Životinjsko carstvo
mladiluk | 04 April, 2008 03:27
U subotu tokom popodneva našao sam se sa Draganicom na parkiralištu na
periferiji grada. Posrednik pri ovom susretu bio je Bonzo, nosilac crnog
pojasa u karateu, ali potpuni nepoznavalac kung fua i vrlo slab
šahista. On je čuvao
stražu kako bismo posao obavili bez poteškoća. Naime, Draganica i ja
smo se dogovorili da mijenjamo sličice "Životinjskog carstva".
Ona je krenula sa Limana, a ja sa Bulevara oslobođenja i mobilnim telefonima smo odredili lokaciju na kojoj ćemo se naći. Nakon što smo zavarali trag na dvjema lokacijama i izbjegli potjeru onih koji su skupljali sličice vlasnika kafića, do susreta je došlo pored nepokošenog travnjaka na praznom parkiralištu Novog naselja.
Stigao sam svojom corsom, baš kao i Draganica, razlika je bila samo u boji auta. Bonzo je šetao okolo i pušio, a malo dalje od njega šetao je jedan usamljeni fazan nepušač i jeo je travu i neko sitno žuto cvijeće koje je prekrivalo i uljepšavalo travnjak. Pogledao sam lijepu pticu. Nije to bio zlatorepi fazan broj 146, bio je to običan fazan kakve srećemo u našim krajevima, broj 145. Velik i lijep. Kasnije je odletio prema zapadu i nestao u visokoj travi iza dva prazna plava autobusa GSP-a. Vozači tih autobusa su stajali ispred i nešto pričali, vjerovatno su dogovarali razmjenu sličica.
Draganica je izvadila svoje duplikate, a ja spisak sa brojevima koji mi nedostaju iako sam ga znao i napamet. Uskoro smo provjeravanjem ustanovili da ona ima 11 sličica koje ja nemam. Posebno sam se obradovao domaćoj mački. Stavio sam te sličice u auto, a onda je Draganica izvadila drugi bunt. To su bile sličice koje ni ona nema u svom albumu, ali mi ih je ponudila jer je rekla da sam ja bliži cilju. Tu smo pronašli još četiri, između ostalih i divlju svinju koja mi je nedostajala posljednja kad sam 1987. popunio moj prvi album, zahvaljujući saradnji sa jednim mladim subotarom (to koje je vjere nema veze, našli smo se van crkve, van bilo kog vjerskog objekta, tačnije, u školi tokom velikog odmora).
Zatim sam ja izvadio stotinjak sličica. Draganica se iznenadila tolikom broju duplih. Dao sam joj oko 40 sličica nakon čega je prepisala brojeve koji mi trebaju, bilo ih je 27. Dogovorili smo sljedeći susret za mjesec dana na tajnoj lokaciji u saradnji sa Bonzom u koga smo oboje imali povjerenja. Još sam joj savjetovao da ne kupuje velik broj čokoladica iz iste kutije jer će se sličice ponavljati. Rekao sam joj to sigurno nakon 24 godine iskustva. Ona je rekla da to odavno zna, na šta sam ja rekao da mislim da je crveni kardinal favorit i da mislim da ću skupiti 249 sličica prije nego što dobijem njega. A to je lijepa ptica, crvena i pobožna. Uz to, primijetio sam kako se pupavac sad zove pupavac božjak što znači da je i on postao vjernik u međuvremenu jer je osamdesetih bio samo pupavac, komunist dakle. Tu je bila i božja ovčica, stari vjernik, kao i bogomoljka. Ali to je njegovo pravo i on je isto dobra ptica. Askolotl se sad zove ambistoma. To zbunjuje nas stare kolekcionare.
Sve u svemu, uspješan dan što se tiče "Životinjskog carstva". Nemojte jesti meso.
Ona je krenula sa Limana, a ja sa Bulevara oslobođenja i mobilnim telefonima smo odredili lokaciju na kojoj ćemo se naći. Nakon što smo zavarali trag na dvjema lokacijama i izbjegli potjeru onih koji su skupljali sličice vlasnika kafića, do susreta je došlo pored nepokošenog travnjaka na praznom parkiralištu Novog naselja.
Stigao sam svojom corsom, baš kao i Draganica, razlika je bila samo u boji auta. Bonzo je šetao okolo i pušio, a malo dalje od njega šetao je jedan usamljeni fazan nepušač i jeo je travu i neko sitno žuto cvijeće koje je prekrivalo i uljepšavalo travnjak. Pogledao sam lijepu pticu. Nije to bio zlatorepi fazan broj 146, bio je to običan fazan kakve srećemo u našim krajevima, broj 145. Velik i lijep. Kasnije je odletio prema zapadu i nestao u visokoj travi iza dva prazna plava autobusa GSP-a. Vozači tih autobusa su stajali ispred i nešto pričali, vjerovatno su dogovarali razmjenu sličica.
Draganica je izvadila svoje duplikate, a ja spisak sa brojevima koji mi nedostaju iako sam ga znao i napamet. Uskoro smo provjeravanjem ustanovili da ona ima 11 sličica koje ja nemam. Posebno sam se obradovao domaćoj mački. Stavio sam te sličice u auto, a onda je Draganica izvadila drugi bunt. To su bile sličice koje ni ona nema u svom albumu, ali mi ih je ponudila jer je rekla da sam ja bliži cilju. Tu smo pronašli još četiri, između ostalih i divlju svinju koja mi je nedostajala posljednja kad sam 1987. popunio moj prvi album, zahvaljujući saradnji sa jednim mladim subotarom (to koje je vjere nema veze, našli smo se van crkve, van bilo kog vjerskog objekta, tačnije, u školi tokom velikog odmora).
Zatim sam ja izvadio stotinjak sličica. Draganica se iznenadila tolikom broju duplih. Dao sam joj oko 40 sličica nakon čega je prepisala brojeve koji mi trebaju, bilo ih je 27. Dogovorili smo sljedeći susret za mjesec dana na tajnoj lokaciji u saradnji sa Bonzom u koga smo oboje imali povjerenja. Još sam joj savjetovao da ne kupuje velik broj čokoladica iz iste kutije jer će se sličice ponavljati. Rekao sam joj to sigurno nakon 24 godine iskustva. Ona je rekla da to odavno zna, na šta sam ja rekao da mislim da je crveni kardinal favorit i da mislim da ću skupiti 249 sličica prije nego što dobijem njega. A to je lijepa ptica, crvena i pobožna. Uz to, primijetio sam kako se pupavac sad zove pupavac božjak što znači da je i on postao vjernik u međuvremenu jer je osamdesetih bio samo pupavac, komunist dakle. Tu je bila i božja ovčica, stari vjernik, kao i bogomoljka. Ali to je njegovo pravo i on je isto dobra ptica. Askolotl se sad zove ambistoma. To zbunjuje nas stare kolekcionare.
Sve u svemu, uspješan dan što se tiče "Životinjskog carstva". Nemojte jesti meso.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
Mladi luk na pijaci
mladiluk | 03 April, 2008 04:06
Na
pijacama se ovih dana pojavio mladi luk. Ja sam otišao na Limansku
pijacu (pridjev je ujedno i naziv pijace). I razgledao sam mladi luk.
Dominirao je među ostalim povrćem. A iza svakog štanda su me gledali
nasmijani trgovci i pozdravljali me:
"Dobar dan, gospodine Mladi Luk", govorile su dame.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luče", govorile su dame koje su voljele nešto drugačiji vokativ.
"Pomaže bog, Mladi Luku", rekao mi je jedan što je prodavao samo luk, češnjak i lubenice, ali lubenica još nema. Prodao je sve od prošle godine, a ovogodišnje još nisu stigle.
"Zdravo, zdravo, Mladi Luke", rekao je jedan užurbani dečko dok je trpao povrće u vrećicu gospođi sa druge strane vage. "Mladi Luke", kao onaj američki glumac u kojeg su bile zaljubljene i Brenda, ali i kud i kamo ljepša Kelly, Mladi Luk Perry. A i mami Gilomoreici se sviđa Luke, onoj na slovo L, ne mislim na baku, ali drugi Luke, onaj poslastičar u kariranoj košulji i s kačketom naopako okrenutim. A, ako se dobro sjećam, i Meg Ryan se zaljubila u Luka u filmu Francuski poljubac, iako taj Luk baš i nije bio mlad, ali je imao brkove, slično nešto starijem Luku.
"Đe s', Luk, jaro moj", rekao mi je mladi čovjek s pijace kojeg sam znao jer je sa Devarom išao u školu u kojoj su učili o struji, a stvari o povrću je savladao kasnije.
"Ćao, Lukac", rekla mi je mlada cura koja čita moj blog, a ja kod nje kupujem banane i jabuke. Jednom sam kupio devet kilograma banana i 54 jabuke, a onda ih dijelio djeci i starcima koji su prolazili pored pijace. Ne 54 kilograma, nego 54, toliko ih je bilo.
"Zdravo, bejbi", rekao sam joj.
Onda sam otišao i kupio svežanj mladog luka. Prijao mi je tog popodneva.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luk", govorile su dame.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luče", govorile su dame koje su voljele nešto drugačiji vokativ.
"Pomaže bog, Mladi Luku", rekao mi je jedan što je prodavao samo luk, češnjak i lubenice, ali lubenica još nema. Prodao je sve od prošle godine, a ovogodišnje još nisu stigle.
"Zdravo, zdravo, Mladi Luke", rekao je jedan užurbani dečko dok je trpao povrće u vrećicu gospođi sa druge strane vage. "Mladi Luke", kao onaj američki glumac u kojeg su bile zaljubljene i Brenda, ali i kud i kamo ljepša Kelly, Mladi Luk Perry. A i mami Gilomoreici se sviđa Luke, onoj na slovo L, ne mislim na baku, ali drugi Luke, onaj poslastičar u kariranoj košulji i s kačketom naopako okrenutim. A, ako se dobro sjećam, i Meg Ryan se zaljubila u Luka u filmu Francuski poljubac, iako taj Luk baš i nije bio mlad, ali je imao brkove, slično nešto starijem Luku.
"Đe s', Luk, jaro moj", rekao mi je mladi čovjek s pijace kojeg sam znao jer je sa Devarom išao u školu u kojoj su učili o struji, a stvari o povrću je savladao kasnije.
"Ćao, Lukac", rekla mi je mlada cura koja čita moj blog, a ja kod nje kupujem banane i jabuke. Jednom sam kupio devet kilograma banana i 54 jabuke, a onda ih dijelio djeci i starcima koji su prolazili pored pijace. Ne 54 kilograma, nego 54, toliko ih je bilo.
"Zdravo, bejbi", rekao sam joj.
Onda sam otišao i kupio svežanj mladog luka. Prijao mi je tog popodneva.
Generalna |
Permalink |
Komentari (15) |
Trekbekovi (0)
Postao sam milioner, ali...
mladiluk | 01 April, 2008 13:33
Otišao
sam u kladionicu u papučama. Da je ljeto, išao bih bos. Tu je
kladionica, iza mog ulaza, ne da mi se da obuvam patike za tako kratak put. A i moram se sagnuti, a nešto me žiga u
leđima od pretjeranog sjedenja dok analiziram utakmice preko interneta.
A ne mogu ići u odvezanim patikama u kladionicu, sramota me. Da se
razumijemo, nisu to one smeđe papuče što nose ljudi pedeset godina
stariji od mene. To su papuče za ljude koji su pedeset godina mlađi od
tih ljudi koje ste zamislili kad sam spomenuo papuče. I tako odem ja u
kladionicu i uzmem onu prljavu listu. Znam da ljudi ližu prste kad
listaju ponudu, da bolje i lakše okrenu stranu. I ližu ih kad im
isplaćuju dobitak, da ih ne zakinu. I gadi mi se, ali posao je posao.
Znam da ću potrošiti pola sapuna kad dođem kući. Zato moram zaraditi.
Odigrao sam šest tiketa, jedan ozbiljan i pet manje ozbiljnih. Onda sam izašao van, a ubrzo sam se vratio da odigram još jedan. I odigrao sam još jedan divlji, da se veselim, da očekujem nevjerovatno, da se osjećam kao da igram loto, ali da imam osjećaj da ipak nešto vrijedno držim u svojim rukama. Stavio sam Milan - Atalanta 1:2. Računam, Milanu ne ide, ne zanima ih ta liga, oni hoće neku bolju. Izgubit će. I to baš 1:2, Atalanta tako igra, bar tri gola na njenim utakmicama. Stavim i na Genk. Kroz glavu mi prođe da će Anderleht dobiti pa Briž neće, ne mogu svi u istom kolu. Svijet bi bio ravna ploča da favoriti uvijek dobijaju. Nikad ne bih vidio lijepu curu s nekim običnim za koga bih pomislio kako je, kojim čudom, došao do takve cure. I stavim na 2:6, to je neobičan rezultat. I uložim nakon kraćeg razmišljanja da će stvarno biti 6:2 za goste iz Genka. Stavio sam i na Majorku protiv Valensije. Zašto? Pa to mi je najsigurniji meč u cijelom kolu, takvi ne dolaze. Ali, šta sad, da stavim neriješeno? Ma daj, pa igramo se, Life's a Gas, kako to kaže najveći američki bijeli filozof. Takvi obično ne dođu, ali fakat. A koji je najjači rezultat u gostima? Pa 0:3. I stavim ja to i onaj iza pulta mi se smije. I ja mu kažem da stavljam 100 dinara. Stotku, jer ako stavim 30 on obično očekuje da mu ostavim kusur koji iznosi 70. A ako ne ostavim on se malo naljuti i kasnije me šikanira kad tražim dodatak za hokej, košarku i ostale sporedne sportove. Da, ne znam jeste li čuli, ali sad postoji i odbojka za muškarce. He he, a ja sam mislio da je vrhunac ženski fudbal. Krenuo sam prema stanu provjeravajući tikete. Međutim, tada se odlučim provozati i odem na Novo naselje.
Slušao sam pjesmu Life's a Gas. Zamišljao sam jednu curu. I onda shvatim kako je novac bez veze u odnosu na takve cure (kad se govori o takvim curama onda množina zvuči pogrešno, ne postoji više od jedne koja je takva). Dobro, novac može pomoći i podmazati u kriznim situacijama jer neki drugi uživaju u novcu. Ali, sam po sebi je beznačajan. I tako ja odem u Carstvo kladionica, tako se zove dio grada u kome svaka kladionica ima uplatno mjesto u samo nekoliko zgrada, u susjedstvu. I uplatim po 100 dinara na isti onaj divlji tiket, na svakom mjestu, na nekima i po 3-4 puta. Odem kući, spremim tikete, ručam, odspavam, i probudim se nakon što je Briž počeo prije više od sat vremena. I odem na internet da vidim kako sam prošao.
Onaj sigurni tiket sam promašio. Pet divljaka isto tako. Ostao mi je samo onaj što sam naknadno uplatio i koji me negdje u džepu čekao. Atalanta dobila 2:1. Valensija - Majorka 0:3. I čekam posljednju utakmicu. Briž - Genk. Gledam teletekst. Ne mogu vjerovati. Izađe 2:5. Ja otvorim vino i gaziranu vodu. Napravim gemišt. Genk da šesti gol. Elyaniv Barda u 89. minuti. Barda je dao i treći gol. Daje samo one golove koji su djeljivi sa tri. Utakmica završi. Jebemti! Ja sam milioner! Tako lako i brzo! Zeljkoviću, da li ti želiš biti milijunaš? Ja jesam, a nismo se nikad ni vidjeli.
Ali, imam jedan problem. Ne mogu naći dobitni listić. E, koji sam ja glupan! Prevrnuo sam čitav stan i ništa. Ispod kreveta, ispod tepiha, iza ormara, u WC-u, u smeću, iza štednjaka, među starim novinama, u frižideru, zamrzivaču, u usisavaču iako ga nisam uključio dva mjeseca... Čak sam i ormar pomicao, ali ništa, čak ni prašinu tamo nisam našao. Obišao sam i prostor ispred zgrade, kontejnere, ali ništa. Kakav peh!
Sjeo sam na krevet razočaran i slomljen. Da, i onda je sa mog omiljenog mobilnog broja stigla jedna poruka. Bio je to jedan plavooki broj. Život je opet bio lijep...
Odigrao sam šest tiketa, jedan ozbiljan i pet manje ozbiljnih. Onda sam izašao van, a ubrzo sam se vratio da odigram još jedan. I odigrao sam još jedan divlji, da se veselim, da očekujem nevjerovatno, da se osjećam kao da igram loto, ali da imam osjećaj da ipak nešto vrijedno držim u svojim rukama. Stavio sam Milan - Atalanta 1:2. Računam, Milanu ne ide, ne zanima ih ta liga, oni hoće neku bolju. Izgubit će. I to baš 1:2, Atalanta tako igra, bar tri gola na njenim utakmicama. Stavim i na Genk. Kroz glavu mi prođe da će Anderleht dobiti pa Briž neće, ne mogu svi u istom kolu. Svijet bi bio ravna ploča da favoriti uvijek dobijaju. Nikad ne bih vidio lijepu curu s nekim običnim za koga bih pomislio kako je, kojim čudom, došao do takve cure. I stavim na 2:6, to je neobičan rezultat. I uložim nakon kraćeg razmišljanja da će stvarno biti 6:2 za goste iz Genka. Stavio sam i na Majorku protiv Valensije. Zašto? Pa to mi je najsigurniji meč u cijelom kolu, takvi ne dolaze. Ali, šta sad, da stavim neriješeno? Ma daj, pa igramo se, Life's a Gas, kako to kaže najveći američki bijeli filozof. Takvi obično ne dođu, ali fakat. A koji je najjači rezultat u gostima? Pa 0:3. I stavim ja to i onaj iza pulta mi se smije. I ja mu kažem da stavljam 100 dinara. Stotku, jer ako stavim 30 on obično očekuje da mu ostavim kusur koji iznosi 70. A ako ne ostavim on se malo naljuti i kasnije me šikanira kad tražim dodatak za hokej, košarku i ostale sporedne sportove. Da, ne znam jeste li čuli, ali sad postoji i odbojka za muškarce. He he, a ja sam mislio da je vrhunac ženski fudbal. Krenuo sam prema stanu provjeravajući tikete. Međutim, tada se odlučim provozati i odem na Novo naselje.
Slušao sam pjesmu Life's a Gas. Zamišljao sam jednu curu. I onda shvatim kako je novac bez veze u odnosu na takve cure (kad se govori o takvim curama onda množina zvuči pogrešno, ne postoji više od jedne koja je takva). Dobro, novac može pomoći i podmazati u kriznim situacijama jer neki drugi uživaju u novcu. Ali, sam po sebi je beznačajan. I tako ja odem u Carstvo kladionica, tako se zove dio grada u kome svaka kladionica ima uplatno mjesto u samo nekoliko zgrada, u susjedstvu. I uplatim po 100 dinara na isti onaj divlji tiket, na svakom mjestu, na nekima i po 3-4 puta. Odem kući, spremim tikete, ručam, odspavam, i probudim se nakon što je Briž počeo prije više od sat vremena. I odem na internet da vidim kako sam prošao.
Onaj sigurni tiket sam promašio. Pet divljaka isto tako. Ostao mi je samo onaj što sam naknadno uplatio i koji me negdje u džepu čekao. Atalanta dobila 2:1. Valensija - Majorka 0:3. I čekam posljednju utakmicu. Briž - Genk. Gledam teletekst. Ne mogu vjerovati. Izađe 2:5. Ja otvorim vino i gaziranu vodu. Napravim gemišt. Genk da šesti gol. Elyaniv Barda u 89. minuti. Barda je dao i treći gol. Daje samo one golove koji su djeljivi sa tri. Utakmica završi. Jebemti! Ja sam milioner! Tako lako i brzo! Zeljkoviću, da li ti želiš biti milijunaš? Ja jesam, a nismo se nikad ni vidjeli.
Ali, imam jedan problem. Ne mogu naći dobitni listić. E, koji sam ja glupan! Prevrnuo sam čitav stan i ništa. Ispod kreveta, ispod tepiha, iza ormara, u WC-u, u smeću, iza štednjaka, među starim novinama, u frižideru, zamrzivaču, u usisavaču iako ga nisam uključio dva mjeseca... Čak sam i ormar pomicao, ali ništa, čak ni prašinu tamo nisam našao. Obišao sam i prostor ispred zgrade, kontejnere, ali ništa. Kakav peh!
Sjeo sam na krevet razočaran i slomljen. Da, i onda je sa mog omiljenog mobilnog broja stigla jedna poruka. Bio je to jedan plavooki broj. Život je opet bio lijep...
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Ja sam veliki brat, brate
mladiluk | 31 Mart, 2008 13:41
Danas
sam se probudio u 11:12. San je bio dobar ako se
izuzme povraćanje u dva navrata. Napio sam se kao pička prethodne
večeri pa sam
povratio jednom pored kreveta i na to sam se okliznuo jutros. Drugi
put sam se odvukao do kupatila i tokom povraćanja zacrvenio lavabo ostacima vina i
pice. Prepoznao sam jutros komadiće šampinjona na
crvenoj fleki. Super je izgledalo. Cool. Pišao
sam na isto mjesto gdje i sve ove godine unazad, u WC šolju. Promašio
sam za dva centimetra desnu ivicu i mlaz je završio na mašini za veš.
Obrisao sam pločice kuhinjskom krpom koja je stajala u korpi i čekala
da bijelo dođe na red za pranje. Tokom pišanja sam podigao majicu u
kojoj sam spavao i izvadio onu
paučinu i pamuk iz pupka što su se tamo na misteriozan način skupili tokom noći.
Onda sam doručkovao pa sam provjerio elektronsku poštu. Ubrzo sam stavio podgrijati punjene paprike. Jeo sam ih i juče pa sam prdnuo u 13:02, a onda još jednom u 13:34. Treći put minutu poslije 14, malo mi je pobjeglo, ali nisam obraćao pažnju dok sam sjedio ispred kompjutera. Odlučio sam da ću promijeniti gaće kad padne mrak, pred spavanje. A i namazaću malo sa Pavlovićevom masti. Šta znam, kažu da pomaže. Ako baš bude trebalo, možda i operem. Sigurno je sigurno. Četvrti put je bilo sve kako treba, tačno u pola tri. Podrignuo sam jednom baš kako treba, komšija sa sprata iznad mene je lupio u pod metlom zbog buke. Onda sam se iznervirao pa sam istovremeno prdnuo i podrignuo na šta je on uzvratio lupanjem u cijevi radijatora, a ja sam se samo glasno smijao dok su iz mog zvučnika dopirali neki super reperi i viknuo mu da mi naduva jaja. Šaban ruralni, smara me narodnjacima dok slušam "50 Cent".
Zatim sam poslao dva maila. Pogledao sam na sat. Hm, kad će noć pa da počne South Park. Bar da su u međuvremenu Beavis i Butt-Head, ali su ih konzervativci ukinuli. Moraću naći nešto drugo na televiziji, neku urbanu emisiju ili urbanu seriju. Srećom, neće biti teško. Čini mi se da su najavili da će biti film American Pie. Prije toga ću skoknuti do prodavnice da kupim piva da se odvalim od alkohola. Usput ću da poduvam jedan džokavac. Dobar plan. Obrisao sam nos, pogledao sadržaj u maramici, a ono ništa. Biće bolje u decembru kad, pored mandarina, stignu i virusi i prehlada. Paprike su baš dobro sjele pa sam završio opet u WC-u. Čitao sam neke novine sa debelim i masnim papirom i neke priloge o šaljivim video-klipovima. Uh, neki čovjek je imao kurčinu od pola metra i onda su to njegov brat i prijatelji snimili pa su pustili da korisnici na internetu imaju sa čim da se porede. Bio je i prilog o oružju i korisni savjeti o samoubistvima. Kakvih sve likova ima, to je strava i ludo! Ludilo, brate! Bila je i jedna kurva sa velikim sisama, a i neki šabani. Stvarno cool. Super, super!
Onda sam doručkovao pa sam provjerio elektronsku poštu. Ubrzo sam stavio podgrijati punjene paprike. Jeo sam ih i juče pa sam prdnuo u 13:02, a onda još jednom u 13:34. Treći put minutu poslije 14, malo mi je pobjeglo, ali nisam obraćao pažnju dok sam sjedio ispred kompjutera. Odlučio sam da ću promijeniti gaće kad padne mrak, pred spavanje. A i namazaću malo sa Pavlovićevom masti. Šta znam, kažu da pomaže. Ako baš bude trebalo, možda i operem. Sigurno je sigurno. Četvrti put je bilo sve kako treba, tačno u pola tri. Podrignuo sam jednom baš kako treba, komšija sa sprata iznad mene je lupio u pod metlom zbog buke. Onda sam se iznervirao pa sam istovremeno prdnuo i podrignuo na šta je on uzvratio lupanjem u cijevi radijatora, a ja sam se samo glasno smijao dok su iz mog zvučnika dopirali neki super reperi i viknuo mu da mi naduva jaja. Šaban ruralni, smara me narodnjacima dok slušam "50 Cent".
Zatim sam poslao dva maila. Pogledao sam na sat. Hm, kad će noć pa da počne South Park. Bar da su u međuvremenu Beavis i Butt-Head, ali su ih konzervativci ukinuli. Moraću naći nešto drugo na televiziji, neku urbanu emisiju ili urbanu seriju. Srećom, neće biti teško. Čini mi se da su najavili da će biti film American Pie. Prije toga ću skoknuti do prodavnice da kupim piva da se odvalim od alkohola. Usput ću da poduvam jedan džokavac. Dobar plan. Obrisao sam nos, pogledao sadržaj u maramici, a ono ništa. Biće bolje u decembru kad, pored mandarina, stignu i virusi i prehlada. Paprike su baš dobro sjele pa sam završio opet u WC-u. Čitao sam neke novine sa debelim i masnim papirom i neke priloge o šaljivim video-klipovima. Uh, neki čovjek je imao kurčinu od pola metra i onda su to njegov brat i prijatelji snimili pa su pustili da korisnici na internetu imaju sa čim da se porede. Bio je i prilog o oružju i korisni savjeti o samoubistvima. Kakvih sve likova ima, to je strava i ludo! Ludilo, brate! Bila je i jedna kurva sa velikim sisama, a i neki šabani. Stvarno cool. Super, super!
Nastavio sam čitati o nekoj djevojci koja je bila izrazit stručnjak za piercing, završila je neke specijalne kurseve. Kako joj je to samo lijepo stajalo u pupku, ljepše nego meni ono ujutro, primijetio sam dok je moj smeđi kobasičasti prijatelj napuštao moj trbuh i krenuo prema Dunavu. Obrisao sam guzicu dvoslojnim papirom, dvanaest puta. Pitao sam se da li je to dovoljno. Nisam mogao biti siguran u to jer sam samouk.
Vratio sam se u sobu. Uzeo sam toplomjer da izmjerim temperaturu, nisam dugo to radio. Stavio sam ga pod ruku. Bilo je malo neugodno, ali još je neugodnije bilo u guzici. Nešto me svrbjelo tamo, izgleda da nisam dobro obrisao. Nakon deset minuta sam izvadio toplomjer, baš kad sam napisao neke odgovore na dva foruma. 36,6. Hm, ništa, zdrav sam, izuzetno zdrav. Onda sam toplomjer gurnuo u guzicu da vidim kakvo je stanje tamo. Ne treba uvijek vjerovati pazuhu. Nakon deset minuta provedenih u guzici, temperatura je bila 36,7. To je zbog punjene paprike. Kao iskusan liječnik, toplomjer sam direktno iz guzice stavio u usta. Još deset minuta. 36,6. Onda sam ga spremio, jednom prdnuo, uzeo digitron i sabrao vrijednosti sa sve tri lokacije. Postupak računanja sam ponovio dva puta da ne dođe do greške. Podijelio sam zbir sa tri i dobio srednju vrijednost 36,5 koja je bila manja od kritičnih 37. Dakle, zdrav sam, moram to objaviti. Poslao sam mailom poruku nekim mojim prijateljima da su carevi, ali da sam ja najveći car. Dodao sam i dva vica, jedan o plavušama, a drugi o policajcima. Upišao sam se kad sam ih čuo. A onda sam opet otišao u WC da se poigram s majmunom. Jedva čekam da krene VIP "Veliki brat" za narednu sezonu. Osjećam da sam favorit za ulazak u finale.
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Jovan lovac
mladiluk | 27 Mart, 2008 01:58
Jovan nije imao sretno djetinjstvo.
Možda ga je i imao ako se pod srećom podrazumijevaju odlasci s tatom u
lov i česte posjete nekog nepoznatog čovjeka kad tata nije bio kod
kuće. Volio je Jovan tog čovjeka, svaki put bi mu davao za sladoled
zahvaljujući kojem je Jovan naučio lizati, a kad bi mu dao za sladoled,
poslao bi ga da pješači do prodavnice koja nije bila baš blizu kuće.
Kad se mali Jovan vrati, on bi izvadio još jednu novčanicu i ponovo
ostajao sam s njegovom mamom.
Nije se Jovan igrao kao ostala djeca. Djeca su ga izbjegavala jer se Jovan volio tući, a i bio je sebičan i škrt. Pored toga, Jovanu je prst često bio u nosu, nalazio je neko zadovoljstvo u čačkanju nosa. I starije je izgledao, smeđ, s velikom glavom, češljao se na stranu i izgledao je kao da je nekoliko godina stariji od svojih vršnjaka. Pored toga što je Jovan uvijek volio da pobjedi u svakom sportu u kojem je učestvovao, on je sve činio da to pobjede i dođe ne birajući načine pa se nerijetko sukobljavao s ostalom djecom. Djeca su ga počela izbjegavati, a on se posvetio onome što je najviše volio. Odlazio je nekoliko stotina metara od svoje kuće i gledao kako neki mesar siječe i prodaje meso. Satima je gledao kroz izlog mesare kako debeli neuredni čovjek reže meso. Onda se pun utisaka vraćao kući zamišljajući se jednog dana u bijeloj otrcanoj odjeći i sa satarom cvenom od krvi u ruci.
Jovana nisu ni djevojčice voljele jer ih je udarao, a i često mu je iz nosa virilo nešto zeleno i ljigavo, Jovan nije bio gadljiv niti uredan. Pored toga, Jovan se rijetko smijao, i zastajkivao je dok govori, čak je stenjao i naglašavao svaku riječ misleći kako će tada zvučati pametnije od ostale djece jer Jovan i nije bio bog zna kakav đak. Onda je Jovan novcem koji je dobio kad je prodao puževe što ih je skupljao dva dana kupio vazdušnu pušku. Njegovom veselju nije bilo kraja. Sad više nije ptice gađao kamenjem, imao je efikasnije oružje. Svaki je dan bio sve omraženiji u školi, ali je i svaki dan sve brže jurio kući, uzimao pušku i ubijao vrapce, golubove, sjenice, lastavice, čvorke i ostale ptice koje je viđao. Jednom je čak ubio i rodu, a onda se popeo na krov, izvadio mlade iz gnijezda na starom dimnjaku i zadavio ih. Bilo mu je lakše jer je do tada imao malo uspjeha u gađanju kamenjem. Jednom je dobio batina od komšije Zdravka kad mu je Jovan ubio dva goluba, a jednom mu je neki Siniša dva puta u istom danu, jednom kad je išao na utakmicu, a drugi put kad se vraćao s nje, šakom raskrvario nos kad ga je vidio kako se šeta s puškom u ruci.
Skidao je Jovan ptičja gnijezda, razbijao jaja, davio male ptiće i njihove ostatke u džepovima nosio u školu hvaleći se pred ostalom djecom svojim ispresijecanim glasom. Djeca su ga mrzila, niko nije htio sjediti pored njega kad su išli na ekskurziju u Kumrovec gdje je, dok su ostala djeca gledala kolijevku u kojoj je nekad spavao i sanjao mali Joža pored vjernog bijelog psa Polaka, Jovan šibom umlatio jednog psa iz komšiluka i za kaznu dobio ukor. Ljut, već narednog dana je pokupio tek rođene mačkice iz komšiluka, ubacio ih u neku vreću dok su one nemoćno mjaukale, šutnuo nogom njihovu bijelu majku i bacio ih u plitku rijeku što je proticala u blizini njegove kuće. Sretan se vratio kući nadajući se da će i naredni dan za njega biti tako veseo.
Tako je Jovan danima gađao ptice, bilo ih je sve manje u blizini njegove kuće. Ušao je u pubertet, ali mu je puška i dalje bila glavna zabava, a vikendom bi odlazio u šumu i postavljao zamke životinjama. Dolazio je sljedeće nedjelje i nalazio ostatke uhvaćenih životinja, fotografisao ih i ponovo postavljao zamku. Čak je jednu zamku donio u sedmom razredu kao rad iz tehničkog, i dobio je četvorku kod pijanog nastavnika, člana lokalnog lovačkog društva "Lane".
Krenuo je Jovan u srednju školu, a za novce koje je još uvijek dobijao za sladoled, kupovao je metke za pušku jer je Jovan više uživao u ubijanju, patnji ptica i smrti nego što je uživao u sladoledu, iako ga je volio jesti. Učlanio se i u školsku sekciju, bio j eaktivan u vannastavnim aktivnostima. Nekoliko puta se sukobio s mladim stolarima koji su pravili kućice za ptice. Mladog adolescenta Jovana nisu zanimale djevojčice, imao je druge zanimacije. Ubijao je ptice, postavljao klopke životinjama, sanjao kako će postati mesar i lovac, tukao pse, jurio mačke, bacao i dalje male mačkice u vodu i mučio ih ponosan na broj metoda koje je smislio u samoći i tišini svoje sive sobe u kojoj su bili samo posteri Kurta Russella, Brucea Villisa i Madonne.
Kad je postao punoljetan, Jovan je kupio lovačku pušku. Išao je u lov sa starim ljudima koji su ga prihvatili. Neki njegovi vršnjaci koje Jovan nije volio govorili su mu iza leđa da je starmali, i kad bi navodili primjer za dosadnog čovjeka uvijek bi spominjali njegovo ime, uz smijeh, a Jovan ih je čuo jer je imao razvijen sluh i ogromne uši na velikoj smeđoj glavi. Odgovarali su mu ti starci i njihove priče. Iz lova se vraćao sretan, uvijek sa zecom, lisicom, srnom, nekom pticom ili sa nekom drugom krvavom životinjom. Jovan se smijao onima što su čitalo stripove, sportske novine pa čak i onima koji su voljeli erotske časopise. On je kupovao lovačke novine, nekad ih je i krao ako nije imao čime da plati, ili kad bi kasnio čovjek za sladoled, na jedne se pretplatio, a imao je i list o psima, ali su ga zanimali samo oni lovački, oni što su ga htjeli slušati. Jovan nikad nije razumio svoje malobrojne mlade poznanike, nije razumio čemu se vesele, kako im nije dosadno i šta rade u svojim životima. Jovan je volio pogodak u metu, metke, puške, lovačke noževe, tumaranje šumom, krv, jauke životinja, njihove trzaje, strah u njihovim očima, njihova beživotna tijela. Posebno je uživao kad naiđe na ranjenu životinju. Onda mu je posebno zadovoljstvo bilo da je dokrajči. Smatrao je to pobjedom čovjeka nad prirodom. Kad ga je jedna daljnja rođakinja pitala zašto to radi, on je spremno odgovorio: "Lov, čovek protiv prirode. Čovek i životinja. Mi i oni. Oči u oči", zastajkivao je, stenjao dok govori, sjeckao riječi. Bio je ozbiljan. "A šta bi ti da se srne namnože, gde bi onda? Ko će da brine o ljudima tada? Čovek je lovac. Lovac. Lovi od pamtiveka. I... dakle... lov... to je ono... što volim. Čovek i zver. Zato volim lov." Rođakinja ga nije razumijela, ali Jovan je produžio članstvo u lovačkom udruženju. Pored lova, otkrio je da ga privlače i njegovi prijatelji iz udruženja, posebno jedan tridesetpetogodišnji Višeslav. Volio je s njim ići u lov, čekati iz zasjede krvoločne srne koje su namjeravale da se razmnože i pokore ljude. Dodirivali su se u tišini šume Jovan i Višeslav, tiho se smijali. Nije se Jovan smijao od djetinjstva kad je prvi put razbio glavu o kamen malom zečiću kojeg je našao na livadi kad je bio kod strica. Ali volio je Jovan i ostale lovce, ali Višeslava nekako posebno.
Onda je Jovan dobio poziv, nakon što je krišom slao svoje podatke, i prihvatio je da postane voditelj emisije o lovu na jednoj lokalnoj televiziji. Išao je s lovcma u prirodu, ubijao, klao, vraćao se krvav, slikao se s "trofejima", jeo meso u kolibama, pio krv, lizao i kad nije bilo sladoleda, uvijek bi nešto našao za lizanje, postavljao zamke, jurio za divljim životinjama, slikao njihova mrtva tijela, slikao se s glavama kao s posebno dragim trofejima, družio se s lovcima. Posebno se zbližio s jednim koji je imao "dugu cev", a Jovan je posebno volio "duge cevi". Čekao je da se kamere isključe, a onda se uz kuvanu rakiju zabavljao s vlasnikom "duge cevi". Zajedno su čistili tu pušku, Jovan je bio dobar u čišćenju cijevi. Volio je čistiti "cevi". Ali jednom se u lovu koji je sniman za televiziju pojavilo i nekoliko žena koje su s posebnom radošću plaćale TV pretplatu baš zbog emisije o lovu. Nisu one bile lijepe, nisu baš izgledale kao žene. Jedan zlobnik iz televizijske redakcije je rekao Jovanu bezobrazno da su te žene muškobanjaste i da su mu ženstvenije one što igraju hokej na ledu. Jovan se nije obazirao, bio je rijetko u ženskom društvu, ali mu to i nije bilo interesantno. Tako je Jovan, kad je jednom naišao na polupijanog školskog poznanika, na pitanje da li se oženio (a polupijani poznanik je bio pomalo sarkastičan), rekao da još nije, ali da je "karao jednu što je završila lovni turizam", nakon snimanja jedne emisije. I to je bila istina, Jovan je našao jednu razvratnu mladu ženu koja je zbilja završila taj kurs i proveo s njom jedno veče u šupi uz neku rijeku gdje je čekao da se pojavi vuk i da ga snimi, a mamac koji je postavio bila je ubijena srna kojoj je Jovan odrezao glavu i ostavio uz rijeku kako bi vuk osjetio krv. Još je imao jedno iskustvo kad je na snimanju jedne emisije silovao neku babu, ali baba nije imala svjedoka pa je Jovan još jednom pobijedio prirodu i zakon.
A onda je jednog dana Jovan krenuo u lov sa jednim svojim poznanikom. Njih su dvojica sami krenuli da love divlje svinje, ali i ostale životinje jer je Jovan imao iskustva i u glavi mu je sasvim jasno bilo da razlike između lovaca i krivolovaca nema. Naišli su na jednog srndaćam koji je u tišini zelene šume pasao travu vlažnu od sitne kišice što je padala tog jutra. Pored je bila srna s kojom je srndać imao i malo lane, a i još dvije srne koje su im sigurno bile neka rodbina. Stali su da ih životinje ne vide. Jovan je skinuo pušku, gledao je srndaća kroz skupi snajper kupljen kod žene sa zulufima u prodavnici sportske opreme. Srndać koji je bio udaljen oko 50 metara vidio se kao da stoji udaljen dva metra. Jovan je nišanio dugo desnim okom, njegovo izborano lice bilo je naslonjeno na hladnu cijev, a onda je povukao obarač. Srndać je poskočio zbog bola i zateturao se ranjen. Kolega pored Jovana imao je dobar snimak na kameri koju je ponio. Prilog koji će biti prikazan u popodnevnom terminu, odmah poslije neke dosadne emisije o holokaustu, bio je snimljen. Onda su se ostale životinje razbježale. Srna se osvrtala, srndaća nije bilo. Jovan je bio precizan i srna više neće vidjeti srndaća. Nikad. Ali će gledaoci vidjeti uspjeh Jovana i kako je još jednom spasio prirodu i održao ravnotežu. Došao je do ranjenog srndaća koji se koprcao zadnjim nogama, krv je curila iz rane, oči su mu bile uplašene i Jovan je bio ponosan na svoj trijumf. Izvukao je nož i naoštrio ga, a srndać je uplašen tim prizorom pokušavao ustati, ali nije mogao jer je Jovan tako volio prirodu i tako je dobro poznavao da je znao kako da gađa. Prišao je srndaću i nasmijao se jer je vidio lijepe rogove koji će odlično stajati na njegovom zidu. Okončao je život mlade životinje nožem.
Krenuli su prema autu, Jovan je hodao polako noseći srndaća kome je glava visila, oči su mu bile otvorene i nepomične, malo vlažne, a iz usta mu je curio tanak mlaz krvi. Jovanov kolega išao je ispred i spuštao se niz neku klisku strminu noseći kameru u lijevoj ruci dok se desnom pridržavao za neke grane da ne padne. Puška mu je bila okačena o desno rame. "Pazi da ne padneš. Dobro si ga pogodio, dobro gađaš. Moraćemo opet u lov", rekao je i već u narednom trenutku se okliznuo, pao na stražnjicu i krenuo prema dolje. Nije se snašao, kamera mu je tresnula o zemlju, a puška pala s ramena i slučajno opalila. Čim se zaustavio, okrenuo se, pogledao iza sebe. Jovan je pored ubijenog srndaća ležao u lokvi krvi. Metak ga je pogodio u direktno u desno oko. Ležao je nepomično. Dva dana kasnije, pred malobrojnim gledaocima, tijelo Jovana spušteno je u rupu.
Nekoliko mjeseci kasnije, hiljade crva otrovalo se nakon što je prodrlo do tijela. Jovan je još jednom pobijedio prirodu i pokazao da je čovjek jači od životinja.
Nije se Jovan igrao kao ostala djeca. Djeca su ga izbjegavala jer se Jovan volio tući, a i bio je sebičan i škrt. Pored toga, Jovanu je prst često bio u nosu, nalazio je neko zadovoljstvo u čačkanju nosa. I starije je izgledao, smeđ, s velikom glavom, češljao se na stranu i izgledao je kao da je nekoliko godina stariji od svojih vršnjaka. Pored toga što je Jovan uvijek volio da pobjedi u svakom sportu u kojem je učestvovao, on je sve činio da to pobjede i dođe ne birajući načine pa se nerijetko sukobljavao s ostalom djecom. Djeca su ga počela izbjegavati, a on se posvetio onome što je najviše volio. Odlazio je nekoliko stotina metara od svoje kuće i gledao kako neki mesar siječe i prodaje meso. Satima je gledao kroz izlog mesare kako debeli neuredni čovjek reže meso. Onda se pun utisaka vraćao kući zamišljajući se jednog dana u bijeloj otrcanoj odjeći i sa satarom cvenom od krvi u ruci.
Jovana nisu ni djevojčice voljele jer ih je udarao, a i često mu je iz nosa virilo nešto zeleno i ljigavo, Jovan nije bio gadljiv niti uredan. Pored toga, Jovan se rijetko smijao, i zastajkivao je dok govori, čak je stenjao i naglašavao svaku riječ misleći kako će tada zvučati pametnije od ostale djece jer Jovan i nije bio bog zna kakav đak. Onda je Jovan novcem koji je dobio kad je prodao puževe što ih je skupljao dva dana kupio vazdušnu pušku. Njegovom veselju nije bilo kraja. Sad više nije ptice gađao kamenjem, imao je efikasnije oružje. Svaki je dan bio sve omraženiji u školi, ali je i svaki dan sve brže jurio kući, uzimao pušku i ubijao vrapce, golubove, sjenice, lastavice, čvorke i ostale ptice koje je viđao. Jednom je čak ubio i rodu, a onda se popeo na krov, izvadio mlade iz gnijezda na starom dimnjaku i zadavio ih. Bilo mu je lakše jer je do tada imao malo uspjeha u gađanju kamenjem. Jednom je dobio batina od komšije Zdravka kad mu je Jovan ubio dva goluba, a jednom mu je neki Siniša dva puta u istom danu, jednom kad je išao na utakmicu, a drugi put kad se vraćao s nje, šakom raskrvario nos kad ga je vidio kako se šeta s puškom u ruci.
Skidao je Jovan ptičja gnijezda, razbijao jaja, davio male ptiće i njihove ostatke u džepovima nosio u školu hvaleći se pred ostalom djecom svojim ispresijecanim glasom. Djeca su ga mrzila, niko nije htio sjediti pored njega kad su išli na ekskurziju u Kumrovec gdje je, dok su ostala djeca gledala kolijevku u kojoj je nekad spavao i sanjao mali Joža pored vjernog bijelog psa Polaka, Jovan šibom umlatio jednog psa iz komšiluka i za kaznu dobio ukor. Ljut, već narednog dana je pokupio tek rođene mačkice iz komšiluka, ubacio ih u neku vreću dok su one nemoćno mjaukale, šutnuo nogom njihovu bijelu majku i bacio ih u plitku rijeku što je proticala u blizini njegove kuće. Sretan se vratio kući nadajući se da će i naredni dan za njega biti tako veseo.
Tako je Jovan danima gađao ptice, bilo ih je sve manje u blizini njegove kuće. Ušao je u pubertet, ali mu je puška i dalje bila glavna zabava, a vikendom bi odlazio u šumu i postavljao zamke životinjama. Dolazio je sljedeće nedjelje i nalazio ostatke uhvaćenih životinja, fotografisao ih i ponovo postavljao zamku. Čak je jednu zamku donio u sedmom razredu kao rad iz tehničkog, i dobio je četvorku kod pijanog nastavnika, člana lokalnog lovačkog društva "Lane".
Krenuo je Jovan u srednju školu, a za novce koje je još uvijek dobijao za sladoled, kupovao je metke za pušku jer je Jovan više uživao u ubijanju, patnji ptica i smrti nego što je uživao u sladoledu, iako ga je volio jesti. Učlanio se i u školsku sekciju, bio j eaktivan u vannastavnim aktivnostima. Nekoliko puta se sukobio s mladim stolarima koji su pravili kućice za ptice. Mladog adolescenta Jovana nisu zanimale djevojčice, imao je druge zanimacije. Ubijao je ptice, postavljao klopke životinjama, sanjao kako će postati mesar i lovac, tukao pse, jurio mačke, bacao i dalje male mačkice u vodu i mučio ih ponosan na broj metoda koje je smislio u samoći i tišini svoje sive sobe u kojoj su bili samo posteri Kurta Russella, Brucea Villisa i Madonne.
Kad je postao punoljetan, Jovan je kupio lovačku pušku. Išao je u lov sa starim ljudima koji su ga prihvatili. Neki njegovi vršnjaci koje Jovan nije volio govorili su mu iza leđa da je starmali, i kad bi navodili primjer za dosadnog čovjeka uvijek bi spominjali njegovo ime, uz smijeh, a Jovan ih je čuo jer je imao razvijen sluh i ogromne uši na velikoj smeđoj glavi. Odgovarali su mu ti starci i njihove priče. Iz lova se vraćao sretan, uvijek sa zecom, lisicom, srnom, nekom pticom ili sa nekom drugom krvavom životinjom. Jovan se smijao onima što su čitalo stripove, sportske novine pa čak i onima koji su voljeli erotske časopise. On je kupovao lovačke novine, nekad ih je i krao ako nije imao čime da plati, ili kad bi kasnio čovjek za sladoled, na jedne se pretplatio, a imao je i list o psima, ali su ga zanimali samo oni lovački, oni što su ga htjeli slušati. Jovan nikad nije razumio svoje malobrojne mlade poznanike, nije razumio čemu se vesele, kako im nije dosadno i šta rade u svojim životima. Jovan je volio pogodak u metu, metke, puške, lovačke noževe, tumaranje šumom, krv, jauke životinja, njihove trzaje, strah u njihovim očima, njihova beživotna tijela. Posebno je uživao kad naiđe na ranjenu životinju. Onda mu je posebno zadovoljstvo bilo da je dokrajči. Smatrao je to pobjedom čovjeka nad prirodom. Kad ga je jedna daljnja rođakinja pitala zašto to radi, on je spremno odgovorio: "Lov, čovek protiv prirode. Čovek i životinja. Mi i oni. Oči u oči", zastajkivao je, stenjao dok govori, sjeckao riječi. Bio je ozbiljan. "A šta bi ti da se srne namnože, gde bi onda? Ko će da brine o ljudima tada? Čovek je lovac. Lovac. Lovi od pamtiveka. I... dakle... lov... to je ono... što volim. Čovek i zver. Zato volim lov." Rođakinja ga nije razumijela, ali Jovan je produžio članstvo u lovačkom udruženju. Pored lova, otkrio je da ga privlače i njegovi prijatelji iz udruženja, posebno jedan tridesetpetogodišnji Višeslav. Volio je s njim ići u lov, čekati iz zasjede krvoločne srne koje su namjeravale da se razmnože i pokore ljude. Dodirivali su se u tišini šume Jovan i Višeslav, tiho se smijali. Nije se Jovan smijao od djetinjstva kad je prvi put razbio glavu o kamen malom zečiću kojeg je našao na livadi kad je bio kod strica. Ali volio je Jovan i ostale lovce, ali Višeslava nekako posebno.
Onda je Jovan dobio poziv, nakon što je krišom slao svoje podatke, i prihvatio je da postane voditelj emisije o lovu na jednoj lokalnoj televiziji. Išao je s lovcma u prirodu, ubijao, klao, vraćao se krvav, slikao se s "trofejima", jeo meso u kolibama, pio krv, lizao i kad nije bilo sladoleda, uvijek bi nešto našao za lizanje, postavljao zamke, jurio za divljim životinjama, slikao njihova mrtva tijela, slikao se s glavama kao s posebno dragim trofejima, družio se s lovcima. Posebno se zbližio s jednim koji je imao "dugu cev", a Jovan je posebno volio "duge cevi". Čekao je da se kamere isključe, a onda se uz kuvanu rakiju zabavljao s vlasnikom "duge cevi". Zajedno su čistili tu pušku, Jovan je bio dobar u čišćenju cijevi. Volio je čistiti "cevi". Ali jednom se u lovu koji je sniman za televiziju pojavilo i nekoliko žena koje su s posebnom radošću plaćale TV pretplatu baš zbog emisije o lovu. Nisu one bile lijepe, nisu baš izgledale kao žene. Jedan zlobnik iz televizijske redakcije je rekao Jovanu bezobrazno da su te žene muškobanjaste i da su mu ženstvenije one što igraju hokej na ledu. Jovan se nije obazirao, bio je rijetko u ženskom društvu, ali mu to i nije bilo interesantno. Tako je Jovan, kad je jednom naišao na polupijanog školskog poznanika, na pitanje da li se oženio (a polupijani poznanik je bio pomalo sarkastičan), rekao da još nije, ali da je "karao jednu što je završila lovni turizam", nakon snimanja jedne emisije. I to je bila istina, Jovan je našao jednu razvratnu mladu ženu koja je zbilja završila taj kurs i proveo s njom jedno veče u šupi uz neku rijeku gdje je čekao da se pojavi vuk i da ga snimi, a mamac koji je postavio bila je ubijena srna kojoj je Jovan odrezao glavu i ostavio uz rijeku kako bi vuk osjetio krv. Još je imao jedno iskustvo kad je na snimanju jedne emisije silovao neku babu, ali baba nije imala svjedoka pa je Jovan još jednom pobijedio prirodu i zakon.
A onda je jednog dana Jovan krenuo u lov sa jednim svojim poznanikom. Njih su dvojica sami krenuli da love divlje svinje, ali i ostale životinje jer je Jovan imao iskustva i u glavi mu je sasvim jasno bilo da razlike između lovaca i krivolovaca nema. Naišli su na jednog srndaćam koji je u tišini zelene šume pasao travu vlažnu od sitne kišice što je padala tog jutra. Pored je bila srna s kojom je srndać imao i malo lane, a i još dvije srne koje su im sigurno bile neka rodbina. Stali su da ih životinje ne vide. Jovan je skinuo pušku, gledao je srndaća kroz skupi snajper kupljen kod žene sa zulufima u prodavnici sportske opreme. Srndać koji je bio udaljen oko 50 metara vidio se kao da stoji udaljen dva metra. Jovan je nišanio dugo desnim okom, njegovo izborano lice bilo je naslonjeno na hladnu cijev, a onda je povukao obarač. Srndać je poskočio zbog bola i zateturao se ranjen. Kolega pored Jovana imao je dobar snimak na kameri koju je ponio. Prilog koji će biti prikazan u popodnevnom terminu, odmah poslije neke dosadne emisije o holokaustu, bio je snimljen. Onda su se ostale životinje razbježale. Srna se osvrtala, srndaća nije bilo. Jovan je bio precizan i srna više neće vidjeti srndaća. Nikad. Ali će gledaoci vidjeti uspjeh Jovana i kako je još jednom spasio prirodu i održao ravnotežu. Došao je do ranjenog srndaća koji se koprcao zadnjim nogama, krv je curila iz rane, oči su mu bile uplašene i Jovan je bio ponosan na svoj trijumf. Izvukao je nož i naoštrio ga, a srndać je uplašen tim prizorom pokušavao ustati, ali nije mogao jer je Jovan tako volio prirodu i tako je dobro poznavao da je znao kako da gađa. Prišao je srndaću i nasmijao se jer je vidio lijepe rogove koji će odlično stajati na njegovom zidu. Okončao je život mlade životinje nožem.
Krenuli su prema autu, Jovan je hodao polako noseći srndaća kome je glava visila, oči su mu bile otvorene i nepomične, malo vlažne, a iz usta mu je curio tanak mlaz krvi. Jovanov kolega išao je ispred i spuštao se niz neku klisku strminu noseći kameru u lijevoj ruci dok se desnom pridržavao za neke grane da ne padne. Puška mu je bila okačena o desno rame. "Pazi da ne padneš. Dobro si ga pogodio, dobro gađaš. Moraćemo opet u lov", rekao je i već u narednom trenutku se okliznuo, pao na stražnjicu i krenuo prema dolje. Nije se snašao, kamera mu je tresnula o zemlju, a puška pala s ramena i slučajno opalila. Čim se zaustavio, okrenuo se, pogledao iza sebe. Jovan je pored ubijenog srndaća ležao u lokvi krvi. Metak ga je pogodio u direktno u desno oko. Ležao je nepomično. Dva dana kasnije, pred malobrojnim gledaocima, tijelo Jovana spušteno je u rupu.
Nekoliko mjeseci kasnije, hiljade crva otrovalo se nakon što je prodrlo do tijela. Jovan je još jednom pobijedio prirodu i pokazao da je čovjek jači od životinja.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||