Mladi luk

Radnici su se skupili ispred firme čekajući direktora. Ovo je četvrti put da je obećao da će doći. Prethodna tri puta se nije pojavio zbog, nema sumnje, opravdanih razloga. Stajali su mirno ispred zgrade, s rukama u džepovima, rumeni u obrazima od hladnoće, i zabrinutih i nesigurnih pogleda, pomalo tužnih i nemoćnih, čekajući odgovore na svoja pitanja. Plate ne samo što su bile vrlo niske već su i kasnile, a dobar dio radnika je bio i pred otkazom. O božićnici ili trinaestoj plati nisu ni razmišljali.

Direktor je kasnio, ali je ipak stigao. Vidjeli su to kad je izašao iz crnog BMW-a. Izgleda da se audi pokvario, pa je direktor stigao u rezervnom autu. Malo je kasnio jer je imao sastanak u stranci, a kasnije je još morao žuriti da uplati egzotično putovanje za Novu godinu sebi i ženi.

Kad se pojavio ispred radnika, oni su se utišali i gledali ga kao što poslušna djeca gledaju u svemoćnog učitelja. Znali su da će biti kako on kaže. On je rekao da se strpe i da će plate sigurno stići. Dodao je da njemu moraju vjerovati jer ih on ne bi lagao. Onda su se radnici razišli spremajući se za novi radni dan. Izgleda da nema ništa od ljepše jelke za ovu Novu godinu, niti od poklona za djecu ispod nje. Možda sljedeće godine bude drugačije, možda bude bolje. Ili za dvije godine. Ali proizvodnja ne smije stati, ekonomija mora napredovati. Ne mogu svi biti direktori, društvo mora imati i radnike. U firmi su ostali samo  radnici koji rade noćnu smjenu, od 22 do 6. A direktor je otišao na važnu i ukusnu večeru sa poslovnim partnerima i stranačkim prijateljima.

Dijelili smo svinjac te godine. Bili smo docimeri, reklo bi se. Između nas je bila samo ograda od željeznih šipki. Često smo pričali. Ljudi su za nas govorili da grokćemo, nisu to smatrali našim govorom, kao što ne priznaju ni mukanje krava, kao ni cvrkut ptica ili mjaukanje mačaka. Za njih to ništa ne znači jer ne razumiju naš jezik. Jeli smo isti napoj, smjesu i koncentrat da brže rastemo. Bilo nam je vruće, bilo nam je hladno, bilo nam je dosadno. Stajali smo na betonu, iako više volimo blato. On se, kaže, sjeća kad su ga odvojili od braće i sestara. Kaže da je svojim očima vidio kako su neke od njih, a bilo ih je jedanaest ukupno, zaklali prije skoro godinu dana. Neke od njih su, pred njegovim očima, naboli na ražanj. On se, mislio je, spasio.

Djelili smo taj svinjac, kao što nevini ljudi u nezgodnim vremenima dijele ćelije. Za nas svinje su sva vremena nezgodna. Čak i naše donekle slobodne rođake divlje svinje ljudi proganjaju po šumama i livadama. Sjećam se kako je skičao kad su ga kastrirali da naraste veći. On kaže da sam ja bio glasniji kad su mene štrojili. Bio je prilično inteligentna svinja, iako ih ja nisam mnogo upoznao, tek sam tu deset mjeseci. Bio je zanimljiv sagovornik. Svoje mame se skoro i ne sjeća, tatu nikad nije upoznao. Od malih nogu je tu, jedini je preostao od svoje braće i sestara.

Priznao mi je da se loše osjećao te večeri. Bilo mu je hladno i bio je gladan. Nije toga dana dobio ništa za jesti. Ja jesam, ali on ne. Bio je petak. Ni za večeru ništa nije dobio. Predosjećao je nešto, uzvrtio se po svinjcu, htio je otići. Njuškao je metalne rešetke oko sebe, ali nije uspio naći slabu među njima. Nismo mnogo pričali, on je bio iznenađujuće šutljiv. Kažu da mi svinje nismo jedine koje predosjećamo ružne događaje. Ja sam jeo, ali mi nije bilo do jela. On je bio gladan, moj prijatelj. Bio je i nervozan. Njegovog su cimera, inače jako duhovitog i zanimljivog prasca, nekuda u prikolici odvezli petnaestak dana ranije i nije se još vratio. Mlada dama prelijepe njuške u koju se zaljubio početkom ljeta isto se nije vratila. Ma u nju je bio zaljubljen čitav svinjac, ne samo moj prijatelj. Mene je umor savladao i otišao sam prileći u unutrašnjost svinjca. Poželio sam svom prijatelju laku noć.

