Mladi luk

"Je l' ima snijega?"
"Ma ništa, jedva da ima deset centimetara", rekao je ujak moje mame kad ga je ona pitala.
"A što radiš?"
"Gledam Jelenka", rekao je taj sedamdesettrogodišnjak visok 190 centimetara.

Uzeo sam čestitke, otvorio flašu crvenog vina i natočio u čašu sa stalkom. Na papiru sa strane sam probao koja olovka ostavlja kakav trag. I onda sam počeo pisati čestitke. Sjedio sam ispred monitora i pisao. Iz zvučnika sa desne strane izlazila je pjesma Christmas (Baby please come home) koju je pjevao Joey Ramone. Iz zvučnika sa lijeve strane čula se ista pjesma, Christmas (Baby please come home). I nju je pjevao Joey Ramone. Lijevi i desni zvučnik imali su isti ukus koji se poklopio u trenutku pisanja čestitke jednoj Maji. Redale su se božićne pjesme. Dolazio je Božić. Neki su rekli da je to katolički Božić. Ja ne bih tako rekao jer bih brinuo šta bi rekli moji prijatelji Florin Raducioiu, Trifon Ivanov, Nikos Galis, Janakis, kao i Shevchenov šogor. I jedna moja plavooka Grkinja iz prošlosti. Božić sigurno nije tu da bi razdvajao ljude. Na televiziji je išao film Love Actually, a u uglu su svjetlile lampice na prelijepo okićenoj jelki.

Narednog dana sam poslao čestitke, a onda odlučio da ću za Novu godinu reći ne konobarima i bezidejnim vlasnicima kafića i otići u Gorski kotar. U ovom gradu se skoro nikad ne događa ništa zanimljivo pa tako ni u decembru. Samo glupi ljudi koji misle da su nešto posebno zato što su rođeni na određenoj tački ove malene planete misle da griješim. Sitne duše, ne treba im posvećivati više pažnje nego zgaženoj žvaki koju su oni slični njima izbacili iz usta u Zmaj Jovinoj ulici. Jednom rječju - govna. Idem u šumu, među brda, u snijeg, u drvenu kuću koju griju peći u koje ću sam ubacivati suva drva i na čijim ću površinama kuvati vino. Kad se pređe trideseti rođendan onda preostaju četiri dobre mogućnosti: slavlje sa posebnom curom u intimnoj atmosferi, slavlje s istom tom curom u malo manje intimnoj atmosferi, slavlje sa hrpom najboljih prijatelja, ili ulazak u novu godinu sasvim sam, potpuno sam, opijen vinom. Da, znam da bi neko mogao reći da su ljudi skloni svakodnevnom konzumiranja vina alkoholičari.
"Jesmo li mi alkoholičari?" pitao me jedan prijatelj nedavno.
"Ne, mi smo alkofili", rekao sam mu.
"E, da, alkofili, to zvuči i ljepše, a i modernije. 'Ajmo još po jednu turu, šta kažeš?"
"Može."

Kupio sam novine. U stvari, bio je to strip. Sjeo sam u voz, krenuo sam prema Hrvatskoj. Voz se probijao nizinom, a ja sam već tokom drugog stripa, bio je to Talični Tom, zaspao. Dosta sam i izdržao. Izašao sam u Zagrebu, promijenio voz i nastavio dalje. Slavonsko sivilo zamijenili su brežuljci, zatim brdašca, a onda i jedna plavooka Riječanka duge frčkaste kose koja je ušla negdje između Karlovca i Duge Rese i koju bih mogao gledati dugo da smo putovali čak do Sao Paula. Tako je bila lijepa. Ljudi su površni, a ja tu osobinu dijelim s ljudima. Dovoljno mi je da je neka cura lijepa pa da joj posvetim toliko vremena.

Nazirao se Klek. Prošli smo kroz Ogulin, a cura je spavala. Bila je stvarno lijepa i ja sam se sjetio Mate Lovraka i poželio da snijeg koji je promicao pored stakla postane tako gust da zaustavi voz i da se voz zaustavi. Iz ruksaka joj je virila neka knjiga koju je napisao Lajoš Zilahi. U kupeu je bilo toplo, iz susjednog kupea je tiho dopirala pjesma Right Here In My Arms, nebo je iznad šume bilo tamnoplavo, pahulje snijega bile su krupne i mekane. A cura je spavala. Decembar se bližio kraju, a ja sam ulazio u šume Gorskog kotara. Izašao sam na stanici. Zatvorio sam vrata tiho i pažljivo da ne probudim plavooku sniježnu kraljicu koja je još uvijek spavala. Izašao sam iz voza i krenuo pješke prema brdu na kome je nekad živjela moja baka i na kome se nalazila i kuća. Nisam osjećao strah, mevjedi su bili tu negdje, ali ne treba se bojati životinja. One gledaju svoja posla i dobroćudne su. Ljudi mogu biti opasni, i to posebno kad su u čoporu. Onda laju i zvuče prijeteći. Snijeg je škripao pod mojim cipelama, a ja sam se osvrtao gledajući tragove. Medvjedi su bili tu negdje, bio sam uvjeren. Prešao sam rijeku koja je bila hladna i u julu, a kako ne sada kad se pet mjeseci postepeno hladila, i osvrnuo se prema mostiću. Kao na božićnoj četitki, ispod mosta je proticala rijeka, snijeg je padao, Mjesec je stajao negdje iza pruge i iznad šume, a jedan voz s mnogo vagona i s pospanim putnicima probijao se prema moru. Ja sam neosvjetljen nastavio prema brdu.

Ušao sam u hladnu kuću, odložio stvari, rukavice i kapu, naložio vatru, jeo, skuvao vino, popio ga i onda otišao spavati.

Probudio sam se oko pola devet. Snijega je bilo, ali ne koliko sam očekvao. Prestao je kad sam zaspao. Bio je 30. decembar i otišao sam se pozdraviti s rođacima. S jednim sam otišao u pet kilometara udaljen dućan. Kupio sam potrebne namirnice. Prvo sam uzeo vino. Kupio sam i novogodišnju jelku i nakit, ipak je Nova godina. Kad sam se vratio okitio sam je, otvorio flašu vina i ispraznio je do pola. Onda sam okitio kuću i njen krov lampicama za koje sam izdvojio pola decembarske zarade. Kuća je svijetlila kao u nekoj televizijskoj reklami. Prošetao sam oko kuće i još malo dalje, prema šumi. Razmišljao sam o godinama. Pomogao sam zatim svom mladom rođaku da ode nahraniti srne. Bilo je snijega i on je u takvim situacijama imao običaj da natovari sanjke sijenom koje je čuvao baš za te prilike. Tokom ljeta se nekoliko dana rekreirao s kosom na livadama i spremao sijeno.
"Srne sad teško dolaze do hrane. Zato ih ja hranim tu na livadi, tu dolaze."
"Ja ću ti pomoći, a poslije ćemo otići kod mene da skuvamo malo vina."
"A ne, ne. Ja pijem samo sok", rekao je taj petnaestogodišnji dječak.
"Onda sok, ali ga nećemo kuvati."

Kad smo na rubovima šume nahranili životinje, uzeo sam manje sanjke i spustio se do mosta. Spust je trajao oko sedam minuta, a uspon puno duže. Vratio sam se u kuću, montirao zvučnike i pojačao muziku vrlo glasno. Prva pjesma bila je I Want You Around.

Te noći sam zaspao ispod dvije deke uz peć u kojoj se vatra polako gasila. Probudio sam se posljednjeg dana tekuće godine, kao i dobar dio ljudi na planeti. Naložio sam vatru u obadvije peći i ugrijao cijelu kuću. Muziku sam ponovo pustio od jutra. Izabrao sam listu pjesama za predstojeću noć. Nekad sama muzika može razveseliti čovjeka. Zato ja volim muziku. Dobro je uz veselu muziku ući u novu godinu. Pa od početka krenuti kako treba da bi decembar bio onakav kakav i treba da bude, decembarski.

Oko podne sam začuo zvuk automobila koji se mučio sa snijegom ispod točkova. Penjao se prema selu, ako se tih nekoliko kuća okruženih brdima šumom i sličnim naseljima može tako nazvati. Auto je krenuo prema mojoj kući. Hm, neko je sigurno pogriješio i skrenuo gdje ne treba jer iza sela nema više puta. Pogledao sam malo bolje vozača koji je izašao van. Bio je to moj slavonski prijatelj Medvjed.
"Nikad te ne bih našao, ali mi je pomogla ova kuća. Svjetlo se vidi izdaleka, hehe", rekao je.
"Otkud ti, Medvjede?" upitao sam oduševljeno.
"Šta otkud ja? Pa valjda je sasvim normalno vidjeti medvjeda u Gorskom kotaru?"
"Tu si u pravu. Jebemti, aj ulazi! E, pa gdje si, Izabela?" pitao sam njegovu mladu suprugu.
"Sad će doći Aleks i Lina. Aleks je ostao kod mosta da stavi lance, kaže da je sad prilika da ih isproba."

Ubrzo je i drugi moj prijatelj došao sa svojom curom.
"Nemoj brinuti za kolače, donio sam osam kilograma. Bilo je deset, ali sam dvije kile smazao tokom puta."
"Koje si donio?"
"Kako koje? Pa mađarice, koje druge? Nemoj se ljutiti, ali ni za mene ne postoje drugi kolači osim mađarica. Broj jedan!"

Medvjed je iznio vino i već je počeo praviti snješka ispred kuće, odmah pored onog kojeg sam ja napravio prethodno veče. Dok sam ih smjestio u kuću ispred se zaustavio još jedan auto. Bila je to Marina, izuzetna cura koju sam upoznao nakon jednog koncerta moje grupe Srebrne svinje. Došla je s dečkom kojeg mi je pružao desni lakat jer su mu obe ruke bile zauzete voćem koje je iznosio iz prtljažnika. Donio je i šampanjac.
"Šta je ovo? Pa još će ovo ispasti specijalna nova godina!" čudio sam se.

Nakon devedeset minuta kuća je bila puna ljudi kao da je neko planirao ovaj doček bar dva mjeseca. Zboro i Blejo su stigli vozom i dopješačili su do sela. S njima je bio i Trbo.
"Stari, je l' imaš neke rezervne hlače? Išao sam vidjeti koliko je hladna rijeka pa sam stao na led i upao u vodu. Mokar sam do koljena..."
"Imam, Trbo, imam, heheh."
Blejo se uz zid pored peći već ljubio s nekom Anom, kao da snima neku sočnu scenu holivudskog filma. Zboro je bio u onim pratizanskim čarapama i čim je stigao popio je dvije rakije, a onda izašao van da postavi vatromet oko kuće. Tačnije, pomagao je Bobiju. Cure su za to vrijeme dodatno ukrašavale unutrašnjost kuće. Bilo je tu girlandi, svijeća zbog atmosfere, lampica, novogodišnjih aranžmana, cvijeća... A ispred kuće su bila već četiri snješka, a ispod tri velike jele nedaleko kuće bilo je postavljeno bar 40 zamotanih kutija s poklonima koje su postavljale Nada i Maša, a radove je nadgledao moj prijatelj Babajaro, arhitekt. Ubrzo je stigao i Štef, a doveo je i neke muzičare i nekoliko meni poznatih cura, od kojih je najpoznatija bila moja crvenokosa susjeda Dubravka obučena u crne farmerice i crnu majicu, a preko je imala dugačku bijelu jaknu. Crvena kosa vidjela joj se ispod bijele kape. Muzičari su nasred sela svirali polku, a Štef je sa šalom oko vrata i šeširom na glavi veselo plesao. U to vrijemje pojavio se i Sale Fizikela u kombiju sa ljetnim gumama. Uspio se popeti na vrh brda i montirao je platno na kome je puštao scene iz nekih novogodišnjih filmova.
"Sale, je l' to montiraš i binu?"
"Nego šta. Dosta sam ja radio tokom čitave godine. Sad treba i ja malo da se zabavim, i to uz moj omiljeni bend - Srebrne svinje. Samo, ja ću večeras svirati bubnjeve."

Pojavile su se i moje sestrične, moji bratići, kao i jedan rođak koga niko od nas nije poznavao, ali je on rekao da je sad prilika da se upoznamo jer je novogodišnja noć i donio je na velikom hamer-papiru porodično stablo da nam objasni gdje smo mi, a gdje je on. Sasvim očekivano, naišao je i Pegla, moj prijatelj koga često srećem u gradu.

“Jesi lako našao?“ pitao sam ga.

„Kako ne. Pješačio sam samo dva dana kroz šumu. Naišao sam na neke izviđače koji su mi dali da jedem. Lako sam našao ovo mjesto. A šta misliš, hoće biti dobro? Hoće biti dobrih cura, atraktivnih, ili samo neke mauzerke? Hoće li htjeti da pričaju ili će se praviti prepametne? A je l’ mi dobra ova kombinacija, ova vesta i ovaj kaput, a? Je l’ to ide zajedno? A je l’...“

Oko šest sati već je bilo oko 70 ljudi. I baš tada počeo je padati krupan i mekan snijeg. Sporo je padao, kao da se trudio da svaku pahulju možemo vidjeti. Kroz snijeg se iz pravca sjevera čula neka zvonjava.
"Hehe, vidjećeš kad sad dođe Deda Mraz", rekao je Devara.
"I mali crveni patuljci", rekla je jedna Nataša s kojom sam išao u gimnaziju.
Iz pravca sjevera naišao je Deda Mraz, a iza njega su skakutali mali crveni patuljci. Vukli su sanjke prepune šarenih poklona. Pjevali su Merry Christmas.
"Patuljci, pa nije Božić sad, hehehe."
"Nema veze, ovu pjesmu jako volimo i pjevamo je i večeras.

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

"Stari, biće ovo najbolji doček koji smo do sad imali, a imamo već preko 30 godina", dodao je Cucak dok mu je iza vrata sjedio njegov dvogodišnji sin žute kose koji će za deset godina potpisati predugovor s Milanom iz Milana.
"Sad je sve spremno, ajmo se grudati, vi s rukavicama s pet prstiju protiv nas koji nosimo rukavice s odvojenim palcem.
"Dogovoreno!"
"Stani, stani, evo još nekoga", rekao sam i počeo se približavati djevojci koja je trebala biti s nama koji smo nosili rukavice s odvojenim palcom, ona je nosila baš takve crvene. Približavao sam joj se, a ona me pogledala me kao da se znamo sto godina, ali se jedno vrijeme nismo viđali i veselim naglaskom mi rekla. "A di si ti, Mladi Luče?"
"Jebemti, pa ti si..."
"Phehehhehe, jesam, to sam ja", nasmijala se.

Iz svih zvučnika u kući i ispred kuće začuo se Alice Cooper, Spark In The Dark:

Wellcome to the party...

Nevjerovatno, pomislio sam. Pored svih tih meni bliskih ljudi tu je čak i ona. To samo decembar može pružiti. Zato i je na dvanaestom mjestu u godini. Dugo smo pričali i smijali se dok su joj se rukavice, nakon grudanja, sušile iznad peći. Ponoć se približavala.

Izašao van da vidim predponoćni vatromet. Ljudi su se grudali, plesali su, valjali su se po snijegu, Helga i Herr Flick, moji prijatelji koje tako zovemo, valjali su se po snijegu pored okićenih jeliki, a pojavila su se i neka djeca koja su cičala od sreće, a ni starija djeca, tridesetogodišnja, nisu bila manje vesela. Cijelo je brdo mirisalo po kuvanom vinu. Mjesec je stajao iznad desne strane krova kuće ujaka moje mame, negdje blizu dimnjaka, oblaci su dozvolili da i on vidi tu novogodišnju čaroliju, snijeg je padao svuda oko nas. Na platnu je krenula pjesma I Can Do Better, u pitanju je bila Avril Lavigne, snimak s koncerta iz Toronta. Svi su gledali u nju kao da su hipnotizirani. Nisu se pomicali, nisu treptali, načulili su uši, skoro da nisu ni disali. S razlogom, ipak je to mala Kanađanka. A ja sam isto radio okrenut u drugom pravcu. A zašto? Odjednom se dogodilo ono zbog čega postoje novogodišnje želje – plavooka Riječanka se pojavila gazeći mekani snijeg. Njene oči su bile uočljivije od spektakularnog Bobijevog vatrometa, od lampicama ukrašene kuće, od velikog Mjeseca na nebu i od prelijepog snijega što je padao, od svega vidljivog. Približavala se polako poput nove godine, a sa svih strana su dolazili stihovi Ramonesa - Yeah, yeah, she's the one... A ona, ona je to i bila.

Kakva čuda! A nova godina je tek trebala početi...

Svim posjetiocima bloga mladiluk.blog.rs želim sretnu novu godinu.

Već je 22. decembar. Sad će oni što su rođeni u znaku jarca dominirati, tako kažu astrolozi. A njima treba vjerovati. Imam jednog prijatelja koji je mjesec dana izlazio skoro svake večeri u grad ne bi li pronašao curu koju je jednom sreo, kratko s njom razgovarao i onda odlučio da napad izvede naredni put kad je vidi. Izlazio je, čekao, planirao, a onda ju je jedne nedjelje i našao. Pričali su dugo, sve je bilo kako treba, ali onda je saznao da je rođena u znaku koji njemu uopšte ne odgovara. I, on je prekinuo razgovor, džentlmenski se zahvalio na vremenu koje mu je posvetila i udaljio se ostavivši je sa njene dvije prijateljice. Bio je u pravu. Nije im bilo suđeno, on je bio bik, a ona nije bila škorpija kako bi njemu i svim bikovima svijeta odgovaralo.

E, ovo je bio uvod, ali ovo je decembarski post. Budući da ide Nova godina, a oko nje su se smjestila i dva Božića, tj. jedan te isti, grad bi trebalo da bude okićen i trebalo bi da postoji predbožićna i prednovogodišnja atmosfera. Ne zato što je nova godina povod za veselje, niti što je to sama Nova godina, niti zato što smo svi veliki vjernici pa se veselimo Isusovom rođendanu, niti zato što nas s tim bombardiraju s televizije i što smo dio potrošačkog društva i što je smisao u kupovanju (kao da se tokom ostatka godine ne kupuje). Lijepo je bar jedan mjesec u godini imati euforiju, neobično ukrašene ulice, okićenu jelku (vještačku, i poklone ispod nje), Deda Mraza, kao i poseban povod da pokažemo kako zanimljiv poklon možemo nekome smisliti i dati. Dobro je to imati kao što je korisno imati koordinatni sistem. Ali, ljudi se, bar se meni čini, trude biti originalni i da što glasniji budu protiv prednovogodišnjeg ugođaja tvrdeći da je sve vještačko i nepotrebno, a u tom pokušaju ne vide kako su dio ogromne i nezanimljive grupe koje dijeli isti stav.

Danas su protiv prednovogodišnje čarolije oni koji će od jutra 31.12. početi sa spremanjem i lickanjem i koji će se za Novu godinu napiti kao da prvi put u životu piju. Tu su i oni što slave rođendane kao da postoji jasan razlog za to, oni što za Prvi maj masovno idu u šume i parkove da roštiljaju kao da je odlazak u prirodu zabranjen drugim datumima, oni što se čude olovkom napisanim čestitkama poslanim poštom (oni koji mail koriste isključivo za slanje spamova "duhovitog" sadržaja i šalju 400 novogodišnjih mailova tek 1. januara, između trežnjenja i odlaska na ničim opravdanu reprizu), turisti iz suncem okupanog Kušadasija, oni što se zalijepe za ekrane kad se igra Liga šampiona jer su oni tako izabrali a ne zato što im je nametnuto preko medija i što je „jako“ zanimljivo da li će Inter ispasti u grupi ili u osmini finala, oni koji putuju po Evropi samo da bi prvom prilikom slike stavili na Facebook, kao da nekoga zanimaju te slike i kao da je to normalno, a i oni koji sve oko Božića i Nove godine smatraju besmislenim i djetinjastim, a onda preko Facebooka šalju virtualne čokolade, virtualne poljupce, isto takve torte, vina, zagrljaje...

Čitam polemike "ozbiljnih" ljudi, odraslih, zrelih. Raskrinkali su Deda Mraza! Ko je Deda Mraz, ko ga je izmislio? Oni znaju tajnu! Neki tvrde da Deda Mraz ne postoji, imaju više od dvadesetpet godina pa skoro potpuno sigurno tvrde da ne postoji, oni to znaju pa žele svoje saznanje razglasiti onima koji nisu tako pametni i još su u zabludi. Čak misle da se to neko oblači u Deda Mraza i da je sve izmišljeno. I pijani šiljokuran Billy Bob Thornton je to saznao pa je snimio film o tome. Neki se, veliki vjernici, suprotstavljaju Deda Mrazu jer je Deda Mraz komunist koji je Božić Batu protjerao. A ti istinski hrišćani slave Božić još od davne 1991. Ima i onih koji tvrde da je to u stvari Sveti Nikola, ali ako 18.12. ostavite čizmu na prozoru da vam 19.12. u njoj osvane poklon, onda ste katolik jer to nije pravoslavni običaj, tako oni kažu. Tu su i oni koji oštro odbijaju bilo kakvu pomisao da slave Božić jer su oni ponosni ateisti koji to jasno naglašavaju i s gađenjem odbacuju sve vezano za Božić (a kad dođe tzv. Dan zaljubljenih ti isti će popizditi od zaljubljenosti i ljubavi i kao slučajno baš tu veče izaći u grad koji će biti prepun bez obzira je li vikend ili nije, bez obzira što je to samo katolički praznik). Svima im je zajedničko da nemaju pojma da postoje sva trojica i da sva trojica razveseljavaju djecu samo što su im različiti datumi donošenja poklona. I dobar su triling.

Bijedna piskarala po internetu i novinama, zapazio sam prije neki dan, pišu protiv božićnih pjesama, iako se njihovo znanje svodi na Jingle Bells u to u nekoj otrcanoj verziji. Drugi dan na istom mjestu, bez imalo srama, savjetuju o poklonima za „nju i njega“. Budale. Ima i časnijih zanimanja od novinarskog (neka se ne naljute rijetki pošteni novinari). Još za to i novce dobijaju... Džangrizavi nesretnici se pitaju ko će platiti rasvjetu jer je poznato koliko struje troše te novogodišnje lampice. Moraćemo uvoziti struju da bismo imali za lampice, a umrijećemo i od gladi ako gradovi budu ukrašeni prerano i raskošnije nego što jesu (nije to teško, bar kad je Novi Sad u pitanju). Čak će biti restrikcije struje jer će nam svu struju potrošiti te gutačice energije, a niko ne misli ko će tu struju napraviti. A njima, tim ljudima, je svaki dan nova godina, tako oni kažu. Pa kad ti je svaki dan jednak, onda idi pa spavaj, nemoj se petljati, neka ti i decembarski budu jednaki. Pojave se i buntovne žene koje odjednom odlučile da preko interneta promijene svijet (umjesto da najprije sebe mijenjaju),  i preko svojih osam dokonih čitalaca koji ne vrijede ni kao jedan pošten. Sjećam se kako je prošle godine neka dosadna žena iz Novog Sada pisala kako gradu ne treba doček sa Zdravkom Čolićem jer je skup i jer su se tim novcima mogli zbrinuti beskućnici iz grada. Mudra računica velikog uma. Svako od tih ljudi koji su gledali Zdravka potrošio bi veće novce u nekim kafićima da nisu bili na Trgu, a problem beskućnika postoji cijele godine i riješava se na drugi način. Ali, ti kojima stalno nešto i neko smeta su oni psi što laju iz mraka, i isključivo laju kad su u čoporu. Sitne duše koje zloupotrebljavaju nesretne ljude. Pičkice, ako smijem tako reći, a da se ne naljute oni što ne vole sitne vulgarnosti.

Takvima ne treba posvećivati pažnju, a ja sam ovaj post napisao kako bih ohrabrio sve one koji vole decembar, Božić i sve ono što ovaj period donosi. Jer ako se u decembru ne nalazi razlog za blagu euforiju i veselje, onda je situacija ozbiljna. Ostaje nam da sami sebi stvorimo ugođaj u ovih preostalih devet dana. Vrijeme je za kuvano vino, poklone, božićne pjesme i za film U stvari ljubav. I za malo snijega.

Joey Ramone - Christmas

Smashing Pumpkins - Christmas Time

Ramones - Merry Christmas

Billy Idol - Yellin' At The Christmas Tree

Napisao sam treći nastavak priče o Aliceu Cooperu, a u planu je bio i četvrti. Četvrti je trebalo da bude objavljen u četvrtak. Za isti dan zakazan je i koncert Alicea Coopera u Beogradu. Međutim, danas je objavljeno da je koncert otkazan. Razlog je slaba prodaja karata. Podsjetimo se da je početkom godine otkazan koncert grupe Smashing Pumpkins zbog istog razloga. Negdje je pisalo da je prodano samo 800 karata. Pa toliko proda i onaj Rambo Amadeus, samo što on na svojim nastupima ne odsvira nijednu pjesmu.

Police je napunio Ušće. Sting je u Novom Sadu imao više od 20 000 posjetilaca. 70 000 ljudi gledalo je Red Hot Chili Peppers i to na nekoj sremskoj livadi. Lenny Kravitz je održao uspješan koncert u Areni. Pa čak i onaj Kaiser Chiefs. Za Depeche Mode se prodaju nekakvi vaučeri, i to šest mjeseci ranije, valjda da se tom događaju da na važnosti, kao da se svira na Mjesecu. Na Exitu su dobro prolazili razni beznačajni i dosadni izvođači. Čudno je da svi ti bendovi imaju toliko posjetilaca, a Alice Cooper otkazuje nastup.

Da je Alice kojim slučajem gostovao na nekom festivalu, tada bi glavna bina, main stage na srpskom, bila prepuna njegovih "fanova", upravo onih koji misle da je Alice Cooper samo Poison i ništa više ni prije ni poslije toga. Alice bi bio najavljen kao jedan od najznačajnijih rok muzičara u istoriji, i jedan od najoriginalnijih. On to i jeste. Reklama je čudo. Da govno zamotate u papir u koji su obično zamotane ledene kocke, ljudi bi ga kupovali i jeli. Vjerujem da je prodaja najboljeg srpskog slatkiša "medenog srca" povećana otkako ga reklamira Jelena Karleuša. Apsurd, ali tako je.

Čitajući ovo, neko bi rekao da namećem svoj ukus, svoje mišljenje. Pa da je to i tačno, bolje je nametati svoji ukus nego neukus, zar ne? A prosječne bendove nameću neki drugi, za novce. I dobro im ide, mnogi lako prihvataju. Teško da su ljudi koji idu na koncerte grupa navedenih u drugom odlomku stvarno nekakvi fanovi. Kako bi to rekao jedan moj prijatelj, ljudi su kao hruštevi (kebri, gundelji, životinje s debelim krilima koje slabo lete) - idu tamo gdje im upališ svjetlo, ni sami ne znajući zašto baš tamo idu. Idu svi pa i oni. Riječ je o onima koji na koncerte idu između ostalog i zato da bi brže-bolje na Facebooku objavili slike da pokažu gdje su bili. Provedu se obično super, extra, sjajno, fenomenalno, genijalno i do jaja. Čak i ako jedva čekaju da koncert prođe jer dvije trećine pjesama nikad nisu čuli.

A da, počeo sam o priči. U dva nastavka je žurka u toku, pojavljuju se brojni muzičari, a onda slijedi i moj povratak. Međutim, samo treći nastavak ima 15 000 znakova i ja se pitam ko će to uopšte čitati. Zato sam odustao od objavljivanja. Blog ipak zahtijeva kraću formu, a ne tekstove koji se čitaju 20 minuta. Ako neko ima želju da vidi o čemu se radi poslaću mu mailom. Umjesto priče u četvrtak ću objaviti izmišljeni intervju s Aliceom Cooperom. Možda. Ako ne otkažem post.

A baš je šteta što Alice neće nastupati u Beogradu... Bio bi to odličan koncert starog velikana i najznačajniji muzički događaj u Srbiji ove godine (uz nastupe Markyja Ramonea).

Beograd je svet

Billy je krenuo prema zapadu. Upravo je završavala pjesma Today, a on ju je vratio na početak i rekao mi:
"Uh, baš volim ovu pjesmu. Slušaj kakav sam početak smislio..."
"Billy, ako ja nisam tu pjesmu čuo više puta od tebe, nisam ni manje. Dakle, jednako smo. Pa ja sam pravi fan Smashing Pumpkinsa i nevjerovatno je da sam danas naišao baš na tebe", objasnio sam mu, a on se samo nasmijao i zapjevao prvu strofu. Onda me pitao kuda idem.
"U Detroit. Idem kod Alicea Coopera na žurku. Tamo je sagradio novu kuću. A otkud ti sad ideš i kuda voziš?"
"Bio sam u Njujorku. Išao sam kupiti nove žice za dvije gitare. U Čikagu nema D'Addario žica koje ja koristim pa sam morao u Njujork. Uzeo sam dva paketa...", počeo je dok sam se ja zadovoljno smijao jer i ja koristim upravo te žice na svojoj gitari.
"Nema žica u cijelom Čikagu?"
"Ma dobro, vjerovatno ima, ali sam kupio novi auto pa sam išao da malo probam kako ide i da vidim koliko troši na otvorenom putu. A sad idem u Detroit jer volim taj grad, a i tamo kupujem odlične trzalice", detaljno mi je ispričao, a kad je završio zajedno smo zapjevali posljednju strofu u kojoj smo konstatovali da je to najljepši dan ikad, taj o kome smo pjevali. Hm, bilo je i ljepših. A tek će biti još ljepših. Onda me bili pitao da li mi smeta ako još malo otvori prozor, rekao sam da ga slobodno spusti i američki vjetar je uletio u moju dugu kosu upravo kad je vozač još jednom ispočetka pustio Today.
"E, Billy, evo imam jedan poklon za tebe", rekao sam mu i pružio mu USB od 8 gigabajta. Evo, tu imam neke rijetke snimke tvoje grupe pa da imaš."
"E, hvala, baš ću poslušati kod kuće da čujem kako zvučimo. A koje tri naše pjesme najviše voliš?"
"Stand Inside Your Love, Ava Adore i That's The Way My Love Is", odgovorio sam iz prve.

Stali smo pored jedne prodavnice. Billy je rekao da sačekam u autu, a onda se vratio sa četkama i nekoliko kanti farbe. Uz njega su išle i dvije mlade cure, jedna je imala crvenkastu, a druga žutu kosu. Sjele su na zadnje sjedište i odmah se raspričale. Lako sam prepoznao riđu - bila je to Ginger Reyes, basistkinja. Nastavili smo prema Detroitu, a na jednom mjestu Billy je skrenuo s puta. Uzeli smo četke i počeli bojati taj njegov auto u crvenu, žutu, plavu, bijelu i zelenu boju. Ginger nam je pomogla. Namazala me po licu.

U Detroit smo stigli u šarenom autu. Izašao sam, pozdravio se sa mojim američkim prijateljima, uzeo taksi i rekao brkatom vozaču:
"Molim vas, odvezite me do kuće Alicea Coopera", a on me priupitao ko je to jer nije imao pojma što me i nije iznenadilo jer mu se iz auta čuo disk Jennifer Lopez. Objasnio sam mu i upozorio ga da me ne voza u krug nego da direktno ide kod Alicea. Rekao je da nema problema i da će me odvesti najkraćim putem i još je dodao da on nije novosadski taksista koji radi van udruženja pa da ljude od željezničke stanice do Petrovaradina vozi preko Limana. Pitao sam ga otkud zna za Novi Sad, a on je rekao da je gledao neki dokumentarac na televiziji.

Kad smo stigli, platio sam mu, ostavio mu kusur od četiri dolara i uputio se prema Aliceovoj kući. Kuća je imala veliko dvorište i vidio sam da je Alice pokosio travu prethodnog dana kako bi bila idealna za nastupajuću žurku. Pozvonio sam. Zvono je bilo neobično, kad ga stisneš. Čuje se uvod pjesme Hey Stoopid, a onda i snimljeni Aliceov glas koji je govorio Wellcome To My Nightmare. Uskoro se dugokosi domaćin pojavio na vratima i glasno uzviknuo:
"Ej, gdje si, prijatelju! Želim ti dobrodošlicu u Ameriku!"

Zagrlio me, a i ja sam njega, ali se nismo ljubili u obraze jer ni ja ni on ne volimo balavljenje s muškarcima. Samo smo jedan drugog prijateljski potapšali po leđima. Onda mi je pružio ruku, stisnuo čvrsto i sretno uzviknuo da je jedva čekao da dođem. Ušao sam unutra. Kuća je bila velika i spremna za žurku. Aliceova žena nije bila kod kuće. Rekao mi je da je otišla u Feniks, ali je rekao i da će se pojaviti tokom žurke jer bi voljela da me upozna.
"Šta radiš? Kako si, Alice?"
"Dobro sam. Turneja odlično ide, ploča je dobro prošla..."
"Znam, slušao sam, majstor si. Sve si bolji", pohvalio sam ga, a on se ponosno nasmijao. "A šta sad radiš, danas?"
"Konačno smo sve sredili oko kuće pa da se malo okupimo. Usisao sam sad kuću da ne moram sutra, a onda sam sjeo da napišem novi post jer već sedam dana nisam ništa novo stavio na blog."
"I ti imaš svoj blog?" začudio sam se.
"A ko ne nema? Ali ja sam anoniman, tako mi je zanimljivije", objasnio je. Onda se nasmijao, rekao da sjednem i donio je šampanjac, najbolji koji je imao.
"Kažu na internetu da ne piješ, haha."
"Pa ne pijem, samo malo. Niisam bio pijan od osamdesetih, hehe."

Kad sam oprao ruke i umio se, sjeli smo za stol i jeli. Alice je skuvao grah, američki grah (pasulj, američki pasulj za čitaoce sa istoka). Tako ga je dobro napravio da mogu reći da nikad nisam jeo bolji u Americi. U stvari, samo moja mama kuvala grah bolje od njega. U stvari, ja sam u Americi bio prvi put. Pojeli smo po dva tanjira, a onda nastavili piti. Ponudio mi je kokain, ali sam odbio i rekao da ima vremena. Spremio ga je u ormar, u džep neke stare jakne koju je kupio kad je snimio album Trash jer je rekao da mu se žena ljuti kad ga koristi pa ne želi da je nervira, a onda se opet nasmijao. Ni sam nisam bio siguran kad se šali, a kad je ozbiljan. Dugo smo pričali i često se smijali. Alice je imao iste fore kao i devedesete kad smo se upoznali, ali su te šale zvučale kao da ih nikad nisam čuo. Onda je on otišao u prodavnicu po još šampanjca. Nije nas hvatao taj alkohol jer je grah, uz to što je bio dobar, bio i ljut. Razgledao sam kuću sjedeći na fotelji. U veliki dnevni boravak, iz koga se vidio i dobar dio ostatka kuće, moglo je stati bar sto ljudi, a piće je već bilo složeno, kao i veliki zvučnici. U jednom je uglu stajao džuboks, a u udaljenom dijelu prostorije stol za bilijar, a kugle su bile neobične - svaka je bila oslikana nekim od omota Aliceovih albuma. Nije bilo dovoljno kugli pa je Alice napravio duplo veći stol i stavio više kugli, a imao je i više rupa. Čak jednu i na sredini površine stola jer Alice voli golf.

U jednoj prostoriji je bila i bina s opremom za sviranje. Onda se Alice vratio sa četiri flaše specijanog šampanjca i rekao da će žurka biti bogovska i da je pozvao oko 200 ljudi, a da narednog jutra stiže kombi s pićem. Zatim je izvadio telefon iz džepa i poslao poruku Bon Joviju i poručio mu da ne kasni jer je, tako mi je Alice rekao, John imao običaj da se, kao neka djevojčica, dugo sprema i da na žurku dođe sa dva sata zakašnjenja.
"Rekao sam mu da je žurka u pola šest kako bi on došao u pola osam kad i počinje", rekao je Alice, nasmijao se i pljesnuo me po lijevom ramenu dlanom pa sam se i ja nasmijao. Kad sam mu rekao da sam se vozio sa Billyjem Corganom. Alice se sjetio da je njega zaboravio pozvati pa je i njemu poslao poruku.
"Dobro da si me podsjetio, on je dobar dečko. Reći ću mu da povede i onu novu malu što sad svira bas."
 "Hvala na pozivu, vidimo se", odgovorio je Billy.

"Uh, kakve sam sve žene zvao, zinućeš kad ih vidiš...", govorio je. Nisam ga htio pitati koga je sve pozvao, želio sam da čekam i da vidim. Vjerovao sam da će se tu pojaviti stvarno sve najljepše dame koje je Alice poznavao. Do početka žurke ostalo je još nešto više od 26 sati. Pokazao mi je svoju kuću.
"Gledaj...", rekao mi je u jednoj velikoj prostoriji. "Ovaj sam namještaj sam napravio. Imam stolarski alat, nabavio sam jeftino prošle godine u Rumuniji kad sam gostovao u Bukureštu. A jako je dobar."
Zatim smo otišli u dvorište jer je Aliceov komšija donio neko dobro vino iz svog podruma, a za Alicea je donio sok od američkih bresaka jer Alice više nije htio piti alkohol.
Pričali smo do kasno, a onda sam otišao u svoju sobu i brzo zaspao...

(nastaviće se)

Alice Cooper me pozvao na žurku koju je pravio u svojoj novoj kući u Detroitu. Rekao je da obavezno dođem jer se dugo nismo vidjeli. Odgovorio sam da ću doći sigurno, ko bi bio lud da odbije žurku kod Alicea Coopera. Došao sam kući, pustio njegov album Dirty Diamonds, a onda počeo brzo spremati stvari. Zazvonio je telefon, pomislio sam da je Alice nešto zaboravio reći, iako on nema običaj da zaboravlja. Ili se plavooka sjetila da mi nešto kaže? Ipak, bili su to moji prijatelji čija me boja očiju nije zanimala. Zvali su me na mali fudbal. Odgovorio sam da nemam vremena jer žurim na put.

Brzo sam pokupio sve što mi treba, a nisam mnogo ponio. Onda sam uzeo flašu Merlota jer Alice voli slatkasta crna vina i skočio u radnju preko po još neke sitnice za njega, a kupio sam i kafu za njegovu ženu, mljevenu kafu, jedan kilogram. Pokupio sam sa polica i neke slatkiše jer Alice, baš kao i ja, jako voli slatko. Ostale poklone ću kupiti u Americi.

Brat me odvezao na aerodrom u Surčinu, avion je poletio i ja sam se uskoro našao u Tivtu odakle sam stopirao za Bar jer su autobusi tamo rijetki i ne voze po redu vožnje nego kad vozač procjeni da bi mogao krenuti. Ljudi su tamo dobri i imaju običaj da stanu stoperima. Jedan mi je stao, i baš je slušao Alicea Coopera, album Eyes Of Alice Cooper.
"Dokle, dečko?" pitao me.
"Do Detroita."
"E, šteta, Detroit ti je na drugu stranu, ja idem za Bar."
"Dajte do Bara, odande mi kreće brod."
"Upadaj", rekao je i mi smo krenuli.
"A đe ćeš po ovu vrućinu u Detroit?" ponovo me pitao jer je tog dana bilo neobično toplo za oktobar.
"Povao me Alice Cooper na žurku, a dugo se nismo vidjeli pa je ovo prilika. Sagradio je novu kuću, četiri godine je zidao pa sad slavi."
"E, a i ja bi s tobom, al' moram da radim. A znam kako je s majstorima, i ja gradim. Muka ti je to."
"Alice je često na turneji, a voli nadgledati majstore, takav je. A voli i popiti s majstorima, ali samo bezalkoholno pivo. I, eto, konačno je završio i uselio, iako je pretežno u Feniksu."
"Znam ga ja, bio sam ja na koncertu u Zagrebu kad je bio. A i dan danas ga volim. Mnogo ga pozdravi. Reci da ga je pozdravio Rade iz Tivta."
"Reći ću mu to čim ga vidim, to ću mu prvo reći."
Rade je imao voćnjak, mandarine i nar, i volio je žešću muziku. Volio je on i mandarine i nar, ali muziku posebno. Stalno je pričao o tome dok smo putovali, a onda mi je poželio sretan put i izrazio nadu da ću naći tamo neku lijepu Amerikanku, znao je iz filmova da su Amerikanke lijepe, i da će me on opet povesti kad se vratim.

Brod je bio u luci, smjestio sam se i kad smo krenuli ja sam zadrijemao. Sjećam se kad smo prolazili pored Malte. Bio je ovo brzi brod koji se ne zaustavlja u svakoj luci i u svakoj državi, pa smo samo prošli pored Malte, a neka djeca su nam mahala s obale. Odmahnuo sam im, a ta su djeca zadovoljno vrištala, smijala se, trčala uz obalu i mahala nama putnicima sve dok jedan sa crvenom kosom nije pao s rive u vodu, pa su se onda smijali njemu i niko više nije gledao brod. Izdaleka sam vidio kako su zatim sva ta djeca uskočila u vodu i glasno se smijala. Nikog zanimljivog na brodu nisam upoznao, a Amerika je bila još uvijek daleko pa sam sišao u Kaljariju i uhvatio autobus za Rim odakle sam avionom nastavio za Njujork.

Stjuardese u avionu su bile mlade i zgodne. Gledao sam u njih dok su prolazile, a povremeno sam posmatrao ljude u avionu. Nije bilo mnogo putnika koje sam mogao vidjeti. Vjerovao sam da sam ja jedini koji ide na žurku kod Alicea Coopera. Onda je naišla jedna stjuardesa i donijela mi šampanjac i kikiriki koji sam naručio, nasmijala se i sjela pored mene. Kratko smo pričali, ona mi se požalila kako joj je veza u krizi. Eh, uvijek sam nailazio na takve koje hoće da mi se povjere, valjda zato što imam lice kojem ljudi vjeruju. Onda je otišla jer je morala raditi, a pored mene se pojavila nova stjuardesa baš kad sam namjeravao prelistati novine. Počeli smo pričati na engleskom, ali mi je ona ubrzo rekla da je porijeklom iz bivše Jugoslavije. Onda smo pričali na jeziku za koji bi Srbi rekli da je srpski, a Hrvati da je riječ o hrvatskom. Tim jezikom je ona govorila. Razumjeli smo se bez problema. Ona nije imala problema sa dečkom, bila je udana, pa joj je dečko bio muž. Ipak, ni muž joj nije pravio probleme pa smo pričali o muzici, a ona je rekla da voli Ramonese. Odmah mi je postala još draža. Imala je ravnu žutu kosu, iako je jedan mladi Talijan prokomentirao kad smo ulazili u avion da joj je kosa plava, ali nikad nisam vidio pile plave boje, a njena je kosa bila kao malo pile, žuta. Ona je imala i velike oči i lijepo se smijala, nekako iskreno, i samo kad sam rekao nešto smiješno i duhovito, a ne bez razloga. Onda je ustala i krenula kod putnika u drugoj klasi aviona, zastala, okrenula se i pitala:
"Izvinite, moram vas pitati, jeste li vi onaj pisac?"
Nasmijao sam se jer je znala za moju knjigu o maloj Ramoni. Kakva slučajnost na šest hiljada metara iznad Atlantika!
"Ne bih ja sebe piscem nazvao, bio bih neskroman da to kažem."
"Onda ostanite skromni. Čitala sam Malu Ramonu", rekla je, nasmijala se zavodljivo i nestala. Nije se vratila do kraja leta. A i bila je udana. Dovoljno je bilo što je pročitala moju knjigu, a još je bolje bilo što joj se i svidjela. Bio sam joj zahvalan na tome. Kad sam izlazio iz aviona, ona me pogledala, sreli smo se i mahnula mi je uz jedno mekano 'ćao'.

Pogledao sam na sat, pomjerio ga šest sati unazad, i shvatio da imam dovoljno vremena da razgledam grad. Do Detroita sam imao 600-700 kilometara. Odlučio sam opet stopirati, kao neki Amerikanac iz filma. Da sam bio Amerikanka, imao bih veće šanse da mi neko stane. Najprije sam malo prošetao Njujorkom, a onda metroom izbio u zapadni dio grada. Nikad nisam bio u Njujorku pa sam pitao jednog čovjeka kako da stignem do Detroita, ali on je bio iz jednog malog grada pored Atlante i nije mi znao odgovoriti. Zatim sam isto pitanje postavio nekom mršavom gospodinu, a on mi je rekao da se i on izgubio i da već  tridesetšest sati tumara gradom dezorjentisan.
Pitao sam još jednog mlađeg čovjeka koji je izgledao da baš to zna:
"Izvinite, da li mi možete reći kako najlakše da stignem do Detroita, a da ne idem avionom?"
"Ideš za Detroit?"
"Da."
"A odakle si?" pitao je sasvim ozbiljan kao da je on strogi profesor, a ja đak koji nešto mulja.
"Iz Srbije, iz Novog Sada."
"E, pičko dođoška, pun mi je kurac vas koji ste došli u Njujork koji je bio najčistiji i najbolji grad na svijetu dok niste došli, i sad si mene našao da pitaš gdje je Detroit, a ja zbog vas takvih i zbog crnaca, zbog Meksikanaca, a posebno zbog Indijanaca nemam posao, seljačino smrdljiva..."
"Ej, ej, šta ti je?" pitao sam iznenađeno, a mladi Amerikanac je bio ljut. Onda je zastao i odjednom se nasmijao.
"Ma daj, šta ti je? Pa zezam se s tobom, ej! Šala! Spass, što bi rekli Germani. E, vi Evropljani, nikad se nećete naučiti šaliti na pravi način, kao da ste Prijatelje gledali pa mislite da je to humor. Dođi da ti pokažem, i ja idem u tom pravcu, a uvijek kad idem u Detroit stopiram, tako je najzanimljivije."
On se zvao Brian i njegov je djed došao iz Njemačke u Ameriku, tamo je upoznao njegovu baku koja je stigla iz Francuske i vjenčali su se. Iz tog braka Nijemca i Francuskinje rodio se Brianov tata, Amerikanac. Brian, isto Amerikanac, u Evropi nikad nije bio. Kad smo se rastajali, on mi je poželio sretan put, ugodnu žurku i da u Srbiji konačno skinemo Lukašenka s vlasti, a onda se nasmijao.

Stao sam uz neki put. Bila je gužva, a i neka autobusna stanica je bila nedaleko od tog mjesta pa sam, ako mi dosadi stopiranje, mogao otići na autobus. Dva auta su prošla, nijedan se nije zaustavio. Onda još dva, ništa. Onda sam ja dva propustio dok sam otvarao coca-colu, i to onu u limenci. Onda još nekoliko dok sam pio taj zdravi napitak. A onda sam podigao prst i stao je neki dugački auto sa zatamnjenim staklima. Otvorio mi je vrata visoki čovjek bez kose na glavi. Bio je skoro pogrbljen u autu, imao je sigurno dva metra i naočale za sunce kroz koje me gledao. Pitao sam da li bi me povezao do Detroita. On je rekao da mi je zato i stao, da ponekad ne voli putovati sam. Dok sam stavljao torbu sa stvarima na zadnje sjedište, čuo sam kako svira Today, jedna od mojih omiljenih pjesama Smashing Pumpkinsa. Popio sam posljednji gutljaj coca-cole i praznu limenku bacio u kantu za smeće, a onda sjeo na prednje sjedište. Postao sam suvozač. Onda sam konačno pogledao u vozača, a da mi sunce ne ide u oči i imao sam šta vidjeti - ja sam upravo postao suvozač Billyja Corgana, vođe grupe Smashing Pumpkins...

(nastaviće se)

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom