"Tigar" lopta
mladiluk | 20 Mart, 2008 15:11
"Tigar"
lopta. Dok su moji prijatelji dobijali lopte od
roditelja koji rade u Njemačkoj ili od rođaka zaposlenih u istoj
zemlji, nekad i od komšija, a
ponekad i od komšinica, dok
su neki drugi kupovali kožne lopte od Poljaka koji su išli na more, a
oni treći išli u prodavnice sportske opreme po skupe kožne lopte, ja
sam pripadao gumenoj pirotskoj grupi. Ovi ostali su obično čuvali
svoje lopte kao ukras na vitrini, u posebnoj pletenoj mreži za
specijalne lopte, da gosti vide i da druga djeca zavide kako ovi imaju
specijalnu kožnu loptu, neoštećenu. Neki su se s tim loptama igrali
samo po tepihu u
dnevnom boravku. Ja sam svoju Tigar loptu istog dana puštao na
beton.
Postojale su dvije vrste, ona glatka i ona bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren, nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su bile ubitačne. To da sam bio najbolji igrač među vršnjacima i onim starijima, time se neću hvaliti, to se podrazumijeva. Da sam nastavio trenirati ja bih bio drugi Milko Đurovski. Novi Milko Đurovski. Samo, ja ne bih napravio kardinalnu grešku pri izboru kluba i tako upropastio karijeru. Ovo je priča o Tigar lopti za fudbal.
Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtjevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u šortsevima pa noge ostanu potpuno nezaštićene (adidas šortsevi koji na guzici imaju džepić predviđen za maramicu, da se nos ne briše rukom). Nije bilo raspravljanja da li je zid preblizu lopti, obično je bio dalje nego što treba od mjesta prekršaja. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta dok smo igrali nogomet (tako se zvala ta igra) zviznula u glavu.
U finalu škola održanog 27. maja 1990. lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš učitelj ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike. Tigar me spljeskao (ubrzo nakon toga su se pojavili neki puno opasniji tigrovi na sve strane, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice). Đaci su mi se smijali, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nije nikad igrao nogomet, a ni fudbal koji je po svojim pravilima dosta sličan nogometu, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara (između dve vatre), a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz Blica što ponekad piskara kolumne.
Kad te "Tigar" zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak sa nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
"Gdje si bio, nema te tri dana u školi?" pitao bi nastavnik nekoga.
"Ja sam bio prehlađen", odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
"Dobro. A ti?"
"Ja sam pao s duda pa sam povredio ruku."
"Hm, hm. 'Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?"
"Išao sam vaditi krajnike."
"A ti."
"Mene je na fizičkom pogodila lopta u nogu."
"Gumena? Tigar?"
"Da."
"Idi ti kući, odmori, nije to šala", rekao bi razredni starješina.
Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
"Je l' neko tetoviran? Je l' neko imao potres mozga? Je l' imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l' neko ima strah od bajonete uperene u njega? Je l' neko nekad pao s drveta na glavu? Je l' neko pogođen Tigar loptom? Takvi neka se odmah jave."
Ja sam zbog karijere i minutaže uz Tigar loptu bio samo djelomično sposoban.
Najgore je kad se probuše obe Tigar lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, staklo, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju Tigar lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu u onu rupicu da ispustimo malo zraka (ko ne zna šta je zrak neka okrene neki slučajno izabran broj u Hrvatskoj i neka provjeri, ljubazni sagovornici sa druge strane će mu vrlo rado pomoći), ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i sjebao palac. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervu, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko lica i čitave glave, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom svog puta na Mjesec, tako je i nastao taj naziv).
Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostatke. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su naotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego Tigar u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povredi lopta.
1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja Tigar lopte u školu nakon što je direktor zabranio njeno korištenje i đacima savjetovao igranje odbojke, čak i dječacima.
U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u glavu na putu prema rašljama gola.
I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sa upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala Tigru i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje.
Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da pamte djetinjstvo i po tome, između ostalog.
Goooooooool!
Postojale su dvije vrste, ona glatka i ona bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren, nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su bile ubitačne. To da sam bio najbolji igrač među vršnjacima i onim starijima, time se neću hvaliti, to se podrazumijeva. Da sam nastavio trenirati ja bih bio drugi Milko Đurovski. Novi Milko Đurovski. Samo, ja ne bih napravio kardinalnu grešku pri izboru kluba i tako upropastio karijeru. Ovo je priča o Tigar lopti za fudbal.
Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtjevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u šortsevima pa noge ostanu potpuno nezaštićene (adidas šortsevi koji na guzici imaju džepić predviđen za maramicu, da se nos ne briše rukom). Nije bilo raspravljanja da li je zid preblizu lopti, obično je bio dalje nego što treba od mjesta prekršaja. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta dok smo igrali nogomet (tako se zvala ta igra) zviznula u glavu.
U finalu škola održanog 27. maja 1990. lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš učitelj ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike. Tigar me spljeskao (ubrzo nakon toga su se pojavili neki puno opasniji tigrovi na sve strane, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice). Đaci su mi se smijali, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nije nikad igrao nogomet, a ni fudbal koji je po svojim pravilima dosta sličan nogometu, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara (između dve vatre), a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz Blica što ponekad piskara kolumne.
Kad te "Tigar" zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak sa nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
"Gdje si bio, nema te tri dana u školi?" pitao bi nastavnik nekoga.
"Ja sam bio prehlađen", odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
"Dobro. A ti?"
"Ja sam pao s duda pa sam povredio ruku."
"Hm, hm. 'Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?"
"Išao sam vaditi krajnike."
"A ti."
"Mene je na fizičkom pogodila lopta u nogu."
"Gumena? Tigar?"
"Da."
"Idi ti kući, odmori, nije to šala", rekao bi razredni starješina.
Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
"Je l' neko tetoviran? Je l' neko imao potres mozga? Je l' imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l' neko ima strah od bajonete uperene u njega? Je l' neko nekad pao s drveta na glavu? Je l' neko pogođen Tigar loptom? Takvi neka se odmah jave."
Ja sam zbog karijere i minutaže uz Tigar loptu bio samo djelomično sposoban.
Najgore je kad se probuše obe Tigar lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, staklo, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju Tigar lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu u onu rupicu da ispustimo malo zraka (ko ne zna šta je zrak neka okrene neki slučajno izabran broj u Hrvatskoj i neka provjeri, ljubazni sagovornici sa druge strane će mu vrlo rado pomoći), ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i sjebao palac. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervu, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko lica i čitave glave, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom svog puta na Mjesec, tako je i nastao taj naziv).
Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostatke. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su naotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego Tigar u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povredi lopta.
1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja Tigar lopte u školu nakon što je direktor zabranio njeno korištenje i đacima savjetovao igranje odbojke, čak i dječacima.
U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u glavu na putu prema rašljama gola.
I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sa upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala Tigru i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje.
Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da pamte djetinjstvo i po tome, između ostalog.
Goooooooool!
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Vrijeme je za ručak
mladiluk | 19 Mart, 2008 14:51
Možda ste se iznenadili ovome, ali u pitanju je recept, i to
ozbiljan. Pa da, recept. Da vidim koliko će to povećati broj posjeta na
mom blogu, a i da ne ostanete gladni. Odlučio sam da pomognem svima
koji upravo misle o tome šta bi danas mogli jesti, a ničega se ne mogu
sjetiti, kao i onima koji su htjeli kuvati knedle sa šljivama, ali su
se sjetili da su sve šljive koje su zamrznuli prošlo ljeto pojeli
jesenas gledajući utakmice Uefa kupa. Ovo je recept za radni dan jer
nije jako svečan, ali je ukusan kao da je i nedjelja i svetac
istovremeno. Radi se o običnom saftu.
Sigurno vam se dogodilo da ste kuvali saft sa tijestom ili pire krumpirom, ili sa palentom, ili sa onim kruščićima pripremanim na pari. Sigurno ste bar jednom primijetili da je meso skupo ili da vam je dosadilo, ali ste ga ipak kupili bez obzira što vam toga dana nije ostalo za ananas. Možda ste zbog mesa morali odustati od vina, moguće je da niste imali za kladionicu, iako ste imali siguricu ili čak i dojavu od rođaka čiji šogor igra u drugoj austrijskoj ligi. Ili ste opet ostali dužni svom dileru kokaina koji vas je upozorio da je to zadnji put jer je prijateljstvo jedno, a posao drugo. Ipak, uzeli ste meso i pored toga što mesara koji vam ga je prodao smatrate idiotom. Mislili ste da nema safta bez mesa. Sigurno ste uvidjeli i da je meso nekako žilavo. Sigurno ste se, ako ste vjernik, a sigurno jeste, pitali da li je u redu da se svinja kupa u vlastitoj krvi dok umire, uplašena i uz strahovitu bol, samo zato da biste vi jeli meso. Sigurno ste bar jednom, ma šta jednom, bar tri puta, doveli u pitanje ispravnost svega toga i pitali se ima li zamjena za meso u saftu, a da ukus ne bude narušen. E ima, i ukus će biti još bolji. Soja!
Zagrijte vodu do 100 stepeni. Ne morate imati termometar da biste znali kad je temperatura dostigla željeni nivo, a ne morate ni gurati prst u vodu da vidite da li je dovoljno zagrijana. Voda će ključati i na njenoj će se površini pojaviti karakteristični mjehurići slični onima koje ste vidjeli kad ste pripremali čaj od šipka, ili pak onaj od kamilice. Normalno, prije toga uključite štednjak na najjače. Pripremite začine koje volite i koje ste kupili na upravo završenom sajmu začina, a nemojte zaboraviti u vodu odmah dodati mljevenu papriku, crvenu (teško da ćete naći zelenu ili žutu, a ako nađete, samo sipajte). Ako ste narkofil, slobodno u vodu stavite komadiće sasušene marihuane koji vam sigurno stoje u ladici za svaki slučaj, ili za iznenadne i drage goste, da ih počastite (ja marihuanu nikad ne koristim, ali ukusi su različiti). U vruću vodu stavite komadiće soje koje ste kupili kod vašeg omiljenog prodavca. Kupili ste ih zapakovane, a ne one iz vreće koji se prodaju na mjerenje jer tokom noći po njima se jure miševi i slične životinje nastanjene u svakoj prodavnici. Poslije 5 - 10 minuta nabubrene komadiće izvadite.
Dok se soja kuvala, vi ste već pripremili luk. Izrezali ste ga, onda sasjeckali (to je dodatno rezanje, finija obrada luka), i dinstali pazeći da vas blog ne odvuče i da vam luk ne izgori dok vi komentarišete svoje omiljene blogove. Ko ne zna šta znači dinstanje neka pita komšiju ili neka pita malog komšiju koji je sigurno osmi razred i sad ima domaćinstvo, a sigurno ima i peticu iz domaćinstva. Luk dinstajte na malo ulja i vode dok ne požuti. Može i pocrniti pa zato pazite, dodavajte vode, pripremite punu kantu. Ako pocrni jer ste bili zaneseni gledajući novi spot Avril Lavigne na televiziji uživajući u njenom savršenom glasu i svemirskoj produkciji, raspizdite luk i lonac u smeće. Pripremite novi. Ako vam se lonac prevrne jer ste ipak kupili vino, popili čitavu bocu prije kuhanja, a onda i prevrnuli na sebe lonac sa vrućom vodom, ne brinite; pozovite malog susjeda koji ima peticu iz domaćinstva i pitajte ga za pomoć. On pored domaćinstva ima i prvu pomoć, i kao odlikaš pomoći će vam da prevaziđete nezgodu.
Zatim dodajte komadiće soje i vodu u kojoj se soja kuvala u luk. Ili luk u vodu i soju, svejedno je, tu ne važe zakoni hemije. Onda dodajte paradajz, ali ne onaj okrugli plod koji ste sigurno toga dana kupili na pijaci nego sok od istoga koji možete kupiti u svakom boljem dućanu. Zatim dodajte začine koje volite, ako već niste. Nemojte presoliti. Isto tako nemojte da vam se greškom dogodi da umjesto soli dodate šećer, obe namirnice su iste boje i lako i često dolazi do zabune. To ćete probati tako što ćete malo nanijeti na dlan, a dlan polizati, a onda oprati ruke u dvije vode, oba puta sapunom. Ako ste već dodali šećer, ručak neće biti ukusan. Možda i hoće ako baš volite šećer. Ipak, mislim da neće. Kuvajte na umjerenoj vatri i povremeno miješajte (umjereno je 6-7 za one kojima je štednjak do 9, i na 2 za one koji imaju starije tipove štednjaka i koji umjesto torrenta još uvijek koriste Lime Wire i Soulseek). Povremeno provjerite je li Avril Lavigne na nekom drugom kanalu. Kad se sve zgusne, dodajte i malo brašna. Ipak, bolje je izbjegavati brašno i pustiti da voda sama ispari i saft se tako zgusne. Možete staviti sve začine koje nađete u kuhinji, ali umjereno. Bolje je kad ima više soje nego začina. I onda poslužite uz tijesto, pire, palentu... Rekao bih da uz to ide bijelo vino. Voda ide sigurno. I svježe povrće. Može i povrće iz zimnice, krastavci, na primjer, a osobito odgovara zelena salata koju ste prije toga oprali u jedanaest voda, bez sapuna, a puževe koje ste našli između listova ste odnijeli u prirodu i zbrinuli ih. Preporučujem matovilac koji ćete lako naći kod svog dobavljača salate koga ste upoznali na prošlogodišnjem festivalu salate. Dobro je staviti nešto ljuto u saft. Možda imate biber za koji ste se godinama pitali za šta uopće služi pa je sad pravo vrijeme da ga iskoristite. Dok se ovo kuvalo vi ste sigurno skuvali i tijesto. Način na koji se tijesto kuva pronašli ste u priručniku za kuvanje koji postoji u svakom našem domaćinstvu, a i u svim domaćinstvima u regionu. U istom priručniku ćete naći i uputstvo za pire, palentu ili nešto slično. Kad ovo probate, saft sa mesom više nikad nećete poželjeti. Čuo sam juče na HRT-u kako ozbiljan glas na televiziji kaže: "Žuja je zakon". Ja kažem: "Soja je zakon!" Prijatno.
Sigurno vam se dogodilo da ste kuvali saft sa tijestom ili pire krumpirom, ili sa palentom, ili sa onim kruščićima pripremanim na pari. Sigurno ste bar jednom primijetili da je meso skupo ili da vam je dosadilo, ali ste ga ipak kupili bez obzira što vam toga dana nije ostalo za ananas. Možda ste zbog mesa morali odustati od vina, moguće je da niste imali za kladionicu, iako ste imali siguricu ili čak i dojavu od rođaka čiji šogor igra u drugoj austrijskoj ligi. Ili ste opet ostali dužni svom dileru kokaina koji vas je upozorio da je to zadnji put jer je prijateljstvo jedno, a posao drugo. Ipak, uzeli ste meso i pored toga što mesara koji vam ga je prodao smatrate idiotom. Mislili ste da nema safta bez mesa. Sigurno ste uvidjeli i da je meso nekako žilavo. Sigurno ste se, ako ste vjernik, a sigurno jeste, pitali da li je u redu da se svinja kupa u vlastitoj krvi dok umire, uplašena i uz strahovitu bol, samo zato da biste vi jeli meso. Sigurno ste bar jednom, ma šta jednom, bar tri puta, doveli u pitanje ispravnost svega toga i pitali se ima li zamjena za meso u saftu, a da ukus ne bude narušen. E ima, i ukus će biti još bolji. Soja!
Zagrijte vodu do 100 stepeni. Ne morate imati termometar da biste znali kad je temperatura dostigla željeni nivo, a ne morate ni gurati prst u vodu da vidite da li je dovoljno zagrijana. Voda će ključati i na njenoj će se površini pojaviti karakteristični mjehurići slični onima koje ste vidjeli kad ste pripremali čaj od šipka, ili pak onaj od kamilice. Normalno, prije toga uključite štednjak na najjače. Pripremite začine koje volite i koje ste kupili na upravo završenom sajmu začina, a nemojte zaboraviti u vodu odmah dodati mljevenu papriku, crvenu (teško da ćete naći zelenu ili žutu, a ako nađete, samo sipajte). Ako ste narkofil, slobodno u vodu stavite komadiće sasušene marihuane koji vam sigurno stoje u ladici za svaki slučaj, ili za iznenadne i drage goste, da ih počastite (ja marihuanu nikad ne koristim, ali ukusi su različiti). U vruću vodu stavite komadiće soje koje ste kupili kod vašeg omiljenog prodavca. Kupili ste ih zapakovane, a ne one iz vreće koji se prodaju na mjerenje jer tokom noći po njima se jure miševi i slične životinje nastanjene u svakoj prodavnici. Poslije 5 - 10 minuta nabubrene komadiće izvadite.
Dok se soja kuvala, vi ste već pripremili luk. Izrezali ste ga, onda sasjeckali (to je dodatno rezanje, finija obrada luka), i dinstali pazeći da vas blog ne odvuče i da vam luk ne izgori dok vi komentarišete svoje omiljene blogove. Ko ne zna šta znači dinstanje neka pita komšiju ili neka pita malog komšiju koji je sigurno osmi razred i sad ima domaćinstvo, a sigurno ima i peticu iz domaćinstva. Luk dinstajte na malo ulja i vode dok ne požuti. Može i pocrniti pa zato pazite, dodavajte vode, pripremite punu kantu. Ako pocrni jer ste bili zaneseni gledajući novi spot Avril Lavigne na televiziji uživajući u njenom savršenom glasu i svemirskoj produkciji, raspizdite luk i lonac u smeće. Pripremite novi. Ako vam se lonac prevrne jer ste ipak kupili vino, popili čitavu bocu prije kuhanja, a onda i prevrnuli na sebe lonac sa vrućom vodom, ne brinite; pozovite malog susjeda koji ima peticu iz domaćinstva i pitajte ga za pomoć. On pored domaćinstva ima i prvu pomoć, i kao odlikaš pomoći će vam da prevaziđete nezgodu.
Zatim dodajte komadiće soje i vodu u kojoj se soja kuvala u luk. Ili luk u vodu i soju, svejedno je, tu ne važe zakoni hemije. Onda dodajte paradajz, ali ne onaj okrugli plod koji ste sigurno toga dana kupili na pijaci nego sok od istoga koji možete kupiti u svakom boljem dućanu. Zatim dodajte začine koje volite, ako već niste. Nemojte presoliti. Isto tako nemojte da vam se greškom dogodi da umjesto soli dodate šećer, obe namirnice su iste boje i lako i često dolazi do zabune. To ćete probati tako što ćete malo nanijeti na dlan, a dlan polizati, a onda oprati ruke u dvije vode, oba puta sapunom. Ako ste već dodali šećer, ručak neće biti ukusan. Možda i hoće ako baš volite šećer. Ipak, mislim da neće. Kuvajte na umjerenoj vatri i povremeno miješajte (umjereno je 6-7 za one kojima je štednjak do 9, i na 2 za one koji imaju starije tipove štednjaka i koji umjesto torrenta još uvijek koriste Lime Wire i Soulseek). Povremeno provjerite je li Avril Lavigne na nekom drugom kanalu. Kad se sve zgusne, dodajte i malo brašna. Ipak, bolje je izbjegavati brašno i pustiti da voda sama ispari i saft se tako zgusne. Možete staviti sve začine koje nađete u kuhinji, ali umjereno. Bolje je kad ima više soje nego začina. I onda poslužite uz tijesto, pire, palentu... Rekao bih da uz to ide bijelo vino. Voda ide sigurno. I svježe povrće. Može i povrće iz zimnice, krastavci, na primjer, a osobito odgovara zelena salata koju ste prije toga oprali u jedanaest voda, bez sapuna, a puževe koje ste našli između listova ste odnijeli u prirodu i zbrinuli ih. Preporučujem matovilac koji ćete lako naći kod svog dobavljača salate koga ste upoznali na prošlogodišnjem festivalu salate. Dobro je staviti nešto ljuto u saft. Možda imate biber za koji ste se godinama pitali za šta uopće služi pa je sad pravo vrijeme da ga iskoristite. Dok se ovo kuvalo vi ste sigurno skuvali i tijesto. Način na koji se tijesto kuva pronašli ste u priručniku za kuvanje koji postoji u svakom našem domaćinstvu, a i u svim domaćinstvima u regionu. U istom priručniku ćete naći i uputstvo za pire, palentu ili nešto slično. Kad ovo probate, saft sa mesom više nikad nećete poželjeti. Čuo sam juče na HRT-u kako ozbiljan glas na televiziji kaže: "Žuja je zakon". Ja kažem: "Soja je zakon!" Prijatno.
Generalna |
Permalink |
Komentari (10) |
Trekbekovi (0)
Noć sova
mladiluk | 17 Mart, 2008 13:33
Dosadni ljudi su prolazili Ulicom Laze Telečkog. Ništa čudno za
ljude, to je jedna od češćih osobina ljudi. Ja sam sjedio ispred kafića
Kućerak, pio gemišt, gledao kad će proći neka cura koja će mi privući
pažnju i razmišljao sam o topljenju leda na polovima. A nisam bio sam.
Jura, Šiljo, Bobi, dva mala Bobija, Zeko, Marija, Sanja, Klobuk,
Sandra, Bojana, Nataša... Skupili smo se slučajno. Najprije sam došao
sam, ubrzo je stigao Jura, a tokom večeri i ostali. Pili smo gem, skoro
svi, cure nisu, ipak je to muško piće, a cure s kojima provodimo
vrijeme su ženstvene i piju pića u skladu s tim.
Kad je šef "Kućerka" otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkog rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim, iako sam ja pomislio da možda je. Uozbiljio sam se i pažljivo namjestio šake ispred usta za pet sekundi. Bar sam mislio da sam ih namjestio. Huknuo sam bez veze, kao nekakav polupijani blesan koji je odlučio da na trenutak izgleda mudro. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala. Kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj kojeg je lako nasmijati. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočare i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je, neuspješno se pokušavajući potpuno uozbiljiti, spojio šake i prinio ih ustima. Bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom. Napravio je neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, duboko i sporo udahnuo i puhnuo lagano u šake. Jebemti! Dobro se čulo. Odmah sam to pripisao njegovom članstvu u Savezu izviđača. Izviđači uče takve korisne stvari, tako se snalaze ako se izgube u šumi ili ako im je dosadno pa se žele družiti sa sovama ili sa drugim izviđačima koji su se ulogorili u drugom dijelu šume. Ili kad im nije do pjesme jer ih boli grlo, a još nisu prošli kurs na kome se uči kako mahovina i bokvica vrlo efikasno liječe bolesno grlo. Tada oni huču.
