Mladi luk

Umjesto novogodišnje priče

mladiluk | 31 Decembar, 2007 16:49

Zašto više nema novogodišnjeg duha u Novom Sadu, a ni u ostalim našim gradovima, a doček 1. januara izgleda glup kao prvomajsko roštiljanje?

Zato što grad nije okićen 1. decembra, a onda je okićen i ukrašen tek oko 20. decembra i to mjestimično. Zato što će ukrasi stajati do 15. marta, a neki i tokom čitave godine. Zato što niko ne šalje čestitke ne znajući da sms i animirana e-čestitka nikada neće moći da ih zamijene. Zato što ima i onih koji ni sms ili mailove ne šalju, a i onih koji na dobijeni ne odgovaraju. Zato što je red ispred šaltera za naplatu računa  u pošti kilometarski, a onaj ispred šaltera za slanje čestitki decimetarski. Zato što su ukinuli štandove u centru grada na kojima su se prodavale čestitke, ukrasi i slični novogodišnji artikli. Zato što ne postoji klizalište na trgu u centru grada na kojem se kližu djeca sa šalovima oko vrata kao nekad u "Mikijevom zabavniku" i "Mikijevom almanahu" dok se s razglasa čuju božićne i novogodišnje pjesme, a sa strane prodaje osvježenje. Zato što tokom decembra nisam vidio nijednog Deda Mraza uživo, čak ni onog što je prošle godine na sebi nosio tablu na kojoj je reklamirao prodavnicu čarapa na parnoj strani Dunavske. Zato što je ljudima važno da li je Deda Mraz, Božić Bata ili sveti Nikola, a za mene su to tri različita junaka, a dodao bih da mi lijepo zvuči i kad ih zovu Mikulaš i Telapo.


Zato što je palo 5,5 centimetara snijega koji se zaledio i gotovo ničemu ne služi, a krajem februaru će ga pasti 25,5 centimetara i tek će mu tada teško naći svrhu. Zato što izlozi nisu ukrašeni. Zato što na ulici nije okićena nijedna vještačka jelka, a ni prirodna koja raste i svake godine joj je potrebno više crvenih kuglica. Zato što se po ukrasnoj rasvjeti na ulicama ne zna da li je ona tu zbog predstojeće nove godine ili zbog nekog septembarskog praznika i izgleda kao neki ostatak. Zato što nema lijepih filmova na televiziji nego nam u ovo doba poturaju Brucea Willisa i akciona sranja u kojima se jedan pozitivac s pištoljem obračunava s desetak negativaca s pištoljima, a na kraju pokupi glavnu žensku junakinju koju glumi atraktivna glumica. Zato što je za većinu mladih "njuška" pijani starac Bill Bob Pa Još Nekako koji sa svojih pijanih 120 namrgođenih godina razotkriva da Deda Mraz ne postoji, a ne onaj koji tvrdi da ipak postoji i zato što neki misle da je taj Bill Bob Pa Još Nekako stvarno duhovit i zabavan. Zato što više smisla ima za Novu godinu pustiti Užičku Republiku ili Otpisane po hiljaditi put (uh, kako bi Tihi sredio tog Brucea i Billa Boba zajedno, kao Misirca u onom dvorištu).

Zato što se kroz prozore stanova ne vidi paljenje i gašenje jednobojnih lampica. Zato što se nijedan vlasnik jelke ispred kuće u svom dvorištu nije sjetio da ukrasi tu jelku i zato što bi to smatrao ludošću. Zato što su gazde kafića nabili cijene ulaza, a atmosfera u njima će biti jednaka kao i svaki drugi vikend uz I Will Survive. Zato što kafići okićeni tako skromno kao da su kićeni samo zato da izbjegnu kaznu novogodišnjih inspektora koji zahtijevaju minimum. Zato što i ono što je okićeno izgleda neukusno kao da je kitila Goca Tržan uz pomoć dva šund-majstora koji sebe nazivaju Flamingosi. Zato što su šefovi natjerali ljude da rade i 31. decembra, a obećali su im da će raditi i 2. januara, a da će 1. januar biti odrađen naknadno. Zato što je 31.12. pun grad ljudi koji bezglavo jure po prodavnicama ne bi li nešto kupili umjesto da samo nasmijani šetaju. Zato što sam samo u jednoj prodavnici vidio da se neka vrlo mlade žene vesele, makar i uz trubače. Zato što se sve žurke svode na Love Shack i Can't Take My Eyes Off You, ili I Love You, Baby, ne znam kako se zove tačno ta pjesma. Zato što niko više ne pravi žurke za 30 prijatelja u svojoj kući ili u svom stanu. Zato što niko nije osvijetlio svoju kuću kao što to rade u filmovima i na animiranim čestitkama. Zato što svi gledaju samo sebe i rijetki su oni koji kupuju poklone zato što vole da nekoga iznenade i razvesele i učine decembar posebnim. Zato što mnogima izgleda kao ludost obući se kao Deda Mraz i decembarsku zaradu usmjeriti ka kupovini poklona za nekog posebnog. Zato što nije bilo koncerta Gospodara miševa u decembru kad dolazi Deda Mraz, gore specijalne prskalice, pale se baklje, padaju baloni i konfete i sve ostalo što karakteriše koncerte te neobične i glasne bande.

Zato što i ove godine brbljaju o izborima budale s televizije i zato što su kandidati sve sličniji jedan drugome i zato što će pametni opet morati glasati za bezbojnog u drugom krugu samo zato da onaj tamni ne bi pobijedio, ali će neki u prvom krugu, kao krajnje odani, dopisati Vučinu i zaokružiti ga. Life's a gas. Zato što se moraju ispuniti određeni preduslovi tokom jedanaest mjeseci da bi decembar bio savršen. Zato što je Seltik podbacio nekoliko puta tokom decembra. Zato što se nigdje na ulicama ne prodaje kuvano vino i kuvana rakija. Zato što ne mirišu novogodišnje buhtle s pasiranim pekmezom od šljiva koje nekako baš idu uz decembar. Zato što ljudi gledaju u beton ispred sebe dok hodaju gradom. Zato što nigdje nisam vidio balone koji su načičkani negdje ili padaju s neba. Zato što se petarde mogu nabaviti na svakom koraku, a ne kao nekad kad su se već u novembru naručivale iz Austrije. Zato što djeca ne prave snješka, ali bacaju petarde. Zato što se ignoriše kao tuđi Božić 25.12. ali se Dan zaljubljenih pobjednički slavi. Zato što se snimku utakmice Vest Hem - Mančester odigranoj dan ranije daje više značaja nego skijaškim skokovima i slalomu. Zato što nije uređen prostor u Katoličkoj porti koji bi bio u potpunosti posvećen predstojećim praznicima. Zato što ne postoji nikakav Deda Mrazov grad na nekom prostoru u kojem raste crnogorično drveće, u nekakvom crnogoričnom parkiću koji je mogao biti zasađen od jelki s busenom koje neki ljudi koriste, a mogao je biti zasađen negdje u gradu jer parkova nedostaje. Zato što je još uvijek sve podređeno toj jednoj noći, a ne decembru. Zato što je svaki dan sve sličniji onom prethodnom i onom sljedećem i što se sve nekako izgubilo i ljudi postaju roboti. Zato što ljudi ne shvataju da je dovoljno vjerovati i da ima nešto lijepo i u stvaranju iluzije. Zato što je mnogo onih koji tvrde da im je to noć kao i svaka druga, onda za nju u posljednji čas izdvoje debele novce. Zato što  dvije mlade i prelijepe dvadesetogodišnjakinje u odijelu sličnom Deda Mrazovom, ali u suknjicama, stoji u Mercatoru i u ruke prolaznicima gura papire nekakve banke. Zato što nije organizovano nijedno prednovogodišnje grudvanje nakon koga slijedi topli čaj i već spomenutim buhtlama. Zato što nema žurki sa Deda Mrazovima, njegovim pomoćnicima, njegovim pomoćnicama koje su kud i kamo zabavnije i zanimljivije od pomoćnika, sa hiljadu balona, ali ne onih kroz koje se vidi... Zato što nije organizovan spektakl pod nazivom Santa Claus Is Coming To Town. Zato što nije organizovan taj specijalni dolazak Deda Mraza u grad na kojem bi učestvovao jedan Deda Mraz i 50 000 djece. Zato što u bioskopu nije puštena vanredna projekcija filma "Love Acutually".

Zato što je ovaj dvanaestomjesečni krug oko planete bio prilično dosadan, kao neka utakmica bez prilika, između dva kaznena prostora i sa jednim tužnim događajem koji je taj 2007. krug obilježio... Zato što nije organizovan neki dan, bar jedan, za ljude koji se smrzavaju na ulicama i u decembru, ali i kad decembar prođe, a hladnoća ostane. Zato što neki od nas imaju trideset godina i svijet nikada više neće izgledati kao kad smo imali šest, osam ili jedanaest. Zato što smo mi još uvijek bijedno i siromašno društvo kojem sve ovo izgleda sasvim normalno i prirodno. Zato što ni ne pokušavamo da mijenjamo stvari nego ih prihvatamo onakvima kakve jesu. Zato što je magija nove godine ostala negdje daleko iza nas. Ali zato i postoje nove godine, da se napravi plan i da se od prvog dana krene drugačije. Možda to baš bude ovaj put, u novoj godini. 2008. godini kaže kalendar...

Mogao sam napisati i jednu novogodišnju bajku umjesto ovoga u kojoj bi sve bilo savršeno, ali bi se tada i sljedeće godine dogodilo da novogodišnji duh bude samo u priči. Tada bi se potvrdila tvrdnja jedne djevojke koja mi je nedavno rekla da živim u bajci. Nakon ovoga neki će pomisliti da živim u Mikivilu, Patkovgradu ili Diznilendu, ili u nekom dedamrazovskom svijetu.

Sretnu novu godinu želim svima koji su tokom 2007. čitali ovaj blog, a i onima čije sam ja blogove čitao. To znači da nekima dva puta želim sretnu novu godinu. Normalno, i onima koji ne čitaju blog želim sreću, ali je to suvišno pisati na blogu. Neka i vama i meni naredna godina bude daleko ljepša i veselija od svih prethodnih.

Sretna vam nova godina! 

  


Božićni post

mladiluk | 25 Decembar, 2007 15:41

Svim čitaocima i posjetiocima ovog bloga želim sretan Božić. Onima koji Božić danas ne slave želim sretan 25. decembar, tačnije 12. decembar.

Uspio sam večeras prizvati snijeg i on je počeo padati oko ponoći. To sam uspio sličnom metodom kojom su drevni narodi prizivali kišu. Onda sam uzeo flašu vina da se malo osvježim. Vino je bilo čudno, nekako posebno pitko i slatko, kao nekakav prošek. Bermet, pisalo je na etiketi. U toku druge čaše počeo sam pjevati uz Billyja Idola božićne pjesme s njegovog božićnog albuma.  

A onda je počela pjesma Spark In The Dark, Alice Cooper. A nakon nje Yellin' At The Christmas Tree, opet Billy Idol. I tada se dogodilo nešto čudno; iz monitora, ili iz kućišta, nisam vidio jer sam skakao po krevetu gledajući da li snijeg još uvijek pada, izašao je Billy Idol. Nevjerovatno, pa to mi se još nikad nije dogodilo! Zbunio sam se, a i on se zbunio što mora sam pjevati jer sam ja prestao, iznenađen što sam ga ugledao. Uzeo je ono vino i natočio u čašu koju je sam uzeo. Nisam se još ni snašao, a odjednom su se u sobi pojavili Alice Cooper i njegov bubnjar, a za njima i neke djevojke koje su poveli. Sad mi je već soba bila prilično puna, ne sjećam se kad je posljednji put u njoj bilo više od šest ljudi i ja sam se zapitao gdje će stati Ozzy Osbourne kad se pojavi jer je upravo krenula njegova pjesma Here For You, ali je bila previše spora za ovu noć pa smo prebacili na jednu drugu njegovu da se ne naljuti.

Premalo kvadrata u stanu i previše dragih bendova na hard disku. I kako su se pjesme redale, tako se soba punila. Šta se ovo događa s kompjuterom? Je l' mi to onaj Kizo zakuvao kad je došao i instalirao Vistu? Možda je zbog Božića? Ili je u pitanju Bermet? Ili ipak Božić? Sjetio sam se nekih osoba za koje sam znao da baš sad slave Božić, a onda sam htio provjeriti mašinu i da li iz nje izlaze i dvometraši. Pustio sam That's The Way My Love Is i Billy Corgan se pojavio u sobi, a bila je tu i Ginger. Jaka mašina. Hm. Pomislio sam šta će biti s vinom, nisam ga imao mnogo u stanu, ali su gosti srećom sami počeli donositi piće. Najviše mi se svidjelo vino koje je donio Joe Perry koji je izašao prije nego što je odsvirao solo, a za njim i Steven Tyler s istim vinom, ali iz slabije berbe. Udaralo je kao grom.

Buku je čuo moj komšija i popeo se u moj stan. Iznenadio se kad je vidio sve te značajne njuške. Sad su se gosti već raširili po cijelom stanu. Komšija je stao pored Debbie Harry promatrajući Avril Lavigne i Shirley Manson na drugoj strani sobe, razmišljajući o nastanku svijeta. Vidio sam da nedostaju cure i odmah sam ubacio još neke foldere u winamp da bi božićna noć postala neobično lijepa kao u nekoj nestvarnoj priči. Ne znam kako, ali u polumraku pored božićnog drvca stajao je i Deda Mraz sa poklonima. Zatim sam oprezno i s nestrpljenjem ubacio jednu pjesmu Evanescencea da vidim jesu li čuda stvarno moguća. I, gotik princeza se stvorila pored mene. I to je bilo dovoljno za savršen Božić. Ona je odmah pustila Ramonese i Merry Christmas, okrenula se prema meni, nasmijala se pogledavši me svojim plavim očima, i tada je, dok smo skakali, zapjevala:  

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts...,
 

a Marky se izvlačio iz kompjutera i već je jednom rukom dohvatio flašu. O ostalom ću vam pričati sutra, neću u ovoj posebnoj noći sjediti pored kompjutera...

I da, Merry Christmas, i uključite zvučnike, a ako 28. oktobra niste pomjerili sat 60 minuta unazad, učinite to sada i ta će vam radnja ići kao od šale.

Sretan Božić!

U mraku alokohola 4: Dalmacija

mladiluk | 18 Decembar, 2007 11:22

Napomena: Ovo je nastavak priče "U mraku alkohola 3" i vezan je za prethodne dijelove isto kao "Umri muški 2" za sve ostale filmove Brucea Willisa


Nakon nekoliko mjeseci od uvođenja prohibicije, kafići u gradu postali su prazni kao da nema struje, a ne alkohola. Broj saobraćajnih nezgoda je smanjen. Neki su mislili da je to zbog alkohola. I bili su u pravu. Drugi su pretpostavili da je to zato što su sad taksisti vozili pažljivije jer su znali da ih njihovih nula promila u krvi neće spasiti odgovornosti i pored sulude vožnje i nepoštovanja pravila, kao što je to bilo prije prohibicije. I oni su bili u pravu. Povećao se broj narkomana i broj samoubistava, a smanjio se broj diskonta pića. Gotovo svakodnevno su hapšeni vlasnici kafića i njihovi saradnici koji su krišom prodavali, pa čak i proizvodili alkohol.

Jednog sam dana svratio da pojedem picu pored kafića u koji sam nekad često izlazio. Odjednom se u uskoj ulici stvorilo desetak policajaca sa fantomkama na glavama i sa dugim cijevima u rukama. Izveli su dva brata iz kafića, vlasnike objekta. Stigla je dojava od strane vlasnika jedne od fabrike sokova da ta dva brata proizvode alkohol u podrumu. I ne samo to, mlađi brat je gumenim crijevom i tratirom punio flašice od soka alkoholnim pićem, a za svaku boju je imao određene flašice, zavisno od boje pića i boje soka. Izvukli su ih van s kesama na glavama i ubacili ih u kombinirano vozilo. Međutim, nisam se iznenadio, takve sam scene viđao prethodnih mjeseci. Mog su komšiju uhapsili kad su mu našli Kraševe griote u radnji. Zatvorili su mu dućan na šest mjeseci, a njegova je žena na vrata stavila papir na kojem je flomasterom bilo napisano "Zatvoreno zbog renoviranja".

Išli smo u Temerin svaki vikend. Autobusna linija za Temerin je pojačana, a počela je izgradnja još dvije trake da bi se smanjile gužve, posebno vikendom. Pojačane su i kontrole vozača. Temerin je postao veliko gradilište, ali i centar krijumčarenja alkohola za Novi Sad. Na svakom koraku se mogao kupiti alkohol, ali je bilo i dosta zapaljenih prodavnica malih vlasnika koji su prodavali niskokvalitetni alkohol po nižim cijenama. Povremeno smo išli i radnim danima, kad bi nastupila kriza. Šef prodaje alkoholnih pića u Temerinu postao je do tada anonimni haker Kizo Gadžet. Razvio je mrežu prodaje po Novom Sadu gdje je imao svoje alko-dilere. U posao se uključio i moj prijatelj Božo Vinjak. Noću je preko livada traktorom na kom su bila ugašena svjetla prevozio alkoholna pića. Na rubu grada je zaustavljao vozilo, i pješačio do kanala Dunav - Tisa - Dunav kako bi alkohol čamcima prebacio preko jer je most bilo nemoguće preći. Nekoliko puta su ga hvatali pa je tako jednom 120 litara pelinkovca završilo na dnu kanala prije nego je policija stigla do čamca. Ribe su drugog dana veselije plivale. Bilo je to u doba najrigoroznije kontrole kad je cijena jednog unučića votke na ulici iznosila i do 1200 dinara. Kad je saznao da ga je otkucao Brane kolporter, poslao je djecu iz komšiluka da mu zapale novine i dva susjedna kioska.

A Kizo Gadžet je jačao svakog dana. Nadimak je promijenio u Kizo Etanol. Konkurente je nemilosrdno ubijao. Po gradu se pričalo kako je na nekom sastanku bejzbol palicom razbio glavu jednom saradniku za koga je sumnjao da radi za policiju. Drugoga je zabetonirao u temelje nove fabrike koju je gradio. Svog je budućeg zeta prebio nasred ulice pred prolaznicima kad je saznao da mu je prevario sestru. O tome se u Temerinu danima pričalo. Ipak, niko se nije bunio jer je Temerin počeo ličiti na grad, a sve to zahvaljujući alkoholu i angažovanju Kize Etanola. Čak je i hranio rijetke beskućnike po Temerinu i one brojnije po Novom Sadu. Često je organizovao večere za gradske čelnike, ali i za vrh policije. Sve je češće i lakše prodirao u Novi Sad snabdjevajući najluksuznije klubove i restorane. Imperija Kize Gadžeta se nezaustavljivo širila.

Međutim, u susjedni Bački Jarak doselili su novi stanovnici i povezali se s dijelom policije. Odlučili su da slome konkurenta Kizu i preuzmu sve njegove poslove. Ubacili su svoje ljude među Kizine. Saznali su za Kizinu veliku isporuku rakije od kajsije. Preko svojih ljudi uspjeli su da u rakiju ubace šećer. Kizo nije imao pojma šta se događa. Isporuka je trebalo da ide preko šefa policije, a uz podršku vrha vlasti trebalo je da završi u Novom Sadu. Međutim, u skladište je upala inspekcija koju je predvodio inspektor Mito Jovanović i u uzorcima je pronađen šećer. Čitava isporuka je zapljenjena, a u Kizu se počelo sumnjati. Nakon toga Kizo je počeo tonuti. Ubačeni ljudi su tokom mučenja izazvanog pijenjem MB piva priznali šta se dogodilo. Udavljeni su u jednom buretu. Kizo je odlučio da uđe u rat protiv Bačkojarčana. Poslao je u Bački Jarak svog najodanijeg čovjeka, Đoleta Metanola. Đole Metanol je studirao hemiju sa kćerkom šefa Bačkojarčana i često je učio s njom. Neki su tvrdili da tu ima i više od učenja i da se ne bave samo hemijom. Tokom jedne posjete, Đole je uspio ostaviti lažne flaše loze u kojima je bilo metanola. Narednog dana su se revanširali preko svojih inspektora. Rezultat je bio 1:1.


Tada je Đole dobio poziv druge strane da dođe u jedan restoran kako bi se pregovorima rat okončao. Druga je strana smatrala da rat između dvije strane nikome ne donosi korist. Bačkojarčani su poslali dva svoja predstavnika, dvometraša Velju i omalenog Trbu. Nakon deset minuta razgovora Đole je rekao da mora u WC. Otišao je, popeo se na WC-šolju i otvorio vodokotlić. Umjesto pištolja koji je toga jutra tamo ostavio, našao je cedulju na kojoj je pisalo: "Šta ti misliš da mi nismo gledali Kuma?"


Onako mršav, Đole je u trenu razmislio, a onda se hitro provukao kroz mali prozorčić i potrčao prema Temerinu. U tom trenutku je iz ženskog WC-a začuo kako niski pregovarač Trba doziva visokog Velju:
"Dođi 'vamo, ne mogu dohvatiti pištolj", a to je bio znak da su stvarno gledali Kuma.
Đole je trčeći poslao SMS svojoj curi u kojoj je rekao da je voli i Kizi da mu pripremi stvari jer on bježi u Dalmaciju.

Kizo je već počeo dobijati prijetnje iz Bačkog Jarka koji je sa Temerinom činio jedan megalopolis. Toga dana nije imao kredita da mu odgovori, ali je spremio stvari. Uzeo je čak i zimske čarape i debele džempere jer nije znao koliko će boravak u Dalmaciji trajati. Dočekao je malog Đoleta, stavio šešir na glavu, obukao kaput, pozdravio se sa familijom i  njih su dvojica zatim krenuli prema Gospođincima za Novi Sad odakle su vozom otišli u Dalmaciju odakle je Kizo vukao korjene. Odlučio je da se neko vrijeme povuče dok se strasti ne stišaju.

Kad su stigli na odredište, Kizo Etanol se zaljubio u prelijepu Dalmatinku s kojom se namjeravao i oženiti. Isto tako, i mali Đole Metanol se zaljubio u unuku starig vinogradara kojem je pomagao u poslovima oko vinograda. Nekoliko mjeseci kasnije dobili su vijest da se šef suparničke grupe jednog popodneva udavio u svojoj bašti dok je jeo grejp da bi smršavio...
 

U mraku alkohola 3: Prohibicija

mladiluk | 29 Novembar, 2007 21:43


Između dva ujutro i dva popodne sam prvi put ustao i žmireći otišao do kuhinje da popijem vode. Bilo je lako, znao sam put od sobe do kuhinje napamet, bar dva puta u životu sam prošao tuda. Još uvijek je bilo između dva u noći i dva popodne kad sam i drugi put išao popiti vode. Ne znam šta je, šunku sam zadnji put jeo prije jedanaest godina, nemoguće je da me sad stigla ta žeđ. Možda je onaj feta sir koji sam jeo početkom ljeta. Bila su mu porebna dva godišnja doba da me isuši. Nekad nije loše poslušati iskusnije od sebe. Žuti, moj prijatelj, mi je savjetovao da ponesem flašu vode u sobu u ovakvim situcijama i da je držim pored kreveta. Rekao je da je to trik starih majstora. On je to činio otkako je jedne ljetne noći ustao da pije vode i zaspao u kuhinji čekajući da se čaša napuni hladnom tekućinom. Ujutro ga je mama pronašla pored slavine iz koje je curila voda. Onda je on, šest mjeseci kasnije, slično ponovio i u kadi, ali ga je tada pronašao tata. Postoji i fotografija. Tata mu je zaprijetio da će je pustiti na internet ako ga još jednom uhvati pijanog. I, Žuti je stisnuo na fakultetu, završio ga i iznajmio stan čim se zaposlio. Sad nema opasnosti od spavanja u kuhinji ili kupatilu. Išao sam i treći put, ali sam na raskršću koje se nalazi kad se izađe iz moje sobe i izbije na glavni put skrenuo prema kupatilu. Mokrio sam toliko dugo da sam mokreći zaspao, posrnuo i opalio čelom u vodokotlić. Oprao sam ruke i vratio se u sobu. Usput sam zapeo za stolicu koja se tu nekako zatekla, pao preko nje i srušio praznu flašu "Ždrepčeve krvi" koja je tu stajala. Taj je zvuk probudio mog komšiju koji je nečim dva puta lupio u cijev od radijatora da me tako utiša. Budala. Jedino sam vidio veliku ogrebotinu ispod desnog koljena pa sam se zavukao u krevet nadajući se da je ujutro neće biti. Još uvijek je bilo između dva poslije ponoći i dva popodne, bio sam dovoljno sposoban da to procijenim. Ustvari, sad sam već bio dovoljno sposoban da riješim i neki integral, ali samo tablični. To je bilo mjerilo pijanstva na maturskoj ekskurziji pa se zadržalo i do današnjih dana.

Probudio me osjećaj krivice i straha. Ležeći, napipao sam farmerice na podu, povukao ih prema sebi i u zadnjem džepu provjerio stanje. Dobro je, novčanik je tu. Nisam imao hrabrosti ni potrebe da vidim ima li šta u njemu. Onda sam još malo odspavao. Ustvari, pokušao sam odspavati, ali nije išlo. Nešto mi nije dalo mira. Potražio sam mobilni telefon. Bio je ispod kreveta, tamo sam ga našao nakon dvominutne potrage. Card error, pisalo je na displeju. Ha, valjda je slučajno ispao. Kad je proradio, sa strahom sam drhtavim prstima krenuo da provjerim posljednje aktivnosti prije sna. Srce mi je jako lupalo, a na obrazima sam osjetio neprijatno crvenilo. Poziva s moje strane nije bilo. Dobro je. Poruke nisu slane od 18:43. Odlično. Onda sam se dovukao do kompjutera i provjerio mailove. E, tu je bio jedan noćni. Međutim, njegov sadržaj je bilo teško razumjeti. Izgleda da se slova u mraku teško pogađaju pa R može biti T, H postaje susjedno J, a O je P, logično, baš kao što 3 postaje 4, a 5 je 6. Izgleda da me je nešto vuklo udesno. Sve u svemu, mail je bio lako objašnjiv onome kome je poslan. Ovaj put sam se izvukao. A davno je jedan mudrac iz mog komšiluka rekao da volan, mobilni telefon i tastatura ne idu uz alkohol. Ej, volan! Gdje mi je auto? Sjetio sam se da sam ga ostavio u gradu i da nisam htio voziti, a sjetio sam se epizode iz taksija. To je značilo da je već stigla kazna za neplaćeno parkiranje. Neka, nema veze, moraju i ti ljudi od nečega živjeti. Čime će platiti kampanju za naredne izbore i one plastične krave koje stoje po ulicama? E, da, nasmijao sam se kad sam ih se sjetio; Tihi, prijatelj koji voli rakiju od dunja, a sve to zbog jedne Dunje, jahao je na jednom plastičnom konju te večeri, na početku Zmaj Jovine. Otišao sam do kuhinje da se malo osvježim, ali me nešto boljelo u desnom koljenu. I u lijevom. Dobro je da imam samo dva koljena. I samo u jednom laktu. I na butini je bilo nešto plavo. Otkud sad to? Razmislio sam brzinom koju je omogućavalo trenutno stanje. Za manje od sedam minuta sam se sjetio klizanja. Preskočili smo ogradu na klizalištu, podmitili čuvara sa litrom "Banatskog rizlinga", a onda se klizali na ledu. Najprije nas četvorica, usput smo upoznali nekoga koji je htio naučiti klizati jer ima curu s kojom bi volio na klizanje pa da mu pokažemo da se ne osramoti. Kasnije se broj klizača povećao. Na putu do klizališta smo sreli još dva pijana prijatelja, Debelog i Zokija, koji su slavili tačno šest mjeseci otkako je Debeli diplomirao, a na onda su nam se pridružili još neki. Kad sam se sjetio toga, nadao sam se da te večeri neću nikoga od njih vidjeti u gipsu. Te večeri kad izađem i kad budem pio sok.

Provjerio sam i odjeću, sve je bilo tu, čak i jakna, relativno čista. Stigla je i Tihijeva poruka u kojoj me pitao je l' znam možda gdje je njegova jakna. Kakvo pitanje! Pa nisam vidovit! Onda se javio Žuti i rekao da je kod njega Tihijeva jakna, ali da ne zna gdje je njegova i pitao je kakve su to pepeljare u Tihijevim džepovima. Tihi je zvao opet i rekao je da ima jednu jaknu viška i jednu manjka, a da je upravo provjerio tu jaknu viška i da mu se ne sviđa, da mu ne stoji dobro, da su mu čak i rukavi malo kratki i da mu je jakna nekako knap u ramenima, a da je deset kesica šećera što ih je pronašao u jednom džepu pojeo da se oporavi jer je poznato da šećer ubija alkohol. Farmerice su mi bile malo blatnjave, ne znam kako. Stvarno ne znam. Ostalo je bilo na mjestu. Osjećajući grižu savjesti, uzeo sam načeto vino iz frižidera i prolio ga u WC. To nije bilo dovoljno pa sam i dvije zatvorene i nenačete flaše ispraznio na isto mjesto. Ni to nije bilo dovoljno, blijedo mi je izgledalo obećanje samom sebi da neću piti do sljedeće Zvezdine titule evropskog prvaka kad ću nazdraviti sa pola čaše šampanjca. Otišao sam u radnju i kupio sok i vodu. Nisam se ni osvrnuo na staklene flaše iz kojih su vrebali vino, pivo, štok i ostali moji novi neprijatelji. S prezirom sam prošao pored čokoladnih rum-kokos bombona. Popio sam čitav sok i dva kafetina, a usput sam našao i aspirin pa sam pojeo jedan, a nakon toga još jedan jer mi je bilo žao da ostane sam u kartici. Nisam bio gladan, vjerovatno zato što sam obilato jeo prethodnog dana za ručak. Pojeo sam dvije mandarine da ubiju gorak ukus u ustima. Nisu pomogle. Ni naredne dvije nisu pomogle.

Izašao sam van i otpješačio do centra grada da pokušam pronaći parkiralište na kome sam prethodne večeri ostavio svoj auto. Prijalo mi je to pješačenje, ako se tako može reći. Smetala mi je buka autobusa, jurnjava taksista, promjena boja na semaforima, nervirali su me pješaci... Bojao sam se da ne naiđem na nekoga ko je bio u kafiću te večeri, išli su mi na živce svi ti ljudi koji su lako prespavali noć. Ali ipak, prijalo mi je šetati. Izbjegao sam ulicu u kojoj smo se napili. Zamišljao sam kako me izbacivači iz susjednog kafića čekaju sa letvama jer smo u povratku svratili, pronašli razvodni ormar i isključili struju kad je kafić bio prepun baš u trenutku dok je iz dvadeset zvučnika dopirao iritirajući glas Robbieja Williamsa. Odlučio sam da se vratim kući pješke kad mi je zazvonio telefon. Javio sam se ozbilnjim glasom kao da sam u nekom velikom i ozbiljnom poslu koji zahtjeva veliku koncentraciju:
"Jesi li čitao novine danas?" pitao me Tihi dramatično.
"Ne, zašto?"
"Uveli su prohibiciju!"
"Kakvu prohibiciju, šta ti je, nije ovo Amerika."
"Kupi novine pa se uvjeri sam", rekao je i prekinuo razgovor.

Kupio sam novine i na prvoj strani je pisalo: "Uvedena prohibicija u Novom Sadu!" Onda sam kupio još jedne dnevne novine, toga bar u Srbiji ima, manje je vjerovatno da lažu o istoj stvari, moglo se o toliko toga lagati. "Stop alkoholu!" pisalo je na prvoj strani, a ispod je bila naga slika nekog Lukovića. "Zabrana alkohola", pisalo je u jednima. U svim novinama pisalo je isto, nije u pitanju bila šala. Prodaja i proizvodnja alkohola je zabranjena u Novom Sadu i prigradskim naseljima, a naređeno je i da se istog dana sva alkoholna pića povuku iz prodaje kako bi se spriječilo stvaranje zaliha po domaćinstvima. Proteste su najavili vlasnici kafića, klubova, restorana, prodavnica, advokati i zastupnici osiguravajućih društava, pisalo je uz donji rub stranice.

Uskoro su odluku novosadske vlasti slijedili obližnji gradovi i sela oko njih i prohibicija je uvedena i u Inđiji, Beočinu, Irigu, Vrdniku, Rumi, Žablju, Čelarevu, Bačkoj Palanci, Bačkom Jarku, Bačkom Petrovcu, Bačkom Magliću... Najbliža mjesta u kojima se mogao kupiti rum za oblatne bili su Sremska Mitrovica, Stara Pazova (ali samo od centra grada pa prema Beogradu jer su odbornici u opštinskoj skupštini bili podijeljeni), Zrenjanin, kao i sela u susjednoj Hrvatskoj. Alkohol koji se koristi za dezinfekciju mogao se kupiti samo u apotekama uz specijalan recept i u prisustvu policije. Bili smo očajni. A onda se javio Žuti i nagovijestio rješenje:
"Stari, idemo za vikend u Temerin."
I stvarno, Temerin je bio slobodan grad, ako se to mjesto može nazvati gradom. U njemu se još uvijek moglo kupovati i prodavati ono što nam je trebalo, a vrijedni stanovnici toga naselja su to znali iskoristiti, posebno kad je zabrana alkohola uvedena i u Srbobranu i mjestima oko tog turističkog gradić. Do Temerina je bilo samo 25 km, baš kao i prije uvođenja strogog zakona. Povoljna okolnost je bila i ta što je postojao slobodan koridor prema Bečeju. Međutim, bilo je jasno da će novosadska policija jake snage rasporediti baš tu jer su svi ostali prilazi gradu obezbjeđeni 50 kilometara uokolo.

* * * * *


Narednih dana kafići su postali poluprazni. Jedne sam se večeri vraćao iz kluba u kojem niko nije skakao, niko se nije glasno smijao, konobari su stajali naslonjeni na šank čekajući da gosti nešto naruče, a i muzika je bila tiša nego obično. Svratio sam u prodavnicu koja radi i tokom noći. Na izlazu sam sreo jednog starca tužnog pogleda koji je u rukama nosio dva kvasa. Tridesetogodišnji bradonja je sjedio za kasom i rješavao ukrštenicu, a unutra nije bilo nikoga. Između dva reda polica na kojima su nekad stajala alkoholna pića proletio je onaj grm iz američkih filmova. Ne znam otkud američki grm tu i otkud vjetar u radnji, ali tako je bilo. Uzeo sam jednu litru coca-cole. Stvarno ćemo morati u Temerin u kome su cijene nekretnina naglo skočile...

U mraku alkohola 2: Taksi

mladiluk | 26 Novembar, 2007 16:23

Izabrao sam žuti taksi na stajalištu na kojem sam se nekim čudom našao. Vjerovatno sam teleportovan iz nekog kafića. Budući da automobile nisam znao raspoznavati po markama ni danju, a kamoli noću, morao sam se oslanjati na boje. I to mi je išlo odlično, čak i u mraku, čak i sa 14 decilitara vina u sebi.
"Je l' slobodno?" pitao sam taksistu vrlo sporo trudeći se da budem razgovjetan i da on pomisli da sam te večeri popio 14 decilitara soka od brusnica.
"Da, da, izvoli", rekao mi je.
"Je l' imate dovoljno benzina?" pitao sam gledajući ga ozbiljno.
"Ako idemo do Moskve onda moram svratiti na pumpu, a ako ideš kući, a kuća ti nije u Gelsenkirchenu, onda imam dovoljno."
"Idem onda kući da ne morate svraćati na pumpu. Odustajem od Moskve večeras."

Poslije pola kilometra, na skretanju u Jevrejsku, kad je taksista prebacio u četvrtu i ubrzao, rekao sam mu:
"Gledajte, ja sam večeras popio dvije flaše vina i ništa mi nije. Otporan sam na alkohol. Nikad na meni ne biste rekli da sam toliko popio, je l' da?" mumljao sam sam sebe jedva razumijevajući, ali je to izgleda ipak bilo dovoljno jasno i mom sagovorniku.
"Ne primećuje se ništa", odgovorio je on držeći volan s obe ruke.
"Ali zato vidim da ste vi malo popili, uhvatilo vas je, primijetio sam još na stajalištu, ali nisam htio reći da vas ne kompromitujem pred kolegama. Zato malo usporite, samo oprezno. Ko polako vozi daleko stigne, znate", ponovio sam mu značajno rečenicu koje sam se sjetio nakon 20 godina, a izgovorio je, na pola puta između Zagreba i Kutine, jedan što je vozio plavi tamić i u njemu keramičke pločice. Iznenadio sam se kako sam uspio izgovoriti "kompromitujem" bez greške i bez ponavljanja.
"Ništa ti ne brini."
"I vozite samo pravo, ja ću vam reći kad da skrenete."
"Znam ja gde je ta ulica."
"Nema veze, znam ja gdje je. Reći ću vam kad budete trebali skrenuti, ništa se ne uzrujavajte."
"Ali znam ja, pa juče sam bio dvaput tamo..."
"Kažem vam, ja ću vam reći gdje je, nema razloga da brinete. Nije sramota ne znati, ima mnogo ulica u gradu. Pomoći ću vam. Samo pravo vozite."
"Znam sve ulice u gradu. Pa ja sam taksista već..."
"Kad bude vrijeme da skrenete ja ću vam reći i uputiti vas, reći ću vam 200 metara ranije da se pripremite", prekinuo sam ga, a onda smo šutjeli deset sekundi nakon kojih sam ga pitao: "I, kako ste?"

On se malo nasmijao, ili se meni učinilo da se nasmijao. Da ne bi zaspao za volanom, ja sam održavao konverzaciju.
"Je l' se dogodi nekad da vozite nekog poznatog?"
"Kako misliš poznatog?"
"Pa mislim na nekog poznatijeg od mene i od vas, jer i sami sebe vozite. Evo, na primjer; jeste li nekad vozili Cvetu Majtanović iz Idola?"
"E, nisam ja te sreće. Ali poznajem jednog kolegu koji ju je vozio. Nikad ga nisam video srećnijeg nego tada, dva dana nakon te vožnje. A jedan je vozio jednoga što liči na Srđana Šapera iz Idola, isti on, ali nije nego je Rusin iz Ruskog Krstura. A Cvetu ne, nju je samo jedan kolega vozio i njega više cenimo od ovog što je vozio rusinskog Šapera."
"E, pa vidite, to su lijepe strane vašeg poziva i vaše profesije. Možete da sretnete te velike ličnosti koje mi obični smrtnici viđamo samo na televiziji."
"Da, to je tačno. A ja sam jednom vozio onog voditelja Filipovića..."
"Stvarno? Eto vidite, lijepo je biti taksista u tim trenucima, zar ne?"
"Da, jeste."

Prolazili smo pored benzinske pumpe.
"Vidite, ja ovdje kupujem benzin", rekao sam mu i značajno pokazao prstom prema pumpi koja je svjetlila i ispred koje je stajao pumpadžija i pušio. "Prezirem cigarete, alkohol, gazirane sokove i voćne napolitanke, a ovaj puši. I ako mu padne pepeo na benzin, cijeli grad leti u zrak. Ali baš njega briga za to, baš ga briga, važno da plata ne kasni i da na pumpu dolaze i mlade cure. Ali zato on ima prolaz kod mladih promoterki cigareta, on ima prolaz kod njih..."
"Da, da", rekao je taksista. "A šta, imaju dobar benzin tu?"
"Uffff", odgovorio sam i raširio oči što je trebalo značiti koliko je dobar baš taj benzin. "Dobar i raznovrstan. Imaju i super, koji ja najčešće koristim. Imaju i dizel, bezolovni, blago olovni, olovni, naftu... Čak i regular za kosilice. Dundo mi je rekao da je tu najbolji benzin, a on se razumije u benzin i te stvari jer je išao u mašinsku školu, i to četverogodišnju. Razumije se i u ulja, ali mene ulja ne zanimaju, samo benzin."

Onda sam mu rekao da me usput odveze u jednu prodavnicu koja radi i tokom noći kako bih kupio litru vina da imam za pred spavanje.
"A onda idem u Bastion, to se puni u četiri, a gore se ljudi dobro furaju pa i ja idem tamo. O, kako se oni samo dobro furaju... Znate, to je iz one pjesme Jure Stublića, on je iz Sesvetskog Kraljevca i isto se dobro fura. A moj prijatelj ima šogora koji je Sesvetskog Kraljevca. Šogor je iz Sesvetskog Kraljevca, a taj moj prijatelj nije. On nije, samo šogor, njegov šogor, on je. Moj prijatelj nije ni iz kakvog Kraljevca, ni iz Sesvetskog, a ni iz nekog drugog, ali se isto dobro fura. A taj njegov šogor, e on je iz Kraljevca, i to baš Sesvetskog, baš tog, da. Eeeeh. A sad kući, pa uz vino pogledam jedan film, pa nazad. Je l' imate sat možda? Je l' ima već jedanaest?"
"Jedanaest? Sad ti je, prijatelju, deset do dva."
"Deset do dva? O, kako je svijet mali! A ja sam mislio da nema više od 11. A šta sad, deset do dva - deset do dva. Je l' večeras pomjeraju sat možda?"
"Sat? Hehe...Da nije kod tebe nešto drugo pomereno, a ne sat, prijatelju?"
"Šta, je l' vam ja tako zvučim?" pitao sam, a on se nasmijao upravo kad smo stigli pred prodavnicu. Iz zvučnika se začuo Željko Bebek, a onda sam i ja zapjevao, ali sam stihove započinjao pola sekunde prije Željka pa mi je on bio kao neki eho. Prije nego što sam izašao iz taksija, rekao sam taksisti da me sačeka, a Željku da on malo sad sam pjeva dok se ja ne vratim, pa ćemo onda opet zajedno.

U prodavnici je bila neobična gužva. Kao da je 14 sati, a ne 2. Prošao sam između deterdženata i slatkiša, ne osvrćući se na novine, mimoišao pribor za higijenu i prostor sa mlijekom i mliječnim proizvodima, projurio pored voća i hrane za kućne ljubimce, i našao se u dijelu sa sladoledom i alkoholom. Razmislio sam malo. Zatim sam otišao do police s vinima, izabrao Ždrepčevu krv, uzeo i dva mala pelinkovca, izvinio se sladoledima i lisnatom tijestu, i uputio se prema kasi za kojom je radio visoki tridesetogodišnjak sa bradom. Za dva mala pelinkovca nije trebala ambalaža, a meni nije trebala ni za vino jer se slična situacija ponovila više puta nego što je Džajić odigrao utakmica za reprezentaciju pa su me puštali da kupujem i bez flaše, zbog starih zasluga. Dok sam stajao u redu, gledao sam gdje prodavcu stoji pištolj. Morao ga je imati. Nije mogao raditi u tom dijelu grada cijelu noć sa milionima u kasi bez pištolja. Čini mi se da sam sa desne strane vidio cijev šmajsera.

A ispred mene su stajali razni ljudi. Jedan mladi par sa bocom bijelog vina i zaljubljenim pogledima. Jedan stari bradonja sa četiri litre piva raspoređene u dvije plastične flaše. Onda jedan klinac sa jednom plastičnom flašom piva od jedne litre. Upravo su ušla i neka dvojica sa gajbom piva koju su uz novčanu nadoknadu htjeli zamijeniti za punu. Nakon jedne minute, ispred mene su bili još samo neka nepoznata žena i jedan nepoznati muškarac iza nje. Žena je u metalnoj košarici imala samo dva praška za pecivo. Kad je radnik otkucao, ona je iznenađeno rekla:
"Izvinite, zaboravila sam još nešto", zatim je otišla do dijela za alkoholnim pićima i vratila se sa flašom vinjaka, a onda otišla da zamijesi nešto s tim praškom koji joj je baš sad zatrebao.
A čovjek koji je u dva sata došao da kupi žvake, pružio je 1000 dinara i dok je čekao kusur od 958 dinara, sjetio se da, kad je već tu, može uzeti i jednu vodku, što je i učinio.
"Majstore, nema više Nikšićkog ovdje, majstore!" vikao je uspaničeno jedan gospodin kao da je u tom dijelu izbio požar. Koja gužva u alkoholnom sektoru!

Platio sam svoje piće i izjurio van, a iza mene su ostale poluprazne police s vinima, pivom i žestokim pićima, a ostala je i kolona zbog koje sam pomislio da bi trebali pojačati noćnu smjenu i uvesti još dvije kase. Vratio sam se u auto. Vozaču sam dao dva mala unučića pelinkovca.
"Evo malo pelinkovca za vas, da se osvježite malo. A i naporno je vozati ljude, možete naići i na razne dosadnjakoviće, budale, čak i pijane ljude. Pa da imate da se smirite malo."
"Ma ne, ni slučajno, ma ne..."
"Ma uzmite, vidim da volite. Uzmite. Ajte, ajte, pa naši smo, slobodno..."
On se malo opirao, a onda ipak uzeo. Ostavio me ispred zgrade, ostavio sam mu kusur od 50 dinara, a on se opet nasmijao i rekao:
"Čuvaj se, dečko. I hvala."
Dao mi je još i vizit-karticu svog udruženja, bio je to "Naš taksi", a ja sam iz džepa izvadio karticu "Pan taksija" koju mi je jedan taksista dao dan ranije i dao mu.

Ušao sam u stan i prije jutra ispraznio flašu sa vinom. Ne sjećam se da li sam prije spavanja oprao zube...

«Prethodni   1 2 3 ... 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 ... 41 42 43  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb