Ispitivanje kiselih krastavaca na habanje
mladiluk | 27 Decembar, 2006 02:08
Obukao sam jaknu, izašao van, provjerio jesu li vrata zaključana. Šetao sam gradom. Dosadno je već odavno u gradu. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva "...pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu...", taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš. Hrvatski mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granicama zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan.
Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvog čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju, pitao sam:
"Na kojoj strani je Nikšić?", a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa.
Beograd sam zaobišao i nastavio sam kroz Srbiju prema jugu. Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek kreštavog glasa. Jahao je na svom konju prema Beogradu. Imao je šešir na glavi.
Tu sam u nekom selu uplatio tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdesetdva kilometara kasnije, saznao sam da sam dobio, neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao i zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio mene Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Već sam bio umoran i znao sam da sam se sjebao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.
Onda mi je opet bilo dosadno pa sam išao žmureći. Tako sam prešao četiri kilometra, umalo da skrenem s puta. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko s bilborda.
"Šta je, dečko?", pitao sam.
"Od nas zavisi", rekao je.
"Pa i od tebe pa si se udružio s debelim i sa nosonjom. Dama je u redu. Razočarao si me", odgovorio sam i nastavio dalje.
U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od nane i razveselio se iznenada. Onda sam poželio taj od nane. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od nane.
Nastavio sam dalje, prema Užicu. Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Odavno sam otporan na kišu, dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio kišobran u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima.
Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre. Zaalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. Jeo je sjemenke bundeve taj čovjek, bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Nije se šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Vidio sam tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao samna jednu prodavnicu, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam flašu vode, popio sam pola, onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca . Tražim je i dalje, nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Nije je bilo. Vratio sam se kući. Moram ponovo.
Napomena: prednovogodišnji period je najdepresivniji period u tih 365, a nekad i 366, dana. Roman "Mala Ramona" možete naći u svim boljim knjižarama ili ga možete naručiti mailom. Najavljujem priču "Skoro savršena Nova godina"
Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvog čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju, pitao sam:
"Na kojoj strani je Nikšić?", a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa.
Beograd sam zaobišao i nastavio sam kroz Srbiju prema jugu. Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek kreštavog glasa. Jahao je na svom konju prema Beogradu. Imao je šešir na glavi.
Tu sam u nekom selu uplatio tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdesetdva kilometara kasnije, saznao sam da sam dobio, neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao i zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio mene Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Već sam bio umoran i znao sam da sam se sjebao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.
Onda mi je opet bilo dosadno pa sam išao žmureći. Tako sam prešao četiri kilometra, umalo da skrenem s puta. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko s bilborda.
"Šta je, dečko?", pitao sam.
"Od nas zavisi", rekao je.
"Pa i od tebe pa si se udružio s debelim i sa nosonjom. Dama je u redu. Razočarao si me", odgovorio sam i nastavio dalje.
U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od nane i razveselio se iznenada. Onda sam poželio taj od nane. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od nane.
Nastavio sam dalje, prema Užicu. Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Odavno sam otporan na kišu, dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio kišobran u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima.
Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre. Zaalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. Jeo je sjemenke bundeve taj čovjek, bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Nije se šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Vidio sam tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao samna jednu prodavnicu, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam flašu vode, popio sam pola, onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca . Tražim je i dalje, nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Nije je bilo. Vratio sam se kući. Moram ponovo.
Napomena: prednovogodišnji period je najdepresivniji period u tih 365, a nekad i 366, dana. Roman "Mala Ramona" možete naći u svim boljim knjižarama ili ga možete naručiti mailom. Najavljujem priču "Skoro savršena Nova godina"
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Jedan kratki božićni post
mladiluk | 26 Decembar, 2006 01:08
Gledao sam u nekim filmovima i čitao sam u nekim novinama da je Božić najdepresivniji praznik. I na radiju su sigurno isto rekli, ali ja radio ne slušam. Čak ga prezirem. Nikakvo čudo, ljudi su sve usamljeniji (ovo se odnosi na Božić, nema veze sa slušanjem radija). Oni koji nisu, spremaju se za Božić, vesele mu se, to traje tridesetak dana, a sad završava. Tužno, je l' da? Zato ja tvrdim da je čitav decembar najljepši mjesec u godini, ne samo tih posljednjih sedam dana, ali niko me ne shvata ozbiljno :)).
Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!
U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!
Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"
Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.
Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!
U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!
Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"
Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.
Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Jedan kratki božićni post
mladiluk | 26 Decembar, 2006 01:08
Gledao sam u nekim filmovima i čitao sam u nekim novinama da je Božić najdepresivniji praznik. I na radiju su sigurno isto rekli, ali ja radio ne slušam. Čak ga prezirem. Nikakvo čudo, ljudi su sve usamljeniji (ovo se odnosi na Božić, nema veze sa slušanjem radija). Oni koji nisu, spremaju se za Božić, vesele mu se, to traje tridesetak dana, a sad završava. Tužno, je l' da? Zato ja tvrdim da je čitav decembar najljepši mjesec u godini, ne samo tih posljednjih sedam dana, ali niko me ne shvata ozbiljno :)).
Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!
U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!
Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"
Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.
Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!
U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!
Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"
Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.
Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Dubinsko kiseljenje krastavaca (3)
mladiluk | 21 Decembar, 2006 12:07
Ovu priču ćete bolje razumjeti ako ste pročitali prethodna dva nastavka jer ovaj dio s prva dva nastavka ima veze kao i Rocky 4 sa Rambom 2.
Auto koji se zaustavio ispred moje kuće bio je boje snijega, ako negdje postoji plavi snijeg. Ušao sam i sjeo iza Vedrana, njegova sestra je vozila. Vedran je rekao da se njemu ne vozi jer mu je to dosadno, a da je drugi razlog taj što nikad nije položio vozački ispit, ali je bio siguran da već sljedeći put hoće jer će mu to biti već prvo polaganje. Dugo je vježbao za taj ispit stojeći na raskršću dvije jednosmjerne ulice udaljene samo desetak kilometara od stana u kome je živio i jeo, i gledajući automobile koji su tuda prolazili, posebno renoe 4 čiji su mu se mijenjači posebno svidjeli, ali ne više od novog monitora od 24 inča. A snijeg je još padao, bilo ga je oko 40 centimetara u mom dijelu grada.
U Temerin smo stigli preko Bačkoga Jarka i iznenadili smo se što tamo nema snijega. Nemoguće je zaobići Bački Jarak ukoliko namjeravate da dođete u Temerin kroz baš to mjesto. Tu je izbila tuča, to je čest slučaj u tom prelijepom gradu. U Bačkom Jarku su gostovali žitelji Temerina. To su srasli gradovi. Kao Zemun i Beograd. Kao Vulverhempton i Birmingem. Kao Vest Bromvič i Vulverhempton. Kao Ćuprija i Paraćin. Kao Jagodina i Svetozarevo. Kao Toronto i Lazarevac. Kao Downtown i Uptown. Kao istočni i zapadni Berlin. Tuča nije izbila zbog loših međunacionalnih odnosa između Jarčana i Temerinčana, kako političari vole uživati, nego zbog jednog drugog razloga, a to je netrpeljivost. Postoji jedna kuća koja se nalazi između table koja označava da tu prestaje jedan grad i table koja kazuje da počinje drugi. Onda se ljudi, kad imaju vremena, tuku zbog te kuće. Ne da bi im pripala kuća nego im je to izgovor kako bi se zabavili. Ti se ljudi jednostavno vole tući, a glupo je ići u Sirig zakuvati kavgu kad je ovo bliže. A sad su dani kraći pa ljudi imaju više vremena za razonodu. Izašli smo i Vedran i ja, a njegova sestra nije. On se pridružio Jarčanima, a ja Temerinčanima i pošibali smo se međusobno, ja protivu Vedrana. On je mene udario jednom više jer sam ja jednom promašio. Kad smo završili, nastavili smo dalje.
Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. Sjeo sam za stol u prizemlju kuće i naručio vino koje je kod Josipa Juraja, tako se zove taj moj prijatelj, to mu je ime, kao dva imena, Džej Džej Okoča ili Karl Hajnc (Heinz za čitaoce koji vole mrze fonetsko pisanje), besplatno (besplatno se odnosi na vino iz prvog kilometra rečenice). On je donio 0,002 hektolitra vina i stavio pred nas, a ja sam mu u džep košulje gurnuo dvadeset maraka koje nisam stigao promijeniti kad su marke prelazile u evro nego sam ih čuvao znajući da će se one opet vratiti i da će cijeli svijet evra pretvarati u marke, uključujući i bezobrazne Velikobritance kojima ćemo se mi Nijemci tada posprdno smijati, njima i njihovim bezvrijednim funtama.
Josip Juraj je zatim otišao u svoju sobu jer već petnaest minuta nije provjerio svoj blog na kome su komentare mogli ostavljati samo neregistrovani posjetioci. Pored pravoslavaca, bio je tu i Cucak, rimokatolik, a i dva džedaja, vrlo pristojni i tihi momci od kojih je jedan bio student, a drugi je bio njegov kolega sa fakulteta, iz iste grupe. Odmah me neka cura počela ispitivati. Uvijek se sretnemo tamo na slavi, jednom godišnje. Pitala me jesam li završio vojsku, kad sviramo, šta sam u horoskopu, kad sam pustio kosu, kad sam skinuo brkove, jesam li ja sad treći ili četvrti gimnazije, da li bolje šutiram desnom nogom ili glavom i šta znači Prljavi mali praščić. Još me pitala koje sam ja tačno godište, dodala je da kažem otprilike ako ne znam tačno, a ja sam je iznenadio preciznim odgovorom rekavši da sam 74. godište, šta god to značilo. Ona je rekla da je to odlično jer je i ona isto, ili će za koju godinu biti kao da je 74. ali sam ja rekao da sam ja 1874. nakon čega je rekla da me razumije.
"Idi tamo kod džedaja, ovaj mlađi te gleda čitavo veče", rekao sam joj, a ona je rekla da imam pravo i ubrzo se ljubila sa džedajem na sofi. Malo dalje, Cucak se ljubio sa Šteficom Cvek i uz ta prigušena svjetla ja sam već vidio da će to biti prava američka teenage slava. Vedran, inače franjevac, izvadio je iz džepa usnu harmoniku i pridružio se Josip Jurajevom budućem pašenogu koji je počeo svirati na usnoj harmonici Suzy is a headbanger. Bilo je to zanimljivo jer se pašenogova supruga zove Sheena i, ako vas to baš zanima, ona se dobro fura. Cucak je odjednom ustao i sasvim tiho viknuo: "Moramo prekinuti! Ti nisi dovoljno dobra za mene. Ja zaslužujem bolje." Štefica Cvek ga je blago pogledala: "Ja te potpuno razmem, Cucak", i pomazila ga po onom jedinom obrijanom obrazu, od dva koliko se nalazilo na Cuckovoj glavi.
Usred žurke stigao je i Sveti Nikola. Naravno, svi smo se obradovali.
"Dobro veče, dobro veče", rekao je taj dobri svetac. "Vidim slavite, lijepo, lijepo", nastavio je, a onda pogledao prema stolu. "A vidim, i meso jedete. Ccccc, pa to nije u redu, ne bi trebalo... Ne samo danas, uopšte ne bi trebalo..."
Čovjek iza njega se predstavio: "Ja sam Sveti Ilija, Nikolin prijatelj."
Popili su po vino, kratko pričali sa domaćinima, a onda su objasnili da moraju dalje u goste jer su u Srbiji postoji još jedan čovjek koji slavi Svetog Nikolu. Nedugo nakon njihovog odlaska, ponovo se začulo zvono i bilo je jednako glasno kao i pretprošle godine na slavi.
"Dobro veče", rekao je dobrodržeći gospodin ispred ulaza. "Ja sam Sveti Jovan...", zastao je zbunjeno ispred iznenađenog Josipa Juraja koji je otvorio vrata. "Uh, izvinite, ja sam pogriješio slavu. Vidimo se u januaru. Izvinite još jednom", rekao je mekanim glasom i brzo otišao ne želeći da popije vino, bilo mu je zbog nečega neprijatno.
Onda je Josip Jurajev tata uzeo akustičnu gitaru i svirao Merry Christmas iako je gitara imala D# štim, a on je navikao na Eb. Izvrsna slava, neobično zanimljiva i prijatna.
Četiri sata kasnije, kad smo se vraćali, ja sam opet sjeo na zadnje sjedište u jugoistočnom dijelu auta jer sam to mjesto zagrijao kad smo dolazili. Snijeg je prestao i ne samo to; i onaj snijeg što je pao, već se istopio i od njega nije ostalo ništa više nego samo istopljen snijeg. Izgubili smo dosta vremena jer smo čekali da voz prođe i da se rampa podigne dovoljno da kamion ispred nas prođe ispod nje. A voz je bio dug sedam kilometara što nas je začudilo jer smo navikli na vozove od četiri kilomatra, dok je Vedranova sestra jednom vidjela i voz od čitava četiri kilometra, tako je rekla, ali joj mi nismo vjerovali da takvi vozovi postoje. Dok sam čekao razmišljao sam o predstojećoj utakmici i kojih jedanaest blogera da stavim u tim za utakmicu u srijedu. Nije bilo lako odlučiti. Uzeo sam u obzir kvalitet postova, njihovu učestalost, zalaganje i koliko puta blogeri mogu žonglirati loptu, a da im ona ne padne više od jednom na zemlju jer je to suština žongliranja. Odlučio sam se da ovaj put izvedem sljedeći sastav: na golu Adrian, bekovski par Grace i MMKF, u half-liniji Coat, Spes i Strelac, i u napadu Motel, Cyberkeva (kapiten ekipe), Lara, Extrafull i Djole the Faca, a da sljedeći put, u subotu, dam priliku i nekim novijim igračima koji dobro rade. Na klupi će biti rezervni golman Maya, Srcelomius, Maqa, Pavlec i More.
Taman kad sam odlučio ko će biti lijevo krilo, željeznička mafija, lopovi koji se voze u vozovima, izlaze na stanicama i rampama i pljačkaju ljude koji stoje i čekaju ispred rampi, iskočili su iz vagona za prevoz pamuka i uz izvinjenje zamolili Cucka da skine sat i da im ga da što je on i učinio. Rukovali su se sa svima nama i uskočili ponovo u vagon, ali sad u onaj koji je vozio avokado. Tako mi više nismo znali koliko je sati, je li pola jedanaest ujutro ili pola jedanaest poslije jutra.
To sam saznao tek kad sam došao u stan i dobio poruku sa nepoznatog broja u kojoj je pisalo nešto bez veze.
Auto koji se zaustavio ispred moje kuće bio je boje snijega, ako negdje postoji plavi snijeg. Ušao sam i sjeo iza Vedrana, njegova sestra je vozila. Vedran je rekao da se njemu ne vozi jer mu je to dosadno, a da je drugi razlog taj što nikad nije položio vozački ispit, ali je bio siguran da već sljedeći put hoće jer će mu to biti već prvo polaganje. Dugo je vježbao za taj ispit stojeći na raskršću dvije jednosmjerne ulice udaljene samo desetak kilometara od stana u kome je živio i jeo, i gledajući automobile koji su tuda prolazili, posebno renoe 4 čiji su mu se mijenjači posebno svidjeli, ali ne više od novog monitora od 24 inča. A snijeg je još padao, bilo ga je oko 40 centimetara u mom dijelu grada.
U Temerin smo stigli preko Bačkoga Jarka i iznenadili smo se što tamo nema snijega. Nemoguće je zaobići Bački Jarak ukoliko namjeravate da dođete u Temerin kroz baš to mjesto. Tu je izbila tuča, to je čest slučaj u tom prelijepom gradu. U Bačkom Jarku su gostovali žitelji Temerina. To su srasli gradovi. Kao Zemun i Beograd. Kao Vulverhempton i Birmingem. Kao Vest Bromvič i Vulverhempton. Kao Ćuprija i Paraćin. Kao Jagodina i Svetozarevo. Kao Toronto i Lazarevac. Kao Downtown i Uptown. Kao istočni i zapadni Berlin. Tuča nije izbila zbog loših međunacionalnih odnosa između Jarčana i Temerinčana, kako političari vole uživati, nego zbog jednog drugog razloga, a to je netrpeljivost. Postoji jedna kuća koja se nalazi između table koja označava da tu prestaje jedan grad i table koja kazuje da počinje drugi. Onda se ljudi, kad imaju vremena, tuku zbog te kuće. Ne da bi im pripala kuća nego im je to izgovor kako bi se zabavili. Ti se ljudi jednostavno vole tući, a glupo je ići u Sirig zakuvati kavgu kad je ovo bliže. A sad su dani kraći pa ljudi imaju više vremena za razonodu. Izašli smo i Vedran i ja, a njegova sestra nije. On se pridružio Jarčanima, a ja Temerinčanima i pošibali smo se međusobno, ja protivu Vedrana. On je mene udario jednom više jer sam ja jednom promašio. Kad smo završili, nastavili smo dalje.
Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. Sjeo sam za stol u prizemlju kuće i naručio vino koje je kod Josipa Juraja, tako se zove taj moj prijatelj, to mu je ime, kao dva imena, Džej Džej Okoča ili Karl Hajnc (Heinz za čitaoce koji vole mrze fonetsko pisanje), besplatno (besplatno se odnosi na vino iz prvog kilometra rečenice). On je donio 0,002 hektolitra vina i stavio pred nas, a ja sam mu u džep košulje gurnuo dvadeset maraka koje nisam stigao promijeniti kad su marke prelazile u evro nego sam ih čuvao znajući da će se one opet vratiti i da će cijeli svijet evra pretvarati u marke, uključujući i bezobrazne Velikobritance kojima ćemo se mi Nijemci tada posprdno smijati, njima i njihovim bezvrijednim funtama.
Josip Juraj je zatim otišao u svoju sobu jer već petnaest minuta nije provjerio svoj blog na kome su komentare mogli ostavljati samo neregistrovani posjetioci. Pored pravoslavaca, bio je tu i Cucak, rimokatolik, a i dva džedaja, vrlo pristojni i tihi momci od kojih je jedan bio student, a drugi je bio njegov kolega sa fakulteta, iz iste grupe. Odmah me neka cura počela ispitivati. Uvijek se sretnemo tamo na slavi, jednom godišnje. Pitala me jesam li završio vojsku, kad sviramo, šta sam u horoskopu, kad sam pustio kosu, kad sam skinuo brkove, jesam li ja sad treći ili četvrti gimnazije, da li bolje šutiram desnom nogom ili glavom i šta znači Prljavi mali praščić. Još me pitala koje sam ja tačno godište, dodala je da kažem otprilike ako ne znam tačno, a ja sam je iznenadio preciznim odgovorom rekavši da sam 74. godište, šta god to značilo. Ona je rekla da je to odlično jer je i ona isto, ili će za koju godinu biti kao da je 74. ali sam ja rekao da sam ja 1874. nakon čega je rekla da me razumije.
"Idi tamo kod džedaja, ovaj mlađi te gleda čitavo veče", rekao sam joj, a ona je rekla da imam pravo i ubrzo se ljubila sa džedajem na sofi. Malo dalje, Cucak se ljubio sa Šteficom Cvek i uz ta prigušena svjetla ja sam već vidio da će to biti prava američka teenage slava. Vedran, inače franjevac, izvadio je iz džepa usnu harmoniku i pridružio se Josip Jurajevom budućem pašenogu koji je počeo svirati na usnoj harmonici Suzy is a headbanger. Bilo je to zanimljivo jer se pašenogova supruga zove Sheena i, ako vas to baš zanima, ona se dobro fura. Cucak je odjednom ustao i sasvim tiho viknuo: "Moramo prekinuti! Ti nisi dovoljno dobra za mene. Ja zaslužujem bolje." Štefica Cvek ga je blago pogledala: "Ja te potpuno razmem, Cucak", i pomazila ga po onom jedinom obrijanom obrazu, od dva koliko se nalazilo na Cuckovoj glavi.
Usred žurke stigao je i Sveti Nikola. Naravno, svi smo se obradovali.
"Dobro veče, dobro veče", rekao je taj dobri svetac. "Vidim slavite, lijepo, lijepo", nastavio je, a onda pogledao prema stolu. "A vidim, i meso jedete. Ccccc, pa to nije u redu, ne bi trebalo... Ne samo danas, uopšte ne bi trebalo..."
Čovjek iza njega se predstavio: "Ja sam Sveti Ilija, Nikolin prijatelj."
Popili su po vino, kratko pričali sa domaćinima, a onda su objasnili da moraju dalje u goste jer su u Srbiji postoji još jedan čovjek koji slavi Svetog Nikolu. Nedugo nakon njihovog odlaska, ponovo se začulo zvono i bilo je jednako glasno kao i pretprošle godine na slavi.
"Dobro veče", rekao je dobrodržeći gospodin ispred ulaza. "Ja sam Sveti Jovan...", zastao je zbunjeno ispred iznenađenog Josipa Juraja koji je otvorio vrata. "Uh, izvinite, ja sam pogriješio slavu. Vidimo se u januaru. Izvinite još jednom", rekao je mekanim glasom i brzo otišao ne želeći da popije vino, bilo mu je zbog nečega neprijatno.
Onda je Josip Jurajev tata uzeo akustičnu gitaru i svirao Merry Christmas iako je gitara imala D# štim, a on je navikao na Eb. Izvrsna slava, neobično zanimljiva i prijatna.
Četiri sata kasnije, kad smo se vraćali, ja sam opet sjeo na zadnje sjedište u jugoistočnom dijelu auta jer sam to mjesto zagrijao kad smo dolazili. Snijeg je prestao i ne samo to; i onaj snijeg što je pao, već se istopio i od njega nije ostalo ništa više nego samo istopljen snijeg. Izgubili smo dosta vremena jer smo čekali da voz prođe i da se rampa podigne dovoljno da kamion ispred nas prođe ispod nje. A voz je bio dug sedam kilometara što nas je začudilo jer smo navikli na vozove od četiri kilomatra, dok je Vedranova sestra jednom vidjela i voz od čitava četiri kilometra, tako je rekla, ali joj mi nismo vjerovali da takvi vozovi postoje. Dok sam čekao razmišljao sam o predstojećoj utakmici i kojih jedanaest blogera da stavim u tim za utakmicu u srijedu. Nije bilo lako odlučiti. Uzeo sam u obzir kvalitet postova, njihovu učestalost, zalaganje i koliko puta blogeri mogu žonglirati loptu, a da im ona ne padne više od jednom na zemlju jer je to suština žongliranja. Odlučio sam se da ovaj put izvedem sljedeći sastav: na golu Adrian, bekovski par Grace i MMKF, u half-liniji Coat, Spes i Strelac, i u napadu Motel, Cyberkeva (kapiten ekipe), Lara, Extrafull i Djole the Faca, a da sljedeći put, u subotu, dam priliku i nekim novijim igračima koji dobro rade. Na klupi će biti rezervni golman Maya, Srcelomius, Maqa, Pavlec i More.
Taman kad sam odlučio ko će biti lijevo krilo, željeznička mafija, lopovi koji se voze u vozovima, izlaze na stanicama i rampama i pljačkaju ljude koji stoje i čekaju ispred rampi, iskočili su iz vagona za prevoz pamuka i uz izvinjenje zamolili Cucka da skine sat i da im ga da što je on i učinio. Rukovali su se sa svima nama i uskočili ponovo u vagon, ali sad u onaj koji je vozio avokado. Tako mi više nismo znali koliko je sati, je li pola jedanaest ujutro ili pola jedanaest poslije jutra.
To sam saznao tek kad sam došao u stan i dobio poruku sa nepoznatog broja u kojoj je pisalo nešto bez veze.
KRAJ PRIČE
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Kiseljenje krastavaca (2)
mladiluk | 18 Decembar, 2006 22:32
Smjestio sam se u jedan kafić. Imao sam i društvo. Na ulazu nas je dočekao konobar.
"O, gospodine, vidim da imate žvaku u ustima. Deo za vas koji žvačete žvake je tamo, desno od pušača cigareta i lijevo od onih koji duvan samo žvaču", rekao je i pokazao rukom u suprotnom pravcu.
"Ali ovo nije žvaka nego kauguma", objasnio sam.
"Onda to potpuno menja situaciju", rekao je, popravio kapu, i drugom rukom pokazao isti pravac.
Ja sam pio vino. Za četrdeset minuta sam pozvao konobara da naplati jer će mu za dva sata kraj smjene pa da ne zakasni. On je došao, donio račun i rekao da je iznos 321 dinar. Onda sam mu pružio jednu novčanicu od petsto dinara. One je prebrojio novce koje sam mu dao.
"Izvinite, da li imate stotinu dvadeset i jedan dinar sitno pa da vam vratim okruglo tri stotine?"
"A, ne, ja samo krupne novce imam."
"Onda ću vam doneti još jedno vino jer nemam sitnog novca da vam vratim. Znate, vi ste mi prva mušterija ove nedelje, a ja ovde odrađujem pripravnički."
"Bolje i to nego da pijem na crtu. Donesite, molim vas, još jedno vino."
"Sa zadovoljstvom. Vi ćete zasigurno coca-colu", upitao je osobu pored mene. "Želite li gaziranu ili negaziranu?"
"Molim vas ovaj put gaziranu. Baš me zanima kakva je gazirana coca-cola."
Konobar je otrčao i ubrzo donio piće. Onda smo popili i ja sam mu dao još dvesto dinara. Iz zvučnika se čula neka muzika koju nisam primijetio, ali sam siguran da to nije bio bekovski par Selimova-Želčevski.
Kasnije sam pojeo dvije zelene pice male površine i tankog tijesta, dao nekoj djeci sto dinara jer su rekli da im treba, a kad sam pitao za šta im treba oni su rekli da to nije moja stvar. Izvinio sam im se i dao im stotku. Onda sam se uputio preko šume na Košutnjaku da vidim kakav je stan kupio moj prijatelj koji je pravio žurku. Negdje u toj šumi mi se učinilo da sam vidio Jasona iz filma Petak 13. ali kad sam se osvrnuo, njega više nije bilo. Nisam bio siguran je li to bio on ili samo neko njemu sličan.
U stanu mog prijatelja bilo je oko sto osamdeset kvadrata i oko pedeset ljudi. Ili je pak bilo pedeset kvadrata i osamdeset ljudi, nisam ni sad bio siguran. Parket je bio lijep i čist, a u kupatilu su bile pločice. U kuhinji sam vidio štednjak i sudoper. Uz zid je stajao frižider koji je hladio hranu unutar sebe i zujao, a uz njega se naslonio i jedan pijani momak koji nije zujao. Na stolu je bila svijeća jer je mom prijatelju pregorjela sijalica prije nego što je očekivao da će se to dogoditi pa je svijeća razbivala mrak. Sa terase se vidjela magla. U jednom kvadratu, ili čak manje, smjestila se jedna cura čije su oči bile plave, a kosa ne. Kasnije su mi rekli da ništa od nje jer joj je tu i dečko čije oči nisam zapamtio, a ni kosu. U jednom intimnom dijelu prostorije bila je slika jednog novosadskog pjevača bez sluha i ja sam pitao mog obrazovanog i uspješnog prijatelja kako to da ima njegovu sliku na zidu jer me to iznenadilo, a on je rekao da je to zato što ga ta slika opominje da se nikako u tog pjevača bez sluha ne smije pretvoriti i da kad god se sjeti te slike on radi, radi i radi... I dodao je da to nema veze sa sluhom nego da je vezano za njega, za tog mog prijatelja koji, usput, dobar sluh ima.
Žurka je bila sasvim pristojna, vino isto kao i žurka, sasvim pristojno. Pitao sam momka pored mene koliko je sati, a on je rekao da je sad jedan. Iznenadio sam se, a on je pojasnio da je u stvari dva, ali je kod njega jedan jer njegov sat ide po engleskom vremenu jer je on zaljubljen u jednu Rachel koja nosi šal i pije čaj i živi bliže Birmingemu nego nas dvojica zajedno. Oko dva i deset sam krenuo iz stana mog prijatelja jer mrak je odavno pao, a magla čak i prije mraka. Lako sam našao izlaz iz zgrade, ali dalje nisam mogao mrdnuti jer je sve bilo bijelo. Istog trena sam izvadio kompas iz desnog džepa i kompas mi je jasno pokazao gdje se moj auto nalazi u odnosu na zgradu.
Pokrenuo sam svoj auto, krenuo iz četvrte brzine jer mi je odavno dosadilo da krećem iz prve, ubrzo zatim i iz druge, a iz treće nikad nisam ni kretao i bio sam kao oni đaci što ih zapaze krajem drugog da su tako pametni pa ih direktno prebace u četvrti. Skinuo sam jaknu jer mi je bilo vruće u jakni i dvije majice ispod kojih sam nosio pancir. Krenuo sam na suprotnu stranu od one na kojoj se nalazio Čačak i jeo sam leblebiju. Izašao sam na autoput i jurio kroz maglu. Kazaljka kilometar-sata prelazila je povremeno i crticu koja je označavala 20 milja. Na mojoj strani bila je izrazito gusta magla, a na drugoj strani, onoj kojom su vozili autobusi u suprotnom pravcu, ništa, čak ni magla. Onda su se obe strane izjednačile dvadesetak kilometara sjeverno od Zemuna. I, oko Pazove (one Pazove koja postoji između Stare i Nove Pazove, nije ucrtana na kartama i zove se samo Pazova, te je to istinska i prava Pazova, a ne kao ove dvije), ispred auta je prošao Jason. Sad sam bio siguran da je to on. Znao sam da je još uvijek živ. Ali nisam se obazirao, nastavio sam dalje. Slušao sam Freddyja, ali ne Kruegera nego Cannona, Palisades Park. I kad je prošao refren, zazvonio mi je telefon. Stišao sam, uzeo telefon, a na displeju je pisalo Freddy. Da, bio je to on, moj prijatelj Freddy Cannon.
"Samo da ti kažem da, ako se slučajno nalaziš između Beograda i Novog Sada i slušaš neku moju pjesmu, obavezno je pojačaj još malo volio bih da pjevaš uz pjesmu, ali pusti mene da ja budem prvi glas."
"Nema problema, Cannone", rekao sam i on je prekinuo vezu nakon što se zahvalio.
Jason je opet bio iza mene. Koliko god brzo da sam vozio, on je bio jednako udaljen od mene iako je samo hodao, ni u jednom trenutku nije potrčao. A onda sam ga zavarao jer sam kod mosta blizu Beške nastavio pravo, a on u toj magli nije mogao znati jesam li produžio ili sam skrenuo. Magla mi je pomogla. Onda sam, lišen toga uzbuđenja, gledao bijeli oblak ispred sebe i osjetio pospanost. A nije se pametno šaliti s tim. Istog trena sam stao, uključio svih osam žmigavaca, obukao fluorescentni prsluk koji je stajao pored florescentnog prsluka, ali mi je fluorescentni bolje stajao, ostavio sam crveni trougao iza auta, izvadio crijevo koje sam kupio od nekog vinara kad sam bio u Slavoniji prošlo ljeto i naišao na tablu na kojoj je pisalo "Prodajem šlauhe", uzeo flašu od litar i po sa zalihama benzina, ulio benzin u rezervoar. Izvadio sam kanister, i u flašu pomoću šlauha isisao litar i po kiseline koju sam sačuvao od krastavaca koje smo kiselili u septembru. Jer, kad vam se spava, najbolje je na hladnom zraku popiti litru i po te žućkaste kiseline i odagnati pospanost. Kad sam sve završio, potpuno sam svjež sjeo uza volan i nastavio prema gradu.
Stigao sam u 04:04. Ispred zgrade sam naišao na mog komšiju koji je izašao van jer se njegovom psu pišalo. Pas me počeo njuškati, nije mi bilo svejedno. Imao je velike zube i volio je napdati slabije od sebe. Samo sam pogledao u komšiju i rekao mu:
"Vežite psa."
"O, gospodine, vidim da imate žvaku u ustima. Deo za vas koji žvačete žvake je tamo, desno od pušača cigareta i lijevo od onih koji duvan samo žvaču", rekao je i pokazao rukom u suprotnom pravcu.
"Ali ovo nije žvaka nego kauguma", objasnio sam.
"Onda to potpuno menja situaciju", rekao je, popravio kapu, i drugom rukom pokazao isti pravac.
Ja sam pio vino. Za četrdeset minuta sam pozvao konobara da naplati jer će mu za dva sata kraj smjene pa da ne zakasni. On je došao, donio račun i rekao da je iznos 321 dinar. Onda sam mu pružio jednu novčanicu od petsto dinara. One je prebrojio novce koje sam mu dao.
"Izvinite, da li imate stotinu dvadeset i jedan dinar sitno pa da vam vratim okruglo tri stotine?"
"A, ne, ja samo krupne novce imam."
"Onda ću vam doneti još jedno vino jer nemam sitnog novca da vam vratim. Znate, vi ste mi prva mušterija ove nedelje, a ja ovde odrađujem pripravnički."
"Bolje i to nego da pijem na crtu. Donesite, molim vas, još jedno vino."
"Sa zadovoljstvom. Vi ćete zasigurno coca-colu", upitao je osobu pored mene. "Želite li gaziranu ili negaziranu?"
"Molim vas ovaj put gaziranu. Baš me zanima kakva je gazirana coca-cola."
Konobar je otrčao i ubrzo donio piće. Onda smo popili i ja sam mu dao još dvesto dinara. Iz zvučnika se čula neka muzika koju nisam primijetio, ali sam siguran da to nije bio bekovski par Selimova-Želčevski.
Kasnije sam pojeo dvije zelene pice male površine i tankog tijesta, dao nekoj djeci sto dinara jer su rekli da im treba, a kad sam pitao za šta im treba oni su rekli da to nije moja stvar. Izvinio sam im se i dao im stotku. Onda sam se uputio preko šume na Košutnjaku da vidim kakav je stan kupio moj prijatelj koji je pravio žurku. Negdje u toj šumi mi se učinilo da sam vidio Jasona iz filma Petak 13. ali kad sam se osvrnuo, njega više nije bilo. Nisam bio siguran je li to bio on ili samo neko njemu sličan.
U stanu mog prijatelja bilo je oko sto osamdeset kvadrata i oko pedeset ljudi. Ili je pak bilo pedeset kvadrata i osamdeset ljudi, nisam ni sad bio siguran. Parket je bio lijep i čist, a u kupatilu su bile pločice. U kuhinji sam vidio štednjak i sudoper. Uz zid je stajao frižider koji je hladio hranu unutar sebe i zujao, a uz njega se naslonio i jedan pijani momak koji nije zujao. Na stolu je bila svijeća jer je mom prijatelju pregorjela sijalica prije nego što je očekivao da će se to dogoditi pa je svijeća razbivala mrak. Sa terase se vidjela magla. U jednom kvadratu, ili čak manje, smjestila se jedna cura čije su oči bile plave, a kosa ne. Kasnije su mi rekli da ništa od nje jer joj je tu i dečko čije oči nisam zapamtio, a ni kosu. U jednom intimnom dijelu prostorije bila je slika jednog novosadskog pjevača bez sluha i ja sam pitao mog obrazovanog i uspješnog prijatelja kako to da ima njegovu sliku na zidu jer me to iznenadilo, a on je rekao da je to zato što ga ta slika opominje da se nikako u tog pjevača bez sluha ne smije pretvoriti i da kad god se sjeti te slike on radi, radi i radi... I dodao je da to nema veze sa sluhom nego da je vezano za njega, za tog mog prijatelja koji, usput, dobar sluh ima.
Žurka je bila sasvim pristojna, vino isto kao i žurka, sasvim pristojno. Pitao sam momka pored mene koliko je sati, a on je rekao da je sad jedan. Iznenadio sam se, a on je pojasnio da je u stvari dva, ali je kod njega jedan jer njegov sat ide po engleskom vremenu jer je on zaljubljen u jednu Rachel koja nosi šal i pije čaj i živi bliže Birmingemu nego nas dvojica zajedno. Oko dva i deset sam krenuo iz stana mog prijatelja jer mrak je odavno pao, a magla čak i prije mraka. Lako sam našao izlaz iz zgrade, ali dalje nisam mogao mrdnuti jer je sve bilo bijelo. Istog trena sam izvadio kompas iz desnog džepa i kompas mi je jasno pokazao gdje se moj auto nalazi u odnosu na zgradu.
Pokrenuo sam svoj auto, krenuo iz četvrte brzine jer mi je odavno dosadilo da krećem iz prve, ubrzo zatim i iz druge, a iz treće nikad nisam ni kretao i bio sam kao oni đaci što ih zapaze krajem drugog da su tako pametni pa ih direktno prebace u četvrti. Skinuo sam jaknu jer mi je bilo vruće u jakni i dvije majice ispod kojih sam nosio pancir. Krenuo sam na suprotnu stranu od one na kojoj se nalazio Čačak i jeo sam leblebiju. Izašao sam na autoput i jurio kroz maglu. Kazaljka kilometar-sata prelazila je povremeno i crticu koja je označavala 20 milja. Na mojoj strani bila je izrazito gusta magla, a na drugoj strani, onoj kojom su vozili autobusi u suprotnom pravcu, ništa, čak ni magla. Onda su se obe strane izjednačile dvadesetak kilometara sjeverno od Zemuna. I, oko Pazove (one Pazove koja postoji između Stare i Nove Pazove, nije ucrtana na kartama i zove se samo Pazova, te je to istinska i prava Pazova, a ne kao ove dvije), ispred auta je prošao Jason. Sad sam bio siguran da je to on. Znao sam da je još uvijek živ. Ali nisam se obazirao, nastavio sam dalje. Slušao sam Freddyja, ali ne Kruegera nego Cannona, Palisades Park. I kad je prošao refren, zazvonio mi je telefon. Stišao sam, uzeo telefon, a na displeju je pisalo Freddy. Da, bio je to on, moj prijatelj Freddy Cannon.
"Samo da ti kažem da, ako se slučajno nalaziš između Beograda i Novog Sada i slušaš neku moju pjesmu, obavezno je pojačaj još malo volio bih da pjevaš uz pjesmu, ali pusti mene da ja budem prvi glas."
"Nema problema, Cannone", rekao sam i on je prekinuo vezu nakon što se zahvalio.
Jason je opet bio iza mene. Koliko god brzo da sam vozio, on je bio jednako udaljen od mene iako je samo hodao, ni u jednom trenutku nije potrčao. A onda sam ga zavarao jer sam kod mosta blizu Beške nastavio pravo, a on u toj magli nije mogao znati jesam li produžio ili sam skrenuo. Magla mi je pomogla. Onda sam, lišen toga uzbuđenja, gledao bijeli oblak ispred sebe i osjetio pospanost. A nije se pametno šaliti s tim. Istog trena sam stao, uključio svih osam žmigavaca, obukao fluorescentni prsluk koji je stajao pored florescentnog prsluka, ali mi je fluorescentni bolje stajao, ostavio sam crveni trougao iza auta, izvadio crijevo koje sam kupio od nekog vinara kad sam bio u Slavoniji prošlo ljeto i naišao na tablu na kojoj je pisalo "Prodajem šlauhe", uzeo flašu od litar i po sa zalihama benzina, ulio benzin u rezervoar. Izvadio sam kanister, i u flašu pomoću šlauha isisao litar i po kiseline koju sam sačuvao od krastavaca koje smo kiselili u septembru. Jer, kad vam se spava, najbolje je na hladnom zraku popiti litru i po te žućkaste kiseline i odagnati pospanost. Kad sam sve završio, potpuno sam svjež sjeo uza volan i nastavio prema gradu.
Stigao sam u 04:04. Ispred zgrade sam naišao na mog komšiju koji je izašao van jer se njegovom psu pišalo. Pas me počeo njuškati, nije mi bilo svejedno. Imao je velike zube i volio je napdati slabije od sebe. Samo sam pogledao u komšiju i rekao mu:
"Vežite psa."
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||