Mladi luk

Donio sam voće s pijace, povrće s iste te pijace i kruh iz pekare Vojvodina. U knjižari blizu pijace (sad mi se dogodilo nešto čudno, mala slova su kad je uključen Caps Lock, a velika kad je isključen, evo, i tastatura je pobudalila, vino što sam ga prije dva tri slučajno po njoj prolilo tek ju je sad uhvatilo)... dakle, u knjižari blizu pijace kupio sam i jednu Vidojkovu knjigu, ovu novu. Bilo je to prije nekoliko dana. I istog dana sam listao tu knjigu, da vidim šta on to kaže. Kad, između 170. i 171. strane naiđem na jednu dlaku, crnu. Moja nije, to sigurno znam, ne bi je ni Big Lale i Dejvid Koperfild tamo uspjeli smjestiti, čak ni da se udruže. Dobro, jedan manje osumnjičeni. I gledam ja u dlaku, sad mi se gadi nastaviti dalje, ko zna šta me čeka na sljedećoj strani. I otkud dlaka u novoj knjizi? Opet, bolje u knjizi nego u onom kruhu što sam ga ostavio u kuhinji. I to nije obična dlaka nego stidna dlačica, takozvana bruca. Jednom mi je moj prijatelj Braco rekao da se to može naći i u "Runolist" čokoladicama, ali mu nisam htio vjerovati. A sad sam imao dokaz da se može naći u knjizi, i to u novoj novcatoj, tek pristigloj iz štamparije, a još sam je iz sredine izvukao, znajući da ima kupaca koji listaju one s vrha. I kako sad da čitam knjigu, je l' u rukavicama ili kako? Pa zbog toga sam prestao iznajmljivati knjige iz biblioteke.

Onda sam se pitao čija je to dlaka, nakon što sam je istresao u WC školjku i poslao Rumunima u Crno more. Prvo mi je palo na pamet da je Vidojkova. On je autor, piše o seksu, može biti da je odlučio čitateljke obradovati brucom. Pogledao sam tiraž - 5 000 primjeraka. O jebemti, pa ako je svaki primjerak obogatio dlakom, to je 5 000 flanaca! To je dugotrajan i bolan proces. Ili sam samo ja imao tu "sreću" da dobijem jedan od rijetkih obogaćenih primjeraka? Sjećam se kako se nekad u "Životinjskom carstvu" moglo naletjeti na čokoladicu s dvije sličice. Znači, neko je možda dobio i dvije. Posljednji album grupe Let 3, ako se to albumom može nazvati, imao je gaće koje su na pozadini imale smeđu crticu, a smeđa boja nije bila od flomastera niti od zemlje. S obzirom da taj bend nema šta bolje ponuditi, usrane gaće su i takve sigurno vrednije od muzike na disku. Kad nema proje i palente narodu su dobra i govna, posebno kad ih reklamiraš. Dobro, da se vratim na temu.

Možda nije Vidojkova nego od onoga što mi je knjigu prodao, možda i on izvlači odozdo (od dole, kako nepravilno kaže velik dio Novosađana) jer mu se gade one već listane. Ili se štampar jednom rukom zabavljao dok je štampao knjigu, možda i neko iz konkurentske knjižare. Na kraju krajeva, svejedno je čije je dlaka, nije joj tamo mjesto. Ipak, bolje je da je tamo nego u kruhu. A ko zna, da sam je u kruhu našao možda bih smršavio kad bih prestao jesti kruh zgađen odnosom pekara prema nama koji kod njih kupujemo.

Jednom smo dlaku s istog dijela tijela našli u nekakvim skriptama na drugoj godini faklulteta, moj prijatelj i ja dok smo razvrstavali papire. Skripte sam uzeo od jedne koleginice Aleksandre koja je bila u strastvenoj vezi s mojim prijateljom Zoranom. Nismo uspjeli odgonetnuti čija je bruca, Aleksandrina ili Zoranova, oboje su bili gore crnokosi pa valjda i dolje, kao i bruca, a da dlaku nosimo na DNK analizu nismo htjeli, a nismo ni novaca za to imali. Izbacili smo papire koje je dlaka dodirivala i nastavili učenje. Eto kakve sve muke prolaze studenti građevine da bi stigli do diplome i onda imali čak 500 evra za 50 radnih sati nedjeljno u birou, ili 750 evra ako odluče da život provode isključivo na gradilištu i u krevetu.

A danas sam u bijelom kruhu iz nepoznate pekare, koji uvijek kupujem s posebnom strepnjom, našao dvije dlake.

Hrvatska se zastava vijorila u dvorištu iznad ljudi kad sam stigao. Nema sumnje, ispod nje se događalo nešto od državnog značaja. U centru pažnje bili su Šiljo, Srbin po nacionalnosti, i Lidija, Čehinja. Odlučili su da se vjenčaju. Razlog za ovu svadbu nije bio novac, dobijanje državljanstva, srednje tridesete, neočekivana trudnoća, dosada, opklada, dogovor roditelja, nego sasvim nešto drugo - ljubav. Svadba se zahuktavala po uobičajenom scenariju napisanom ko zna koliko godina ranije. Bilo je gostiju svih uzrasta, od djece koja će opravdano kmečati oko 23 sata i požurivati roditelje da idu kući, preko pubertetlija koji će iskoristiti priliku da probaju gemišt jer je to na svadbi dozvoljeno i kontrola roditelja je slaba, pa do odraslih koji će se usvinjiti jer je to na svadbi donekle opravdano, a ponekad i poželjno. Neki će tinejdžeri nakon toga za vrijeme polke hvatati guzate partnerice, vesele Čehinje, za guzicu, a one će veselo cijukati. Ali i to je skoro dozvoljeno na svadbi, nekažnjivo ako ostane neuočljivo za ljubomornog muža. Bilo je tu, sasvim jasno, ponajviše vršnjaka mladenaca, a i onih malo iskusnijih, zatim prijatelja roditelja i bezbroj rođaka koji se viđaju samo na svadbama dok objašnjavaju svoj pupoljak na porodičnom stablu. Na kraju, bilo je i baka i deda koji su ovo čekali pa da mogu mirno napustiti ovu fazu života, kad otvore i popiju onu rakiju što su je skoro pola stoljeća čuvali za tu priliku.

Neki su muzikanti svirali u dvorištu mladine kuće. Nisu čak bili ni loši, bili su vrlo dinamični. "Šup sem, šum tam, nam už je to všechno jedno...", pjevali su veselu češku poskočicu.
Žene su podvriskivale, a muškarci zviždali gurajući prste u usta. Pucnjave, na sreću, još nije bilo. Pristojan narod. Dan je bio sunčan i vedar, vrijeme idealno za svadbu. Svatovi su se skupljali i već dobrano popunili nevjestino dvorište čekajući da se svakog časa pojavi i jedan od glavnih sudionika svadbe - mladoženja.

A onda se preko puta kuće, u čijem je prostranom i, s mnogo zelenila i cvijeća, uređenom dvorištu, gdje je bio skup svatova, zaustavio dugački crni auto. Iz njega je izašao mladi bračni par. On u krem odijelu, visok i vitak, otmjen. Ona mršava, u modernom kostimu i sa šeširom velikog oboda na glavi, koščata i ozbiljna. Oboje su nosili naočale za sunce, iako sunce nije bilo tako jako toga dana, nije opravdavalo tamna i neprobojna stakla koja štite nečije lijepe zjenice. Odmah su se pozdravili s nekim meni nepoznatim ljudima i stali sa strane.

Ja sam sa dva prijatelja stajao na stepenicama u blizini ulaznih vrata i gledao skup svatova. Jedan je bio kum, ovaj drug i ja djeveri jer je Šiljo, naš prijatelj mladoženja, rekao da mu je brat smotan za tako odgovornu ulogu, pa smo mi izabrani za pouzdan djeverski par. Za nas je, izgleda, mislio da nismo smotani. Nismo se smjeli odvajati od mlade zbog nekih običaja. U slučaju naše greške i nekakvog propusta, svadba je mogla propasti, tako sam shvatio. A onda je onaj mladi bračni par prišao domaćinima i čovjek je skinuo naočale. Nisam mogao vjerovati svojim očima, iako nisam ni okusio alkohol zbog povjerljivog zadatka - bio je to David Beckham. Zaprepastio sam se isto kao da sam vidio Filippa Inzaghija. Otkud Beckham na svadbi nije mi bilo jasno. Otkud ga Šiljo zna? Možda su se upoznali preko interneta. Možda preko Facebooka, to je još vjerovatnije, dok je Beckham u karantinu i surfuje internetom. Ili preko firme. Šiljo je poslovno često putovao po Evropi, pa je tako i Italiju i Englesku posjetio, a u Španjolskoj je jednom bio čak i na moru. Ko će znati, bilo je nejasno, ali nisam ni za ostale oko sebe znao otkud oni na svadbi i kako poznaju Šilju, pa zašto bih to znao za Beckhama. Šiljo je imao 30 godina i isto toliko vremena da ih sve upozna, pa čak i Beckhama.

Poznati par se izgubio među ljudima. Kao kad na nebu vidite neko neobično svjetleće tijelo i pomislite da su možda vanzemaljci, i dok razmislite jesu li ili je to samo avion, ono se ugasi i vi ostanete zbunjeni i ne razmišljate više o tome. Tako ni ja nisam o Beckhamu više mislio jer sam bio nesiguran je li to stvarno on pa čak ni dvojici prijatelja nisam ništa rekao. Šiljo je vrlo brzo stigao po mladu. Krenuli smo prema gradu i obavili vjenčanje. Matičar je bio siguran jer mu je to bilo osamstoto vjenčanje. Mladenci su imali blagu tremu, oboje su debitovali kad su vjenčanja u pitanju. A ja sam bio sve sigurniji da je jedan od gostiju i sam David Beckham. Planirana je mala svadba, ali je spisak gostiju malo proširen i došlo se do broja 450, da se netko ne naljuti ako ne bude pozvan. U neprekidnoj gužvi, a poštujući svoju ulogu djevera, ja nisam mogao prići bliže Beckhamu i čuti kako priča. Većinom je šutio i smješkao se. Povučen i pristojan, pravi engleski džentlmen. Žena mu je bila malo nadrndana, ali to je opštepoznata stvar. Možda su je žuljale cipele. Nikakvo čudo, ima toliko pari cipela, svaki dan nove, nikako ih ne stigne razgaziti. Samo treba da je neki paparaco uhvati da je iste cipele nosila dva puta, kod one jedne spajsice i kod Gattusa, na primjer. Kako bi takvu sramota sprala sa svog imena?

Kad smo stigli pred restoran, ja sam očekivao da ću biti blizu Beckhama i konačno ga upoznati. A već sam bio posve siguran da je on jer sam vidio da je registracija na autu talijanska, došao je iz Milana. Nisam znao da li je preregistrovao auto iz Amerike, je li mu Berlusconi dao novi, ili je uz punomoć došao Kakinim autom, da ne mora vozom. Mogao je izabrati i romantično putovanje vozom, ali veze prema Daruvaru su slabe, u Banovoj Jarugi i Novskoj se presjeda, a i dugo se putuje. Opet, nisam htio da budem nametljiv i odmah mu se obratim. Šta da svako od 450 gostiju učini isto, pa Beckham bi popizdio, a došao je da se opusti i provede.

Onda smo se smjestili u velikoj sali restorana i ja sam dobio prilično nezahvalnu poziciju - Beckham je sjedio negdje na drugom kraju velike sale. I ne samo to - bio mi je bočno okrenut, a ja njemu leđima, a raspored sjedenja se morao poštovati jer je napravljen još prije tri mjeseca, a mi smo ga dobili neposredno pred ulazak u restoran i mogli smo samo pisati zahtjev ili molbu za promjenu mjesta, međutim kasno je bilo da ga komisija, sa starim svatom na čelu, istog dana razmotri. I nikako nismo smjeli zamijeniti pozicije ja i nepoznati čovjek sa strane. Osvrtao sam se, a Beckham je bio stalno nasmijan, još od teksta koji je matičar čitao. Izgleda da mu se svidjela domaća rakija koju je probao. Ubrzo sam vidio da degustira viski. A šta bi drugo, pa neće valjda vinjak. Nije pušio, to je bio još jedan znak da je to stvarno on. Svježe blajhana Victoria je dimila kao neki čiča, ne mareći za svoj prelijepi glasić, ali Beckham ni dim. Istinski sportista. Taman mu treba to da ga neko fotografiše krišom s cigaretom u ruci i sliku pošalje treneru. Onda sam se opet osvrnuo, a on je malim gospodskim zalogajima jeo predjelo. Onaj pored nas je nabadao krišku kruha viljuškom. Dobro, bar nije umakao taj kruh u pelinkovac, a i to sam vidio na jednoj svadbi. Oko Beckhama su jurcala trojica konobara. Poslali su trojicu koji najbolje vladaju engleskim jezikom. Onda sam i ja poželio da imamo dva konobara, jednog hrvatskog i jednog češkog. Baš kao Beckham prema kojem sam nerijetko usmjeravao pogled. S obzirom da smo mi pripali rejonu u kome su radila dva konobara Čeha, prepoznao sam ih po naglasku, pomislio sam da zatražimo tog hrvatskog konobara, kao prevodioca za češki, da se ne osjećamo ugroženim po nacionalnoj osnovi, ni mi, a ni konobar. Čeh nas služi, a Hrvat mu prevodi. Uzalud, bar kad je večera bila u pitanju - soja je bila tvrda, grašak sladak, ali su zato porcije s voćem bile ogromne.

I tako sam se svako malo osvrtao. Isti Beckham! Sjetio sam se kako sam jednom u Novom Sadu naišao na Beckhama pa se ispostavilo da to nije on nego muž od neke Olge, ali bio je jako sličan Beckhamu. Nemoguće je da Beckham ima dva dvojnika, i to na istoj Zemljinoj hemisferi. To je sto posto on.

"Debeli, pogledaj onog iza do zida, ali se polako i neupadljivo osvrni, nemoj da bude napadno, i pogledaj. Čovjek je isti..."
"Isti Beckham", rekao je Debeli prije nego što sam dovršio rečenicu.
"Je l' i ti misliš da je to on?"
"Nego šta. Primijetio sam ga još kod matičara. Pa jesi vidio talijanske tablice vani? Mene više privlači kuma, odlična je pička, a i nisam neki stručnjak za nogomet, za pičke jesam, ali ono je Beckham jedan kroz jedan."
"Ja sam ga prepoznao čim je izašao iz auta kod Lidije. Valjda ga je Šiljo pozvao, bilo bi glupo da je došao zbog Lidije."
"Šta ti je, kakve Lidije? Pa Beckham nikad ne bi prevario Victoriju."
"Ni ona njega", dodala je Majda, cura od Debelog.

„A mogao je naći i neku bolju od nje, od nje su i u Spice Girls bar dvije bile bolje“, rekao je Debeli.

„Emma Bunton, na primjer“, sjetio sam, a Debeli je klimnuo glavom i napravio dva nova gemišta pazeći da mu kravata ne upadne u zdjelu sa supom s rezancima dok je pružao ruku prema flaši s nekom slavonskom graševinom. Još je dodao, pazeći da ga Majda ne čuje, da će Victoriju uhvatiti za guzicu ako mu se posreći da zajedno plešu polku, što je zvučalo čudno jer je Majda bila znatno ljepša od Victorije, a i od skoro svih cura na svadbi. Debelom nisu smetali obrazi i trbuh da osvoji lijepu Majdu.

Zamolili smo gospodina s desne strane, onoga koji nam je najviše smetao pri pogledu na Beckhama, da zamijenimo mjesta.
"Ne može", rekao je i zastao čačkajući zube čačkalicom, već kad je s predjelom završio. "Ovaj mi sic baš paše", rekao je taj debeli čovjek s crnim gustim brkovima jasnim glasom i stavom dok mu je glava bila podignuta 15 stepeni prema plafonu u odnosu na površinu stola, i mi smo se vratili na naša mjesta. Bio je ćelav, imao je te upečatljive crne brkove i bio je podbočen laktovima o stol, a lijevim je dlanom prikrivao usta koja je čačkao čačkalicom u desnoj ruci. Imao je bijelu košulju i plavu kravatu i naglasak kao da je iz Virovitice, ili bar iz nekog sela pored Virovitice.

Pratili smo Beckhama pažljivo. Žena pored njega, Victoria, jela je malo. Opet je na dijeti. Da nije cijeli život na dijeti danas ne bi ona sjedila pored Beckhama nego neka druga mršava dama. Isplatilo se. I nije se smijala. A on je. Izgleda da je nekakav veseljak. Jeo je, a onda napravio gemišt. Vjerovatno je htio probati kakvo je to piće. Onda je slušao nekog pored sebe koji mu je nešto pričao, želeći se zbližiti s Beckhamom da se u ponedjeljak hvali u firmi kako može popiti više od njega i kako se Beckham nalizao jer ga je ovaj napio, pa će se sad još i kladiti protiv Milana jer će Beckham poslije tog pijanstva bar sedam dana biti mamuran i beskoristan za ekipu. Stigao je i fotograf i onda su se slikali. Najprije je zagrlio Beckhama, a onda je stao između njega i Victorije i slikali su se opet. Fotograf se zadržao da fotografiše muzičare, ali je bilo jasno da se mota oko Beckhamovog stola i da je pravi paparaco koji će fotografije u ponedjeljak unovčiti u žutoj štampi, ponajprije u češkoj Jednoti  koja će biti razgrabljena kao nikad ranije.

Muzika je postala glasnija i Beckham je ustao s namjerom da zapleše. Plesao je kao navijen. Ništa čudno, pa njemu je ritam u nogama. Kako bi driblao i onako dijelio duge lopte da nije? Tancovao je polku kao da je odrastao u okolini Karlovih Vari, ili bar u Donjem Daruvaru. Kao da je svake subote išao na veselicu ili djivadlo i kao da nije propustio nijedne obžinke, češke žetvene svečanosti. Ni to me nije čudilo, sigurno ga je Poborsky naučio nakon neke pobjede dok su slavili kad su zajedno igrali u Mančesteru. Ovaj njemu namjesti gol, Poborsky njega nauči igrati polku. Onda on opet namjesti Poborskom gol, a Poborskyjeva žena pozove Beckhama i Victoriju na buhtle i svježe jitrnice.

Onda je onako uznojen i crven u licu sjeo, odmorio malo, pojeo nekoliko kolača i strusio čašu gemišta. Izgleda da voli slatko, gurao je cijele kolače u usta, kao da su mu usta velika kao Severinina. Prste je potom trljao jedne o druge, posebno prste svake ruke, i onda uzimao novi kolač. Svidjele su mu se breskvice i oblatne, koliko sam uspio vidjeti. To dobro ide poslije sarme koju je jeo, i poslije pečenja iza sarme. Sve to je zalijevao gemištom. Victoria ih nije jela, kolače, zbog dijete. I pila je samo vodu, i to Evian, a ne najbolju vodu na svijetu - Janu.

Onda su malo odmarali i došla je ponoć. Krenuo je ples sa mladom. Kad je Beckham došao na red, počeli su sijevati blicevi. Kao da je odmalena u folkloru, kao da je instruktor plesa, a ne lijeva spojka. Završio je ples i spustio podeblju ukrašenu kovertu u košaru sa strane. Nije Beckham škrtica, pokazao je da je galantan mladić. Sigurno mu je onaj što se slikao s njim objasnio te teško shvatljive balkanske običaje. Onda je predao i veliki poklon u pažljivo zamotanoj kutiji i uhvatio Victoriju pod ruku, zaputio se prema sredini sale i počeo plesati. Beckham je briljirao kao na terenu u najboljim danima.

Gosti su se razveselili. Beckham je sad sjedio za stolom i gutao novi gemišt, a žena ga je mrko gledala strahujući da se ne napije pa da ga trener ne kazni sa 50 000 evra za šta on mora raditi skoro puna četiri dana. Otkud da to plati sad u ovoj krizi? A možda se utepao kod Gattusa na svadbi, ili kod bivšeg kolege s posla, onog čije je ime Ole Gunnar Solskjaer, pa je ona oprezna. Ili je ljuta što je još uvijek žulja desna cipela, a koštala je 2 000 evra, isto koliko i lijeva koja ne žulja. A Beckham ju je onda poljubio u obraz i ona je ostala hladna. Onda ju je Beckham stisnuo i poljubio opet i nasmijao se gledajući je nježno u oči. Ona se malo oraspoložila, a on je sebi zadovoljno složio novi gemišt. Pa su ustali da idu plesati, a dok ga je ona držala za jednu ruku on se okrenuo prema stolu i drugom dohvatio još  jednu svatovsku breskvicu uvaljanu u kristalni šećer i ubacio je cijelu u usta. E, moj Beckhame, vidim ja da će tebe Victorija noćas voziti u hotel Termal u kom si odsjeo. A sutra ujutro ćeš se trijezniti u toploj i ljekovitoj daruvarskoj vodi dok ti zadovoljne i uzbuđene sestre budu masirale stopala i prste. E, neka i njih Bog jednom pogleda.

"Gle kako pleše, koji majstor! Napravio je takvu atmosferu da bi mu Šiljo mogao dati 500 evra za ovo", rekao je Debeli dok je Beckham vrtio Victoriju i podvriskivao oduševljeno. A pored njega je, s jednom Libom koja je imala krupne i čvrste grudi, plesao neki Bažant kojeg je brico Lacković ošišao na „bekamovku“, i Davidu se sigurno svidjelo kad je vidio da nema kraja na planeti u kome nije popularan.
„Pleše kao da je pobijedio u Plesu sa zvijezdama. I ne smetaju mu i ne stežu ga one ženske gaćice koje nosi. Čitao sam u novinama i gledao u Red Carpetu da voli nositi ženske gaćice. A šta misliš kako bi tek plesao da ima više vremena za ples i da nije doživio sve one povrede?“
„Veći su novci u nogometu nego u plesu. Pa on ti zarađuje sam godišnje više nego što ovih pet muzičara zajedno zarade na svim svadbama koje odsviraju tokom godine. Možda čak i duplo više.“
"A jesi vidio da ga žena muštra zbog gemišta, hehe? Kao onog mog prijatelja Boru."
"Mora neko muštrati i raspolagati tolikim novcem."
"Pleše kao da je od gume. Ne bi da ga sad zajebavamo i ometamo, ali moramo se slikati s njim kad završi svadba. Jednom mi je Marko Mlinarić pobjegao na jednom kramu kad sam imao deset godina, Beckham mi ne smije uteći."
"Pa nego kako. Ja sam već pripremio aparat. Staviću tu sliku pored one kad sam se slikao sa Borom Cvetkovićem. Nemoj da pobjegne. Odmah stavljam na Facebook!"
„Mogli bismo mu sutra pokazati grad, ako se zbližimo s njim. Možemo ga odvesti na kraju i kod Zukija na sladoled, ili na burek.“
„Pa da, i da ga malo provozamo i po okolini, da ga odvedemo u vinograde na tudum. Vidiš kako guta gemište večeras. Mogli bismo ga odvesti i na Svetinju, kod crkve ima poznati izvor, da malo namoči noge u onoj vodi ispred i potisne posljedice svih tih povreda. Kažu da je to ljekovita voda.“
„Je ljekovita, ali je sad gužva zbog tinejdžera i problema s tenom. Šteta što Šimecki ne radi da Victoria kupi cipele. A stvarno misliš za tu vodu?“
"Da, znaš da se ja nikad ne šalim. Liječi sve, od kurjih očiju pa do tuberkuloze. Jedan mi je čak tvrdio da je psorijazu skinuo tamo, a jedan je prvi put postao tata sa 42 godine, dobio je blizance nakon što se tamo napio.“
„Znam za toga, i nisu bili blizanci nego čak trojke, ali se taj i prehladio jer je voda bila hladna, pio je u januaru, ali mu je ista voda pomogla da ozdravi. I misliš da je istina to za prištiće."
"Da, mislim. Meni je to upalilo 1990. Prištići su nestali od te vode kad sam imao 13-14 ali su mi od nje počeli rasti brčići baš negdje u to vrijeme, ne znam je li to nekakva nuspojava. “
„Dobro si se sjetio, čitao sam da ga često žiga u desnoj nozi još od one stare povrede, to će mu sigurno pomoći.“

Kako je svadba odmicala vina je bilo sve manje u skladištu, a sve više u gostima. Beckham se zacrvenio i zajapurio, uznojen i nasmijan kao da je 87. minuta utakmice na kojoj je dao dva i namjestio jedan gol, te pretrčao devet i po kilometara. I na kojoj nije promašio nijedan penal. A imaće i još jednu priliku u hotelu da zabije, u za tu priliku posebno usisanoj sobi s pogledom na ždrala – simbol grada. Čak i ako bude želio krevet na sprat, pri čemu bi Victoria birala da li će gore ili dolje jer su intelektualci i sveznalice u Red Carpetu rekli da ona stvarno voli gore, oni te značajne informacije znaju.

Gosti su se počeli razilaziti. Onaj brko iz Virovitice, ili iz njene okoline, odavno je skinuo kravatu, u ritmu je lagano lupao stisnutim šakama po stolu (oko desne mu je podlaktice bila narukvica zlatne boje), žmirio je i pjevao. Ruzmarin na reveru mu je bio očerupan jer je brko njegove komadiće stavljao u svako jelo koje su ispred njega donijeli, da ga dodatno začini. Poslije se tako napio da su mu dvojica konobara pomogli naći izlaz iz restoran, dok mu je kraj kravate virio iz desnog džepa sakoa. Izgleda da je brko dešnjak. Njegova žena je ljuta išla iza njega. Sutra neće razgovarati, a u ponedjeljak možda, ali samo službeno, i to tek predveče. Do četvrtka će se sam morati snalaziti za ručak. Od seksa ništa neće biti bar deset dana. Do sljedeće svadbe će se pomiriti. Polako su odlazili i drugi, a mi smo strpljivo čekali da Beckham krene pa da se slikamo. A on je plesao, plesao i plesao. Sad se provlačio ispod nečijih ruku u onom kaubojskom plesu i svaki put kad bi on i Victorija sagnuti zalazili u taj tunel stvoren od drugih učesnika on bi je pljesnuo po guzici i veselo se nasmijao.

Sjedili smo i čekali. Majda je već bila posve pospana kad je rasplesani Beckham konačno krenuo da se pozdravi s mladencima. Bio je crven u licu kao da je igrao produžetke, i nekako sretan i razdragan kao da je baš njegov gol odlučio pobjednika u 118. minutu. Šiljo i Lidija su ga pošli ispratiti, kao i njihovi roditelji. Šiljina mama mu je pružila i paketić s pečenjem i najboljim kolačima, da se malo osladi u hotelu, ili na putu do Milana, ako mora žuriti na sutrašnji trening. Približio sam se, a mi smo od treme stajali kao ukopani namjeravajući da mu priđemo. Tada je Šiljo rekao:
"Zdenko, hvala ti što si došo. Napravio si atmosferu takvu da će te svi ovi što te ne poznaju zvati na svadbe."
"Sam nek zovu, jebo ga ti. Ak ima gemišta i kolača ja ću odma doć, hahaha. A jes vidio što mi je buraz dotero auto iz Italije? Još ni tablice nisam skino. Koja makina!"
„A plešeš ko zmaj. Nije ni čudo kad si stari folkloraš.“
„Da tak nogomet igram ja bi do Mančestera, Reala i Milana doguro, jebo ga ti, hahaha. Ma do Amerike, jebemti!“
"Zdenko, pazi kak voziš do Zdenaca! Mogo si ipak ostat spavat."
"Svjetluška će vozit, ja sam se malo umorio", rekao je Beckham i uz osmijeh pogledao Victoriju.

Debeli i ja smo se pogledali, a Majda, iako je bila jako pospana, slatko se počela smijati razbudivši se. Nismo se ni snašli, a Zdenko Beckham se već okrenuo prema nama, vidio je fotoaparat u rukama mog debelog prijatelja i rekao:
"Dečki, oćmo se slikat pa da idemo spavat?"

I mi smo se slikali. Debeli i ja, a između nas Beckham. Zdenko Beckham.

U jučerašnjem broju Blica izvjesni Borislav Novaković, bivši gradonačelnik Novog Sada, stoji pored sadašnjeg gradonačelnika na budućem Somborskom bulevaru. Obojica gledaju u nekakav veliki papir, na kome je sigurno nacrtan projekat novog bulevara. Ili polubulevara, s obzirom da taj bulevar završava u Ulici Jožefa Atile, dakle - nigdje. Skoro svako će iz Veternika ići radije Futoškim putem i onda skrenuti u Subotički bulevar nego što će vožnju završiti u Jožefa Atile a onda se truckati i provlačiti uskim ulicama ili po ležećim policajcima ne bi li opet stigao tamo gdje ga i Subotički bulevar dovodi. Slijepi bulevar. Dobro, možda će sljedeće godine biti i taj dio dovršen, a to je još nekoliko prilika da se Novaković slika za novine i televiziju. Lice mu je na slici ozbiljno i namršteno, nešto objašnjava,  izgleda da se baš jako napreže dok razmišlja. Gleda u plan, kao da ga do sad nije vidio, kao da on tu nešto jako razumije, kao da mu nije isto gledao u taj papir ili u neki prazan paus, kao da nema pojma da ga baš tada slikaju za novine. Novaković je poznat po tome što je uspio izgubiti izbore od, danas neradikalne, Maje Gojković, a nije se previše ni borio da ih ne izgubi. Isto tako je poznat kao stručnjak za sve; kao sociolog bio je gradonačelnik, sad  je direktor ZIG-a, ko zna šta je sljedeće kad je u svemu stručan. Živjelo napredovanje u strankama ikarijeri guranjem glave u... Inače, on je na tom mjestu zahvaljujući i mom glasu na izborima.

Njegov stranački kolega Boris Tadić, isto namrgođen, prijeti nasilnicima, drži im lekciju preko televizije. Neki dan je davao izjavu nakon utakmice Srbija - Francuska prije nego bilo ko od igrača ili trenera. Ljigavo. A sad je ljut i oštar, treba riješiti problem huligana. Pa gdje si bio do sad? Ko će ga riješiti? Gledaoci? Idiot koji je nesretnom Francuzu ugrozio život treba biti zatvoren, tu nema sumnje. Ipak, da li će to Francuza vratiti u stanje prije zadobijenih povreda? Treba spriječiti, bolje je tako. Za to nije potrebno pojavljivanje na televiziji. Nemaju gledaoci vlast u rukama, niti mehanizme kojima se šljam dovodi u red. Šta ćeš tamo ako nisi sposoban za to? I sad, ispada da su uhapsili neke klince. Imaju oko 20-ak godina. Neko će reći - klinci, šta znaju. Znaju, ja sa 20 godina nisam nikome razbijao glave. Bar toliko moraju znati, ako već ne znaju sastaviti pola rečenice a da dvaput ne kažu "brate". Neka sad 20 godina u zatvoru uči šta se smije, a šta ne. I Boris je isto tako na tom mjestu zahvaljujući, između ostalog, i mom glasu.

Advokat Božo Prelević kaže da se često susretao s roditeljima koji, kad im kaže da je njihovo dijete skoro ubilo nekoga, odgovaraju sa - pa šta. Ali, ej, vaše dijete je razbilo glavu nepoznatom čovjeku iz čista mira - pa šta. Vaše dijete je udaralo šipkom i palicom za bejzbol drugog čovjeka jer je druge nacionalnosti – pa šta. Božo Prelević kaže da treba promijeniti matricu društva, da se na nasilje počne drugačije gledati. To je tačno, on o tome zna mnogo više od mene (ne vjerujem da zna više od Novakovića iz prvog odlomka, onaj ipak zna sve, kao i dežurni kolumnisti iz novina). I onda su mi se čudili kad sam rekao da treba uvesti neku pravednu komisiju koja će davat dozvole za pravljenje djece. Ali ne, svaka budala može sjesti za volan, dobiti oružje u ruke, praviti djecu...

Čekajući autobus danas vidio sam naslov u Kuriru, a ispod njega velikim slovima - zabranjeno! Državni neprijatelj broj 1, pa to su takve pizdarije s tim prenemaganjem da bi ih se i najgluplji radikal sramio, čak i onaj julovski potrčko Ivan Marković. Da se mene pita, zabranio bih odavno to smeće. Ali pusti ti zabrane kad u Srbiji postoji dovoljno ljudi da to opstaje. E, tu je problem, treba ljude mijenjati. Izlazio Kurir ili ne, šta vrijedi kad postoje ljudi koji to gutaju i koji su hodajući kuriri na ulicama. A kad smo kod matrice iz prethodnog odlomka, onda Kurir treba zabraniti, kao i mnoge televizije. Neka žive od nečeg drugog, od nečeg korisnog.

A na televiziji o otkazanoj "paradi ponosa" govori Gorčin Stojanović, ponosna sveznalica. O , kakvo čudo!

Mogao sam napisati neku priču, čak ljubavnu ili neku šaljivu, možda i jednu ekološku, ali nekad treba reagovati. Tek toliko da glupi i pokvareni ne pomisle da mi, donekle normalni i pristojni, ne primjećujemo šta rade. A na moj glas na sljedećim izborima neka ne računaju. Ionako je demoktarija loš sistem. Glas svake budale vrijedi jednako kao glas nekog razumnog.

Ne sjećam se kako sam stigao ovamo. Bio sam u nekakvoj papirnatoj vrećici kad su me donijeli. Prije toga sam neko vrijeme proveo u jednom kavezu sa devet cimera. Ubacili su me u moj novi dom, sličan kavez, ali veći, i bio sam sam. Bila je to kućica čiji su zidovi od tankih rešetki. Dolje je bila plastična podloga za otpad i vršenje nužde. U kući su bile i dvije posudice sa hranom i jedna za vodu. Preko kuće su se prostirale i dvije šipke na kojima sam mogao stajati i zabavljati se. Stanem na jednu prečku i gledam u drugu. Onda, kad mi dosadi, promijenim mjesta. Stavili su mi i ogledalo. Pogledao sam se. Bio sam zeleno-plav. Običan mali papagaj. Donijela me ta cura i stavljala mi prst u kavez, tako sam čuo da zove prostor u kome živim, ali nisam ni pokušao to da izgovorim. Bila je dobra ta cura, davala mi je da jedem i na početku je dosta vremena provodila sa mnom. Smijala se kad joj stanem na prst, ili kad ga kljucam. Simpatična cura. Ali, ja ipak više volim papagajke. Kažem, prvih dana mi je posvećivala pažnju, a onda sve manje. Sve sam više ličio na igračku u uglu, postajao sam plišani medvjedić. Sami u kavezu, moj odraz u ogledalu i ja. Nekad sam, kad je vedro vrijeme, vidio ptice kroz prozor. Ne znam koje su. Bilo je i velikih i malenih. Najčešće su bile neke smeđe-crne debeljuškaste ptičice s kratkim kljunom koje su veselo skakutale i pjevale svaki dan. Kako i ne bi, bile su slobodne i imale su društvo. Ja sam ih samo gledao, nisam mogao izaći.

Onda je iz susjedne sobe došao i zec. Živio je na podu i imao je dugačke uši.
"Šta će ti tolike uši?" pitao sam ga nekoliko dana nakon što smo se upoznali jer sam smatrao nepristojnim pitati ga tako nešto ranije..
"Da bolje čujem", odgovorio je.
"A koga ćeš značajnog čuti u ovih devet kvadrata?" pitao sam stojeći na gornojoj prečki, a on me pogledao bez odgovora.
"A šta će tebi krila?" uzvratio je pitanjem.
"Pa da letim."
"Pa s jedne na drugu prečku možeš i pješke preći, samo skoči. Šta će ti krila za ovu malenu prostoriju? Koriste ti isto koliko meni dugačke noge. Napravim tri skoka i evo me na kraju svijeta. Okrenem se i napravim nova tri i već sam na drugom kraju svijeta."

Onda smo se zamislili i nismo pričali ništa jedno vrijeme. Gledali smo u akvarijum na postolju uz zid. Tamo su dvije ribice plivale čitav dan u krug razgledajući krajolik  - tri kamena i šest biljaka. U toku je bio 423. krug, a onda su se spuštale na dno akvarija i tamo su spavale. I tako svaki dan.

Pogledao sam kroz prozor da vidim šta rade one debeljuškaste ptice, vrapci. Tamo sam, u susjednom dvorištu, vidio psa na lancu kako gleda jednog drugog. Tog drugog je vodila ona cura što me je dovela ovamo. Tko zna, možda je hrčku u uglu sobe bolje nego psu, on bar nije na lancu i svake noći okreće točak. Sam bira na koju će stranu okretati, da mu ne dosadi. A kad se umori on se zavuče u piljevinu i spava. I tako otkako sam došao. Kaže da mu tako brže prolazi vrijeme.

A ja sam i ljude vidio kroz prozor. Vidio sam ih kako u 6 ujutro idu na posao, u tvornice, na gradilišta i u kancelarije, i kako se vraćaju umorni 12 sati kasnije, čak i subotom. Vidio sam ih kako nisu zadovoljni, kako dovlače stvari iz velikih supermarketa i kako ulaze u banku blizu zgrade da plate kredite za auto i stan. Vidio sam čak i kako idu na izbore.

Ne mogu reći da nisam pomišljao i na samoubistvo. To mi je izgledalo kao riješenje, kao izlaz. Ali kako? Da se popnem na gornju prečku i da sa jedva dvadesetak centimetara visine skočim na glavu? Ili da se zaletim u rešetke iz sve snage? Možda da prestanem jesti, ali kako ću izdržati kad postanem gladan? Prestanak unošenja vode bi me brže doveo do kraja, ali kako da izdržim žedan? Ili da se utopim u posudici s vodom? Ne znam šta bi bilo ako pojedem vlastiti izmet i da li bih se tako otrovao.

Dani su se vukli jedan za drugim i ja više nisam ni mijenjao šipku na kojoj stojim. Cura koja me kupila mislila je da sam bolestan pa mi je u hranu stavljala dvostruko više vitamina i minerala. I sa zecom sam sve manje pričao, iscrpili smo sve teme. Hrčak je spavao, pas nije dolazio u našu prostoriju, a ribe su, izgleda, bile gluvonijeme i s njima nije bila moguća komunikacija. Jedna je umrla, nažalost, ali su već nakon dva dana stigle dvije nove. S njima je stigla i kornjačica Kornelija. Ona je obično stajala na jednom kamenu i gledala u onaj zid na kome je bio sat. Vjerovatno je negdje čula ili pročitala kako neke vrste kornjača mogu živjeti i do sto godina. I sad je gledala u sat da zna koliko je njoj još ostalo.

A onda je jednog sunčanog dana stigla cura sa kutijom u rukama. Iz nje je izašao još jedan papagaj i pridružio mi se. Cura je stala pored nas, približila glavu kavezu i gledala nas nasmijano: "I, je l' ti se sviđa? Ajde, poljubi je", rekla je ona ne znajući da je ona u stvari on i da od toga neće biti ništa. Mene je zvala Nosonja, a njega Cica. A Cica je bio Cicko, to ona još nije znala. Cicko, moj novi cimer, jedan od papagaja koji je rođen u zatočeništvu i čiji je smisao života bio da bude ukras u nečijoj kući.

Proveli smo zajedno nekoliko mjeseci. Međutim, jednog dana Cicko se probudio ranije nego obično.
"Šta ti je, Cicko?" pitao sam ga jer sam vidio da je uznemiren i da gricka sipinu kost zataknutu između dvije rešetke, što je obično radio kad je jako napet ili nervozan.
"Nosonja, ja ne mogu više ovako. Dosta mi je ovog zatvora. Zec ne može uteći, ribe isto, hrčak samo spava, a ja mislim da je već poludio, a ribama i kornjači nema spasa van ove vode. Ja idem!"
"Kuda ćeš, Cicko?"
"Idem na slobodu. Bolje mi je jedan dan vani nego sto godina ovdje."
"Ali, kako ćeš izaći? Šta ćeš jesti?"
"Ti si vidio da ti ja pojedem sve minerale i vitamine i da jedem duplo više od tebe, je l' tako?"
"Da, ali mi to ne smeta, nemoj zato ići."
"Ma ne, nije to. I oštrio sam kljun na sipinu kost često, jačao sam ga. Ja ću otvoriti ova vratašca, dovoljno sam jak, a prozor je ionako otvoren dovoljno da se provučem."

Pozdravili smo se muški, bez ljubljenja. Poželio sam mu sreću. Rekao je da će mu vrapci pomoći da se snađe, a i da ga ljubav vuče. Zaljubio se u jednu sjenicu koja je svakodnevno prolazila pored našeg prozora jer joj je u dvorištu bilo gnijezdo, a Cicko nije rasista, baš kao što ni ona nije, pa će živjeti zajedno. Pozvao je i mene, ali ja nisam bio dovoljno hrabar. Vani mi je izgledalo ljepše, ali i opasnije. A i nisam mogao ostaviti zeca. Bilo mi ga je žao dok je onako tužno slušao razgovor Cicka i mene, taj zec koji odmalena nije vidio drugog zeca i koji mi je samo nekoliko dana prije toga rekao da bi dao pola života za malu livadicu s pravom travom na kojoj bi skakutao. Cicko je otišao do vratašaca, nagnuo glavu i kljucao. Uspio je otvoriti ih, vrata su već bila razglavljena zbog čestih otvaranja. Podigao je krila i rekao: "Pozdravljam te, moj prijatelju!"

Onda je otprhnuo do prozora, provukao se kroz njega i sa simsa mi se nasmijao, još jednom me pozdravio podigavši krila, i odletio. Dolazio je tokom toga dana, a bilo je tek jutro, da mi kaže kako je vani upoznao vrapce, lastavice, golubove, a i da je sjedio na pravom drvetu. Vrapci su ga počastili pravom pšenicom, a napio se i vode iz oluka. Upoznao je onu sjenicu i dogovorili su se da se vide narednog dana opet. Preletio je i pored radnje iz koje smo obojica došli. Vidio je na istom mjestu razne ptičice, bijele ježeve, miševe, zmije, zamorce, ribice i kronjače. Tužno su izgledali. Baš kao i one igračke u prodavnici pored prodavnice kućnih ljubimaca. Negdje je vidio i velike bijele ptice s krilima, ali nedovoljno velikim za let. To su bili pilići i jedan mu je stari golub rekao da su stari skoro dva mjeseca i da su zato tako uplašeni, te da im on ne bi bio u koži. Isti ga je golub upozorio na opasnosti koje život van krletke nosi, a tu je spomenuo i smrt jednog svog rođaka kojeg je čovjek iz sulude zabave ubio vazdušnom puškom. Spomenu je još automobile, kišu, sove i mačke koje su ljudi ostavili na ulici. Tako je pričao Cicko.

A narednog dana Cicko je došao, a sa mnom je bio novi papagaj, Kićo. Došao je kao zamjena za Cicka. Posao trgovine papagajima išao je odlično. Vrata su bila dodatno pojačana, a Cicko je sletio sa svojom sjenicom. Rekao je da ne mogu imati djece, ali da će usvojiti neke druge ptiće, ako bude trebalo. Dolazio je Cicko i naredna dva dana, a trećeg je sletio i prepričavao mi šta mu se dogodilo. Prozor je bio nagnut pa smo se dobro čuli. Odjednom se iznad njega pojavio sivi soko. Imao je prsten na nozi. Tek što sam uspio da ga vidim, on je kandžama ščepao Cicka čije se lice zgrčilo. Poletio je, a ja sam skočio na višu prečku moleći Boga da ga pusti. Ali sivi soko je išao svom bogu, čovjeku u kožnoj jakni koji je na zemlji stajao s nekakvom navlakom na desnoj ruci i čekao ptičurinu. Soko mu se spustio na ruku. Iz kandži je ispustio mog prijatelja u besvijesnom stanju. Čovjek je bio zadovoljan, nasmijao se. A s obližnjeg gradilišta je sve to vidio mladi zidar Dejan. Čuo sam ga, a kako sam već razumio jezik ljudi, razumio sam kako tužno kaže: "Šta ti je život!"

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom