sam da ga neću osvojiti, to niko ne može. Osvajanje uz pomoć dodatnog kiseonika i dodatne opreme nije me zanimalo. Imao sam previše poštovanja za najviši vrh da bih ga tako osvajao. On je bio iznad svega na svijetu i ja sam mu se samo divio. Gledao sam ga iz žablje perspektive. Bio je veličanstven i impresivan. Nedodirljiv, neostvariv i prelijep. Poklonio sam mu se i krenuo nazad.
Plivao sam pored Singapura, pazio na ajkule, borio se s valovima, leđno pičio po mraku, trpio žeđ, izbjegavao meduze i zalutala torpeda, ronio kad god bih naišao na gusare koji s htjeli da me izvuku i otmu moje kupaće gaće i nepromočivi ruksak, izlazio sam na kraj s raznim drugim neprilikama, sve to do Australije. Tu sam šetao polako, onda iznajmio bicikl pa se malo vozio. Onda sam zatvrio krug jer treba sve pošteno i nastavio pješke od mjesta gdje sam iznajmio bicikl. I onda ušao na neki brod, a tamo sam pomagao mornarima oko poslova koji su uobičajeni na brodu.
Stigao sam u Čile. Popio sam malo vina, zahvalio se na gostoprimstvu. Nudili su mi bijelo vino da ponesem i ja sam uzeo samo jednu flašu jer poznajem neke koji piju bijelo vino pa će mi možda nekad zatrebati. Crveno koje su mi dali popio sam čim sam prešao granicu i našao se u Argentini. A tamo sam se lijepo proveo, ali se nisam dugo zadržavao jer sam imao još puno za preći i dokazati da je Zemlja okrugla. Kad sam išao kroz Paragvaj, nikoga nisam vidio jer je bila noć, a Paragvajci tada spavaju.
I onda sam došao u Brazil. Tu sam igrao fudbal u svakom mjesto u koje sam naišao. I svi su mi govorili da jako dobro igram, da imam loš pregled igre, ali da imam dobar šut i da sam kreativan, ali da previše pimplam i da mi je to najveća mana, a i da sam spor i da se bojim duel igre. Rekli su i da sam izuzetno korektan jer nikad ne pravim faulove i više mi prija da dobijem gol nego da povredim protivnika. Nisu zaboravili ni da previše držim do autoriteta jer se bojim svih onih koji nose broj 8, a to su najbolji igrači na svijetu. Lijepo mi je bilo u Brazilu, ali sam nakon nekoliko dana ustao rano, popio jednu kafu nešto prije devet sati i nastavio u Kolumbiju.
Tamo sam se zadržao samo u jednoj radnji da kupim nešto za pojesti i hitro otišao u Panamu. Slijedili su Kostarika, Nikaragva, Honduras (tamo su mi nudili pištolj vrlo povoljno, ali sam rekao da su pištolji sranje), Gvatemala u kojoj su neka djeca pitala odakle sam i onda, kad sam im rekao, počeli skandirati: "Red star, Red star!"
U Meksiku sam upoznao neke ljude, a budući da mi je ponestalo novca, učestvovao sam i u berbi feferona, a tamo taj posao odlično plaćaju. Brao sam dva dana, zaradio prilično novca, a onda kroz neke kukuruze krenuo prema Americi, ali sam zalutao pa sam, da ne gubim vrijeme, odlučio da granicu pređem ilegalno. Amerikanci vole bodljikavu žicu i ne vole Meksikance pa sam poderao farmerice, jednu nogavicu, ali me to nije brinulo jer sam znao da ću u Americi kupiti dvoje. Amerika, velika je to zemlja...
Smashing Pumpkins - Everlasting Gaze
(nastaviće se tokom subote)
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Izvanredna priča o Boži
mladiluk | 05 Januar, 2007 03:23
Sat je zazvonio u sedam i Božo je pospan nevoljno ustao iz kreveta, ispred njega je bio još jedan naporan dan. Obavio je malu nuždu misleći o petnaest godina koliko ga je dijelilo od penzije, a onda skinuo gornji dio pidžame i stao pred ogledalo. Pažljivo je brijao svoje suvo lice natežući kožu lica prstima lijeve ruke, ali su i pored opreza, zahvaljujući pospanosti, na njegovom desnom obrazu ostale dvije povrede od žileta koje je on prekrio sa dva komadića toaletnog papira i otišao u dnevni boravak da se obuče. Božo je sporo i lijeno navukao svoje sive hlače*, a onda i kariranu košulju na kojoj su u podjednakom odnosu bile zastupljene crvena, žuta, zelena i plava boja dok je smeđa bila jedva primjetna. Zakopčao je i ono najviše postavljeno dugme koje mu je stezalo vrat i uzeo čarape koje je skinuo prethodne večeri i gurnuo u cipele pored kreveta. Sjeo je na kauč, a onda ih navukao na noge. Uočio je da bi za veče mogao isplanirati skraćivanje noktiju, posebnog onih na dva najveća prsta. Da bi sačuvao vrhove čarapa, Božo je onu što je prethodna dva dana nosio na lijevoj nozi navukao na desnu, a desnu na lijevo stopalo.
Iako je bilo najavljeno toplo vrijeme obukao je i plavosivi džemper na «ve» izrez sa bijelom vodoravnom linijom na sredini jer nije vjerovao meteorolozima i poštarima, a zatim otišao u kuhinju da skuva kavu* i pripremi doručak. Kavu je zašećerio sa dvije velike žlice* šećera, a na široku šnjitu kruha* namazao je prilično debeli sloj nepasiranog pekmeza od šljiva. Onda je poslije kave popio i jednu malu čašu rakije, obukao svoju «Puma» trenerku tamno plave boje kupljenu šest godine ranije, obuo crne cipele na kojima su se primjećivali tragovi blata kad se Božo prethodno veče slabo osvijetljenom ulicom vraćao iz kurvaluka*, zaključao vrata te otišao u šupu u kojoj je čuvao svoj stari motor žute boje. Izgurao ga je van jer mu se stojadin pokvario, a plaća* je kasnila pa je popravak odložen, namjestio je klimavo sjedište i tiho izustio: «Jebem ti sic*», a onda stavio kapu na glavu i izašao na ulicu. Trčeći je pogurao motor, a kad je uzeo dovoljan zalet skočio je na njega i brzim pokretima nogu počeo okretati pedale. Ali motor je samo nakratko zakašljao i poslije tridesetak pređenih metara opet zanijemio. Božo je sišao, izgovorio uobičajeno i očekivano: «Jeb'o ti ja mater», namjestio kapu i sjedište, opsovao sic još jednom i ponovio pokušaj koji je ovaj put bio uspješan. Božo je jezdio prema centru grada i Ulici maršala Tita u kojoj je već gotovo dvadeset godina radio u željezari*. Usput je svratio kod svog prijatelja Braneta koji je radio u kiosku na uglu i kupio kutiju cigareta «57» i šibice koje mu je Brane uz pozdrav i osmijeh gurnuo kroz mali otvor.
Kad je stigao na radno mjesto, oko osam i deset, petnaest minuta kasnije nego obično, ispred ulaza prodavnice pored na kojoj je pisalo «Mebl i štofovi» već je stajao Vlado. Bio je to visoki tamnoputi čovjek sa crnim tankim brkovima, u bijeloj košulji preko koje je bio obučen smeđi prsluk* ispod kojeg je izvirivala velika kragna. Iako mu je radno vrijeme počinjalo u osam, on je na posao dolazio prije pola osam, ostavljao u prodavnici doručak što ga je nosio u najlon-vrećici, a onda odlazio kod brice* Danka u susjednom lokalu na brijanje. Bio je uvijek svježe obrijan i znao je najnovije vijesti koje mu je brico ispričao uz jutarnju kavu* i uređivanje lica. Naslonjen na zid, gledao je djecu koja kasne u školu, muškarce koji su jurili da plate razne račune i žene koje idu na pijacu i na posao. Svakoga je pozdravljao, a bilo je nekoliko teorija zašto je to tako. Mišljenja su bila podijeljena. Jedni su govorili da je peder*, drugi da radi za KOS*, a treći da su u pravu i jedni i drugi i da bi taj «KOS-ovski pederaš» prodao prijatelja za tili čas.
«Gdje si, šećeru?», pitao je Vlado Božu koji ništa nije odgovorio nego je zbunjen i mrzovoljan maknuo zaštitne rešetke koje su čavle*, vijke, žicu, bodljikavu žicu, gume za bicikle i slične artikle čuvale od lopova, otključao vrata i otišao pravo u magacin. Tamo je obukao svoju staru, usku i prilično izlizanu plavu kutu, izvadio iz džepa tanki crni češalj na kome je nedostajalo nekoliko zubaca, počešljao na stranu svoju kosu opranu šest dana ranije šamponom od breze, pogledao se u ogledao, vratio češalj u džep na grudima gdje su stajale jedna kemijska olovka plave boje, jedna žuta grafitna neobično debela i žuti drveni metar na rasklapanje i izašao ispred ulaza. Naslonio se na štok* od vrata isto kao i njegov komšija dva metra dalje, stavio ruke u džepove pri čemu su mu palčevi bili vani i počeo razgovor.
«Kako je juče prošlo kolo, nisam pratio prijenos?», pitao je Vladu.
«Moj Partizan je izgubio od Slobode, a tvoj Dinamo* od Radničkog. Cigani ponovo dobili, opet će biti prvaci, jebem im vraga...», rekao je dok ga je Božo slušao zagledan u beton ispred ulaza na kojem su ostali ostaci špica* od bundeve koje je jeo u subotu očekujući rijetke kupce. Coktao je kratko zbog poraza Dinama, a onda izvadio jednu šibicu i stavio je u usta pa vratio ruku u džep okrećući crvenoglavo drvce u uglu usta.
«Je l' imaš neke novine da vidim kako sam prošao na sportskoj prognozi, zanimaju me i drugoligaši», pitao je i pljucnuo tanak mlaz kroz zube ispred svojih nogu, a Vlado koji je bio u dobrim odnosima i sa Branetom iz kioska mu je donio «Sportske novosti», dok je u drugoj ruci držao «Arenu»* i pročitao Boži nekoliko viceva kojima se sam smijao. Boži nije bilo do smijeha, opet je promašio samo dva para. Nije znao da je OFK Kikinda tako jaka.
Gledao je prolaznike, posebno žene. Nije pravio razliku između običnih i bogovskih, žutih i sivih, mladih i starijih, lijepo obučenih i onih koje to nisu bile, veselih i onih namrštenih.
U jedanaest sati Božo je okrenuo tablu na vratima tako da se s vanjske strane vidi natpis «Zatvoreno», a ispod toga napisao da se vraća za deset minuta i laganim korakom krenuo u obližnju birtiju. Gladni Vlado ga je slijedio, uvijek nekako pola koraka iza Božinih leđa. Sjeli su za mali stol u uglu. Božo je naručio inku* i kavu jer mu je zalutali gladni miš jedne noći pregrizao kabl na prastarom rešou u skladištu na kome su on i Vlado svakodnevno kuvali kavu godinama unazad. Taj je rešo Božo zadržao nakon što se razveo od prve žene. Kasnije se ženio još dva puta jer je imao nešto što je privlačilo žene, ali se isto toliko puta i rastajao jer je imao i nešto što je žene odbijalo. Nakon tri braka imao je samo jedan rešo. Vlado je naručio stock* i traubisodu*. Onda su na žućkastim papirima razvukli hranu koju su kupili u prodavnici pored birtije. Svaki je uzeo po četvrtinu kruha, Božo je jeo salamu na kojoj je bilo puno masnih fleka bijele boje omotanu crnim papirom i jednu konzervu sardina, a Vlado je uživao u parizeru jer jegera* nije bilo. Za prilog, Božo je kupio malu teglicu ljutih feferona, a Vlado kutiju «Zdenka» sira s kojim se mučio dok je nevješto skidao svijetli staniol. Božo je za vrijeme obroka šutio, razmišljao je duboko pri svakom zalogaju. Kad je otkinuo bijelu sredinu kruha i pomazao ostatke ulja iz limene konzerve, jako je raširio usta i ubacio zalogaj, obrisao ruke i stresao rukom mrvice sa džempera, izvukao je jednu cigaretu, polizao je i gurnuo u usta dok je žvakao posljednji zalogaj, pripalio šibicu i prinio je ustima, pogledao Vladu koji je brisao brkove od jogurta iz plastične čaše i kratko rekao: «Život je baš lijep...»
Vratili su se oko jedanaest i deset, a ispred su ih čekale mušterije. Vlado je prodao tri metra tafta i 180 centimetara šifona iako je žena tražila dva metra, a za treviru je rekao da će doći za par dana. Božo je nekom stolaru prodao kilogram i po čavala koje je umotao u škanicl*, otkinuo komad selotejpa i zalijepio ga, ispisao račun, polizao prst i otkinuo ga, opet polizao prsti i prebrojio novac od mušterije, izvadio kusur, polizao prst i prebrojio kusur, pružio prodanu robu i vratio se ispred ulaza, polizao prst i raširio novine.
Vlado je bio malo sporiji, nije imao digitron, a sabiranje mu je išlo slabije nego Boži. Provjerio je tri puta, ali je suma uvijek bila drugačija. Onda se četvrti put poklopila s drugim sabiranjem i Vlado je ljubazno pitao ženu: «Još nešto?», ali je ona samo uzela kupljeno i otišla van te nestala u nekom haustoru.
«Gledaj ovo, komšija, ova zaboravila Nadu», rekao je i u vis podigao zaboravljeni ženski časopis. «Sad bar imam šta čitati do kraja radnog vremena».
Božo se vratio u prodavnicu, uzeo jednu jabuku koju je obrisao o lijevi rukav i zagrizao kad se vratio ispred vrata. U tom trenutku je došao Zlatko, mesar sa druge strane ulice. Ugazio je u pljuvačku koju je Božo ostavio ispred ulaza malo prije, onda zatražio Božu da mu usitni novce. Međutim, Božo mu nije izašao u susret, rekao je da nema i nije se ni pomjerio s mjesta, samo je tiho, više za sebe, rekao: «Idi u kurac mesarski...»
«Evo onoga simpatičnog Miše što predaje fiziku u srednjoj elektrotehničkoj. Duša od čovjeka, ali kažu da tuče ženu», rekao je Vlado kad je ispred, ne osvrćući se, prošao tamnokosi čovjek izbrazdanog i namrgođenog lica. «A evo i ovog slastičara Nikolića, našli mu neispravan sladoled prošlo ljeto, prepolovio mu se broj gostiju. Više ni onaj Vjekoslav što je svaki dan tamo visio i pio limunadu i bozu ne ide kod njega otkako je našao ljusku od oraha u baklavi i slomio zub. Inspekcija mu je prepolovila broj gostiju, pola ih je otišlo kod konkurenta Šefkija Blanušija...»
«Kako ti sve znaš, u pizdu materinu? Šta svima zaviruješ u život i ko šta radi, idi u kurac moj...», rekao je Božo koji je već punih trinaest i po sati bio bez osmijeha.
«Poznam ljude, a i ljudi me vole, to je razlog...», rekao je Vlado. «Evo ide majstor Trbo, moram vidjeti je l' mi popravio stojadina preko reda...», nastavio je kad je primijetio užurbanog automehaničara na drugoj strani kako juri u radionicu.
«Pozovi ti njega bolje na kartanje poslije posla ako ima vremena. Idemo u kafanu, da bacimo jednu belu*. Ti, ja, majstor Trbo i Brane iz kioska, šta kažeš?»
U tri sata četveročlana grupa je sjedila za kvadratnim stolom prekrivenim stolnjakom sa žutim i plavim kvadratima iznad kojeg je bila Titova* slika i uz nju velika slika vlasnika gostione, nekog Miletovića koji je često imao običaj da bez posebnog povoda časti goste u kafani. Stolnjak je bio progorio na tri mjesta, a na sredini je stajala pepeljara koja se sastojala iz dva nivoa, podzemnog i nadzemnog. Pritiskom na dugme koje se nalazilo na rubu pepeljare, pepeo i opušci iz gornjeg, vidljivog dijela, putovali su u onaj nevidljivi, doni dio pepeljare, gdje su vjerovatno živjela neka malena bića koja su se hranila ostacima cigareta i iskorištenim šibicama. Božo je pepeljaru sklonio prema sebi, a onda izvadio češalj, počešljao kosu na stranu, spremio ga, izvadio karte i počeo miješati. Za to vrijeme Brane koji je igrao s Božom u paru povukao je dvije linije koje su se sijekle i na vrhu papira napisao «MI», sa druge strane uspravne linije «VI», a iznad samoglasnika je stavio tačke. Pogledao je sat koji je nosio na desnoj ruci i kojem je narukvica bila preširoka pa je sat tako labavo stajao da je Brane morao izvrtati ruku na drugu stranu i izvoditi prave vratolomije kako bi vidio kazaljke i saznao tačno vrijeme.
«Tri sata je, dan je pred nama...», radosno je rekao.
Božo je upravo promiješao karte i polizao kažiprst, onda počeo dijeliti svakome po osam karata. Tada je majstor Trbo prešao pogledom preko sve trojice, obrisao ruke o svoj plavi kombinezon i predložio: «Igramo u kištru* piva. Šta je adut?»
Kad je poslije nekoliko sati pao mrak, ulica utihnula i Brane spremio karte u džep, a Trbo platio kištru piva, Božo je krenuo kući sporim korakom gurajući svoj motor. Vidio je da je lanac pao, a nije imao živaca da ga namješta pa je samo opsovao:
«A jebem ti mater u pizdu i motor», i krenuo prema svojoj ulici. Razmišljao je o prethodnom danu, prethodnim nedjeljama, mjesecima, o prethodnim godinama i o svom radnom vijeku. Skrenuo je u prodavnicu koja je nekim čudom još radila i kupio dvije boce piva uz obećanje da će praznu ambalažu vratiti sutradan. Tek kad je ušao u svoju ulicu primijetio je nešto neobično. Sjetio se brzo - bio je gologlav, kapu je zaboravio u kafani. Prošao je pored komšinicine kuće, bacio pogled u dvorište, a pred garažom je vidio parkiran auto. Komšija je bio kod kuće, vratio se s puta i nije bilo vrijeme za posjetu. Sa druge strane ulice naišao je pubertlija, istrčao je iz dvorišta s video-kazetama u ruci i rekao:
«Evo, čika Božo, tu su oni filmovi što ste tražili...»
«Dobar si, Željko. Da vidim šta si donio... Debbie Does Dallas, opa, imaš i ovo», rekao je mrdajući obrvama gore-dolje nekoliko puta značajno ga gledajući dok je spremao kasete u bijelu najlonsku vrećicu iz koje su ispadale mrvice od kruha. «Evo ti, uzmi za sok...», dodao je i izvadio neku novčanicu i, nakon kraćeg uvjeravanja dječaka da je zaslužio za sok, pošao dalje. Božo je nastavio prema svojoj kući prevrćući džepove u potrazi za ključem nadajući se da će naredni dan unijeti neke novosti u njegov život. Možda će Brane donijeti novi špil karata...
Manje poznati izrazi i tuđice:
*hlače - dio vanjske odjeće s nogavicama, namjenjen djeci,
muškarcima, ali i ženama, pojavljuju se napravljene
od različitih materijala i u raznim bojama
*kava - napitak bogat kofeinom koji se obično pije topao,
ostavlja bljutav ukus u ustima
*žlica - pribor za jedenje pretežno tečnih jela, u nuždi se njome
mogu jesti i sva ostala jela, česta u našim
domaćinstvima. Kod nekih stranaka 90-ih sredstvo
(oružje) kojim se prijeti političkim neistomišljenicima
ili pripadnicima drugih naroda
*kruh - prehrambeni proizvod dobijen od vode, kvasca, i brašna
žitarica; vrlo čest u našim krajevima; najbolji sa
pekmezom ili medom; sklon brzom sušenju pa ga treba
jesti svježeg
*kurvaluk - branje i konzumiranje šljiva pod tuđim drvetom
dok vlasnik šljive nije prisutan i ne zna za berbu
*plaća - novčani iznos koji pripada radniku za obavljeni rad,
nadnica, zarada, plata; iznos posebno nizak kod
prodavaca u željezarama, prodavnicama tkanina i
radnicima u kioscima
*sic - njem. Sitz, sjedalo, sjedište (posebno u automobilima,
kolima, na biciklima); isp. zic
*željezara - siva prodavnica u kojoj se u sivim kutijama nalaze
razne nezanimljive sive stvari predviđene za
prodaju
*prsluk - dio odjeće bez rukava koji se odlično uklapa uz
košulje, obično od vune i sa «ve» izrezom
*brico - brijač, čovjek koji uklanja, skraćuje ili oblikuje mušku
kosu i bradu, u nekim slučajevima i dlake na drugim
dijelovima tijela (pogledaj pod peder)
*peder - muškarac odan pederastiji; pripadnik seksualne
manjine s osobitim pravima, favorizovan krajem
prošlog i početkom ovog stoljeća posebno u
američkim filmovima i serijama kao i u muzičkoj
industriji; isp. pederaš, pederčina, homoseksualac
*KOS - OZNA, UDBA, KOS, BIA... sve je jasno
*čavao (množina čavli) - klin, metalno pomagalo kojim se mogu spojiti dva komada drveta ili koji se može neopreznom pojedincu zabiti u stopalo i izazvati tetanus; tur. ekser
*kuta (njem. Kutte) - dugačak kaput od laganog materijala, mantil obično plave boje koji služi kako bi se raspoznalo ko kupuje, a ko prodaje
*štok - za razliku od alkoholnog pića koje se jednako zove,
ovaj štok se obično pravi od drveta i omamljenost
izaziva samo ako glavom snažno udarite u njega
*Dinamo - član tzv. velike četvorke u SFRJ, grupe
fudbalskih klubova sastavljene od
jednog velikog (Crvena zvezda) i tri osrednja kluba
lige bivše države
*špice - sjemenke, vrlo ukusne ako se jedu posoljene
*Arena - časopis popularan osamdesetih, u sadržaju dominirale
vijesti iz crne kronike i vicevi
*inka - istovremeno slatko i gorko (baš kao i neke djevojke)
osvježavajuće bezalkoholno piće bez boje, preteča
spritea
*stock - žestoko alkoholno piće tamne boje, nema veze sa
spriteom
*traubisoda - bezalkoholno osvježavajuće piće bolje od inke,
pravi se od grožđa, vode i milion aditiva koji
izazivaju više od milion bolesti
*jeger - vrsta jeftine kobasice u žućkastom papiru
*škanicl - papirna vrećica, najšečće od grubljeg papira ugodne
boje
*bela - vrsta igre kartama (u slučaju da su igrači pošteni u igri
se nalaze 32 karte s lijepim crtežima, tzv. mađarice,
najljepše karte u svemiru), idealna za traćenje vremena
*Tito - junak čiji se lik štampao na majicama češće nego
Sandokanov ili lik Michaela Jacksona
*kištra - njem. sanduk, gajba, obično služi za prenošenje flaša
(boca)
*video-kazeta - preteča DVD-a
NAPOMENA: Roman "Mala Ramona" može naći u svim boljim knjižarama u Srbiji
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Kakve su to žurke?
mladiluk | 01 Januar, 2007 20:25
Dakle, svi koji su ostali kod kuće nemaju nikakvog razloga da žale. Kome se čeka nova godina kad je okružen onima koji su tek sedmi put te godine izašli, a i obukli su odijelo jer tako nalaže trenutak (vole ga oblačiti posebno za slave koje su im vrhunac provoda)? A ko ne bi volio čuti Love is in the air (originalno, ko bi se sjetio da to pusti), I need a hero (kakav je to samo hit), Volare (prelijepa melodija), Baila me (pa to svi koji se u muziku razumiju vole), Like a virgin (odlična za atmosferu), The Wall (prava novogodišnja), I will survive (žurka bi bila izvrsna i da su ovu pjesmu čitavu noć puštali), Joanna gimme hope (?), Love shack (stari hitovi, stari hitovi), You're the one that i want (Yu rok vremeplov...), Michael Jackson, Jamiroquai i I love you baby (remiks) u ponoć? I uz sve to, kako i priliči, ubačene su i četiri pjesme Red Hot Chili Peppersa (Peppersi su zakon...). Neke su pjesme išle i dva puta, vrlo logično. Isto vino se plaćalo od 380 do 650 dinara, postojalo je i pogađanje za cijenu, uvijek je konobar izlazio kao pobjednik. Na računu piše "Krstač", a on donosi neko sranje iz Čoke. Gdje ste sad, inspektori? To vino iz Čoke je zanimljivo, dok pijete imate osjećaj kao da lickate šibicu, onaj crveni dio. Drugi dan doručkujete kafetine, a oni imućniji i Bayerove aspirine, nema sumnje.
Onaj ko voli vašare sigurno se juče dobro proveo. Vjerovatno se negdje dolje u uglu prodavala i ona šećerna vuna iako to više liči na vatu nego na vunu. Vjerujem da je bilo zanimljivije slušati šta se događa u Velikom bratu ukoliko imate televizor kojem slika ne radi, ali je zato ton bez greške. Ona debilna voditeljka i nije tako strašna u poređenju s ovakvom žurkom. Najavljeno je da se ulaz neće naplaćivati, ali je ispred vrata stajao neki namrgođeni difovac što je od svakoga ko je htio ući uzimao dvesto dinara i tek onda otvarao vrata.
Stol koji nam je bio obećan bio je zauzet jer je neki iz kluba tamo stavio svog budućeg pašenoga koji će se vjeriti pa je to razlog... Pašenog je onda išao gledati Gorana Bregovića na Trg slobode. A taj klub bi trebao postati jedan od značajnijih u gradu, tako je zamišljen.
Ali nova godina je, nekome sam u poruci napisao da imamo 365 prilika da postanemo sretniji i zadovoljiji. A u prethodnom postu sam napisao da slijedi dvanaest jako važnih utakmica, a treba uzeti 36 bodova. Inače ništa od 2007. biće samo jedna od loših prethodnih. Zato ne smije biti praznog hoda, treba uzeti stvari u svoje ruke. Danas sam već odlučio da ću organizovati žurku u svom stanu za doček 2008. Zato ne treba imati posla sa budalama. Ljudi lažu. Ne da mi se navlačiti sa glupacima što drže kafiće. Pa ti se ponašaju kao da očekuju da izađe album sa sličicama vlasnika kafića (ovo je iz jedne pjesme, nije moja ideja to sa albumom). I tokom zime treba piti crno vino umjesto bijelog. Dakle, evo prve dobre odluke u 2007. A sad je vrijeme za vesele stvari. Vaha-hej!
Sretna vam nova godina još jednom!
The Ramones - "Now I Wanna Be a Good Boy" (he, he)
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Nova godina! A jeee, a jeee!
mladiluk | 31 Decembar, 2006 04:52
Počinje novi krug. Traje, o kakva slučajnost, baš kao i prethodni, 365 dana (www.bezmotike.com). Počinje još jedna utakmica. 365 dana je isto što i devedeset jedna minuta i dvadeset pet sekundi neke utakmice, ako uzmemo da je jedan dan isto što i petnaest sekundi utakmice. Ipak, premalo bi tada golova bilo, rijetko bi padali, ljudi bi se opustili kad bi tako razmišljali. Zato je bolje godinu gledati kao dvanaest neviđeno važnih utakmica pri čemu je jasno da je svaki dan isto što i tri minute. E, onda nema vremena. Već na početku treba povesti... Moram prestati sa fudbalom, ovaj blog većinom čitaju dame što i nije tako loše :)), a ima i taj smajli sa nosom, za one koji ga takvog vole i on izgleda poput ovoga :-).
Sutra će biti pun grad ljudi, svi ti dosadni ljudi skupiće se po bezličnim kafićima. Privatne žurke po stanovima su rijetkost, a poznato je da ni te žurke nisu nešto, osim u slučaju da ih ja organizujem. Cure će se obući onako kako se tokom godine nikad ne obuku (a trebale bi), muški dio će se brijati u 20 sati, mazati se raznoraznim kozmetičkim govnima, obući će košulje, odijela... Kad se ponapijaju, izgledaće smiješnije i tragičnije nego da su trezni u trenerkama... Ali njih treba ostaviti iza sebe, u staroj godini, baš kao i neke ljude, događaje, a i sjećanja na neke događaje. Dolazi nova godina, čista i obećavajuća, neistrošena. Potpuno nova. Kupio sam svesku sa kvadratićima da već prvog dana, da već u ponedjeljak, napravim plan. A dao sam 130 dinara za svesku, ej! 130! Tvrde korice. Pa nisam je bez veze platio, taj ću plan i ostvariti. Probudim se u ponedjeljak, poželim sretnu novu godinu mami, tati i bratu, pojedem malo francuske salate da razbijem ostatke vina u sebi, odem u kladionicu da se obogatim, a onda uz skijaške skokove (Edi, bio si najbolji), pravim plan. A kakav će to samo plan biti!!!
I sad bih ja mogao pisati o dočeku, ali neću jer je decembar gotov, sve se završava u ponoć, tačnije nekoliko sati kasnije kad pijan legnem u krevet. A neću se napiti zato što je nova godina, to rade samo glupaci. Valjda se pije iz zadovoljstva. Jaka je to ekipa za sutra, mi što idemo u kod Miloša u novi "London", ne znam kako se zove taj novi kafić, klub, pab, šta god da je. Bobi, Cucak, Nikolić i ja. Ako dođe i Boža, biće berba. Samo da ne nagrnu primitivci koji se tamo ne uklapaju, oni koji vole nove kafiće pa u njima sjede i piju neka sranja, samo zauzimaju mjesto i odvlače konobara bez veze i bez razloga.
Obećao sam priču o savršenoj Novoj godini. O tome ću pisati naredne godine, kad dođe decembar. Ustvari, o tome ću pisati u mom drugom romanu koji će izaći tokom 2007. Nije sad vrijeme za to. A biće u 2007. I doček 2008. će biti savršen. Vjerujte mi da hoće. Uostalom, kome ćete vjerovati ako ne meni?
Svim posjetiocima ovog bloga želim sretnu novu godinu. Ako pijete, nemojte voziti. Znam da to znate, ali nije loše ponoviti, to radim i zbog samog sebe. A kad dođete kući sa žurke, obavezno pojačajte nekoliko izvanrednih pjesama kako bi komšije znale kako stoje stvari. Moj izbor su tradicionalne Spark In The Dark, I Wanna Be Sedated, Novocaine, Ava Adore, Honestly, I Want You To Want Me, Yea Yea, I Don't Want To Grow Up, Anyway You Want It, Come On Let's Go i Ja sam (više negoli prije, Psihomodo je lud, psihomodo je lud...). Veličanstvenih jedanaest! I poklonite nekome u nedjelju nešto. Lijepo je to. Lijepo je kad nekoga obradujete, kad ga razveselite samo zato što volite kad je taj neko veseo. Ili se "neko" sad piše velikim slovom? To je već posao za uglednog beogradskog lingvistu P.Ć. zvanog P. Pokloni su prava stvar. Nekad je ljepše predriblati trojicu i proigrati onog koji čeka da da gol nego biti taj koji loptu ćušne u prazan gol. Fakat.
'Ajde, sretna vam nova godina!
I gdje je sad taj snijeg???
Vreme briše sto sudbina donosi
A u ponoć svi bićemo stariji
Neka svako svog najdražeg zagrli
Noćas sebe ću nekom da poklonim
Na tom poklonu pisaće lomljivo
Možda sutra mi bićemo srećniji
Veruj, mada je danas sve sumnjivo
Kad vreme okrene list na svim kalendarima
Tad neka se tuga izbriše iz svih naših očiju
Bar da je sve ružan san iz koga će nas probuditi
Srećnija nova godina koju s nadom čekamo svi
Nek' se vrate svi koji su otišli
Nek' se raduju svi što su gubili
Neka zavole svi što su mrzeli
Neka dobiju svi što su gubili
Kolo sreće neka se ne zaustavi
Mnogih stvari se vise ni ne sećam
Vreme briše sto sudbina donosi
Biće bolje, ponekad predosećam
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Vratite se pisanju čestitki i bioskopu
mladiluk | 28 Decembar, 2006 03:22
Lijep film, malo spor, ali lijep. Kate Winslet nimalo spora i puno ljepša od filma. Ima nekih nepotrebnih dijelova, malo sam i odspavao tokom filma, ali nisam se izgubio. Gledao sam ga u "Jadranu" koji se nalazi iza glavne pošte, a ne iza Nikšića kako ste pomislili. Bila je magla kad sam izlazio pa me je jedan snajperista koji me tu čekao promašio. Ko zna za koga taj radi, a prije dva dana me sigurno vidio kako ulazim u poštu.
Naime, ja sam se priključio kampanji koju je Pošta Srbije pokrenula u saradnji sa bioskopima. Poštari su primijetili da više ne donose nikome čestitke, svi šalju SMS-ove i elektronske čestitke. Sa druge strane, zbog loših filmova i pojave DVD-a, i bioskopi bilježe pad posjeta. Zato je odlučeno da se tokom 2007. prikazuju veliki filmski hitovi u kojima su glavni junaci poštari kako bi se za narednu Novu godinu povećao broj poslanih čestitki. Tako će koristi imati i pošte, a i bioskopi, kao i prodavci čestitki.
A najavljeni filmovi zaisat privlače pažnju. Evo nekih (napomena: filmovi su poredani slučanjim redoslijedom, nikako po žanrovima ili po godini nastajanja):
Planeta poštara
Povratak poštara
Poštar uzvraća udarac
Rat poštara
2007. Odiseja u pošti
Poštar I, II i III
Razjareni poštar
Društvo mrtvih poštara
Lovac na poštare
Park iz doba pošte
Spasavanje poštara Rajana
Nazovi poštara radi ubistva
E.T. poštar
Poštar iz Oza
Noć živih poštara
Poštar protiv Freddyja
Poštar je živ
Noć poštara
Znam šta ste pisali prošlog ljeta
Goli poštar
Postman
Poštar 2: Sudnji dan
Tri poštara i beba
Poštari okruga Medison
Poštar, loš, zao
Pakleni poštar
Poštar protiv poštara
Let iznad poštarevog gnijezda
U poštarevom gnijezdu
Razjareni poštar
Pobjesnjeli poštar 3
Karate poštar
Osveta poštara
Istjerivači poštara
Kad poštari utihnu
Poštanska veza
Prljavi poštar
Poštar na rijeci Kvai
Svi poštarevi ljudi
Poštar uvijek zvoni dva puta
Djeca poštara
Poštari kukuruza
Poštareva beba
Carstvo pošte
Bajka o poštaru
Moj poštar je vanzemaljac
Poštar otkriva Ameriku
Kad je poštar sreo Sali
Poštari umiru pjevajući
Poštar osvaja Dalas
Hari poštar
Družina poštara
Za šaku pisama
Poštar 4
Sedmorica poštara
A biće tu i neki domaći filmovi:
Poštar u Malom Ritu
Poštanska eskadrila
Mi nismo poštari
Kako je propala pošta
Poštar na službenom putu
Poštari trče počasni krug
Poštar na određeno vrijeme
Poštari po materi
Balkanski poštar
Mala pljačka pošte
Poštar brani Sarajevo
Poštar i ja
Poštari, poštari
U raljama poštara
... i mnogi drugi. Prijedloge i sugestije možete ostavljati u komentarima. Možda baš neki od vaših omiljenih filmova budu prikazani tokom naredne godine. Hvala na pomoći.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||