Zatim je mali Bobi malo odmaknuo šake, ponovo ih prinio ustima i puhnuo. U međuvremenu je malo mrdnuo ušima, otpio gutljaj gemišta, opet mrdnuo ušima i oslušnuo šta se događa. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočare na nos i spremio maramicu u desni džep hlača. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo taj huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Dolazio je iz pravca parkirališta na Trifkovićevom trgu. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao, iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. A i skupljao sam s velikim uspjehom sličice "Životinjsko carstvo" već četvrtinu stoljeća i znao sam prepoznati sovu i razlikovati je od češljugara, noja, ćubastog kakadua, kivikalca novozelandskog, ali i od mnogo sličnijeg škanjca mišara ili bjeloglavog supa. Božo je naručio gemišt a mali Bobiji su u isti glas skladno počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile još četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom i čudno nas gledajući raširenim očima i zađuđenim pogledima prolazili pored nas, pored ljudi-sova, kao da nikad nisu vidjeli ljude koji piju gemišt.
A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbiljnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočare i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočarama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignoriranjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zavitlavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura, koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini, udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi. Pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se neprekidno udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo pored Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid, a Bojana ima velike oči. Onda sovi to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala poluprazan vrč sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagirale i počele kljucati prolivenu žućkastu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi. Sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, na žlijebu, na krovu, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale.
Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kandžama uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je uz razdragan osmijeh mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu mašući svojom kapom sa šiltom u desnoj ruci dok je veliki Bobi glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su u nepoznato.
Kad je šef "Kućerka" otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkog rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim, iako sam ja pomislio da možda je. Uozbiljio sam se i pažljivo namjestio šake ispred usta za pet sekundi. Bar sam mislio da sam ih namjestio. Huknuo sam bez veze, kao nekakav polupijani blesan koji je odlučio da na trenutak izgleda mudro. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala. Kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj kojeg je lako nasmijati. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočare i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je, neuspješno se pokušavajući potpuno uozbiljiti, spojio šake i prinio ih ustima. Bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom. Napravio je neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, duboko i sporo udahnuo i puhnuo lagano u šake. Jebemti! Dobro se čulo. Odmah sam to pripisao njegovom članstvu u Savezu izviđača. Izviđači uče takve korisne stvari, tako se snalaze ako se izgube u šumi ili ako im je dosadno pa se žele družiti sa sovama ili sa drugim izviđačima koji su se ulogorili u drugom dijelu šume. Ili kad im nije do pjesme jer ih boli grlo, a još nisu prošli kurs na kome se uči kako mahovina i bokvica vrlo efikasno liječe bolesno grlo. Tada oni huču.
Zatim je mali Bobi malo odmaknuo šake, ponovo ih prinio ustima i puhnuo. U međuvremenu je malo mrdnuo ušima, otpio gutljaj gemišta, opet mrdnuo ušima i oslušnuo šta se događa. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočare na nos i spremio maramicu u desni džep hlača. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo taj huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Dolazio je iz pravca parkirališta na Trifkovićevom trgu. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao, iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. A i skupljao sam s velikim uspjehom sličice "Životinjsko carstvo" već četvrtinu stoljeća i znao sam prepoznati sovu i razlikovati je od češljugara, noja, ćubastog kakadua, kivikalca novozelandskog, ali i od mnogo sličnijeg škanjca mišara ili bjeloglavog supa. Božo je naručio gemišt a mali Bobiji su u isti glas skladno počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile još četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom i čudno nas gledajući raširenim očima i zađuđenim pogledima prolazili pored nas, pored ljudi-sova, kao da nikad nisu vidjeli ljude koji piju gemišt.
A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbiljnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočare i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočarama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignoriranjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zavitlavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura, koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini, udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi. Pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se neprekidno udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo pored Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid, a Bojana ima velike oči. Onda sovi to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala poluprazan vrč sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagirale i počele kljucati prolivenu žućkastu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi. Sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, na žlijebu, na krovu, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale.
Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kandžama uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je uz razdragan osmijeh mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu mašući svojom kapom sa šiltom u desnoj ruci dok je veliki Bobi glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su u nepoznato.
* * * * *
To se dogodilo sredinom
jula. Od tada nitko nije vidio malog Bobija, nitko od ljudi. Očekivali
smo da će ga sove vratiti, ali one to nisu učinile. Od tog događaja je
prošlo pet mjeseci. A onda se dogodilo nešto čudno. Nešto što nisam
očekivao, nešto što se ne događa svaki dan. Naime, stigao sam kući oko
podne, izuo se i izuven oprao ruke. Oprao sam ih još jednom. Ušao sam u
sobu i vidio neku neobično kartonsku pošiljku na mom stolu. Ubrzo sam
shvatio da mi je poštar donio DVD koji sam preko Amazona naručio prije
samo pet dana. Bilo je to zaista neobično. Dok sam od sreće skakao po
sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Bobi.
"Stari, sove su danas vratile buraza. Ostavile su ga na terasi.
Deblji je nego ikad, sad nema 70 nego 90 kilograma. Četiri sove su ga
morale nositi, a sjećaš se da su samo dvije bile dovoljne da ga odnesu.
I više ne nosi naočare, sad vidi kao sova, čita registracije sa
sedamdeset metara udaljenosti kao od šale. Čak i one prljave i
prašnjave"
"'Ajmo večeras opet u Kućerak!", predložio sam.
"'Ajmo", odmah je prihvatio Bobi.
"'Ajmo večeras opet u Kućerak!", predložio sam.
"'Ajmo", odmah je prihvatio Bobi.
Prekinuo sam vezu. Već sljedećeg trenutka je iznenada nestalo
struje pa sam se našao u mraku i tišini svoje sobe. Nisam se stigao ni
snaći, ni razmisliti kuda da krenem, a odnekud se jasno i prodorno čulo:
"Hu-huu! Hu-huu!"
"Hu-huu! Hu-huu!"
Generalna |
Permalink |
Komentari (15) |
Trekbekovi (0)
Povećaj joj platu
mladiluk | 14 Mart, 2008 17:26
Moj prijatelj kojeg ja zovem Boro, iako se tako ne zove i ima
lice koje više liči na lice nekog Ilije nego na lice jednog Bore, a ne
zove se čak ni Ilija, vlasnik je jedne prodavnice u kojoj možete kupiti
sve za jelo, piće, ličnu higijenu i higijenu vašeg posuđa. Možete
kupiti čak i dnevne novine ako se trujete onim šta napišu priglupi
ljudi koji nisu našli bolji posao. Zato ja pišem na blogu, a ne u
novinama. I, taj Boro koji ima lice jednog izistinskog Ilije, a i
češlja se unazad, baš kao da mu je ime Ilija, namjesti kamere u radnju
da snima lopove i lijepe cure. Ali namjestio je on i muziku i jake
zvučnike jer Boro voli luksuz.
I tako on jednog dana pusti Ramonese, a šta bi drugo. Kad, krene tamo Here Today, Gone Tomorrow. I stoji Boro koji ima lice nalik nekom Iliji pored mlade sisate prodavačice nasmijanog lica koja se zove Jelena i vrlo dobro je plaćena za posao koji obavlja i uz to ima lice neke Sonje i sise kao da se zove Nada. I slušaju oni pjesmu dok čekaju kupce, a veli njemu Jelena sa licem neke Sonje i sisama kao što bi imala da se zove, na primjer, Nada:
"Baš mi prija boja njegovog glasa. Ima lijepu boju glasa", misleći na Joeya Ramonea, našeg duhovnog vođu kojem to ime i prezime baš odgovaraju, zato što ih je sam izabrao.
I dođe te večeri Boro koji ima lice kao neki Ilija, jer tako izgledaju Ilije, baš kao taj Boro moj prijatelj, kod mene i ispriča mi to i ja mu kažem:
"Boro, povećaj joj platu."
I tako on jednog dana pusti Ramonese, a šta bi drugo. Kad, krene tamo Here Today, Gone Tomorrow. I stoji Boro koji ima lice nalik nekom Iliji pored mlade sisate prodavačice nasmijanog lica koja se zove Jelena i vrlo dobro je plaćena za posao koji obavlja i uz to ima lice neke Sonje i sise kao da se zove Nada. I slušaju oni pjesmu dok čekaju kupce, a veli njemu Jelena sa licem neke Sonje i sisama kao što bi imala da se zove, na primjer, Nada:
"Baš mi prija boja njegovog glasa. Ima lijepu boju glasa", misleći na Joeya Ramonea, našeg duhovnog vođu kojem to ime i prezime baš odgovaraju, zato što ih je sam izabrao.
I dođe te večeri Boro koji ima lice kao neki Ilija, jer tako izgledaju Ilije, baš kao taj Boro moj prijatelj, kod mene i ispriča mi to i ja mu kažem:
"Boro, povećaj joj platu."
Generalna |
Permalink |
Komentari (9) |
Trekbekovi (0)
Jabuke
mladiluk | 13 Mart, 2008 17:11
Branko ide često na pijacu jer voli jabuke. Međutim, na velikoj pijaci
on ne pravi razliku između jabuka. Njemu je svejedno da li je kupio
slatke ili kisele, gorke, zrele, nezrele, zelene, žute, crvljive,
trule, one sitne koje služe za pravljenje rakije, a ne za jelo,
prskane, neprskane, gumene, plastične ili one organskog porijekla. Branko
voli lijepe, ukusne i sočne jabuke, ali zbog njihove cijene i zbog
potrebe da na pijaci provede više vremena on ih nikada ne kupi. Hvali
se Branko povremeno kako na njegovom stolu u malom stanu u kojem živi
često ima jabuka. Ima on i malu šupu u kojoj čuva uspomene na jabuke
što ih je u svom trošnom autu tamo dovozio za zimu, prazne gajbe i
poneki suvi list.
Kad Branko ide po jabuke obično mu društvo pravi Zdeslav. Zdeslav se ne razumije u jabuke, a ni u ostalo voće. Njega voće ne zanima, njega zanimaju oni što voće prodaju, prodavci ranoranioci koji stoje pored svojih Tam kamiončića i čekaju kupce. A Zdeslavova ostava je puna kompota jer jabuke koje on donosi i nisu za drugo nego da se šećerom pokušaju dovesti u jestivo stanje.
Bruno ima problem s bojama. I on voli jabuke, ali prvenstveno da bi se prijateljima pohvalio kako ih svakodnevno jede jer Bruno često govori: "Svako jutro jedna jabuka i ne treba ti doktor". Kad ih jede, Bruno ih samo obriše o rukav i zagrize. Dugo se ponosio kako je jeo sočne jonagold jabuke po koje je išao negdje u Slavoniju, ali je mnogo vremena kasnije rekao da se šalio i da od tih jabuka nije bilo ništa. Bruno stvarno ima ozbiljan problema s bojama i kad sam bira jabuke obavezno uzme one suve, stare, sitne, masne, pjegave... Na pijaci uzme one koje su najjeftinije i one koje su najbliže ulazu na pijacu. Tako Bruno često jede one koje su pale na zemlju sa tezge, one koje su udarene, one koji su drugi ostavili, one po kojima su muve ostavile trag, a ne smeta mu ni kad kupi onu što je već prodavac za štandom u naletu gladi davno zagrizao i tako ostavio. Pokušao je nekad davno da se površno bavi uzgojem jabuka, posadio je jednu iza kuće, a posadio je još nekoliko kasnije. Međutim, sve je ostalo na pokušaju. Nije se trudio, a nije ni znao kako da ih uzgaja pa su rupe bile ili preplitke ili previše duboke, a nepažnjom ih je znao i oštetiti lopatom pri zakopavanju, a onda se tokom noći, kad se vrati iz kafane, pijan dizao iz kreveta i vikao na njih. Kasnije bi često govorio da su najbolji plodovi oni koji se kupe i da ga ne zanimaju sasušena stabalca u dvorištu jer trgovci i jabuke postoje zbog kupaca. "Bog je postavio kupca iznad jabuka", govorio je iako u boga nije vjerovao. Sa druge strane, njegovi prijatelji su znali da on već dugo vremena unazad noću kad to niko ne zna ide po tuđim voćnjacima, bez pitanja i bez dozvole. Najčešće izabere, ne znam kako, najbolje drvo u voćnjaku, nekako slučajno uspije nabasati na njega u mraku. I tako Bruno ide i pokušava dohvatiti plodove sa visokih grana, ali mu ne polazi za rukom. Onda Bruno iz nepoznatog i nerazumnog razloga stane ispod drveta i zapiša stablo, pa onda drugo i krene do narednog voćnjaka da ponovi isto mašući granom koju je otkinuo bez razloga.
Vlado ne priča o voću. Teško je reći da li zato što se u voće ne razumije ili zato što se srami pričati o jabukama, a možda ga više zanimaju kruške. Nekad, kad popije pet-šest čašica jabukovače, Vlado površno govori o tome kako jabuke služe samo za rakiju i da im ne treba posvećivati pažnju, a posebno naglašava da ih ne treba saditi. Onda promijeni priču i tvrdi kako je najbolje imati svoje jabuke i da su te najukusnije. U sljedećem trenu Vlado ukoči lice, zašuti i povuče se kao da ništa nije rekao pa ulije još jednu rakiju i srkne u jednom gutljaju.
Goran jabukama posvećuje najviše pažnje. On čita o njima, on piše o njima, mnogo priča o njima, bar kad je riječ o njihovom izgledu, razumije se u sorte, zna prepoznati one najukusnije. On baš voli jabuke, ali je isto tako i izbirljiv. Na pijaci ih ne voli kupovati. Goran ima posađene jabuke. Jedna nikako da rodi, iako ju je davno zasadio, a to je izvanredna jabuka od koje je puno očekivao. Zahtjevna sorta. On ide do svog stabla i zalijeva ga kad je suvo, obrezuje grane u proljeće, kosi travu ispod njega i divi se stablu, a posebno krošnji kad god mu se ukaže prilika. Posadio je kasnije još jednu jabuku stranog porijekla kad je vidio u jednom trenutku da od domaćih možda neće biti ništa. A ako ta bude davala plodove, oni će biti vrijedniji nego da na nekom drvetu rode zlatne jabuke. Već je Goran vidio kako ta jabuka cvjeta. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, bar kad je o voćarstvu riječ. Oko toga se nisu složili njegovi prijatelji, onaj površni i onaj daltonist. Površni je rekao da ništa od uroda neće biti i savjetovao Goranu da zaboravi na uspjeh jer ako se površni u išta razumije onda su to jabuke. To je obrazložio time da zemlja nije pogodna za jabuke, pričao je kako Goran ne zna ništa o jabukama, da će udariti mraz na voćke ili da će, ako nešto i bude i biljke izdrže jedno vrijeme, led završiti posao i spriječiti Goranovu sreću. Goran je to pripisao njegovoj zlobi i niskom obrazovanju i ne osvrćući se nastavio radove u voćnjaku. Zvali su ga Branko i Bruno da ide s njima na pijacu. Sjedili su i pričali o brašnastim jabukama te nagađali čija je pritka veća, čiji je štap duži i ko lakše može mlatiti po jabukama lomeći grane. Goran je slušao i šutio gadeći se takvih tema, a onda bez dvoumljenja hitro odbio kad su mu oni rekli da će imati jabuke kao što su i njihove. Sledio se. Njihove su jabuke imale i dlačice kao breskve. To za jabuke nije uobičajeno. Iza leđa su mu se smijali jer Goran želi uzgojiti svoje jabuke, oni su smatrali bez uspjeha. Rekli su da će u svojim prastarim polovnim vozilima koja su udarena, izgrebana i pokvarena doći po njega i da će on sjesti na sjedalo koje je primilo putnika i putnica kao neki dobro uhodani taksi, ali je Goran odbio. I nije mu smetalo šta oni misle jer je znao da ispravno postupa i da oni o jabukama gotovo ništa ne znaju.
Željko ima jednu jabuku. Nije to neka posebna sorta. Svakog ljeta on leži u hladu ispod nje. A kad dođe jesen Željko se redovno osladi. Željko zna ko jabuke najbolje pozna, ko najbolje procjenjuje njihov izgled i ukus, ali uživa u svom voćnjaku više nego Branko, Zdeslav, Bruno, Vlado i Goran zajedno.
Kad bude seminar poznavalaca jabuka, samo će Goran dobiti poziv, one se razumije u sorte. A ako i ne dobije neće ga to pokolebati. Jer, ko zna ko određuje ko će učestvovati. Možda neki daltonist bez čula dodira, njuha, ukusa i vida. Izbirljivi Goran voli jabuke, čak i kada ih samo gleda.
Kad Branko ide po jabuke obično mu društvo pravi Zdeslav. Zdeslav se ne razumije u jabuke, a ni u ostalo voće. Njega voće ne zanima, njega zanimaju oni što voće prodaju, prodavci ranoranioci koji stoje pored svojih Tam kamiončića i čekaju kupce. A Zdeslavova ostava je puna kompota jer jabuke koje on donosi i nisu za drugo nego da se šećerom pokušaju dovesti u jestivo stanje.
Bruno ima problem s bojama. I on voli jabuke, ali prvenstveno da bi se prijateljima pohvalio kako ih svakodnevno jede jer Bruno često govori: "Svako jutro jedna jabuka i ne treba ti doktor". Kad ih jede, Bruno ih samo obriše o rukav i zagrize. Dugo se ponosio kako je jeo sočne jonagold jabuke po koje je išao negdje u Slavoniju, ali je mnogo vremena kasnije rekao da se šalio i da od tih jabuka nije bilo ništa. Bruno stvarno ima ozbiljan problema s bojama i kad sam bira jabuke obavezno uzme one suve, stare, sitne, masne, pjegave... Na pijaci uzme one koje su najjeftinije i one koje su najbliže ulazu na pijacu. Tako Bruno često jede one koje su pale na zemlju sa tezge, one koje su udarene, one koji su drugi ostavili, one po kojima su muve ostavile trag, a ne smeta mu ni kad kupi onu što je već prodavac za štandom u naletu gladi davno zagrizao i tako ostavio. Pokušao je nekad davno da se površno bavi uzgojem jabuka, posadio je jednu iza kuće, a posadio je još nekoliko kasnije. Međutim, sve je ostalo na pokušaju. Nije se trudio, a nije ni znao kako da ih uzgaja pa su rupe bile ili preplitke ili previše duboke, a nepažnjom ih je znao i oštetiti lopatom pri zakopavanju, a onda se tokom noći, kad se vrati iz kafane, pijan dizao iz kreveta i vikao na njih. Kasnije bi često govorio da su najbolji plodovi oni koji se kupe i da ga ne zanimaju sasušena stabalca u dvorištu jer trgovci i jabuke postoje zbog kupaca. "Bog je postavio kupca iznad jabuka", govorio je iako u boga nije vjerovao. Sa druge strane, njegovi prijatelji su znali da on već dugo vremena unazad noću kad to niko ne zna ide po tuđim voćnjacima, bez pitanja i bez dozvole. Najčešće izabere, ne znam kako, najbolje drvo u voćnjaku, nekako slučajno uspije nabasati na njega u mraku. I tako Bruno ide i pokušava dohvatiti plodove sa visokih grana, ali mu ne polazi za rukom. Onda Bruno iz nepoznatog i nerazumnog razloga stane ispod drveta i zapiša stablo, pa onda drugo i krene do narednog voćnjaka da ponovi isto mašući granom koju je otkinuo bez razloga.
Vlado ne priča o voću. Teško je reći da li zato što se u voće ne razumije ili zato što se srami pričati o jabukama, a možda ga više zanimaju kruške. Nekad, kad popije pet-šest čašica jabukovače, Vlado površno govori o tome kako jabuke služe samo za rakiju i da im ne treba posvećivati pažnju, a posebno naglašava da ih ne treba saditi. Onda promijeni priču i tvrdi kako je najbolje imati svoje jabuke i da su te najukusnije. U sljedećem trenu Vlado ukoči lice, zašuti i povuče se kao da ništa nije rekao pa ulije još jednu rakiju i srkne u jednom gutljaju.
Goran jabukama posvećuje najviše pažnje. On čita o njima, on piše o njima, mnogo priča o njima, bar kad je riječ o njihovom izgledu, razumije se u sorte, zna prepoznati one najukusnije. On baš voli jabuke, ali je isto tako i izbirljiv. Na pijaci ih ne voli kupovati. Goran ima posađene jabuke. Jedna nikako da rodi, iako ju je davno zasadio, a to je izvanredna jabuka od koje je puno očekivao. Zahtjevna sorta. On ide do svog stabla i zalijeva ga kad je suvo, obrezuje grane u proljeće, kosi travu ispod njega i divi se stablu, a posebno krošnji kad god mu se ukaže prilika. Posadio je kasnije još jednu jabuku stranog porijekla kad je vidio u jednom trenutku da od domaćih možda neće biti ništa. A ako ta bude davala plodove, oni će biti vrijedniji nego da na nekom drvetu rode zlatne jabuke. Već je Goran vidio kako ta jabuka cvjeta. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, bar kad je o voćarstvu riječ. Oko toga se nisu složili njegovi prijatelji, onaj površni i onaj daltonist. Površni je rekao da ništa od uroda neće biti i savjetovao Goranu da zaboravi na uspjeh jer ako se površni u išta razumije onda su to jabuke. To je obrazložio time da zemlja nije pogodna za jabuke, pričao je kako Goran ne zna ništa o jabukama, da će udariti mraz na voćke ili da će, ako nešto i bude i biljke izdrže jedno vrijeme, led završiti posao i spriječiti Goranovu sreću. Goran je to pripisao njegovoj zlobi i niskom obrazovanju i ne osvrćući se nastavio radove u voćnjaku. Zvali su ga Branko i Bruno da ide s njima na pijacu. Sjedili su i pričali o brašnastim jabukama te nagađali čija je pritka veća, čiji je štap duži i ko lakše može mlatiti po jabukama lomeći grane. Goran je slušao i šutio gadeći se takvih tema, a onda bez dvoumljenja hitro odbio kad su mu oni rekli da će imati jabuke kao što su i njihove. Sledio se. Njihove su jabuke imale i dlačice kao breskve. To za jabuke nije uobičajeno. Iza leđa su mu se smijali jer Goran želi uzgojiti svoje jabuke, oni su smatrali bez uspjeha. Rekli su da će u svojim prastarim polovnim vozilima koja su udarena, izgrebana i pokvarena doći po njega i da će on sjesti na sjedalo koje je primilo putnika i putnica kao neki dobro uhodani taksi, ali je Goran odbio. I nije mu smetalo šta oni misle jer je znao da ispravno postupa i da oni o jabukama gotovo ništa ne znaju.
Željko ima jednu jabuku. Nije to neka posebna sorta. Svakog ljeta on leži u hladu ispod nje. A kad dođe jesen Željko se redovno osladi. Željko zna ko jabuke najbolje pozna, ko najbolje procjenjuje njihov izgled i ukus, ali uživa u svom voćnjaku više nego Branko, Zdeslav, Bruno, Vlado i Goran zajedno.
Kad bude seminar poznavalaca jabuka, samo će Goran dobiti poziv, one se razumije u sorte. A ako i ne dobije neće ga to pokolebati. Jer, ko zna ko određuje ko će učestvovati. Možda neki daltonist bez čula dodira, njuha, ukusa i vida. Izbirljivi Goran voli jabuke, čak i kada ih samo gleda.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||