Mladi luk

Isti stručnjaci vjeruju da će se ovih dana, baš kao i svake godine kad se to na internetu, putem mailova, najavi, Mars toliko približiti Zemlji da će se vidjeti kao da je drugi Mjesec na nebu. Sasvim logično, razdaljina između Marsa i Zemlje je samo 150 do 200 puta veća nego između Zemlje i Mjeseca, a Mars je čak dvaput veći od Mjeseca, on će naglo ubrzati i znatno se približiti za par dana, a onda se vratiti kući, nakon što ga vidimo. A umjesto njega na nebu će se pojaviti Snickers.

Zaboravili su dodati da se dodatna voda troši za pranje ruku, a to nije potrebno ako se nužda vrši za vrijeme tuširanja. Dodatna ušteda. I pogrešna je pretpostavka da se ljudi kupaju ili peru svaki dan, a oni koji to rade neka reduciraju tu potrebu, jer tako se štedi više vode iz bojlera od one iz vodokotlića. Uz to, ja bih tu predložio da se jedno vršenje male nužde vrši iza zgrade, ili iza kuće, posebno ako je mrak, bar jednom dnevno. To bi bila dodatna ušteda navedenih 12 litara vode. Ili da se ukućani dogovore da se strpe pa da neposredno jedan iza drugog idu u toalet i da onaj posljednji povuče vodu. To bi posebno lako izvodljivo bilo ujutro. Tako bi za prosječnu četveročlanu porodicu bilo potrošeno samo 12 litara vode za jutarnje mokrenje, na primjer. Vrlo praktično, 36 ušteđenih litara za naredne generacije. Ako već koristite plastične flaše onda ih možete koristiti i za nuždu, pa sami izlijete u kanalizaciju ono što bi tamo ionako stiglo drugim putem. A ako ste blizu parka onda ponekad i veliku nuždu možete obaviti van kuće, iza grma, pa da se i tu uštedi. Ponesite lopaticu, kao što oni pristojni na zapadu rade kad pas štedi vodu, i kao što to Balkanci ne samo da ne rade nego se tome smiju i čude.

Štedimo vodu na ovaj način, kako ovaj portal predlaže. S ušteđenom vodom može se napuniti neki olimpijski bazen. Ili onaj upola manji, kakav obično imaju glumice i pop pjevačice, biznismeni, možda i političari. Tako bi oko 90 000 ljudi koji izbjegnu puštanje vode iz vodokotilića tokom dana uštedjelo dovoljno vode da se napuni bazen 20x25x2,2 u kojem bi se neka pop pjevačica mogla relaksirati nakon svađe s najnovijim dečkom, ili dok smišlja temu za novu kolumnu tiražnog dnevnog lista.

Vijest je (ako je to ikakva vijest) prenesena odnekud, kao i obično. U vrijeme interneta i modernih štamparija dovoljno je poznavati opciju copy-paste da biste bili novinar. Prednost je ako ste uz to još i glupi i neobrazovani, i ako volite gurati nos u tuđe poslove. „Vijest“ je preuzeta, prihvaćena, oblikovana, malo izmišljena, dorađena, obrađena, dopisana, ukratko – prilagođena je modernom čovjeku. Važno da se popuni prostor i uzme honorar. Nema veze je li šala ili nije, je li prenesena s nekog šaljivog sajta, da li je stavljena jer je neki urednik glup pa je tako stiglo i dovde, među ozbiljne vijesti. Uopšte, glupo je takvu  blesavoću i prenijeti samo da bi se popuno prostor. Poražavajuće je da takva vijest stoji između one o nečijoj smrti, a smrt je smrt i s njom se ne treba zezati, i one druge, o nekakvoj nesreći u kojoj je dijete ubijeno iz puške. Ili uz naslov kako Severina vara muža ili dečka, svejedno. Jaka stvar, kao da se nešto drugo od nje očekuje, kao da nekog s ukusom njena muzika uopšte zanima, kao da je ona po bilo čemu značajna. Šta nam u ovom broju kuva Leontina, u koji solarijum svoju bebu vodi Jelena Karleuša, kad će novi album Goce Tržan, nalazi se na sličnim sajtovima. Između toga i savjet o očuvanju planete mokrenjem u kadu. Isto tako se za borbu protiv virusa svinjske gripe savjetuje pijenje viskija ili rakije. Vrlo koristan i ohrabrujući savjet za sve koji nisu završili osnovnu školu. I onda dobijemo vijest, čitaoce, reklamu, novac, posjećenost sajta. Extra ili cool, kako hoćete. Kao da gledam Pink ili Novu TV.

To je potrebno današnjem građaninu rastrzanom kreditima, krizom ili tranzicijom, svejedno je, i nezadovoljstvom, kao i brigom o tome gdje će se deset dana brćkati u moru, mislim na takve vijesti. Ti su ljudi navikli na to. Život ide, grabi naprijed, ljudi čitaju tračeve ispod pompeznih naslova, šta rade fufe s mikrofonom u rukama, koliko vrijedi osigurana guzica Jennifer Lopez, koliko je ljudi bilo na svadbi nekog sportiste ili koliko je novca neka pjevačica potrošila u Cirihu za garderobu. Pa onda vijest u čijem naslovu piše - UHAPŠEN MLADIĆ, i uskličnik iza naslova. A kad počnete čitati tekst ispod velikog naslova koji je i na naslovnoj strani novina da novine kupe i oni koji ih ne kupuju shvatite da nije u pitanju  traženi zločinac nego mladi čovjek, mladić, koji je iza škole pušio marihuanu. Prije nekoliko dana "Blic", list za priglupe i glupe, objavio je na naslovnoj strani  veliku sliku kuće ispod koje je napisano da se nalazi u Crnoj Gori i da pripada glumcu Draganu Nikoliću. Drugog dana je na 36. strani u uglu sitnim slovima u dvije rečenice napisano da je Dragan Nikolić izjavio da to nije njegova kuća. Ali, prethodni broj je dobro prodan, koga zanima je li istina ono što je pisalo. „Lekić u Barceloni“, pisaće uskoro velikim slovima. Ne, ne, neće to biti transfer Zvezdinog centarfora u Barcelonu već putovanje maturanta Srđana Lekića i njegovih prijatelja iz šabačke gimnazije u Barcelonu, Ljoret de Mar i možda Madrid.

U jednim novinama sam čitao prije nekoliko dana kako Amerika izvozi oružje u vrijednosti od 1,5 biliona dolara godišnje. Koliki je to broj znaju samo oni koji su u gimnaziji imali bar jaku četvorku iz matematike. Vjerujem da ne izvoze sve, valjda imaju nešto i za sebe. I nadam se da trgovci tim oružjem, kao i oni koji će ga koristiti, nuždu vrše u kadi da uštede vodu, da tako doprinesu ekologiji. Čuvajmo planetu.

Ideja o svemu tome je kao pokušaj da se skrene pažnja na problem vode i planete kontraproduktivna, kao što je i pojavljivanje Madonne na koncertu Live Earth povodom klimatskih promjena potpuni promašaj i fijasko čitavog poduhvata. „Nemojte imati upaljenu sijalicu u WC-u jer vam svjetlo za ono što radite tamo i ne treba“, kaže Madonna i ode privatnim avionom na svoj posjed, u kuću sa 40 soba i dva bazena, da u dvorištu sa jednim od svojih desetak bivših muževa ubija ptice. Čuvajmo planetu.

Evo, razmislite o tome, o očuvanju planete. Pazite kad povlačite vodu nakon mokrenja. I mislite o tome dok gledate trke formula na televiziji, probe atomskih bombi, ili kad budete čitali ko ima kakvu jahtu, i ko je od poznatih kupio novi privatni avion. Ni voće nemojte prati prije jela. Malo ga protrljajte o majicu i to je dovoljno. Čuvajmo planetu.

Jedan mi je prijatelj juče, dok je pio crno pivo, rekao da sam prestao pisati ljubavne priče koje su prije na ovom blogu bile česte. Možda jesam, možda bi bilo dobro da ih vratim. Jedan drugi ljigavac s televizije, inače nekakav muzičar, kaže da je ljubav za prodaju najbolja roba. I taj je sad ekolog. Čuva planetu u plaćenim emisijama na televiziji. Možda se ne treba uzbuđivati oko glupana. Njih je ova planeta ionako oduvijek prepuna. Čuvajmo planetu. 

Na jednom portalu koji vrvi od spektakularnih vijesti, tračeva, psovki i pravopisnih grešaka, objavljena je anketa povodom četrdesetogodišnjice od spuštanja prvog, a odmah za njim i drugog, čovjeka na Mjesec. Stručnjaci za astronomiju i Mjesec, kao i za sva ostala pitanja i sve druge nauke, učestvovali su u ponuđenoj anketi čije pitanje glasi - "Je li čovjek zaista koračao Mjesecom". Postoji skoro 6 000 ispitanika, a zanimljiviji od pitanja su upravo odgovori. Čak 37% njih tvrdi da je to velika laž i da oni znaju da niko, a posebno ne Armstrong i Aldrin, nije koračao po Mjesecu. Dakako, kao glavni argument se spominje zastava koja vijori na Mjesecu - ona vijori u holivudskom studiju. Vrlo originalno, u studiju bi baš takvu grešku napravili, jer oni koji su sve išli lažirati nisu se sjetili da bi to netko mogao zapaziti.

Dakle, ljudi nisu bili na Mjesecu. Istovremeno tih 37% vjerovatno smatra kako se Kineski zid vidi s Mjeseca, pa čak i Kinezi na njemu, posebno oni krupniji, ako je lijepo vrijeme i subota pa je na zidu gužva, i ako onaj na Mjesecu ima dosta dobar vid.

Izgleda da Amerikancima nije bilo dovoljno što su jednom lažirali odlazak ljudske posade na Mjesec nego su to ponovili u narednim godinama još pet puta. A 37% nije malo, posebno kad tome dodamo još 31% među kojima su oni koji nisu sigurni. Ukupno 68% skeptika. Pa sad i ja sumnjam u spuštanje ljudi na Mjesec,. Kad dvije trećine ljudi ima o nečemu isti ili sličan stav onda je to sigurno točno. Posebno kad svi ti poznavaoci fizike i srodnih nauka kažu da zastava vijori, baš se razvijorila gore. To je siguran dokaz, kao i flaša coca-cole koja se vidi u pozadini. I ne samo to; pitao sam neke kako to da vjeruju u to da Amerikanci nisu bili na Mjesecu, a oni kažu da su gledali emisiju na televiziji Fox u kojoj autor emisije tvrdi da nisu bili. I kako to da ljudi više ne idu na Mjesec, pitaju se oni. Umjesto da uvedu redovnu liniju jednom tjedno, oni ne idu. Nisu ni Rusi pošteni, ako ste pomislili. Oni su još 1966. lažirali kako je njihova letjelica sletjela na Mjesec. Ma da, sama je sletjela. Baš ona zna doći do Mjeseca i spustiti se, a onda se i nekako javiti onima na Kineskom zidu da je stigla. O, svašta...

* * * * *

Juče sam čuo još veću budalaštinu od laži o spuštanju čovjeka na Mjesec. Jedan moj prijatelj kaže da postoji nekakav aparat pomoću kojega ljudi mogu razgovarati iz svoje kuće ne samo sa svojim prijateljem na drugom kraju grada već i sa svojim rođacima na drugom kontinentu. Ta se nepostojeća sprava zove telefon, ako sam dobro zapamtio. Da, još će ispasti i da ljudi imaju nekakve letjelice s krilima pomoću kojih lete iz grada u grad, ili s kontinenta na kontinent, kao ptice. Iiideeeeš! O, kakvih sve budalastih ljudi ima, spremni su povjerovati u sve što im se servira.

Kasno je. Vrijeme je da odložim ovo pero kojim pišem i da zagrijem malo vode na peći ako vatra još gori, pa da operem noge. A onda slijedi gašenje petrolejske lampu uz koju sam ovo napisao, pa na spavanje. Sutra moram kod jednog prijatelja da mu odnesem pijavice jer je malo bolestan, a on je meni pomogao kad sam imao problema sa zubom jer pozna jednog bricu koji odlično barata ne samo škarama nego i kliještima. Biće sve lakše kad izmisle bicikl, ili bar točak.

- za nestrpljive (klik, klik)

Međutim, majstori su odradili svoj posao kao da su u srednjoj školi na praksi i kao da su im ovo prva vrata koja namještaju. Naime, mehanizam koji služi da se otvorena vrata usporavaju pri zatvaranju i da se sporo i nečujno zatvore ne radi najbolje. Tako vrata dobijaju ubrzanje i svom silom i težinom udaraju u već zatvoreno krilo vrata pri čemu stanari sa četvrtog sprata čuju da je neko otvorio vrata, a oni iz prizemlja imaju cjelodnevnu bučnu zabavu, kako god neko ulazi u zgradu ili izlazi iz nje. Pametni ljudi bi odavno shvatili da vrata treba pridržati i zatvoriti ih pažljivo da ne lupaju. Pristojni ljudi bi to i radili. Ali u zgradi su naseljeni i divljaci, kojima ne pripada stanar u prizemlju. On nije isti kao neotesani ljudi koji sebe postavljaju u centar svijeta.

I tako vrata lupaju iz dana u dan, zatvaranja odjekuju kao detonacije. Komšija sa trećeg se stepenicama već popne do svog stana kad se ulazna vrata zatvore i tako vibracije od udara pomjeraju posuđe u stanu u prizemlju. A jedna cura s vrha zgrade tri puta dnevno vodi psa da vrši nuždu u travi u kojoj se djeca igraju. Ko tu koga vodi, on nju ili ona njega, nije jasno jer priglupi pas izgleda inteligentnije od nje, a i vuče je kao gliser skijaša. Stanar u prizemlju svaki put čuje kad ona siđe.  Ona baš jako lupa. Bio je primoran da zalijepi trakom prozore na kuhinji kako se od udara staklo ne bi sasulo. Neki stanari se ponašaju kao Bart Simpson u onoj epizodi kad pokušava dohvatiti kolač priključen na struju pa ga struja strese, a on neprekidno pokušava ponovo i ne zna u čemu je problem. Tako se ponašaju stanari, osim onoga u prizemlju, kao što sam rekao. On uvijek pazi kad zatvara vrata. Neki lupaju nenamjerno, a neki s izrazitom namjerom jer ima ljudi kojima je hobi gaziti po tuđim živcima i skrenuti pažnju na sebe makar i na tako bizaran način. Prvaci svijeta u lupanju vratima.

Shvativši s kakvim komšijama ima posla, stanar se sjetio kako je kao devetogodišnji dječak imao u lunaparku na rubu grada susret s mašinom koja govori. Bila je to tzv. kruška ili vreća u koju se udaralo šakom. Đilkoši iz obližnjih sela i njihovi pajtaši iz grada (to se danas među mlađim televizijskim voditeljima niske inteligencije i modernim novinarima naziva ruralno i urbano, kao da postoji neka razlika i kao da je to osnovno po čemu se ljudi razlikuju; primjer – udaranje u vreću u lunaparku je ruralna zabava, slušanje Skaja Viklera i Marčela je urbana zabava) lupali su šakama u vreću, a snagu udarca registrovala je nekakva kazaljka, dok su u pozadini svirali disko hitovi, a čovjek-vepar gutao vatru. Ona je,  u stvari, pokazivala kojom je silom neki snagator udario vreću, svejedno da li je to učinio šakom, glavom, ili nekakvim kombinovanim karate potezom. A poslije udarca i kruženja kazaljke mašina bi se dubokim muškim glasom javila da prokomentariše udarac.
"Još si u pelenama, mali", bilo je snimljeno za one najslabije.
"Eeeej, udri jače", govorio je podrugljivo glas iz kutije za one osrednje koji bi nakon tog komentara požurili po novi žeton i vratili se da probaju opet nokautirati „krušku“.
"Ovaj momak dobro udara", čulo bi se za one razvijene koji su se i s ocem znali obračunati, a danas to rade s psima u svom stanu, dok bi u pozadini majstor nabacio kolut na flašu vinjaka i tako osvojio i tu flašu i sto miliona dinara gumicom pričvršćenih na nju.

A najjači bi dobio aplauz prisutnih i komentar: "Ovo je super momak!" I tada je najjači odvodio najnašminkaniju curu (danas bi to bile one najnakvarcanije i s probušenim pupkom) na besplatan krug na ringišpilu, kao i na licitarsko srce i možda kilogram janjetine ako negdje ima. Usput bi zastali pored modela napravljenog od šperploče. Ona bi gurnula glavu u otvor ispod kojeg je bilo nacrtano tijelo djevojke, on u otvor ispod kojeg je bilo tijelo majmuna, a iznad je pisalo "Lepotica i zver".

Jedan je, sjećam se, obučen u kožnu jaknu i s ožiljcima po licu, stao pred mašinu, povukao oba rukava malo prema laktovima, ispružio malo lijevu nogu unaprijed, odmjerio krušku kao da mu je ona upravo nešto opsovala, a onda zamahnuo desnom rukom i tako zakucao krušku da se ona zaglavila zaletjevši u svoje ležište, a mašina je ostala bez riječi jer se cijela ogromna kutija zanjihala od udarca.  Oni su se autići zaustavili pored jer je na tren došlo do nekih problema sa strujom, ringišpil je usporio, pjesma Madonne iz zvučnika je usporila i utihnula, a čak je i jedan dio grada nakratko ostao bez električne energije.

Tako je stanar iz prizemlja jedne noći gazeći preko opušaka što mu je pušač s drugog sprata ostavio na stepenicama, spojio kablovima vrata, zvučnik i svoj kompjuter. A ispod ormarića od struje stavio je flašu najjeftinijeg vinjaka i na njega zakačio dvesto dinara i postavio pored dva kruga što ih je skinuo sa stare karniše.

Drugo jutro flaša je bila prazna i bez novčanice dok je mamlaz sa drugog sprata lupao vratima sve jače i jače dok se iz mašine čulo ponavljanje: "Eeeej, udri jače!"
On je nakon udarca gledao u vrata očekujući šta će čuti iz zvučnika i to pogledom kao da ispred njega stoji najsloženija trigonometrijska funkcija, iako bi njemu i površinu romba, pa čak i kvadrata, bilo teško izračunati. I onda je ponavljao udarac, a pozvao je i komšije navijače da mu se pridruže da se vidi ko je najjači. Udarali su i zaletali se u vrata tijelom i čekali odgovor iz zvučnika. Neki su lupali i glavom, trebalo je i taj dio tijela nekako u životu iskoristiti.

Budale je lako zabaviti.

Jedanaest mjeseci sam čekao da se opet pojave. Ubrao sam ih sa istog drveta kao i prošle godine. Penjući se po trešnji sjetio sam se kako sam isto radio kad sam imao deset i po godina. Sad imam trideset dvije i po. Šta mi se to u međuvremenu dogodilo pa sam se tako star zatekao na drvetu, stariji čak i od stabla po kome se verem? Uplašilo me to saznanje više od mogućnosti da pljusnem s drveta, ili da me iznenada ofuri grom, ako drmne u krošnju. Nisam htio ni pomisliti da bih za samo osam godina mogao dogurati i do svog, iznenađujućeg, četrdesetog rođendana.

Kad jedete trešnje onda imate i drugih problema, osim problema s vremenom. Zabrinula me mogućnost da se u trešnji zatekne crv, budući da sam vegetarijanac. I ne samo zato. Nije u redu pojesti crva, a sigurno nije ni ukusno. Sjeo sam za drveni stol ispod trešnje nakon što sam trešnje oprao u devet voda, da skinem tragove svojih prstiju i kiselih kiša, mikrobe i bakterije. Onda sam izabrao tzv. metodu pučenja (kakva smiješna riječ, ali sam je se sad sjetio, a radi se o jednostavnom čišćenju plodova od koštica prije nego se plod pojede) da provjerim na uzorku od 150 trešanja jesu li crvljive. Razmišljao sam otkud crvi u trešnji i kad uopšte ulaze u njih, kako znaju da li je trešnja već zauzeta jer obično bude po jedan crv u crvljivim trešnjama, kako osjete da je zrela... Poslije 150 provjerenih trešanja ispostavilo se da je broj onih nastanjenih bijelim kolutićavcima 0%. To je značilo da sa sigurnošću i bez bojazni mogu jesti dalje. Ali više mi nije bilo do trešanja jer je nezanimljivo jesti pučene trešnje pa ih nisam ni jeo. Zato sam napravio jedan gemišt. Baš mi je prijao.

Istovremeno je negdje na južnoj hemisferi moj osam godina stariji dvojnik u 150 plodova našao upravo toliko onih koji su imali bijelog podstanara. Njemu su se jele trešnje, ali ih ni on nije jeo. Dok ih je pučio, on je razmišljao kako je bio mlad prije osam godina.

zlipodstanar.com

Desetak godina kasnije iste su novine najavile noć muzeja, pored vijesti kako se Jelena Dokić opasno posvađala s ocem, kako je neki unuk silovao, ubio, pa opet silovao babu, kako je Sarkozy u posjetu nekoj zemlji otišao bez žene, a da Brad i Angelina već sedam dana spavaju u odvojenim sobama i da nam nema spasa od svinjskog gripa. Noć muzeja je manifestaciju koja uključuje noćni obilazak muzeja, istih onih muzeja pored kojih, ne obazirući se, svakodnevno nezainteresovano prođe na hiljade ljudi. Tako su u subotu naveče ljudi masovno izašli i krenuli u razgledanje muzeja. Iako bi svako rekao “nisam ja bježao od Sunca”, pitam se zašto su ulice bile prazne tog vrelog avgustovskog dana. Nekako imam utisak da su to isti ljudi, tada u podrumima, a ovaj put u muzejima. Slično je bilo i sa koncertom američkog benda Red Hot Chili Peppers, kad je osamdesetak hiljada ljudi nagrnulo na nekakvu livadu da vidi jedan prosječan američki bend, tvrdeći kako je baš taj bend najbolji na svijetu, baš taj. Novine imaju nevjerovatnu moć, koliko god ponižavajuće bilo prihvatiti da nekakav Blic, Glas, Kurir i slično štampano smeće ima bilo kakvu moć i utjecaj na iole inteligentnog čovjeka koji ima bar mrvicu dostojanstva.

Naći mjesto za parkiranje u Novom Sadu u noći između subote i nedjelje bilo je kao dobiti bar šesticu na lotu kad ga organizuje onaj dečko iz G17. Ne samo da su parkinzi bili puni, već su zauzete bile i trake koje su predviđene za vožnju, zelene površine, čak i ona mjesta na kojima jasno piše da je parkiranje zabranjeno i da vlasnik kuće buši gume neposlušnima. Novosađani su jedva dočekali da obiđu muzeje, tako je izgledalo, a i vidjelo se ispred muzeja. Kao kad je organizacija Spona devedesetih gladnom narodu dijelila hranu. Kao da su muzeji zatvoreni ostalim danima. Grad od 250 ili 300 hiljada stanovnika, grad u kome su bioskopi zatvoreni jer za projekcije nije bilo dovoljno zainteresovanih čak ni toliko da se podmire troškovi struje, vode i grijanja, sad je doživio da ispred muzeja budu redovi kao u supermarketima pred Novu godinu. Ili kao redovi koji ovih dana postoje za nove pasoše uz pomoć kojih će ljudi posjetiti Kušadasi ili grčko primorje i kasnije fotografije objaviti na Facebooku.

Došli su svi oni koji u muzej nikad ne odu, osim kad je noć muzeja jer tako su im predložili u novinama. A kome ćete vjerovati i koga ćete slušati ako ne novine? Ako su onakve gužve bile na ulicama, kako li je tek bilo u muzejima. Negdje sam pročitao da je 38 muzeja posjetilo 140 000 ljudi. To znači da je svakih deset sekudni ulazio po jedan posjetilac, ako je to realno trajalo šest sati. Pitam se šta su povodljivi posjetioci uspjeli vidjeti u tom krkljancu, osim tuđih glava i guzica, što često i nije neka atrakcija.

Primijetio sam i nekoliko džipova i njihovih vlasnika, kao i njihovih žena lica zagorjelih u solarijumu. Sa svojim terenskim vozilima nastojali su parkirati baš pred muzej, a prelazili su i preko pješačkih ostrva ne bi li prije stigli. Pauk ih neće odnijeti, nema tako jakog pauka. A svi će vidjeti njihov auto. I neće morati pješačiti do muzeja. Da su kojim slučajem vrata muzeja veća, vjerujem da bi i u hodnik muzeja ušli da postave sopstveni eksponat. I oni su zavoljeli kulturu iste noći, posebno slikarstvo. Ili su pošli da vide postavku “Mobilni telefoni kroz istoriju”, da vide jesu li koji model propustili. Spremili su i svoj najnoviji model da kamerom od 40 megapiksela zabilježe viđeno u muzeju.

Ljudi idu gdje im se kaže, nekad su vrlo poslušni. Svi zijevaju u ekrane kad igraju srpski teniseri, iako tenis većina njih nikad nije pratila. Jure na Frušku goru baš za Prvi maj kad je gore gužva kao u prenaseljenom mravinjaku. Idu na Exit bez obzira ko na festivalu gostuje, iako van Exita rijetko idu na koncerte i ne posvećuju posebnu pažnju muzici. Idu na more po svaku cijenu kako bi poslali razglednice odande. Na koncert Depeche Modea idu jer “to ne smije da se propusti”, kako najčešće kažu. Pa kad ne smije, eno, taj će bend nastupiti u Beču, a Beč nije daleko za prave fanove. Vjerujem da bi rado išli i na izložbu šarafa kad bi u medijima bilo najavljeno; imamo ove godine metričke vijke i specijalnu kolekciju M16 vijaka, kao i vijke između dva svjetska rata. Tu su i visokovrijedni zavrtnjevi svih klasa, upravo ono što je nedavno priliku imala vidjeti stroga i zahtijevna bečka publika. Iz Rusije su stigli posebno zanimljivi vijci s početka prošlog stoljeća. Prvi put u Srbiji u muzejima i rani vijci za lim, drvo i panel, uključujući i rijetke M22 vijke od mesinganog željeza. A tu je i postavka matica za umjetničke sladokusce, od M3 do M30…

Dovoljno je dobiti prostor u novinama i sve će proći i biti prihvaćeno.

Vidimo se u muzeju. U isto vrijeme sljedeće godine. Noć muzeja je extra.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom