Nekad i nije loše kad nestane struje
mladiluk | 06 Jun, 2007 02:19
Zbog kiše, vjetra i grmljavine mi je nestalo struje. Zatečen sam nespreman. Legao sam na krevet, stavio ruke ispod glave, i zagledao se u dva metra udaljeni plafon. Pokušao sam zamisliti te električare koji se sad negdje provlače ulicama kroz tu kišu i idu da poprave kvar da bi meni torrenti opet radili i da mi se ne odmrzne grašak u zamrzivaču. To je bilo lako zamisliti. Ali onda sam pokušao zamisliti boga i nisam imao pojma kako bi on izgledao. Ljudi ga često zamišljaju kao bradatog, dobronamjernog, debeljuškastog i blagog. Isto kao i Deda Mraza, samo drugačije obučenog. Ljudi ga zamišljaju onakvog kakvog ga žele vidjeti. Vjerovatno pogrešno. A ja nisam znao kako bih ga zamislio. Često sam se na njega ljutio. Nekad opravdano, nekad i ne. Nisam znao koja su njegova ovlaštenja gore i koliko je jak, možda je onaj dolje nekad u boljoj formi pa stvari krenu loše, iako se bog borio za suprotno. Možda.
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Generalna |
Sledeći | 
Prethodni |
Komentari (8) | 
Trekbekovi (0)
Komentari
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
dmc | 06/06/2007, 15:30
Svima nama treba jedan dobar unplugged!!! ;)
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
mladiluk | 06/06/2007, 18:07
#Goco, dakle, meni preporučuješ da uzmem četiri majice kad naletim na odgovarajuću? :))
#DMC, nekad stvarno nije loše biti unplugged :)).
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
goca | 06/06/2007, 18:57
pa može , ove sezone muškarci nose bebi boje: roze, svetlo plavo, pastelno ljubičasto. trebaš imati hrabrosti da na balkanu obučeš roze, ali s obzirom da si potpuno otkačen (u pozitvnom smislu, ovde me često pogrešno protumače,pa moram da obrazložim) stajaće ti savršeno!
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
mladiluk | 07/06/2007, 04:24
Goco, onda biram svijetloplavo. Poslušaću te )).
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
goca | 07/06/2007, 10:45
jesi čitao u novinama da je onaj fudbaler đani (što je učestvovao u velikom bratu) izjavio da ima 30 istih roze gaća koje obožava! to je bio odgovor na pitanje zašto se po kući stalno šetao samo u gaćama i to uvek jednim istim, pitam se samo gde kupuje te roze muške gaće
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
zaboravi | 02/07/2007, 23:57
Nestalo je struje i sjetila sam se ovog posta.
O čemu u stvari razmišljam u tišini.
Ushićenje: dođe struja! I taman da napišem nešto, nestalo je ponovo.
Pisala sam na papiru, kao prekucaću kasnije. Pisala, pisala...
odnekud se pojavila neka inspiracija...
i onda komšinka kaže: crk'o trafo.
Pocijepah list:)
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
mandrak72 | 17/06/2009, 00:48
Pitam se kakav je status Jehovinih svjedoka pred sudom. Mohu li se uopšte smatrati nepristranim uz sve one prsluke karirane, 4 košulje i kravate.
Ipak nestanak struje možda uzrokuje odlaganje neke električne stolice.
pozdrav
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Jun 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Re: Nekad i nije loše kad nestane struje
goca | 06/06/2007, 11:36
sviđa mi se ono o četiri košulje, znači ne dve nego četiri, odlično, čak mnogo bolje i od šest, to bi već bilo snobovski