Ustao sam vrlo rano. Nije me probudio miris svježeg napoja nego nekakva gužva, više ljudskih glasova nego što je to obično. Smijali su se, kao da je u pitanju neko veselje. Čuo sam korake. Svaki se čuo glasnije od prethodnog, svaki sljedeći bio je bliži. Čuo sam kako se povlači metalni dio na vratima i kako neko gazi po betonu. Moj se prijatelj trgnuo. Vidio sam njegov uznemireni pogled. Nije ni spavao, imao je podočnjake, možda je tek ujutro malo zadremao. Onda su dva ružna čovjeka u gumenim čizama ušli unutra. Jedan ga je šutnuo nogom. Kad se moj prijatelj podigao drugi mu je nabio nekakvu sajlu u usta. Onaj prvi ga je počeo udarati nogom u guzicu, a drugi ga je vukao. Tu su ga dočekala još dvojica. Vukli su ga van. Opirao se moj prijatelj, ali su neprijatelji bili brojniji. Nešto su vikali. Vukli su ga van, a on se opirao kližući se po betonu. Skičanje je bilo strašno, nikad nisam čuo nešto tako strašno. Kad su ga savladali i izvukli van ja sam gurnuo njuškom vratašca ispred sebe želeći mu pomoći. Nisam uspio istrčati van, iako sam njuškom udarao po pretvrdim šipkama želeći ih slomiti. Ali nisam uspio.

Kroz vrata sam vidio kako tri čovjeka skaču na njega, ruše ga, četvrti mu prilazi i zabija mu nož u vrat. Moj je prijatelj skičao, urlikao, zapomagao, držali su mu noge i on je bio bespomoćan. Oštar nož zario se u njegov vrat, topla crvena krv je krenula iz njegovog vrata kao iz slavine iz koje je domaćin puštao vodu kad nam pere svinjac. Moj prijatelj je promuklim glasom dozivao pomoć i plakao od muke, otimao se, ali bio je sve nemoćniji. Na kraju sam samo vidio kako mrda nogama i repom, s jedne strane crven od krvi. Iz velike rane na vratu curila je krv, sve sporije. Iz njega je život izlazio, još je samo malo ostalo. Oštro sječivo bilo je u ruci jednog od njih, s vrha je kapala krv moga prijatelja. A u njegovim poluzatvorenim očima više nije bilo života, one su izgledale staklene i nepomične. Iz usta koja su ostala poluotvorena išao je tanak mlaz krvi, rana na vratu je bila prevelika za bilo kakvu nadu. Ljudi su ustali, pili rakiju i smijali se. Jedan je držao krvavi nož, a druga mu je ruka bila crvena od krvi moga prijatelja koji je pored njega ležao sve sporije tresući zadnju desnu nogu. Kasnije su ga razapeli i iz njega izvadili crijeva i srce. Odsjekli su mu i glavu.

Zavukao sam se u unutrašnjost svinjca i stisnuo se uz zid u uglu. Posljednjih sedam dana ne jedem kao prije, samo sjedim u uglu i razmišljam o onome što sam vidio zagledan u praznu pregradu pored moje. A večeras mi nisu dali jesti, a nisam dobio ni doručak. Imam gadan predosjećaj.

Dva sata kroz Srbiju, četiri sata kroz Mađarsku i jedan sat kroz Austriju i našao sam se u neposrednoj blizini Stadthalle - mjesta gdje je u 8 sati trebalo da počne koncert američke grupe Green Day.

Srpski "autoput" je najskuplji u Evropi, ali to je sigurno zato što je i najbolji, čak nevidljiv. Kad ga izgrade očekuje se značajno i opravdano poskupljenje. Mađarski autoput je prekriven odličnim asfaltom, uzak i prepun kamiona, a ima manjak putokaza pa ko ne zna gdje je Đer, a gdje Tatabanja, taj umjesto u Beču može završiti i u Virovitici. Zanimljivo je da na oba puta zaposleni uz autoput otimaju novce kao da im direktne instrukcije daje Bojan Krišto iz G17. Na mađarsko-austrijskoj granici nisam vidio nikoga, stotine hiljade carinika ostalo je bez posla zbog brisanja granica. Ali, kućice još uvijek stoje, nisu ih maknuli jer, saznao sam, u Austriji su na vlasti crveni, socijaldemokrate, ali su vrlo jaki narančasti, plavi i crni fašisti pa da ne moraju ponovo graditi ako uskoro dođu na vlast. Austrijski autoput mi je zanimljiv zbog vjetrenjače i rafinerije koja svijetli kao Inđija u budućnosti. Tu je negdje i odvajanje za Bratislavu (postoji ime Bratislav, ali ne i Bratislava, evo zašto) i za koncert Alicea Coopera 19. novembra. A u Beču se svaki strani vozač lako snalazi ako ima sistem za navigaciju, ako ima plan grada i suvozače koji poznaju grad, ako je pismen i zna latinicu, ako je već nekoliko puta bio u Beču, ako zna njemački ili ako ima razvijeno posebno čulo za orijentaciju. Ili bar nešto od toga. Ja sam slijedio plan grada približavajući se mjestu na kome ću vidjeti veliki američki bend.

Zabrinule su me tvrdnje da su Austrijanci hladna i uštogljena publika. To su tvrdili oni koji su gledali Oasis, ali na to se i ostaje hladan, nekako je logično. Međutim, i oni što su gledali Metallicu tvrdili su isto - Austrijanci sjede i aplaudiraju između pjesama ravnodušno i mlako kao na teniskom meču između Radeka Štepaneka i Wawrinke. Uostalom, nešto slično sam zapazio kad sam na istom mjestu gledao Smashing Pumpkins. Ušao sam u Stadtahalle ispred koje je stajalo deset ogromnih kamiona u koje bi stala razmontirana čitava moja zgrada i automobili ispred nje. Zaputio sam se u dvoranu i u nju ušao među posljednjima. Na stepenicama za tribine dočekala me jedna srdačna djevojka koja je bila obučena jednako kao i svi ostali zaposleni u dvorani, u bijeloj košulji s crvenom kravatom, crnim hlačama i u nešto dužem sakou sive boje. Provjerila je moju kartu i onda me uz upaljenu tanku bateriju odvela do moga reda, kao da sam došao na Novogodišnji koncert, i kao da sam premijer Slovačke ili čak ministar kulture same Austrije.

A Green Day je na samom početku odsvirao dva singla s posljednje ploče - 21st Century Breakdown i Know Your Enemy i već je publika poskočila sa stolica, u inače potpuno ispunjenoj dvorani, i znao sam da neće sjedati do kraja, a da ću ja moći citirati mog splitkog prijatelja, koji je nakon koncerta Jimmyja Page i Roberta Planta, oduševljeno rekao: „Koncert je bija, ono, totalno ludilo, za ispizdit živce“, samo bez ovog dijela sa živcima jer ovdje nije bilo sjedenja na tribinama nego je bio ambijent kao na stadionu Sao Paula. A baš mi je taj prijatelj 23. septembra kupio jednu od sedam preostalih karata za koncert. Koncert Green Daya je počeo, bina i prostor ispred i pored nje izgledali su impresivno!

Stajao sam na tribini nasuprot bine, u trećem redu. Ispred mene je bio Green Day. Green Day je nakon dvije posljednje ploče postao veliki bend, nema sumnje. A tu poziciju samo učvršćuje svojim nastupima. Ko je gledao DVD Bullet in a Bible mogao je pomisliti da je onakav šou upriličen samo tada jer se koncert snimao. Ali Green Day je sve to u petak naveče ponovio tokom koncerta koji je trajao 2 sata i 25 minuta (60 minuta duže od inđijskog nastupa najprecjenjenijeg američkog benda u Srbiji).

Značajne grupe koje zaslužuju da se zbog njih pređe 1 100 kilometara pojavljuju se na turneji poput nekih kometa. Čekam dugo da ih vidim, ako imam sreće da prođu blizu mene onda to i uspijem. Nekad je to baš blizu, nekad je u Budimpešti i Beču, a nekad tek u Minhenu, Pragu i Veneciji i Torinu. Sam prolazak komete se dugo iščekuje, a kratko traje. Ali je veličanstven. Baš kao Smashing Pumpkins, Garbage, Avril Lavigne, Marky Ramone, i zbog viših sila otkazani Aerosmith i Alice Cooper. Kometa zvana Green Day pored nas je prošla davno, 300 kilometara od Novog Sada u junu 2005. godine. Srećom, nebo nije bilo oblačno u bečkoj dvorani pa se Green Day opet pojavio i izvrsno se čuo i vidio. Toliko dobro da je to ono po čemu se godina pamti kad se krajem decembra osvrnemo na prethodnih dvanaest mjeseci.

Da, ljudi koji su došli na koncert su vjerovatno bili prvi put u prilici da uživo vide i čuju Green Day pa nije čudo da su bili izuzetno raspoloženi. Ali taj je bend na ovoj turneji već šest mjeseci, a svi članovi benda u nastupu učestvuju „nabrijani“, kako bi to rekli zapadni susjedi, kao dvadesetogodišnjaci. Kao da im je to prvi koncert na turneji, kao da su oni organizatori žurke na koju su nas pozvali i na kojoj su baš oni najveseliji. A na bini su, pored standardne trojke, još dvojica gitarista, klavijaturista i saksofonista. Green Day grmi na bini, članovi grupe trče po bini, koristi se pirotehnika, iskre izleću s vrha bine kao da devet varilaca gore vari ogromnim aparatima za zavarivanje čije iskre frcaju prema bini, plamen se pojavljuje u pozadini i toplina se osjeti i na tribinama, svjetla se mijenjaju i nekad je mrak a nekad svijetli kao ona rafinerija na ulazu u grad, konfete u obliku zvijezda izleću s tri mjesta i šire se velikom dvoranom, muzičari nose neobične šešire za vrijeme pjesme King for a Day, izvode se pojedinci iz publika na binu da sviraju, u pozadini je platno na kome se smjenjuju razni kadrovi u skladu s tekstovima pjesama, Billy i Mike prskaju publiku vodom, bubnjar baca palice u publiku, Billy iz ručnog topa ispaljuje zapakovane majice Green Daya u publiku, ali sve je to u pozadini, naglasak je na sviranju, koncert Green Day nije jeftin cirkus nego vrhunska predstava. Nikakvih plesača, na sreću, nema. Dio toga vjerovatno ćemo za tri godine moći vidjeti na beogradskom koncertu Van Gogha, samo da premudri Đule pogleda snimak koncerta pa da prekopira bar nešto. Bilo je zabavno vidjeti dobrovoljce iz publike koji su svirali bubanj i bas, kao i jednu djevojku iz publike koja je svirala gitaru u jednom dijelu koncerta. Nakon toga Billy Joe je zadržao dečka koji je svirao bas i rekao mu da skoči u publiku, pa se on i zaletio i bacio prema ljudima koji su ga dočekali. On je na koncert otišao da vidi Green Day, a dogodilo mu se da svira na Mikeovom basu na bini, da svira sa Green Dayom i da to pamti. I da sutra pred njemu posebnom curom kaže: „Sinoć sam svirao s Green Dayom!“ On je tog dana bio King For A Day. A možda i narednog.

Repertoar je obuhvatao pretežno prethodna dva albuma, uz nekoliko ranijih hitova, a postojao je i akustični dio gdje je Billy Joe Armstrong sam odsvirao tri pjesme. Bilo je odsvirano i nekoliko skraćenih obrada, a posebno je zanimljivo bilo kad je cijela dvorana pjevala Hey Jude, a ja sam se zamislio gdje je sad taj Julian Lennon i šta misli, da li zna da o njemu u Beču pjeva nekoliko hiljada ljudi četrdesetak godina nakon što je pjesma napisana. Billy je na gitari odsvirao i nekoliko početnih tonova Mozartove Male noćne muzike, a publika je prihvatila i nastavila pjevati dok je on dirigovao s bine. Atmosfera je bila bolja nego na Mozartovim koncertima na vrhuncu njegove karijere, dok ga droga i alkohol nisu uništili. Veseli ljudi, veseo repertoar, vesela atmosfera, pristojan narod. I da, Billy je ofarbao kosu u žuto (ono što neki koji miješaju plavu i žutu boju zovu plavo); nema sumnje - fura se na Avril Lavigne. Nedavno sam raspravljao s jednim poznanikom, koji je išao gledati Madonnu (!), o Avril Lavigne. On misli da je ona tinejdž atrakcija. Ja sam rekao da je rock'n'roll valjda muzika za one koji imaju preko 30 godina, nikako za one mlađe, posebno ne za tinejdžere. On se nasmijao. A na koncertu Green Daya publiku najvećim dijelom čine oni od 14 do 22 godine. Neki mali pored mene znao je tekstove svih pjesama, dvije djevojčice u redu ispred mene su vrištale i pjevale, iza mene su skakali tinejdžeri, a dama s moje desne strane je bila jako lijepa i starija od mene - dovela je kćerku na koncert i obe su vrištale, skoro kao Gilmoreice, Lorelai i Rory, samo znatno prirodnije. Pomislio sam da sam ostario, a onda sam se vidio nekoliko svojih vršnjaka ispod tribine. Istovremeno sam vidio članove Green Daya na bini, a sjetio se i nekih svojih vršnjaka koji me u čudu gledaju kad idem na koncerte u Budimpeštu, Beč ili Zagreb, a ja se njima čudim kad svježe obrijani u košuljama redovno idu na slave, svadbe i krštenja malih beba. Ako je odrastanje prestanak odlazaka na koncerte, onda ću odrastanje još malo odgoditi. Jer ja hoću da i na sljedećoj turneji idem na koncert Green Daya.

21st Century Breakdown, Know Your Enemy Boulevard of Broken Dreams, The Static Age, When I Come Around, Basket Case, 21 Guns, Minority, American Idiot, Jesus of Suburbia, Wake Me Up When September Ends... Kao 1990 godine Ilgner, Augenthaler, Kohler, Buchwald, Berthold, Brehme, Littbarski, Hassler, Voller, Matthaeus, Klinsmann. I jače, i uvjerljivije. „Jeba te, koncert je bija, ono, ludilo totalno, za ispizdit...“

Neću propustiti ni sljedeću turneju.

Anturijum je stajao na terasi. Nije bio direktno izložen suncu. Dobro se držao taj zahtijevni cvijet, kao da mu tu prija. Očekivao sam puno od tog lijepog cvijeta. Cvijeće uljepšava stan. Kad već ne vode računa o ozelenjavanju planete, ja ću bar stan ozeleniti. A anturijum je zbog svog lijepog lišća imao posebno mjesto. Naročito kad se uzme u obzir njegov cvijet. Bio je to osobit cvijet u svijetu cvjetova, lijep kao lice neke posebne djevojke, lako uočljiv i dugo pamtljiv. Zalijevao sam ga onako kako mi je rekla mlada prodavačica u cvjećari, sve po pravilima. Voda je bila sobne temperature i pH je bio u skladu sa zahtijevima cvijeta. Stvarno sam pazio tu biljku, zalijevao sam je pažljivo i osvježavao sam je redovno prskanjem po listovima.

A onda je anturijum odjednom počeo blijediti. Najprije je jedan list postao svijetlozelen, bez razloga, a odmah i drugi. Kad je treći počeo onaj prvi je već bio skoro žut. Zalio sam ga, orosio, ali ništa. Onda opet, čak sam biljku stavio na svjetlije mjesto. Nije pomoglo, još su dva lista požutjela. Kupio sam neko sredstvo za cvijeće, ali nije pomoglo. Mijenjao sam poziciju, ali listovi su postajali žući, bilo je sve manje zelenih. Onda sam se počeo baviti alternativnim metodama pa sam u vodu ubacio izdrobljenu ljusku od jajeta. Ni to nije pomoglo, sljedeće jutro cvijet je bio iscrpljen, jedan je list čak sam otpao, a jedan je nagovijestio da neće dočekati večer. Dodao sam bezrazložno ono sredstvo da poboljša cvjetanje, a ono ga je dodatno iscrpilo.

Promijenio sam zemlju. Ništa. Stavio sam biljku u veću saksiju. Bez promjene. Tražio sam po internetu, pitao u cvjećarama, pitao na poljoprivrednom fakultetu, na odsjeku za hortikulturu, molio Boga, iznosio cvijet na sunce, držao na istoj temperaturi cijeli dan pomoću termostata, povećavao i smanjivao vlagu u sobi želeći pogoditi baš onu anturijumsku, donio sam i pčele da zuje oko cvijeta i leptire da se osjeća kao kod kuće, kupio još jedan cvijet misleći da je usamljen, kupio još dva anturijuma ako mu se onaj prvi nije svidio, šećerio vodu s kojom ga zalijevam, bodrio ga, puštao mu klasičnu muziku - Mozarta, Vivaldija, Smetanu i Bacha, puštao mu Bajagu misleći da takvo cvijeće baš Bajagu voli, onda sam ga pokušao trgnuti novim albumom grupe Paramore, pa ga prenuti Green Dayom, zatim sam mu pustio i lagane pjesme Aerosmitha, zatim i starog Brucea Springsteena, možda eto baš njegovu muziku voli, ali nije bilo promjene. Od prijatelja sam naručio "kan" i "ureu" iz Kutine, da biljku prihranim, ali nije bilo koristi, kao ni od izmeta koji sam pokupio ispod strehe gdje su stanovale lastavice, a ni od vode u kojoj sam otopio šumeću tabletu željeza. Psihologiju cvijeća nisam poznavao, a stvarno mi je stalo do te biljke i želio sam da se zazeleni opet.

Međutim, listovi su se sušili, žutjeli, izgledalo je kao da nema spasa, a ja sam vjerovao da mora biti. Cvijet je bio sav oronuo. Listovi suvi, stabljike povijene, rijetki živi listovi bili su blijedozeleni. Mislio sam da ga odnesem kod vrača kod kojeg je moj poznanik išao zbog sinusa, ali sam odustao kad sam se sjetio da isti taj poznanik ima njuh kao mačka, ali već mjesec dana neprekidno šmrca. Gledao sam u cvijet, kao da mu nije bilo pomoći.

"Daj, oporavi se, ej, pa neće te valjda klima upropastiti", sokolio sam ga i ohrabrivao. Krenuo sam da ga zalijem svježom vodom, da natopim zemlju iz koje je rastao. Ali, zbog radova u ulici vode nije bilo. Pretpostavio sam da mu vino neće prijati, a prošeka nisam imao. Pivo nije prijalo ni normalnim ljudima, pa kako bi krasnom cvijetu. Onda sam trebao izabrati gaziranog "Knjaza Miloša" ili "Janu". "Knjaza" je bilo samo hladnog u frižideru, ne treba mu još da ga nekakva smrzavica uhvati. Uz to, pomislio sam, jako gazirani "Knjaz Miloš" je sigurno predodređen za neku bodljikavu biljku s trnjem. "Jana" je stajala u kuhinji uz zid. Zalio sam cvijet s dva decilitra, a ostatak sam ja popio.

A drugo jutra dogodilo se čudo, tako ljudi nazivaju ono što će za sto godina biti sasvim normalno, ni blizu toga da to nazovemo čudom. Kad ne znaš rješenje, a dođeš do njega, onda to nazoveš čudom. Neka bude i čudo, čak Božje čudo. Anturijum je podigao listove nakon prvog tretmana "Janom". Kasnije još dva puta i počeli su nicati novi, a blijedi su se počeli oporavljati i pojačavati svoju prirodnu zelenu boju. Vremenom je bilo sve više zelenih. A danas, danas je cvijet, nakon teškog perioda, ljepši nego ikad. Ima guste listove, svijetle, glatke i sjajne, zelene, i cvjeta redovno ljepše nego što to rade ostali anturijumi. I tu posebnu biljku ne prihranjujem, ne dodajem nikakve hemijske sastojke, ništa, samo "Janu", prirodnu izvorsku vodu iz srca svetojanskih brežuljaka, s 800 metara dubine, vodu u svojoj prirodnoj čistoći, punjenu na izvoru. E, zato ja isto, između ostalog, pijem "Janu". Nije "žuja" zakon, "Jana" je zakon.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom