Mladi luk

Rat je završio, a djeca koja su rođena neposredno prije rata, kao i za vrijeme rata, gurala su se pored kamiona. Niko ih nije pitao ni za početak, ni za kraj rata. Pa ni za to da li žele da se pojave na ovom svijetu. Kao i sva druga djeca prije rata i poslije rata, i oni su voljeli naranče. Gledao sam taj crno-bijeli snimak na kome je u gužvi, kao na koncertu jako popularne grupe, stotine malih dječjih ruku ispruženo čekalo da dobije jednu naranču. U Berlinu je bila blokada, hrana se dopremala vazdušnim mostom. Većina vjerovatno nije imala ni kruha od jučer, a kamoli voće koje nije raslo niti u jednoj njemačkoj bašti. Mali Nijemci stajali su u toj gužvi i uplašenim i raširenim očima čekali da vide da li će imati sreće da bar jedna naranča završi u njihovim rukama, dok su nasmijani američki vojnici, s bijelim zubima i američkim osmjesima, nalik onima u filmovima, pružali narančaste plodove mališanima.

Sljedeći snimak je pokazivao djecu izdvojenu iz velike grupe kako sa strane jedu naranču. Izgledali su kao mladi majmuni koji se s tim voćem ne sreću često, tek sad prvi put. Držali su naranče nespretno, nerijetko i s obe ruke, i jeli ih kao jabuke dok je ljepljivi sok curio po njihovim nevinim dječjim prstima. Nekako brzo i strašljivo, kao da će im sad neko doći i uzeti im tu jednu naranču, ošamariti ih i šutnuti ih u guzicu uz ogromnu dreku. Tužno je izgledalo kao kad vidite mršave i gladne mačkice kako jedu mlijeko koje ste im dali nakon što ih je zlotvor ostavio u kutiji pored kontejnera za smeće.

Volio bih vidjeti danas toga dedu koji je tada jeo tu naranču kako sjedi u fotelji i guli naranču koju je izvadio iz gajbice u kojoj ima još hrpu najsočnijih plodova, iako znam da to ne mijenja ono što je nekad bilo. I ne znam zašto sam se baš danas sjetio toga. Rat je odavno završio, pa čak i sezona naranči. Čak sam i tu emisiju davno gledao. Valjda zato što sam u kuhinji naišao na jednu zaboravljenu naranču kupljenu prije dva ili tri mjeseca. Osušila se od stajanja.

Dobro, to bi bilo o narančama. A jeste li čuli da se Jennifer Lopez opet razvodi? A jeste li vidjeli kako je Madonna prošla nakon razvoda i koliki je dio svog bogatstva ostavila Guyu? Izgleda da će Cristiano Ronaldo u Real za 125 miliona evra...

Obukao sam majicu s obadva duga rukava. Najprije sam provukao glavu kroz za to predviđen otvor, a zatim desni pa lijevi rukav, baš tim redoslijedom. Zaključao sam vrata i provjerio jesu li vrata zaključana, jednom pa drugi put, baš tim redoslijedom. Izašao sam van. Šetao sam gradom razmišljajući jesam li isključio štednjak, peglu, šporet, toster i usisavač. Napose, razmišljao sam jesam li zaključao vrata i jesam li provjerio da li sam ih zaključao. Nastavio sam šetati koračajući lijevom pa desnom nogom, pa opet lijevom, baš tim redoslijedom.
 
Dosadno je već odavno u gradu jer je raspored ulica isti unazad nekoliko godina. Nije ni čudo što je sve manje djece u školama za poštare, taksiste i prodavce Kirby usisavača. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva "...pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu...", taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš koji je istekao negdje prije šest ili deset mjeseci, ne mogu se sjetiti tačno datuma isteka pasoša, kao ni tačnog datuma rođendana jednog mog kolege s fakulteta koji je sjedio do prozora i imao je svesku sa slikom presječene naranče na koricama. Nisam mu se sjetio ni imena, a prezime je, gotovo sam siguran, završavalo na "ić". Hrvatski pasoš mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao, iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe i zapadni Čehoslovaci ispadnu, ali to još nije dovoljno za dobijanje toga pasoša. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granici zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio jer je moguće da oni tamo toga dana neće biti dobre volje pa me neće pustiti. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan, pomislio sam tada ispravno.

Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvom čovjeku na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju i kao da je u prvom polugodištu sedmog razreda bio vrlo dobar iz tog predmeta, uljudno sam se obratio:
"Hvaljen Isus, gospodine. Da li mi možete reći na kojoj strani je Nikšić?" a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao na pretposljednjoj stanici, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. „Ko polako vozi – daleko stigne“, rekao bi jedan subotar što me jednog običnog ponedjeljka 1986. povezao u svom kamiončiću plave boje iako ja nisam bio subotar u tom trenutku, ali ni meni ni njemu to nije bilo važno, a u kamiončiću se čula druga pjesma s B strane novog albuma Miše Kovača.

Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa, osokoljen pobjedom nad favorizovanim Freddyjem. Siguran singl na Jasona kad se taj duel pojavi u kladionici.

Beograd sam zaobišao jer sam se tamo zamjerio jednom čovjeku zbog cure pa sam nastavio prema jugu preko mokrih oranica da se čeličim. Svratio sam u jednu prodavnicu da kupim jednu bonžitu jer samo ogladnio. Neočekivano, tu sam sreo Suzanu Mančić i upitao je:
"Suzana, koji će brojevi biti ovaj put izvučeni u lotu?" a ona je rekla: "Ne radim više jer je slaba plata za tako naporan i odgovoran posao, a i radi se svaki utorak, nema slobodnog utorka nikad, pa probna snimanja, ma razumeš me... Ali mislim da će biti 1, 6, 10, 12, 20, 25, 26 i dopunski broj 27."
"Nema više dopunskog broja, Suzana."
"Baš zato, svi očekuju da ga neće biti i varaju se. To je iznenađenje, razumeš, samo ti odigraj. Ovaj put će biti."
"Hvala, Suzana."
"Nama na čemu, hvala tebi."

Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa. Jahao je na svom konju prema Beogradu, a iza njih je išao rezervni konj, kad se ovaj glavni umori da onda rezervni nosi visokog čovjeka čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa, a glavni konj da odmara i bude rezervni konj. Imao je šešir na glavi taj visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa.
Tu sam u nekom selu uplatio listić za loto, samo jednu kolonu sam ispunio.
"Fali ti jedan broj, ovde ima samo šest", rekao je civilni vojnik koji je bio na služenju vojnog roka, na obuci, baš u kiosku za loto i srodne igre.
"Ne fali, ja igram samo šest jer sam skroman. Meni ne trebaju milioni koje sedmica daje, meni je dovoljno samo nekoliko desetina hiljada koliko donosi šestica."
On se malo protivio, ali sam mu onda pokazao svoju vojnu knjižicu s potvrdom doktora, glavne sestre i spremačice Verice da sam ja civilni pukovnik u penziji, specijalac s Instituta u Sremskoj Kamenici i on je prihvatio listić i salutirao mi poput mladog Georgea Hazarda (glumio ga je  James Christopher Read, inače lav u horoskopu i navijač ekipe Buffalo Sabres) na West Pointu u seriji Sjever i jug.

Uplatio sam i tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad koje obožavam, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdeset dva kilometara kasnije saznao sam da sam dobio. Neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao, zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio me. Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Donio sam mu i flašu vode. On se njome polio po glavi, a ostatak mi je dao jer smo i to dijelili. Već sam bio umoran i znao sam da sam se prešao što sam krenuo preko Beograda, trebalo je da idem preko Fruške gore pa preko Šapca, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.

Onda mi je opet bilo dosadno pa sam najprije išao četiri kilometra unatraške, a onda još četiri žmureći na jedno oko, a potom na drugo, da bih naredna četiri prešao potpuno zatvorenih očiju. Tako se dogodilo da umalo skrenem s puta u jarak obrastao biljkom rubus fruticosus koju neki nazivaju i kupina. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko bez brkova, oglasio s bilborda, javio mi se s te slike. Vidjeli su mu se samo glava i vrat, a ostalo nije stalo na sliku jer ga tada vozači ne bi uočavali s udaljenosti veće od dva kilometra i tristo osamdeset metara.
"Šta je, dečko?" pitao sam čudeći se kako mu nije dosadno tu na vjetrometini.
"Je l’ imaš šta sitno da platim bilbord za sljedeći mjesec? Skinuće me ako ne platim", pitao me je.
"Dakako. Ali, nemoj za to kupiti cigarete nego stvarno plati bilbord. Pa da se vidimo i kad se budem vraćao", odgovorio sam.
„Stari, jesam li te ja ikad u životu slagao?“ rekao mi je on iako smo se vidjeli tek prvi put.
„Dobro, idem uplatiti 200 dinara. Tu budi tu i nemoj nikud ići, a ja ću ti donijeti uplatnicu.“
„Dogovoreno! Nisam ja mrdnuo odavde već dva mjeseca otkako su me zalijepili. I kupi neki osvježivač za WC, jako smrdi ovdje jer vozači baš ovdje vole urinirati, pored stuba što drži bilbord“, rekao je i ja sam ga poslušao, skrenuo s puta, brzim hodom od 7 kilometara na sat prešao 11 kilometara, uplatio i kupio osvježivač i vratio se, ali dečko s bilborda je nekud otišao, tamo je ostao samo prazan prostor na kome je neko kredom napisao Madonna otkazala koncert u Beogradu.

U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od nane i razveselio se iznenada. Poželio sam taj od nane. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od nane.

Priroda je bila zelena i zaustavio sam se pored pruge na koju sam naišao. Stavio sam ruke u džepove, desnu ruku u desni džep, lijevu u lijevi, baš kako sam naučio kad sam se prvi put susreo s džepovima. Nisam cijele ruke ugurao u džepove nego onoliko koliko je stalo, samo šake. Tako sam stajao šest sati, a ruke sam vadio samo kad je prolazio neki voz. Teretnima sam mahao samo desnom rukom, a putničkima s obe ruke. I tako samo šest sati jer sam žurio. Nastavio sam dalje, prema Užicu.

Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Velike stvari otkrivaju se slučajno. Ja sam tako saznao kojom se pjesmom u sušnim vremenima doziva kiša. Tiho i samo uvodno "Dirlada da" za blagu kišicu i gromoglasno strofu i ponovljeni refren za pravi pljusak. Odavno sam otporan na kišu. Dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio specijalni kišobran s gromobranom u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima.

Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše, za koje legenda kaže da se u starom Životinjskom carstvu nalaze na broju 179, da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Izdaleka sam čuo kako  neko pjeva Unite Europe, jedan od 33 hita Tota Cotugna. Bio je to graničar. Taj graničar mi je rekao da ne mogu preći granicu bez pasoša, a ni sa izviđačkom iskaznicom moga brata koja se slučajno našla u jednom od nekoliko džepova mojih farmerica.
"Evo, tu mi pljuni ako s tim pređeš preko", kazao je i pokazao desnim kažiprstom sredinu svoje donje usnice.
"A ako te podmitim bombonima Dimnjačar?"
"Mmmm, odžačar grla. To je već potpuno druga priča. Izvoli", rekao je, maknuo razvučenu špagu i omotao je oko ruke, pomakao se u stranu i ispružio ruku kao da ću ja sad proći kroz neka vrata. Ostavio sam mu čitavu kesicu i nastavio dalje.

Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre, kao da nikad nije vidio nekoga s mokrim nogavicama. Zalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. To sam saznao kad sam na drugoj strani vidio tablu na kojoj je pisalo da do sljedećeg mosta ima 500 metara nizvodno. Jeo je neprskane sjemenke bundeve taj čovjek, sam ih je uzgojio u stakleniku iza svoje kuće, ukrštajući budnevu sa suncokretom. Bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Međutim, šalio se. To sam shvatio kad sam došao na crnogorsko-hrvatsku granicu i vidio na jednoj kućici grafit „Ovo je Hrvatska!“. Glasno sam se počeo smijati toj šali koju sam shvatio tek tada, poslije 14 sati pješačenja.

Vratio sam se nazad i smijao se duhovitom odgovoru toga čovjeka. Opet sam naišao na tog čovjkea i on se isto smijao. Pozdravio sam ga, i on je mene. Onda mi je pokazao da je Nikšić u stvari na drugoj strani. Sad se nije šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Nekoliko sati kasnije sam vidio tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao sam na jednu prodavnicu, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam pakovanje od šest flaša mineralne gazirane vode. To sam shvatio kad sam izašao iz dućana i vidio da piše „ jako gazirana“. Vratio sam se u prodavnicu i pitao da li mogu zamijeniti vodu jer sam vadio krajnike 1984. godine pa još nije vrijeme da pijem gazirana pića, ali je tridesetogodišnja prodavačica koju je dvadesetogodišnji dečko mazio po guzici s obe ruke rekla da to ne dolazi u obzir.

„Dobro, dajte mi onda još jedno pakovanje od šest flaša negazirane vode.“
„Izvoli, to je ukupno devet litara raspoređenih u šest flaša. Tako kaže digitron“, rekla je.
"Još da vas pitam...", rekao sam kad je onaj mali svoje ruke već prebacio na njene grudi. "Meni su rekli da je u Nikšiću dobro pivo. Zove se Nikšićko pivo, ili nekako slično. Je l' imate možda?"
"A ne, to ne držimo. Probaj u Apatinu, možda oni imaju."

Zahvalio sam se i izašao van. Gaziranom vodom sam zalio jedno drvo, a od onih negaziranih sam popio sadržaj jedne flaše, a ostalih pet flaša iskoristio da zalijem susjedno drvo da se ne naljuti što sam jedno zalio, a njega ne.
Tu sam sreo jednog čovjeka neobičnog izgleda - imao je smeđu kosu i smeđe oči, a između nosa i usta prave pravcate brkove crne boje koji su se širili u smjeru istok-zapad, a ako bi se čovjek zarotirao za 270 stepeni, i u smjeru sjever-jug. On mi je rekao da me zna. Bio je isti Udo iz Klinike Schwarzwald, samo sa brkovima i sa svake strane lica sa po jednim zulufom.
„Otkud me znaš?“ upitao sam.
„Ne moraš mi govoriti ti“, možeš mi persirati slobodno.
„Oh, zahvaljujem. Vi meni ipak govorite ti jer nismo zajedno ovce čuvali niti smo redari u školi zajedno bili.“
„Elem, kako bi rekli najmudriji među nama, tj. naime, kako bismo rekli mi staromodni; ti si stajao tamo pored pruge i mahao mi dok sam terao lokomotivu i dvadeset i dva vagona smeđeg šećera, te dva vagona bijeloga šećera. Ja sam mašinovođa, imam vozačku dozvolu od šesnaeste godine i kod kuće imam i električni vlak kupljen 14. avgusta 1973. na ljetovanju u Primoštenu.“
„Upravo tako, to sam bio ja. Da. Dodajte me kao Facebook prijatelja.“
„Ne brini, već jesam. Čikojević se prezivam, zapamti. Čikojević!“


Onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. To je dobar znak. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno, da prolaznici slučajno ne pomisle da nisam sav svoj. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu koja su igrala hokej na ledu, ali na travi jer leda nije bilo, da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca. Odlučio sam da je tražim dalje, ali nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Pitao sam jednog malog da li zna za nju, ali on je rekao da poznaje četiri koje se tako zovu, ali da sigurno nijedna nije ona. Zahvalio sam se i izvadio iz džepa sto evra.
"Da li sad možda znaš gdje bih je mogao naći i da li je ipak jedna od njih ona?" pitao sam i pružio mu novčanicu.
"Pa možda bih se mogao sjetiti", rekao je mudro.
"A sad, je l' ti sad mozak bolje radi?" pitao sam kad sam mu dao još sto evra.
"Pa sad radi malo bolje", rekao je i spremio ih.
"Ovo će ti sigurno osvježiti pamćenje", izgovorio sam veselo pružajući mu deset novčanica od po sto evra.
On je pljucnuo u prste, prebrojio novce i konačno rekao:
"Ne, gospodine, stvarno ne znam ko je ona, nikad je nisam vidio. Dođite za godinu dana opet, možda nešto saznam."
"Dogovoreno. Hvala ti na saradnji i pazi na novce, nemoj ih potrošiti na neku glupost."
"Paziću, gospodine. Idem kupiti album sa sličicama i sličice Najpoznatiji crnogorski vlasnici kafića. Živjeli!"
"Živio, dečko!"

Potražio sam je još malo. Opet po ulicama, u kafićima, po krovovima, parkovima, livadama, zavirio sam i u dva restorana, jednu banku i prošetao pijacom, tražio sam je po svim mjestima tipičnim samo za ovaj grad. Nije je bilo. Slegao sam ramenima i okrenuo se prema sjeveru, stavio ruke na leđa i polako krenuo nazad.

Vratio sam se kući. Moram ponovo pokušati, ali kad napravim plan. Sad znam put.

Jozo je sjedio do prozora u pretposljednjem redu. Pravo ime mu je bilo Staša, ali smo ga zvali Jozo jer mu se tako zvao tata. Išli smo u prvi razred gimnazije, i kako je Jozin stari susjed Balog rekao, Jozo je tek obrucao, ali je više vremena posvećivao frizuri nego školi. Kosa mu je bila žuta i kratka, a mazao ju je nečim tako da izgleda da je premazana vodom u kojoj je otopio mnogo šećera. Zbog tog hobija se budio ranije, a često je i kasnio na prvi čas jer nije stigao namazati kosu. Svakih četrnaest dana Jozo je išao kod svog frizera, koji se tada zvao brico, da kosu podesi na standardnu dužinu. Pazio je na to.

Imao je problema s engleskim. Engleski mu nije išao. Pored toga, Jozo je imao problema i s matematikom, hemijom i fizikom, a ni lektiru nije čitao. Čak ni "Malog princa" u osnovnoj školi kojeg je mogao pročitati za vrijeme jedne fudbalske utakmice jer Jozu ni utakmice, a ni fudbal nisu zanimali. Jednog sunčanog utorka me pozvao da dođem kod njega da mu objasnim nepravilne glagole.

"Nema se tu šta objašnjavat, Jozo. Nauči ih napamet, za dvojku ili trojku će te samo to pitat, čak ne trebaš znat kad koji koristiš, pa ne moraš naučit u kom vremenu ide koji. A to da naučiš napamet, tu ti ja ne mogu ništa objasnit. Uzmi spisak glagola i zapamti ih, kao pjesmicu."
"Ma daj, ne seri, dođi popodne, šta ćeš drugo radit..."
"Aj dobro, doću, ali nisam ti ja neki stručnjak za engleski, ima u razredu boljih od mene."
"Ma to su sve pederi, štreberi, jebeš njih. Dođi da mi to pokažeš i da malo zajebavamo, imam i neke nove porniće pa ću ti dat da gledaš, a i da vidiš kak sam sredio motor."

Jozo je inzistirao i ja sam došao kod njega da ne misli da mu ne želim pomoći. Ušao sam u lijepu veliku kuću, popeo se uz stepenice i našao se u Jozinoj sobi. Zidovi se bili prekriveni posterima. Glumice i pjevačice su bili u većini, a na plafonu je bila velika Samantha Fox. Kad sam bolje pogledao vidio sam je na svakom zidu. Na vratima je stajao poster Sabrine iz časpopisa Bravo. Imao ih je na posterima, ali nisam primijetio da ima njihove ploče ili kazete. Uzeo sam udžbenik iz engleskog, otvorio stranu sa spiskom nepravilnih glagola.
"S njemačkim nemam problema, ali me ovaj engleski jebe", rekao mi je uvjerljivo kao da se ne poznajemo.
"To ti je isto, imaš i tamo nepravilne glagole."
"Jesu isti u njemačkom i engleskom ti nepravilni?"
"Pa nisu baš..."
"Šta se, koji kurac, nisu sastali, na primjer u Belgiji ili Nizozemskoj, i dogovorili se tamo ti engleski i njemački profesori pa da budu isti. Lakše bi bilo i nama i njima da znamo koji je nepravilan, a koji je pravilan, da su isti."
"Pitaćemo to kad budemo imali povijest. Jozo, sad pamti šta ti ja kažem. Kupiti se kaže buy, bought, bought. 'Ajde sad ti reci kako se kaže kupiti."

Jozo je otvarao kutiju cigareta dok sam mu to govorio, a onda me pogledao raširenim očima. Nije ništa progovorio, razmišljao je, a onda je rekao sporo kao da ću mi zalijepiti šamarčinu ako pogriješi.
"Buy..., bought..., aaaa...., hmmmmm..., buy, bought..."
"Bought", rekao sam kad sam izgubio strpljenje.
"Da, buy, bought, bought, sad sam se sjetio", rekao je Jozo i pljesnuo se desnim dlanom po čelu.
"'Ajde sad ovaj, taj je lagan. Pustiti - let, let, let."
"Pustiti - let, let, let", ponovio je Jozo brzo pa sam mu "objasnio" i glagol rezati, a Jozo je u pola sekunde ponovio cut, cut, cut.
"Sad ću ti objasniti glagol sjediti. Sjediti se kaže sit, sat, sat. Ajd sad ti."
"Sjediti - sit, sat, sat."
"Trošiti - spend, spent, spent."
"Spend, spent, spent."
"Kladiti se - bet, bet, bet. Kako se kaže kladiti se?"
"Bet, bet, bet."
"Smrzavati se - freeze, froze, frozen. Sad ti to reci."
"Smrzavati se - freeze, froze, frozen, ali neće me to sad pitat, koji ti je kurac, proljeće je, ide ljeto..."
"Dobro, dobro, odlično! Ajde dalje. Pustiti, Jozo?"
"Šta da pustim?"
"Ma ne da pustiš, kako se kaže?"
"A-ha, to me pitaš. Misliš na engleskom? Aaaaaa... let...", rekao je nesigurno i raširio oči i malo spustio glavu kao da traži da potvrdim pa sam klimnuo glavom. "...let..., let?", konačno je rekao i treću riječ i ja sam mu pružio ruku, a Jozo je sijao od sreće pa smo se i rukovali.
"Rezbariti?"
"Kakva ti je to riječ? To ni na hrvatskom ne koristim, daj neku normalnu."
"Sjediti!"
"Sit... prvi je sit..., aaaaaa... sit, samo da se sjetim... sit, pa onda, pa onda..."
"Sit, sat..."
"Da, sit, sat... sit, sat... samo malo...", izgovorio je i zagledao se u Samanthu Fox kao da će mu ona šapnuti.
"Sit, sat...", zapinjali smo nakon drugog zajedno. "Sit, sat, sat, Jozo, zapamti ovaj, važan je i čest."
"E pa da, znao sam, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio. Sit, sat, sat. Može dalje, sad sam se zalaufao."
"Trošiti?"
"Spend, spend, spend."
"Ne, spend, spent, spent, druga dva su sa T."
"Isti kurac i D i T, ko da je to neka razlika, to se ni ne čuje. Daj dalje, taj znam, daj neki teži."
"A nije isto, to je jednačenje suglasnika po zvučnosti, hehe. Rezati?"
"Kakvo jednačenje, pa to je iz hrvatskog, nemoj me jebat. Rezati se kaže... Buy, bought... cut?"
"Ma ne, jebote, isto je. Cut, cut, cut. Donijeti je bring, brought, brought."

Jozo je povukao kratak dim, ispustio ga na desnu stranu usta i sigurno izgovorio: "Donijeti - bring, brought, brought."

"Rezati?
"Cut, cut, cut."
"Pustiti."
"Let, let, let", nabadao je slučajno.
"Donijeti", bio sam brz, a nismo ni stigli do toga.
"Buy, bought, bought."
"Idi u pizdu, Jozo", nasmijao sam se i pažljivo, ali rezignirano bacio knjigu na krevet.
"Je l' ima još ili je to sve?", pitao me misleći da smo blizu kraja.
"Ima još. Tek smo pola naučili, ima još skoro deset", rekao sam da ga ohrabrim.
"Ajmo sad napravit pauzu, ovo znam, sve štima. Jesi za pivo? Ajd da ti pokažem kako sam sredio makinu. Zvijer je sad!" rekao je, i onda smo krenuli prema garaži, a Jozo je, s pivom u ruci, nastavio o školi: "Rezbariti, rezbariti, haha, koja riječ. E, je l' se sjećaš kad smo pilili ona sranje za tehnički u osnovnoj? Pa su meni pucale sve pilice, a onaj tražio da drkamo one šper-ploče kao da ćemo svi bit stolari. Tehnički, e, koji će nam kurac taj predmet, pa to ni onim mašinenšloserima iz elektro ne treba..."

Kući sam otišao poslije dva i po sata objašnjavanja, još mu je ostalo da nauči stotinjak riječi upisanih u maleni rječnik i da pročita i prevede tri lekcije srednje dužine. Mnoge su se riječi ponavljale, primijetio sam, na svakoj strani je imao nekoliko duplikata. Naša je profesorica takve trikove lako uočavala i davala jedinice zbog toga, ali su se kod nje jedinice lako ispravljale pred kraj godine, čak i na četvorku. Narednog dana Jozo se nije pojavio u školi zbog ispitivanja. Rekao je da se prehladio i od mlade komšinice koja je bila doktorica i koju je Jozin jedanaest godina stariji brat seksao dobio ispričnicu.

Petnaest godina kasnije čuo sam da je Jozo završio za profesora fiskulture, otvorio kafić i oženio se. Ima jako lijepu ženu, vidio sam je. Ona radi u školi, predaje engleski. Jozo ponekad radi kao konobar u svom kafiću, a ponekad kao profesor u teretani, objašnjava bilderima kako se diže teret i kako se pravi kolut naprijed. Ne znam da li još pamti nepravilne glagole.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom