Mladi luk

Punih deset minuta sam sjedio omotan oko vrata onim sranjem i čekao da frizerka završi posao. Tih deset izgledalo je kao dvadesetpet. Osjećao sam se kao da mi zmija stoji oko vrata. Bezopasna, ali ipak zmija.
"Tri milimetra neka bude", rekao sam joj.
"Je l' nije bilo dva prošli put?"
"Bilo je, ali sad ide jesen i hladnije vrijeme pa neka bude milimetar duže da me grije kad udari vjetar."

Najbolje je ne misliti da je taj plašt oko vrata samo minutu prije mog vrata stajao na vratu nekog čovjeka kojeg nikad nisam ni vidio. Ma, i da sam ga vidio ništa ne bi bilo drugačije. Vjerujem samo svom vratu. Najbolje bi bilo nositi vlastiti komad krpe koji će vam staviti oko vrata prije šišanja. Ili reći:
"Ma nemojte mi to stavljati, imam strah od toga."
"Pa jesi li bio kod psihologa?"
"Jesam, više puta. Nije mi pomogao, strah je ostao."
"Pa kad si bio zadnji put?"
"Prije dvije godine."
"Nemoguće. I nije ti uspio pomoći?"
"Je, na neki način. Sad znam i koji sam podznak, a više ni ne pišam u gaće. Ali straha od tog plašta me nije oslobodio."

Međutim, kad bih nosio svoju opremu onda bih izgledao kao neki čudak. Ali sve zavisi iz koje se pozicije gleda. Meni je to normalnije nego pristajati na tuđe. Ali onda bih morao i svoje škare nositi, svoju mašinicu, svoju stolicu... Ogledalo ne bih nosio, nisam baš toliko uplašen tuđih stvari. Pa ni frizerkine ruke nisu baš neke ruke koje želim na sebi. I skupo je sve to, a ako bih i prilikom odlaska kod zubara odlučio nositi svoje instrumente, ne bih daleko dogurao. Dakle, morao bih se sam šišati. A to ne znam, a i ne vidim neke dijelove svoje glave. Morao bih upisati neki kurs. Previše je komplicirano sve to. Mora se ići kod frizera ili puštati dugu kosu.

Mi, momci, i naše starije kolege muškarci, kao i djedovi i dječaci, često idemo kod frizerke umjesto kod frizera. Postoje frizerke za oba spola, a frizeri šišaju isključivo muškarce. Osim onih na televiziji. Koliko god nije ugodno osjetiti tuđe prste na svojoj glavi, posebno na ušima, nekako je to još neprijatnije kad su ruke muške.

Dok sam sjedio na stolici i gledao ogledalo u kome smo se vidjeli frizerka i ja, razmišljao sam kako ću ispasti i hoću li biti zadovoljan frizerkinim radom. Sjetio sam se svog nekadašnjeg brice. Ado se zvao. U stvari, zvao se Adolf, ali mu je ovo bio skraćeni oblik imena. Adolf, kao Dado Topić. Ili Ado Topić. Na maloj žućkastoj tabli ispred radnje pislao je Ado sve do 1992. godine kad je Ado odlučio da se sad malo zove Adolf, a prezime mu je ostalo isto. Šišao sam se kod njega od četvrtog razreda. Ili od trećeg. Možda čak i od drugog. Prešao sam kod njega kad me jedna Slavica ošišala kao da me šiša povodom priredbe učlanjenja u Hitlerjugend. Sedam dana tada nisam išao u školu, dok mi se kosa ne oporavi. Kad me drug, tako smo zvali učitelja, u školi pitao zašto nisam dolazi u školu rekao sam mu da sam imao glupu frizuru pa me bilo sramota. On je to opravdanje uvažio. Jedan Milan je rekao da je imao ospice, a drug se nećkao da li da mu opravda baš svih sedam dana. Onda je opravdao i rekao je da donese dva rokovnika iz tatine firme, i jedan kalendar.

Ado je bio nizak, žut, pristojan, nikad nije previše pričao, uvijek uredno obrijan i ošišan. Kako i ne bi, pa gdje ste vidjeli škrbavog zubara? I nosio je uvijek onu bijelu kutu do koljena, a u gornjem džepu je nosio mali češalj. U džepu sa strane imao je veliki češalj, za velike glave. Radio je dvokratno, od 8 do 12 i od 16 do 20. Nikad kod njega nisam došao a da već neko nije čekao red u maloj radnji. Čak i kad je bila kiša. Ado je bio popularan brico i kod njega su dolazili na šišanje čak i neki iz Grubišnog Polja, Pakraca, Velikih Zdenaca, Garešnice, a čak i jedan brko iz Virovitice koji je bio fudbalski sudija. On je dolazio obično srijedom ili subotom kad bi sudio negdje u blizini. Znalo se dogoditi da sve malene okrugle stolice, a bilo ih je pet, budu zauzete pa je Ado iz jedne prostorije u pozadini iznosio još jednu i stavljao je u ugao, pored ormarića na kome je stajao radio.

Iznad su bile njegove slike. Bila je i slika druga Tita, ali ne zbog njegove dobre i klasične frizure nego zbog popularnosti i opšteg trenda A Adine slike bile su na dva zida, a na svakoj je imao drugačiju frizuru, a na nekima i brkove, pa čak i dugačke zulufe. Oni koji su tu dolazili češće znali su da je u pitanju bila montaža fotografa Laze koji je radio s druge strane ulice. I ko nije bio siguran kakvu frizuru želi, mogao je sjedeći i čekajući red izabrati jednu i , pokazujući prstom, reći - "dajte ovako". Ado je šišao brzo i dok je češljem poravnavao mušterijine kose nije prestajao cvikati škarama po zraku (makazama po vazduhu, za one koji ne razumiju). Nikoga nije šišao duže od 15 minuta. Bio je brz i precizan. Onda mušterija ustane, on pomete malom metlicom leđa onoga koga je šišao, otrese jastučić sa stolice dva puta udarajući o naslon i pogleda ko je sljedeći na redu dok mušterija vadi novčanik. A ja sam sjedio i listao novine. Bio je tu obavezno Sprint, Večernji list i nekoliko različitih erotskih časopisa. Tu sam prvi put vidio pičku, ali samo na slici. Bila je u boji. Ado je, čini mi se, navijao za Dinamo, ali to nikad nije isticao. Meni je izgledao kao navijač Slavije iz Praga. I slušao je radio Daruvar. Bio je Čeh, i još uvijek je, i volio je slušati vijesti na češkom u emisiji Kranjski rozglas, spravi.

Pored njega je radio još jedan brico, Lacković. Taj je šišao moga dedu, ali ja nisam nastavio tradiciju. Navijao je za Hajduk, imao je brkove i istu frizersku kutu, imao je i kalendar Hajduka na zidu, i nikad više od dvije mušterije u radnji pa je često igrao šah, samo u rijetkim prilikama i belu, ako bi bila subota pa su mu došli prijatelji na pijacu. A bili su jedan do drugog. Možda je i on dobar frizer, ali je imao boljeg pored sebe, susjedna radnja. I ja sam redovno ulazio u Adinu radnju. Nisam mu nikad govorio kako da me ošiša, on je to znao i sam. Samo sam sjeo, a on bi me pitao:
"Čuj, dečko, a kak ćemo tebe?"
"Skratite mi sve po malo."
I on je to i napravio za deset minuta. Tada sam mislio da ću se kod Ade šišati čitav život, kao što se klub za koji se navija nikad ne mijenja. Sjećam se kako sam mu, onako golobrad u sedmom razredu, rekao da pored šišanja želim i brijanje. Kad me Ado ošišao, on je pronašao moj pogled u ogledalu i pitao:
"Čuj, rek'o si i brijanje?" naglasivši posljednju riječ u pitanju onako kako to Česi znaju kad žele da rečenica postane upitna. Rekao sam da se šalim, a on je rekao da se neću s tim šaliti za 3-4 godine.
Koliko je problem naći dobrog frizera osjetio sam kad sam odselio. Mijenjao sam frizerke, ali sam rijetko bio zadovoljan frizurom. Od nekih je čak i Slavica bila bolja. Ma nije ona bila loša, samo se možda zamislila nešto taj dan.

Za Adu su govorili da je peder. Čak i da će mi gurnuti prst u uho. To su najčešće govorili oni koji su izgledali kao da ih je Slavica šišala, ili čak kao da su sami sebe šišali. Ništa čudno. Najlakše je nekoga pokušati ocrniti i izmisliti da je peder. Pa koji muškarac bi se odlučio da cijeli život dodiruje tuđe glave, kosu, vratove, pa čak i uši? Kad se tome doda mogućnost zarade onda je to malo lakše za shvatiti. Postotak muških frizera je veći od postotka homoseksualaca. Dakle, nije moguće da je svaki brico peder. A ako tu dodamo odbojkaše i modne stiliste, možete bezbjedno ići kod brice. Kao i kod urologa. Ado je imao ženu Manju. Manja je radila u voćari. Manja nije bila peder, dakle ni Ado nije bio. U pitanju je bila samo zavist i podmetanje konkurencije. A ja sam kod Manje kupovao mandarine.

Poznam nekoliko frizerki. Kod njih petnaestak sam se i šišao. Ali Adu nijedna nije dostigla. Taj je znao ošišati i kad mu ne kažem kako treba, a ove ne znaju ni kad im detaljno objasnim. Izgledao je tako vješto da vjerujem da bi i pijan ili čak zatvorenih očiju mogao šišati ljude. Kad sljedeći put krenem u Slavoniju ja ću se ošišati kod Ade.

Razlika šišanja kod frizerke je ta što možete duže čekati na red ako je ispred vas žena koja želi frizuru za sutrašnju svadbu, a to dugo traje. Možete, ako još niste, iskusiti kako je to kad glavu gurnete u haubu, pa uključite na najjače. Jednom sam to probao i osjećao sam se kao astronaut, ali sam glavu brzo izvadio jer sam se uplašio da će mi se zaglaviti unutra i da ću ostatak života provesti s haubom na glavi. A novine su isto drugačije nego kod frizera. Prošli put kad sam se šišao prelistao sam Story, Gloriju, Cosmopoliten i Svet. Puno slika i malo teksta. Ali i to malo je previše. Ljudi moji, da nema frizeraja ja ne bih bio tako uvjeren kako je ta estrada puna raznih darabubamara, karleuša, nekih nevažnih ljudi koji ni po čemu nisu značajni i zanimljivi. Ali zato je prednost što glavna frizerka ima atraktivnu pomoćnicu. Tako lijepu curu ne može se lako sresti ni na fakultetu, a kamoli u frizerskom salonu. Tako je ispalo da više gledam u ogledalo žene kojoj je ona pravila frizuru nego u ogledalo u kome je meni skraćivana kosa. I da, nosila je neku usku haljinu od laganog materijala koja joj je stajala nevjerovatno dobro. Predobro, ako se tako može reći. Pa cure se tako ne oblače ni kad izlaze. Ali, cura ima nešto što je neugodno kao i ono što su mi stavili oko vrata i saznanje da po mojoj glavi kosi mala kosilica koja je pokosila ko zna koliko glava prije moje. Cura na nosu ima malenu naušnicu! Valjda se to zove nanosnica u ovom slučaju. Šteta.

A baš sam razmišljao kako bih mogao promijeniti frizerku i kako bih se mogao početi šišati svakih sedam dana.

U Srbiji postoji hrpa dnevnih listova. Vjerovatno je broj dnevnih listova po glavi stanovnika najveći u Evropi. Isto tako ne postoje nijedne novine koje vrijede i koje bi mogle opravdati makar jedan dinar svojim sadržajem. Trideset dinara treba dati za "Blic". Ko je danas kupio taj list mogao je dobiti i slamku s granulama s okusom banane za aromatizovanje mlijeka, i to potpuno besplatno. Da ponovim: slamku s granulama s okusom banane za aromatizovanje mlijeka, besplatno. Dakle, dođete kući, ulijete dva decilitra mlijeka i u ta dva decilitra stavite slamku pa pijete mlijeko s okusom banane i čitate svoj omiljeni list. Ma isplati se dati tih trideset dinara za tu slamku, a kako ne za ono što se na kupljenih tridesetšest strana nalazi.

Kad biste raširili sve strane ovog lista dobili biste 3,4 metra kvadratna. Od toga bi oko dva metra otpala na slike, skoro jedan metar na naslove, a zanemarivi ostatak na tekstove koji nisu dobro prelomljeni, kojima nedostaju slova i redovi, koji nisu pravopisno tačni i koji vrlo često odudaraju od istine. Rijetki tekstovi su potpisani, često je pozivanje na povjerljive izvore, a znatan broj kratkih tekstova je skinut s interneta i uz to loše preveden. Treba li reći da se radi o trivijalnostima? Isto tako su česte i senzacionalne vijesti od kojih kasnije nema ništa, ali ko pamti šta je pisalo dan ranije, važno da su se novine prodale.

Po običaju, na prvoj strani je vijest o tragediji ili sahrani. To u Blicu posebno vole i njeguju taj običaj izvještavanja sa sahrana. Ovaj put je u pitanju poznata glumica koja je prezirala ljigavce poput novinara, a oni su ipak kao lešinari dočekali njenu smrt pa da stave krst s njenim imenom i veliku sliku na naslovnu stranu. Tu je i vijest o nagradnoj igri, a neko se za bijednu platu i malo veću nagradu potrudio da opet piše o FK Crvena zvezda.

Pored anonimnih kolumnista koji se ne mogu nametnuti svojim stavovima ali su tu jer ih svake novine imaju da nam kažu šta treba, tu su redovne sveznalice Gorčin Stojanović i Rambo, muzičar koji je poznat po tome što u dvadeset godina karijere nije snimio niti jednu pjesmu za koju bi se moglo reći da je dobra, ali zato zna sve drugo. Na trećoj strani je karikaturista koji ispod crteža piše ime onoga koga je nacrtao, da bismo znali. A humor je na nivou one serije s veselog Pinka, "Kursadžije".

Na sedmoj strani se nalazi i polugola cura, redovna i neophodna u ovim novinama, kao i značajne vijesti iz svijeta: pile s dvije glave, plava svinja, lopov se napio pa zaspao na kauču i policija ga našla, stogodišnja baka vozi bez vozačke, skočio s deset metara visine u čašu vode i najavio skok s dvadeset metara u flašu viskija, Klinton pušio marihuanu, čokolada s metalnim opiljcima, skočio s devetog sprata i preživio, ubio se i ostao živ itd. Neparnim danima izlaze redovno vijesti šta rade Sarkozi i njegova žena, a za one koji ne znaju da se Sarkozi oženio Blic ih redovno podsjeća da je vrijeme da se kupi poklon i pomogne ladencima. Vijesti iz ekonomije i društva su danas baš opširne, a danas se svode na slike Mlađana Dinkića i djece u jaknama jer nema grijanja, a povjerljivi izvori Blica tvrde kako Rusi mogu zatvoriti gas Evropi ako budu htjeli jer znaju gdje je slavina. Tu su i nekakvi oglasi da se popuni strana, kao i kursna lista koja se širi preko četvrtine strane za one koje baš to zanima, ali imaju slabiji vid, a ne znaju gdje su juče zaturili naočale.

I onda šest strana s omiljenom Blicovom temom: pronađen leš na pruzi, nožem i šrafcigerom na suprugu, motornom pilom na pašenoga, silovao pa ubio, rekordan dan po ubistvima - uskoro dodatak sa slikama mrtvih i povređenih, objesio sebe pa sina, opljačkao mjenjačnicu pa se zaglavio zbog velike zadnjice, ubio pa silovao babu, orgije u četvrtom razredu osnovne škole, zaklao profesora zbog jedinice, oteo mladića pa ga pustio pa ga opet oteo, pobjegao zatvorenik, nađen leš, u selu od 100 stanovnika tri sahrane u istom danu, spremali smo svadbu a sad spremamo sahranu, kobna slava - ubio ga sabljom iz Prvog svjetskog rata koju mu je donio na poklon, ubio kuma i silovao kumu, nabio nevjenčanu suprugu na kolac...

Dodatak za Novi Sad se svodi na sljedeće: uhvate i prepadnu nekog slučajnog prolaznika na ulici pa ga zbunjenog slikaju i onda izmisle šta je on rekao o gradu pa to objave uz sliku; top 5 horoskopskih znakova u gradu, top 5 autobusnih stanica, top 5 taksista, top 5 bioskopa u gradu (iako postoje samo tri, a oni jedan i ne spomenu jer im se zamjerila žena koja prodaje karte),top 5 crkava, top 5 religija u gradu... A onda vijesti iz crne hronike vezane za Novi Sad, pa važni telefoni, recept, slike nekih ljudi kako šetaju ulicom i izmišljeni intervju...

Slijedi još jedna velika reportaža sa sahrane i slike uplakanih roditelja u krupnom planu, kao i izjave ljudi koji su poznavali pokojnika. Iza toga i malo veselja: Madona u Crnoj Gori, poslastica za sve one koji vole kič i vašare na kojima se drveni kolut baca na grlić flaše vinjaka oko koje je gumicom za zimnicu pričvršćeno hiljadu dinara kao nagrada za uspjeh. Madona sa dva N. Zarada Budve je, kažu, šest miliona evra. Možda je deset, a možda samo dva, možda su dolari, a ne evra, ali nema veze, naslov je velik i ima slika Madone kako "svira". I Blic nas obaviještava da su bile i naše zvezde na koncertu, prije svega Goca Tržan pa ko ima sreće tamo je osim Madone uspio vidjeti i ovu predivnu, zaista predivnu i nevjerovatno talentovanu pjevačicu pedesetogodišnjeg lica (JUL je kul). Tu su i izjave fanova koje su potpuno vjerodostojne. Pa ne mislite valjda da novinari izmišljaju? Tu su i stopostotno tačne vijesti o tome kako Brusu Vilisu raste kosa, kako Britni ne samo da nije nevina, kako je juče pisalo na istom mjestu, nego je čak ovisna o seksu. Bred i Anđelina se pomirili izgleda jer je neki dan pisalo da su se posvađali i da ga je Anđelina istjerala iz kuće i da on sad spava kod prijatelja iz škole, ali joj je on, danas piše, kupio kuću u Berlinu, a Anđelina je upisala kurs njemačkog jezika i već usvojila jednog malog Nijemca. Izvjesna Keti Prajs kaže da bi voljela da jaše konja na Olimpijadi u Londonu, tvrdi Blic. Ima i adresa Ume Turman i još jednog čovjeka s Beverli Hilsa pa mu čitaoci koji se žele dopisivati mogu pisati. Oni će im odgovoriti. Inače Uma Turman nema e-mail adresu.

Kakve bi to novine bile da nema horoskopa? Blic brine o vama i zato je tu najtačniji horoskop u Srbiji i to za svih dvanaest znakova zodijaka.

Na osam strana o sportu, više nego u Sportskom žurnalu, ima dosta slika. U stvari, teksta skoro da i nema. Na nekoliko slika Ane Ivanović možemo vidjeti da je nasmijana i da reket drži u desnoj ruci, a Nole je isto nasmijan. Ima vijest i o Interu jer je to klub našeg Siniše i našeg Dekija pa mi Srbi navijamo za njega. Ima i vijest o Partizanu koji krupnim koracima grabi u Evropi nakon uspjeha protiv Fenerbahčea, kao i podsjećanje da je Zvezda nedavno bila posljdenja na tabeli nakon tri odigrana kola. Tu je i nekakav Tošić koji je izbačen iz prvog tima Verdera, ali može biti sretan jer je oženjen onako otmjenom damom lijepom kao Ruška Jakić i pametnom kao K. Pajčin. Sa strane je kratka vijest o tome kako Murinjo, baš kao i juče, tvrdi da je najbolji. I još jedna tvrdnja i dokaz da je Čavić pobijedio Felpsa u onoj trci, što je utvrdila stručna komisija Blicovih sportskih novinara gledajući više od hiljadu puta snimak sa You Tubea (Ju Tjuba,kako to vole napisati u Blicu).

Prognoza vremena je ono čime završavam šetnju kroz Blic. Ako bismo se kladili na vrijeme vjerujući Blicovoj prognozi bio bi to veliki dobitak, ali za kladionicu. I ne zaboravite, Simonida koja piše za Blic objavila je knjigu i prodala toliko primjeraka da biste pomislili da je knjigu napisala i objavila za vrijeme boravka u zatvoru. Dobro štivo uvijek nađe svoje čitaoce, to Simonida potvrđuje, baš kao i tiražni zatvorenik.

Ako Blic sutra bude rasprodan kod vašeg prodavca novina, vi idite kod nekog drugog. Šteta je ne biti informisan. Ako uzmete neke druge novine, nećete mnogo pogriješiti. Ali ja biram "Blic", najčitanije dnevne novine u Srbiji, kako oni to vole naglasiti.

Čitao sam neke blogove, gledao malo televiziju, prelistao čak i novine. A slušao sam i neke ljude, neke koje ne viđam često i koje ne zanimaju iste stvari koje zanimaju mene. I šta sam uočio? Jasno je da značajno mjesto kod muške populacije zauzima fudbal, a kod ženske horoskop.

"Šta si u horoskopu?", to je često pitanje kad pričam s nekom curom prvi put. I čudo, cure zapamte šta si u horoskopu, baš to od svega zapamte. Onda ja pitam: "A je l' ti stvarno vjeruješ u horoskop?", a svaka od njih spremno odgovara kako ne vjeruje nego samo 'onako' pita. Da bih tekstom zadovoljio oba pola, a i da bi moj blog postao malo popularniji, ja sam odlučio da u ovom postu spojim fudbal i horoskop. Horoskop je toliko značajna stvar i tako jasno i precizno određuje ljude da je dovoljno da nađete jedanaestoricu koji su rođeni u različitom znaku i planete će odraditi ostalo, imaćete nepobjedivu ekipu. Nakon dugih analiza, opredijelio sam se za sljedeću postavu:

1. Blizanci - Dobro je imati golmana koji je rođen u ovom znaku jer su mu svojstvene duple osobine, ako je rođen sa talentom za branjenje, ovaj će talenat biti još izraženiji. Još je bolje ako vaš golman ima brata blizanca. Ukoliko ovaj vaš nije raspoložen toga dana možda njegov brat jeste pa će se i ovaj osjećati spreman (kao ona priča kad jedan od blizanaca da gol, drugi je sretan zbog njega, čak i kada ne gleda utakmicu on to osjeti, a kad se jedan napije onaj drugi sljedećeg jutra bude mamuran).

2. Ovan - Da biste spriječili nalete protivničkih krila, najbolje je da vaš bek bude rogat kako bi ih s lakoćom zaustavljao. Rogat znak - rogate osobine, britak i oštar.

3. Bik - Glupo je da desni bek bude rogat, a lijevi ne jer ćete u tom slučaju izazvati da protivnik sve svoje snage usmjeri na drugu stranu i da vas "probija" baš sa te strane.

4. Škorpija - Poznato je da se škorpije ne kreću mnogo tako da je najbolje da na ovo mjesto postavite nekoga ko je taj znak. Isto tako se škorpije odlično slažu sa djevicama pa je dobro da zajedno budu u liniji centarhalfova.

5. Djevica - Ključno mjesto ako tim kreirate po zodijačkom sistemu. Zadnji čovjek odbrane. Mora biti pouzdan. Koga ćete staviti nego nekoga ko nikad nije zgriješio, dakle djevicu. Neki misle da je upravo djevica najmanje zaslužila ovo mjesto zbog pomanjkanja iskustva, ali griješe. Ona će se upravo truditi da sve napadače drži što dalje od gola.

6. Lav - Poznato je da igrači ne vole nositi broj šest. Da bi trener održao jednakost u timu moraće lava staviti na ovu poziciju. Tako će lavu potisnuti ničim opravdanu nadmenost i uobraženost samom činjenicom da je lav što, čini se, zvuči snažnije i zvučnije nego da je npr. škorpija ili vaga. A na ovoj poziciji ni ne treba neka velika inteligencija, a budući da statistike govore da su  osobe rođene u ovom znaku najniže inteligencije, ovo je odličan izbor.

 7. Vodolija - Desno krilo, brzo i prodorno. Zato izaberite vodoliju. On će se tu snaći kao u vodi, kliziće uz tu desnu liniju i opravdati svoj horoskopski znak. Rođen u zimu, naviknut je i na teške uslove pa je odlično riješenje za ovo mjesto.

8. Rak - To je znak za sve pozicije, malen i drag, istovremeno nezaustavljiv. Nije loš ni u odbrambenim zadacima ako zatreba. Požrtvovan.

 9. Strijelac - Svaki trener će vam reći da je u ekipi potrebno imati bar jednog dobrog strijelca. I mi ga imamo! Pravi golgeter je svaki onaj rođen u znaku strijelca.

10. Vaga - Da se Pele rodio samo jedan dan ranije, bio bi vaga. Da se Maradona rodio devet dana ranije, bio bi kao beba stotinjak grama lakši, a bio bi i horoskopska vaga. Ako je Ziko rođen između 23.9. i 22.10. i on je vaga. I koga ćete staviti na ovo mjesto nego vagu? Ima i onih koji misle da je bolje staviti škorpiju jer su tu Pele i Maradona, ali ima i onih koji misle da se zbog Avril Lavigne desetka treba dati vagi. Isto tako, nisu rijetki ni oni koji misle da se vaga u dativu kaže vazi. Na kraju krajeva, i 16. oktobar je tu... Ovaj igrač zaslužuje i kapitensku traku jer je šef na terenu bez obzira šta kažu zvijezde i planete.

11. Ribe - Slično kao i za desno krilo, i lijevo mora biti gipko i pokretljivo. Riba. Sad je na centru, a već u sljedećem trenu je na rubu šesnaesterca. Idealan igrač za ovu poziciju. I šutljive je prirode, ne postavlja pitanja vezana za zadatke koji joj se povjere. Nikad neće ni žuti karton dobiti zbog prigovora.

Jedanaest pozicija, a dvanaest znakova. Hm, šta sad? A, da, pa treba i trener, šef stručnog štaba, kako to vole reći (to je baš struka i štab). A koga da stavimo tu? Pa onog koji je ostao, jarca. Oštar je i uporan jer ima rogove, ima bradu što znači da je mudar.

"Neka jarac bude naš vođa, on je najpametniji i najbolji organizator", povikali bi svi igrači. "Neka tako i bude", odgovorio bi jarac staloženo.

Ljudi, vjerujte u horoskop i gledajte fudbal, a trenerima preporučujem da uz ove moje savjete čitaju i šta kažu novinari, posebno kolumnisti u “Blicu”.

A najbolji srpski film koji sam gledao u posljednjih 120 godina je Ubistvo s predumišljajem. Može sad jedan ironični smajli.

 
Zlatko je ušao u garažu kad je čuo mjaukanje koje je odande dolazilo. U uglu iza prašnjavog ormara a, u praznoj drvenoj kutiji, ležale su četiri mačkice. Gledale su ga i tiho mjaukale kad im je prišao. Očekivale su svoju mamu koja je otišla nešto pojesti. Po njihovoj boji Zlatko je pretpostavio da se ta mačka koju je često viđao u blizini svoje kuće prethodnih dana omacila upravo u njegovoj garaži. Jedna mačkica je bila narančasta, jedna bijela, a preostale dvije narančasto-bijele. Preplitale su se jedna preko druge pogleda podignutih prema gore. Uzeo je vrećicu iz ladice i jednu po jednu mačkicu stavio u nju kao da u nju slaže jabuke koje kupuje na pijaci. Male su životinje zapomagale, ali to Zlatku nije smetalo. Naišla je njihova majka i prijeteći krenula prema Zlatku pokušavajući spasiti potomstvo, ali ju je on snažno udario nogom i otjerao s dva bačena kamena. Pustio je svog rotvajlera iz žicom ograđenog prostora od tri kvadratna metra da stražari i ne dozvoli mački povratak u dvorište. Zavezao je vrećicu i krenuo prema kontejneru na uglu ulice kao da nosi nekakve uobičajene otpatke, prazne limenke od piva, na primjer.

Milivoj je upravo pojeo petu krišku lubenice. Bila je slatka i sočna, najukusnija lubenica koju je te godine pojeo. Zatim je bacio kore u kantu za smeće koja je bila skoro puna pa ju je pošao isprazniti u kontejner. U drugoj ruci je ponio stolicu koju mu je donijela mlada komšinica i zamolila ga da je popravi. On je to uspio uz pomoć svog alata i jakog ljepila. Ponio je stolicu da je vrati komšinici. Približavao se polako kontejneru kad je vidio Zlatka koji je sa druge strane dolazio i u ruci nosio nekakvu vrećicu. Ispustio je u kontejner i pljunuo pored njega. Nekoliko sekundi kasnije i Milivoj je bacio vreću s korama lubenice i ostalim smećem u kontejner pored. U tom trenutku je čuo mjaukanje. Odmah je pomislio na mačke. Izvadio je vrećicu i razvezao je. Unutra su bile još uvijek žive četiri mačkice koje su nemoćno otvarale svoja mala usta i dozivale pomoć. Pažljivo ih je spustio u kartonsku kutiju pored kontejnera, dok je iz drugog pravca čuo Zlatka kako priča mobilnim telefonom:
"Gdje si, kume, pičko stara?! Ajmo večeras na pivo u grad da se malo zajebavamo!"

Tada se Milivoj poput munje zaletio prema Zlatku i zamahnuo stolicom. Zlatko se srušio od udarca, iako je bio vrlo krupan. Prije nego se snašao Milivoj je još jače zamahnuo i ponovo udario Zlatka.
"Šta ti je čovječe?" pitao je Zlatko pokušavajući se zaštititi rukom u kojoj je donio vrećicu i mačke, a onda mu opsovao majku. To je Milivoja još više ražestilo. Nije volio one koji psuju majke, posebno ne njegovu. Udarao ga je nogama kud je stigao jer se stolica slomila nakon drugog udarca i sudara sa Zlatkovih stotinjak kilograma, iako je Milivoj bio uvjeren da je dobro popravio. Nakon nekoliko udaraca pojavio se policajac koji je upravo krenuo na posao. Bio je ljut jer mu je bilo vruće, a i zagorio mu je ručak koji je kuvao pa je prije posla pojeo samo dva sendviča i tanjir griza na koji je naribao jedva pola reda čokolade za kuvanje jer više nije imao. Dotrčao je i odmaknuo gnjevnog Milivoja.

"Ovaj me s leđa napao iz čista mira", rekao je Zlatko i opet opsovao majku Milivoju.
"Je l' to istina?" pitao je policajac kao da su se đaci potukli u školi, a on im je razredni.
"Mamlaze, nemoj mamu da mi psuješ! Bacio si mačke u kontejner, govno jedno! Kako te nije sramota?" viknuo je Milivoj i zamahnuo desnom rukom, ali je promašio Zlatkovu glavu jer se između njih ispriječio policajac.
"A šta tebe boli kurac šta ja bacam u kontejner?" odgovorio je Zlatko i krenuo prema Milivoju stiščući zube.
"Bacio si mačke u kontejner?" pitao je policajac zaprepašteno raširivši oči i namještajući kapu lijevim kažiprstom i lijevim palcem. Tada se sjetio kako se kao petogodišnjak izgubio u velikom gradu kad je zastao ispred izloga s igračkama i gledao ih i kako se uplašio kad je shvatio da je sam ispred izloga.

Zatim je izvukao pendrek i udario Zlatka po glavi, a kad se ovaj sagnuo pendrek mu se savio još tri puta po leđima. Tu se uključio i Milivoj zbog psovanja majke pa ga je udario odozdo šakom u lice dva puta.
"Nemoj ga udarati! Šta ti je?" viknuo je policajac Milivoju i još jednom odalamio pendrekom Zlatka. "Šta ga udaraš, šta ti je?" ponovo je viknuo i zviznuo Zlatka dok je ovaj već ležao.

Milivoj je uzeo mačkice iz vrećice, svratio u dućan da kupi mlijeko, a u apoteci je kupio dvije šprice i onda je pošao kući. Policajac je sjeo u auto, zatvorio vrata, onda ih opet otvorio, vratio se do Zlatka i udario ga još dva puta nogom u trbuh. Uputio se prema autu, sagnuo se da namjesti cipelu koja se izula od drugog udarca, salutirao Zlatku koji se sada već podizao, a onda otišao. Zlatko se izudaran i poderane košulje vraćao kući. Razmišljao je šta ga je to snašlo i kako to da u roku od deset minuta dobije batina, i to dva puta, od dva različita čovjeka. Neko drugi bi se čudio što je Zlatko u deset minuta uspio naići na dva dobra čovjeka. Slika se razlikuje zavisno iz kog kaznenog prostora se gleda. Ili s koje tribine. Ili s koje strane svijeta.

Dalibor je bio novi stanar u tom naselju. Doselio je prije mjesec dana i radio je od 7 do 5. Vikendom je bio slobodan i tako je upoznao samo najbližeg komšiju i njegovu porodicu. Živio je sa curom i imao je mačku. Imao je i mačka do prije sedam dana, ali ga je netko otrovao.  Na stazi, ispod velikog oraha, slučajno su jedan na drugog naišli Dalibor i Zlatko. Nisu se poznavali.
"E, ovaj ti je šutnuo mačku", rekao je osmogodišnji dječak koji se tu zatekao, susjedov sin. Bila je to neka druga mačka iste boje i sličnih šara, ali Dalibor je tog dana bio neraspoložen, a dječak nije volio Zlatka. Bio je dovoljan razlog za Zlatkov het-trik. Dalibor je dohvatio Zlatka za ono što je ostalo od njegove kragne i počeo ga šamarati. Cijela ulica je čula kako zvone udarci po Zlatkovom licu. Dalibor je imao crni pojas koji nije vezao oko struka, ali se dobro snalazio i bez njega. Dalibor je imao i velik dlan, a Zlatko je imao veliko lice. Daliborov dlan i Zlatkovo lice bili su kompatibilni. Kao kad neko ko nosi broj patika broj 43 obuje upravo te patike. Osmogodišnjak je izvadio mobilni telefon i snimao šta se događa.

"I nad silom ima sila. Ti si tukao moju mačku, sad ja tučem tebe. Jedino tako ćeš shvatiti da je pogrešno to što si uradio. Imaš sreće što ja ne volim nasilje, inače bih te prebio."
 U jednom trenutku je Zlatko povukao Dalibora za rever odijela i otkinuo ga.
"Ajoj, sjebao si mi najbolje odijelo! Sad si gotov!"
Performans je trajao skoro dvije minute.  

* * * * *

Milivoj je uspio spasiti mačkice, othranio ih je i udomio. Dvije kod veselog čovjeka sa brkovima, a dvije kod komšinice čiju je stolicu ponovo popravio i dodatno ojačao. Policajac je nastavio patrolirati tim krajem. Dalibor je odlučio da se oženi, dogovorio je svadbu. Osmogodišnjak je snimak stavio na You Tube. Zlatko se od tada boji mačaka i misli da su one pokvarene i zle životinje. I da, te večeri nije otišao na pivo s kumom.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom