Mladi luk

Petit beure

mladiluk | 12 Mart, 2008 17:48

"Koliko košta sto grama salame?" pitao je bojažljivo tamnoputi mladić u prodavnici dok sam ja stajao ispred police sa supama i tražio onu sa slovima, vegetarijansku. Nije je bilo i ja sam otišao u susjednu prodavnicu. Pogledom sam tražio istu tu supu kad sam iza leđa čuo glas:
"Koliko košta 100 grama salame?"
Bio je to isti onaj mladić, obučen u neko radno odijelo i pomalo prljav i bojažljiv. Na ulazu je stajao još jedan tamnoputi, isto u radnom odijelu. U ruci je držao vrećicu, a u vrećici se nazirao kruh. Vjerovatno su radili negdje u blizini, možda na nekoj zgradi kao pomoćni radnici za 600 dinara, ili više ako su imali sreće.
"Između 25 i 30 dinara, zavisi koja je salama", rekla je prodavačica koja je imala godina kao što je vjerovatno imala mladićeva mama.
"Dajte mi salame za 23 dinara, ako može", rekao je tamnoputi.
Zagledan u raznobojne vrećice sa supama, pomislio sam da mu pomognem i da mu kupim još salame. 100 grama. Ne znam koliko je to. Da li je dovoljno da bude sit? Ali, kako će on reagovati? Da li će mu se svidjeti da mu neko koga prvi put vidi daje novce da jede ili će mu prisjesti i tih 100 grama jer će osjetiti nekakvo poniženje? Odustao sam od intervencije, iako mi nije bilo prijatno zbog toga.

Izašao sam van i otišao do kioska po novine. Nisam znao jesam li ili nisam dobro postupio, a znao sam samo to da mi novine neće dati odgovor na to pitanje. S novinama u ruci uputio sam se prema zgradi. Prošao sam pored kontejnera po kome je jedan čovjek sa sijedom bradom i smeđom kapom na glavi prebirao štapom, čini mi se bukovim. U susjednom kontejneru isto je radila jedna crno-bijela mačka, ali bez štapa i bez kape.

Na stepenicama ispred moje zgrade sjedila je žena. Izgledala je normalno obučena i kao da ima dvoje odrasle djece, sina i kćer. I ona sjedi, kao da nešto čeka. Kao da nekoga čeka. Kao da je zaboravila ključ od stana. Skoro kao da se boji ući u stan sama. Sjela je na stepenice, izvadila kekse petit beure i sad izvlači jedan po jedan i jede ih, ali nekako oprezno, kao da će keks eksplodirati ako ga jače i odlučnije zagrize. Jedan je držala u ruci upravo dok sam se vraćao iz kioska s novinama u ruci. Pogledao sam je oprezno, ona je pogledala mene kao da ne zna jezik kojim govorim i kao da ja ne poznam jezik kojim ona govori. I kao da ja pored sebe vodim psa, nekog staforda ili rotvajlera. Bez razloga, ali takvi su ljudi u 2008. godini. Nismo se ni pozdravili, iako sjedi na stepenicama ispred mog ulaza. Ali mi se ne poznamo. I ja sam prošao pored nje dok je ona polako, sitnim pokretima usta, sitnim zalogajima, jela keks koji je držala u desnoj, a u lijevoj pakovanje s desetak istih takvih keksa i torbu srednje veličine.
Ušao sam u stan i osjećao sam se tužno.

Smotana noćna priča (ne znači da je i autobiografska)

mladiluk | 04 Mart, 2008 13:56

Ona je sjela u auto, a ja sam džentlmenski zatvorio njena vrata. Sjeo sam i ja u auto i pokrenuo ga. Zasvijetlio je CD plejer i krenuli smo da je odvezem kući. Iz zvučnika se začula pjesma My-my Kind Of Girl , to je bilo sasvim logično. Ona je rekla da ne zna gdje stanuje. Pomislio sam kako ću se u toj tihoj i sniježnoj zimskoj noći morati vozati s njom po gradu tražeći njenu ulicu. Naime, ona je preselila u novi stan i te večeri je stigla iz Subotice. Tako je objasnila neshvatljivu rečenicu. Kako je moguće da ne zna gdje stanuje? I kad je Joey zapjevao I think we'd look pretty good together, Walking through a winter wonderland..., shvatio sam da odavno nisam tako uživao u vožnji.

Vozili smo se, pričali, slušali Ramonese, pokušavali smo naći njenu ulicu kao da nas je neko teleportirao u Los Anđeles pa nam je teško da se snađemo. Kao da nisam u ovom gradu već jedanaest i po godina. Kao da ona ne živi u istom gradu već tri godine. Našli smo se u mraku, u tišini pored Dunava, Joey je još uvijek tvrdio You're my-my kind of a girl, a ja sam gledao to lice koje je bilo impresivnije nego da sam se vozao sa Charlize Theron, a nema sumnje da ta Charlize ima lice kakvo se sreće onoliko često koliko i Maradona daje golove na svjetskom prvenstvu, ali rukom.

You were lost but you've been found, baby, rekao je Joey nakon što sam ja po četvrti put pustio istu pjesmu koja mi je u tom trenutku odgovarala više nego Bonzo Goes To Bitburg, iako sam bio spreman s takvim suvozačem i do Bitburga voziti, u rikverc ako treba. Međutim, gol nisam uspio postići, čak ni rukom. Nisam se usudio šutirati. Golman ispred mene je izgledao kao da ima sto ruku, kao da mu gol mogu dati samo najveći. Ili niko. Onda smo krenuli nazad, prema gradu. Lako smo našli njenu ulicu. Izašla je brzo i samo mi je mahnula, uz blagi osmijeh koji mi ništa nije govorio.

* * * * *

Večeras sam se našao na istom mjestu, na istom parkiralištu. Odlučio sam rekonstruisati događaj dok sam opet slušao Ramonese, ovaj put I Remember You. Sa parkinga sam skrenuo desno, vozio nekih šest stotina metara, a na uglu je bila njena kuća. Vrlo lako za zapamtiti. Rekonstrukcija je pokazala kako sam glup ispao. Neki nikad ne žele priznati kako su glupi ispali. Meni to nije problem. Here Today, Gone Tomorrow. Stvarno sam ispao glup.

Beograd - Novi Sad za samo četiri sata (priča iz arhive)

mladiluk | 21 Februar, 2008 15:42

Krenuli smo u Beograd u devet. Odlučili smo da idemo preko Rume jer na bližem dijelu autoputa ima previše glupana koji voze kao da je čitav put njihov. Na naplatnoj rampi smo čekali 24 minute da stignemo na red. Dok smo čekali, pored nas su prolazili pješaci. Ti pješaci su na auto-cesti prodavali parfeme, sendviče, cigarete, sjemenke, upaljače, ispunjene loto tikete... Nismo ništa kupili. Rekao sam čovjeku u kućici da su brzi.
"Jebu nas ovi Turci, brate", rekao je on.

U Beogradu smo brzo našli Ulicu Tadeuša Koščuška, bez obzira ne njegovo komplikovano ime i prezime. Međutim, iz neobjašnjivih razloga, ta se ulica završava prije nego što naiđete na broj 79A. Onda smo lutali pola sata kad nam je jedan taksista objasnio gdje je nastavak ulice. Taj nastavak uopšte nema veze ni sa početkom ulice, a ni sa tim Tadeušom. Onda smo tražili zgradu. Nije bilo ni broja 79, a kamoli 79A. ONda sam nazvao, poslije pola sata, informacije i rekli su mi da je broj 72. Sjećam se dobro kako mi je neka žena dan ranije rekla da dođem u zgradu 79A. Onda se tamo ispostavilo da nisam morao donositi primjerak romana. Čovjek zadužen za distribuciju mi je rekao da donesem 100 primjeraka u ponedjeljak. Pozdravili smo se i otišli popiti coca-colu. Coca-cola je u Beogradu skuplja nego u Novom Sadu.

Oko tri sata smo krenuli prema Novom Beogradu. Sa Sandrom smo se našli za 60 minuta jer smo na tri mjesta zalutali zbog pogrešnih uputstava. Kad smo je konačno našli, pričali smo deset minuta i nastavili dalje jer je ona morala nazad na posao. Vozili smo nekom ulicom u Zemunu. Da se snima film čija je radnja u drugom svjetskom ratu (ne mislim da se d piše velikim, iako znam da treba po istočnoj verziji pravopisa), scenografija bi bila idealna. Ti smo se Božo i ja smijali nekim natpisima, ali su oni tako besmisleni da sam ih zaboravio. Samo sam zapamtio da teško može da se živi od tih poslova koje su ljudi obavljali i reklamirali ih na tablama ispisanim sprejevima. Jedan je vario bojlere, to sam zapamtio. "Kud ideš?" "Idem zavariti bojler u Zemun."

Konačno, izbili smo na poznat put, za sedamdeset minuta, ili pedeset ako ne bude gužve na naplatnim rampama, stići ćemo u Novi Sad. Ili bar u Sremsku Kamenicu. Krenuli smo prema Rumi. Pričali smo. Onda smo šutjeli jedno deset kilometara. Onda smo opet pričali. Onda je zvala moja mama. Rekao sam da ćemo uskoro ući u Rumu. Zatim je zvao Bobi. Rekao sam da ćemo sad ući u Rumu i zaželio mu sretan rođendan. Onda smo pričali o najljepšoj curi na svijetu. Ja sam pričao, Božo je slušao, povremeno se ubacivao.
"E, mi smo promašili put za Rumu", rekao je Boža odjednom.
"Jebemti znakove i putokaze", rekao sam iznervirano.

Nigdje nije bilo obavještenja da je Ruma blizu, a zaneseni pričom nismo uočili taj bezvezni put sa desne strane. Predložio sam da se zaustavnom trakom vratimo nazad, vozeći u rikverc. Boža je rekao da je to suludo. Onda smo odlučili izaći u Sremskoj Mitrovici, ali smo ubrzo shvatili da nema izlaza za Mitrovicu. Kad smo kilometar ispred nas vidjeli neke kućice, bilo je jasno da smo ispred granice.
"O jebemti pičke, jebali ih znakovi! Pa oni su Hrvati stavili po deset znakova za svaki parking, odmorište, pumpu, a da ne govorim za naselja pored ceste, a ovi ovdje ništa. Jebali ih ministri!", psovao je Boža.

"'Ajmo do granice", pa ćemo polukružno, predložio sam.

Boža je rekao da ne bi jer da možda ne možemo okrenuti prije tih kućica. Ne znam zašto, ali poslušao sam ga i skrenuo prema Šidu. Tamo smo, na izlazu sa autoceste, naišli na radove na cesti. Dvije grane i dva ukoso postavljena znaka usmjerila su nas na lijevu stranu. Očekivao sam da se sad pojave nekakvi četnici, kao u onom filmu kad idu uhvatiti Gašpara u Beograd. Pogledao sam u retrovizor da vidim da li negdje iza nas u travi ima neki sakriveni četnik. Međutim, tamo je iz neke improvizirane kućice izašla žena s kratkom kosom, u trenerci, a u ruci je nosila napolitanku, a u drugoj kavu u plastičnoj čaši.

"Odakle idete", pitala nas je kao da joj oko vrata visi šmajser. Rekao sam da idemo iz Beograda. Progutala je ostatke naploitanke i izgovorila "260 dinara". Dao sam novce. Otišla je unutra i za minutu i dvadeset sekundi donijela račun. Ubrzo smo ušli u Šid. Mislio sam da je Šid grad.

Pitali smo neke ljude kako da dođemo do Mitrovice. Rekli su da se vratimo na autoput. Odbili smo i nastavili prema centru Šida. Rekli su na prvom semaforu desno. Onda smo pitali nekog starca da li se može preko Palanke u Novi Sad. Rekao je da može. Pitao sam da li ulazimo u Hrvatsku ili je zaobilazimo. Rekao je da je zaobilazimo, tako je rekao taj iskusni starac starosjedilac. Nastavili smo dalje. Vozio sam sporo i oprezno jer se na cesti nalazilo mnogo vrabaca, a ja volim vrapce i ostale životinje sa krilima i one bez krila. Poslije trideset kilometara smo naišli na jezero koje je izgledalo kao iz nekog američkog gilma. Oko jezera su bili neki kupači, a malo dalje posađene vikendice. Odlično mjesto za Jasona i novi nastavak "Petka 13." Naišao je neki čovjek i njegov sin. Mladi ljudi. Pitao sam da li trebamo lijevo ili desno ići ako želimo da odemo u Novi Sad, a da izbjegnemo Hrvatsku jer nemamo pasoše. Rekao je da se vratimo nazad na autoput, nema ni trideset kilometara, rekao je. Dodao sam da bi htjeli ovuda, preko Palanke, a on nam je objasnio da to nije problem ako imamo pogranične propusnice. Zaželio nam je sretan put u Ilok i otišao kući na večeru. Vratili smo se nazad u Šid.

Naglo sam zakočio zbog nekog vrapca, a to je primijetio policajac trideset metara ispred mene. Prije nego me zaustavio, ja sam sam stao. Bolje da ga iznenadim i da ga zbunim. Nasmijao se ovom triku taj policajac. Pitao sam ga kako da stignemo u Novi Sad. Rekao je da je najbrže ako odemo na autoput. Rekao sam da nam je autoput dosadan i da bismo htjeli Fruškom gorom. Rekao je da u tom slučaju treba da skrenemo na prvom semaforu lijevo. Shvatio sam da je taj prvi semafor, ustvari i jedini u Šidu. Nastavili smo kroz Sot, Berkasovo i još neka sela. U Šidu smo dobili nove informacije. Poslije dva sata vozikanja, još nas je samo sat i 45 minuta dijelilo od Novog Sada. Nije lako stići iz Beograda.

Nastavili smo kroz sela zapadnog Srema. Gibarac, Erdevik, Kukujevci, Bingula, Stara Bingula, Vrlo Stara Bingula, Nova Bingula, Dijoš... Kakva sela! Kažu da je Vojvodina region koji se ističe po velikom postotku samoubistava. Nije ni čudo. Onda sam zapazio da se Fruška gora povećava. Sve smo bliže!

Kad smo se počeli penjati na vrh gore, Boža se divio pejzažu. Šuma, nebo, uzak put. Lijepo je putovati Vojvodinom iako su me leđa boljela. Ne znam koliko se još ljudi istim putem u zadnjih deset godina vraćalo iz Beograda u Novi Sad. Možda smo bili jedini. Bili smo sigurno jedini.

Konačno, došli smo na poznato raskršće. ispred nas je bio put za Iriški venac, lijevo se skretalo za Beočin. Hm, kuda sad? Iriški venac je bio udaljen petnaestak kilometara, a onda pet minuta nizbrdo i evo nas u Sremskoj Kamenici. Previše jednostavno. Beočin, pa tamo je Bobi radio. To je isto blizu. Tamo vozi čak i autobus prigradske linije. Dakle, sasvim smo blizu. Boža je nakon kraćeg razmišljanja predložio da idemo lijevo. Poslušao sam ga. Kad ono...! Sviloš, Susek, Čerević, Banoštor, milion sela. Između tih sela čistine od nekoliko kilometara. A onda ulaz u Beočin. Pa Beočin. Pa izlaz iz Beočina. Zatim kamion natovaren nečim zbog čega se sporo kretao, a bilo ga je nemoguće zaobići. Još smo se pedeset minuta vozili uz Dunav dok nismo stigli u grad.

Kad smo konačno prešli Most slobode, pogledao sam na sat. Puna četiri sata trajao je povratak iz Beograda koji je udaljen oko 80 kilometara od Novog Sada. Uračunao sam i pauzu na onom jezeru, trajala je sedam minuta. Ostavio sam Božu na Bulevaru oslobođenja i nastavio prema piceriji "Ćao".

U ponedjeljak opet idem u Beograd.

Dan kad sam preronio Dunav (priča iz arhive)

mladiluk | 20 Februar, 2008 14:30

Hm, ne znam kako da vam ovo ispričam, a da povjerujete u to. Zvuči prilično neistinito, ali nemojte misliti da izmišljam. I sami znate da sam do sad pisao samo o istinitim događajima.

Dakle, vraćao sam se iz grada. U autu je svirala neka pjesma s radija. Zaboravio sam ponijeti disk pa sam slušao radio. Onda je neki šlager-pjevač u svojoj patetičnoj pjesmi pjevao o noći kad je preplivao Dunav. Imao je on i one što su išli na njegove koncerte i divili mu se što je uspio preplivati široku i nepredvidivu rijeku. Okrenuo sam auto polukružno na semaforu, ubrzao i parkirao ispred "NS Timea". "Kad možeš ti, mogu i ja", pomislio sam skidajući jaknu. Ostavio sam jaknu u autu, hitrim koracima krenuo prema obali Dunava i za kratko vrijeme sam bio tamo. Sagnuo sam se, pipnuo vodu prstima desne ruke. Bila je hladna, ne mogu reći da bi kupanje prijalo, ali nisam htio odustati jer ni u ljeto voda neće biti znatno toplija. Skinuo sam majicu i traperice i ušao u vodu. Zaplivao sam, a nakon tri metra duboko udahnuo i zaronio. Spustio sam se nisko da me struja rijeke ne nosi velikom brzinom prema Rumuniji. A onda sam brzim pokretima nogu krenuo prema suprotnoj strani. Oči su mi bile otvorene, ali sam ih ubrzo zatvorio jer zbog mulja ionako nisam vidio bog zna šta. Mlatio sam nogama sve jače i jače i tako narednih nekoliko minuta. Ne, nisam izdržao bez zraka cijelu širinu rijeke kako ste pomislili, to nije lako, nego sam izronio na sredini Dunava, udahnuo opet i spustio se skoro na samo dno rijeke. Tu sam naišao na neku veliku ribu koja me htjela zagristi, ali je odustala jer sam bio prevelik zalogaj za nju, baš kao što su i za mene postojali preveliki zalogaji. Razlika između mene i te ribe bila je što je riba lako odustajala. Čini se da je bila pametnija od mene, ili je samo racionalnije gledala vrijeme preostalo ispred nje. Nastavio sam dalje i vrlo brzo se našao na desnoj strani Dunava. Isplivao sam u Sremskoj Kamenici i izašao iz vode. Gazio sam po pijesku i drhtao dok se voda cijedila s moje duge kose oprane tog jutra šamponom Head and shoulders. Tek je maj, a ni temperatura nije tako visoka pa sam se ubrzo vratio nazad u vodu i opet zaronio. Na to me natjerao i neobičan zadah s te strane rijeke koji se širio odnekud iz tog naselja. Ronio sam sve brže, gledao sam pod vodom, mimoilazio ribe, pazio da ne naletim na neki zalutali torpedo. Uskoro sam izašao na drugoj strani Dunava i bosonog pokupio stvari pa brzim korakom otišao u auto. Uključio sam mašinu i krenuo kući da se okupam i ugrijem. Bio je to dan kad sam preronio Dunav. Neću pisati pjesmu o tome.

Ušao sam u auto razmišljajući da li se isplati sam ići u Beč, voziti se devet sati vozom, biti smješten sam u hotelu, vraćati se nazad opet devet sati, a sve to da bih gledao Evanescence, sam. Da, isplati se. Samo je pitanje jesam li ja spreman na to. To mi je pitanje i sad u glavi, dok se sušim u toploj sobi, a iz ugla stiže glas Amy Lee.

Bio sam u Mitrovici

mladiluk | 10 Februar, 2008 17:37

Telefon je zazvonio i ja sam prepoznao pozivni broj. Bio je to poziv iz Mitrovice. Moji prijatelji koji tamo još uvijek žive zvali su me da ih posjetimo. Tačnije, moja je prijateljica slavila rođendan i pozvala je mene i dva moja prijatelja iz grupe da dođemo na rođendan. Ne, nismo išli svirati, to bi nam bilo teško izvesti kad su uslovi ovakvi kakvi jesu. Dakako, prihvatili smo poziv, htjeli smo pokazati našim prijateljima da ih nismo zaboravili, da osjete da ih se sjećamo bez obzira na novonastale okolnosti i na to koliko smo sad udaljeni. Rođendanske su proslave u Mitrovici rijetke, možda jednom godišnje, baš kao i rođendani u drugim srpskim gradovima. Dogovorili smo put. Pregledao auto jer ipak idem van grada, da odlazak u Mitrovicu bar sa svoje strane učinim sigurnim i bezbjednim, koliko je to u mojoj moći. Napunio sam rezervoar do vrha i krenuli smo prema jugu. Kako smo se približavali Mitrovici, napetost je rasla, a isto tako i naša želja da se sretnemo s tim poznatim i dragim ljudima koji tamo žive. Osjećao sam neko uzbuđenje, slično onome koje se pojavi svaki put kad se putuje u neki udaljeni grad u koji se ne ide često. A dugo nisam bio u Mitrovici.

Stigli smo nadomak nekad poznatog industrijskog grada, a on je već bio pritisnut mrakom. Oko grada ništa, samo mrak, tišina i njive, puste i prazne. Rub grada nije bio osvjetljen kako smo navikli, ali smo ulaskom u grad vidjeli da struje ipak ima. Umorni od puta ili zbog nečeg drugog, nismo mnogo pričali. Prošli smo pored zapuštenog hipodroma i jednog zaraslog fudbalskog terena. Malo je danas djece kojoj se igra fudbal. Gledali smo pažljivo rijetke znakove kako slučajno ne bismo zalutali. To može biti vrlo nezgodno u nepoznatom gradu, posebno po noći. Rub ceste nije bio jasno obilježen i to je otežavalo kretanje, a dva puta smo upali i u rupe na asfaltu koje su tamo česte kao tragovi teških devedesetih, ali i godina koje su slijedile, a u kojima se malo šta po tom pitanju promijenilo. Srećom, uspjeli smo se naći u centru grada. Parkirali smo auto uz zid na kome je ćirilicom pisalo Srbija, valjda da se zna u kojoj smo državi. Izašli smo van, a na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Rijetki koje smo vidjeli zagledali su tablice na našem autu. Tamo su novosadske tablice ipak u manjini, vrlo su rijetke. Krenuli smo prema kafiću gdje su nas naši poznanici iz studentskih dana čekali. Prije toga smo prošetali do rijeke koja je bila u blizini, gledali smo vodu koja je tekla i razdvajala dva naselja. S druge strane je bilo naselje u kom nikad nismo bili, a bio sam siguran da ni sad nećemo ići preko. Svratili smo u jednu pekaru i pojeli po đevrek, a Žuti je uzeo i jogurt. Staklo pekare bilo je zaštićeno i rešetkama, kao da je u pitanju banka. Pored je bila jedna druga pekara, ta nije radila. Usput smo naišli i na crkvu pa smo svratili da vidimo kako izgleda. Unutra je bilo samo dvoje starijih ljudi.

Ušli smo u kafić i pozdravili se s našim ljudima. Srdačno su nas dočekali. Vidjelo se da Mitrovčani vole kad im dođe neko iz Novog Sada, nisu mogli sakriti oduševljenje i osmjehe s lica. Koliko god grad bio velik, ipak se osjećala odsječenost od svijeta. U tom mraku, blatu, magli i tišini taj se osjećaj nametnuo kao jedini mogući. Mnogi Mitrovčani su otišli u potrazi za boljim mjestom za život, u Beograd i Novi Sad, pa i u inostranstvo. Ostali su oni rijetki koji su tu našli zadovoljavajući posao, oni koji nisu imali kuda, ili nisu htjeli ni po koji cijenu napustiti rodni grad. Mitrovčani u šali kažu da su ostali oni najhrabriji, ili mazohisti. Ali to je njihov grad. Predali smo im poklone, smjestili se i odmah počeli prijateljske razgovore.

Proveli smo ugodnu noć u Mitrovici. Jeli smo, pili, smijali se, bio je i neki bend koji je svirao, mnogo ljudi oko nas... A onda je došlo vrijeme za povratak kući. Ti su rastanci uvijek teški. Pozdravili smo se s našim domaćinima, s tim našim ljudima. Poželjeli smo im sreću, mir i radost, i da se opet vidimo na istom mjestu, ali i kod nas. Sjeli smo u auto. Božo je predložio da svratimo do Kamenice, ali sam ja rekao da je to suludo ne samo u ovo doba nego u bilo koje doba i da nema razloga za to. Krenuli smo kroz mrak i, vozeći se ravnim Sremom, za petnaestak minuta smo već bili u Rumi. Od Novog Sada nas je dijelilo još tridesetak kilometara. Posjetu Sremskoj Mitrovici ćemo dugo pamtiti.

Meni

Pretraži

Kalendar

«	Decembar 2025					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Najnovije...

Kategorije

Generalna [212]