Petsto dinara
mladiluk | 31 Avgust, 2010 13:49
Kad sam u 3.00 ujutro izašao da bacim smeće nisam nikako mogao pomisliti da ću tako zaraditi 500 dinara. A bacio sam samo jednu kantu smeća, a kontejner je udaljen jedva 30 metara od ulaza. Smetlari rade mnogo više za malo više. Kad sam izlazio na stepenicama sam vidio novčanicu od 500 dinara. Otišao sam do kontejnera razmišljajući čiji bi to novci mogli biti, ko ih je tu ostavio ili izgubio i kako da postupim. To nisu moji novci, ne bi bilo pošteno uzeti ih. A možda se klinac sakrio iza auta i čeka da se sagnem pa kad ih dohvatim da povuče konac i tako me izigra. A onda sve to snimi kamerom i postavi na YouTube. I ja postanem zvijezda. Teško, nema više tako domišljatih klinaca. Prije bih naišao na klinca koji može dignuti nogu u visini moje glave i pljusnuti me svojim stopalom broj 44, a prije nego padnem isto to napraviti i drugom nogom.
Onda sam stao i pogledao dobro oko sebe. Osmotrio sam okolinu. Nije moglo bog zna šta da se vidi. Noć je, ljudi spavaju, nikoga osim automobila nije bilo. Čak su se i mačke zavukle u podrume, ako im smrdljivi ljudi nisu zatvorili prozore jer im mačke predstavljaju veliki problem - ako ne budu spavale u podrumima oni će biti posve sretni. Takve ljude pedantni ogromni vanzemaljci uništavaju praškom kad im se nastane u vlasištu. Onda sam dobro razmislio. Možda je to izgubilo neko dijete. Možda je tim novcem trebalo platiti sendvič ili kupiti dvije litre mlijeka. Ili litru čokoladnog, a to kupuje jednom mjesečno. Ili marihuanu, jer to djeca kupuju češće. Ne daj bože da za te novce kupi kartu za koncert Goce Tržan ili Jelene Karleuše. Onda sam ga spasio ako sam uzeo novce sebi. Ali kako da znam za šta su predviđeni. Ajde ti sad budi pametan. Ali, djeca sad spavaju, a lopov iz zgrade bi novce uzeo kad je išao voditi psa da obavi nuždu tačno ispred zgrade.
Možda su novci ispali nekome ko je za njih radio naporno osam sati. Čitao sam da se branje šljiva plaća 100 dinara na sat. Za 500 dinara moraš biti pet sati sagnut. A šta ako će neko zbog tih 500 dinara sutra ostati gladan ako ih uzmem. Nije bilo lako odlučiti šta da radim. I šta ću s njima ako ih uzmem. Nisu moji, nisam ni razmišljao o njima prije nego što sam ih vidio. Ma bolje da i nisam, ovako su mi samo stvorili problem. Kao da će to jako utjecati na moj život, tih 500 dinara. Možda najbolje da prođem pored njih kao da ih nisam ni vidio. Kao pored opuška ili bačenog Petit Beure keksa. Istog trena sam se sjetio sirotana iz knjige "Niko i ništa u Parizu i Londonu". I mog prijatelja koji je u jesen 1992. našao spomenuti keks pored staze uz živicu, podigao ga, puhnuo dvaput u njega i pojeo ga. Kako su tim ljudima bili značajni ti opušci i taj sladunjavi keks. Pa ne smijem se tako olako odnositi prema čitavih 500 dinara za koje mogu kupiti kilogram opušaka i isto toliko jeftinih keksa.
Ako ih ja ne pokupim pokupiće ih neko drugi, možda prebogati komšija Miroslav Mišović. Taj baš voli novce, nikad mu nije dosta. "Jeb'o bi se za dinar", kaže moj osamdesetsedogodišnji deda za njega. A ja za tih 500 dinara mogu kupiti tri kilograma hrane za gladne mačke što predu kad se skupe oko mene, dok malo dalje na povocu rasni psi seruckaju po travnjaku uz ponosne rasne gazde. I ne predu ti psi, ali su rasni, ponos za svakog gazdu. Ili dati malim musavim Ciganima za sladoled.
Sjeo sam na stepenice i razmišljao sljedeća dva sata. Onda je počelo svitati. A ja nisam donio odluku. Novčanica je stajala pored mene. Bili su to pravi pravcati novci. Novci koje je neko drugi zaradio. Tuđi novci. Ali, ako ih ne uzmem pokazaću da ne poštujem novac i rad. Moram ih uzeti. Ne smijem se tako odnositi prema novcu. Podigao sam tih 500 dinara. Možda da objavim oglas da sam našao 500 dinara, na radiju i u novinama, pa i na internetu? Ali kako ću znati da mi se javio pravi vlasnik? Da ga pitam za serijski broj novčanice pa da mi tako potvrdi da su novci stvarno njemu pripadali? Javiće mi se opet lopov iz zgrade koji ne samo da ne bi ni uz najbolju volju i polusatno pokušavanje zapamtio niz brojeva već ne zna ni ko se nalazi na toj novčanici, jednako kao što ne zna ko je na novčanici od 500 australijskih dolara. Pa taj je jedva zapamtio broj svog telefona. A JMBG, pa ne zna ni prvih sedam brojeva, a kamoli ostatak.
Vratio sam se konačno u stan. Dok sam prao zube razmišljao sam o svom postupku. Šta ako nekome baš mnogo znači tih 500 dinara? Šta ako sam ovim potezom pogriješio? A možda će neko gadno ispaštati zbog izgubljenih 500 dinara. Možda mu to znači mnogo više nego meni, možda je njemu tih 500 dinara kao meni 5 000. Ko zna, nisam vidio, a nije isključeno da sad neko suznih očiju oko zgrade kruži i traži tih 500 dinara. Razmišljao sam o tome već punih šest minuta trljajući zube. Pa uništiću zubnu caklinu i omogućiti prodor bakterija ako tako nastavim. Moram stati.
Zatim sam izašao van na mjesto na kome sam našao novčanicu vratio 500 dinara. Želim mirno spavati, neću da zbog 500 dinara završim u paklu. Ma ne želim tamo ni za mnogo veći novac. I izvadio sam novčanik pa pored te novčanice stavio još 500, da se onaj ko ih je izgubio obraduje, da mu pomognem dodatno kad nađe svojih 500 dinara.
Začuo sam kako se neko spušta niz stepenice kad sam se vratio u stan spreman da legnem. Pogledao sam kroz prozor. Bio je to kriminalac sa šestog sprata. U trenerci, s kačketom na glavi, i s gologlavim rotvajlerom pored desne noge. Nikad ga nisam vidio da nije bio u trenerci. A živim tu već osam godina. To je taj stil, trenerkaš. 200 na sat. On se sagnuo i uzeo 1000 dinara. A ja sam otišao spavati.
Onda sam stao i pogledao dobro oko sebe. Osmotrio sam okolinu. Nije moglo bog zna šta da se vidi. Noć je, ljudi spavaju, nikoga osim automobila nije bilo. Čak su se i mačke zavukle u podrume, ako im smrdljivi ljudi nisu zatvorili prozore jer im mačke predstavljaju veliki problem - ako ne budu spavale u podrumima oni će biti posve sretni. Takve ljude pedantni ogromni vanzemaljci uništavaju praškom kad im se nastane u vlasištu. Onda sam dobro razmislio. Možda je to izgubilo neko dijete. Možda je tim novcem trebalo platiti sendvič ili kupiti dvije litre mlijeka. Ili litru čokoladnog, a to kupuje jednom mjesečno. Ili marihuanu, jer to djeca kupuju češće. Ne daj bože da za te novce kupi kartu za koncert Goce Tržan ili Jelene Karleuše. Onda sam ga spasio ako sam uzeo novce sebi. Ali kako da znam za šta su predviđeni. Ajde ti sad budi pametan. Ali, djeca sad spavaju, a lopov iz zgrade bi novce uzeo kad je išao voditi psa da obavi nuždu tačno ispred zgrade.
Možda su novci ispali nekome ko je za njih radio naporno osam sati. Čitao sam da se branje šljiva plaća 100 dinara na sat. Za 500 dinara moraš biti pet sati sagnut. A šta ako će neko zbog tih 500 dinara sutra ostati gladan ako ih uzmem. Nije bilo lako odlučiti šta da radim. I šta ću s njima ako ih uzmem. Nisu moji, nisam ni razmišljao o njima prije nego što sam ih vidio. Ma bolje da i nisam, ovako su mi samo stvorili problem. Kao da će to jako utjecati na moj život, tih 500 dinara. Možda najbolje da prođem pored njih kao da ih nisam ni vidio. Kao pored opuška ili bačenog Petit Beure keksa. Istog trena sam se sjetio sirotana iz knjige "Niko i ništa u Parizu i Londonu". I mog prijatelja koji je u jesen 1992. našao spomenuti keks pored staze uz živicu, podigao ga, puhnuo dvaput u njega i pojeo ga. Kako su tim ljudima bili značajni ti opušci i taj sladunjavi keks. Pa ne smijem se tako olako odnositi prema čitavih 500 dinara za koje mogu kupiti kilogram opušaka i isto toliko jeftinih keksa.
Ako ih ja ne pokupim pokupiće ih neko drugi, možda prebogati komšija Miroslav Mišović. Taj baš voli novce, nikad mu nije dosta. "Jeb'o bi se za dinar", kaže moj osamdesetsedogodišnji deda za njega. A ja za tih 500 dinara mogu kupiti tri kilograma hrane za gladne mačke što predu kad se skupe oko mene, dok malo dalje na povocu rasni psi seruckaju po travnjaku uz ponosne rasne gazde. I ne predu ti psi, ali su rasni, ponos za svakog gazdu. Ili dati malim musavim Ciganima za sladoled.
Sjeo sam na stepenice i razmišljao sljedeća dva sata. Onda je počelo svitati. A ja nisam donio odluku. Novčanica je stajala pored mene. Bili su to pravi pravcati novci. Novci koje je neko drugi zaradio. Tuđi novci. Ali, ako ih ne uzmem pokazaću da ne poštujem novac i rad. Moram ih uzeti. Ne smijem se tako odnositi prema novcu. Podigao sam tih 500 dinara. Možda da objavim oglas da sam našao 500 dinara, na radiju i u novinama, pa i na internetu? Ali kako ću znati da mi se javio pravi vlasnik? Da ga pitam za serijski broj novčanice pa da mi tako potvrdi da su novci stvarno njemu pripadali? Javiće mi se opet lopov iz zgrade koji ne samo da ne bi ni uz najbolju volju i polusatno pokušavanje zapamtio niz brojeva već ne zna ni ko se nalazi na toj novčanici, jednako kao što ne zna ko je na novčanici od 500 australijskih dolara. Pa taj je jedva zapamtio broj svog telefona. A JMBG, pa ne zna ni prvih sedam brojeva, a kamoli ostatak.
Vratio sam se konačno u stan. Dok sam prao zube razmišljao sam o svom postupku. Šta ako nekome baš mnogo znači tih 500 dinara? Šta ako sam ovim potezom pogriješio? A možda će neko gadno ispaštati zbog izgubljenih 500 dinara. Možda mu to znači mnogo više nego meni, možda je njemu tih 500 dinara kao meni 5 000. Ko zna, nisam vidio, a nije isključeno da sad neko suznih očiju oko zgrade kruži i traži tih 500 dinara. Razmišljao sam o tome već punih šest minuta trljajući zube. Pa uništiću zubnu caklinu i omogućiti prodor bakterija ako tako nastavim. Moram stati.
Zatim sam izašao van na mjesto na kome sam našao novčanicu vratio 500 dinara. Želim mirno spavati, neću da zbog 500 dinara završim u paklu. Ma ne želim tamo ni za mnogo veći novac. I izvadio sam novčanik pa pored te novčanice stavio još 500, da se onaj ko ih je izgubio obraduje, da mu pomognem dodatno kad nađe svojih 500 dinara.
Začuo sam kako se neko spušta niz stepenice kad sam se vratio u stan spreman da legnem. Pogledao sam kroz prozor. Bio je to kriminalac sa šestog sprata. U trenerci, s kačketom na glavi, i s gologlavim rotvajlerom pored desne noge. Nikad ga nisam vidio da nije bio u trenerci. A živim tu već osam godina. To je taj stil, trenerkaš. 200 na sat. On se sagnuo i uzeo 1000 dinara. A ja sam otišao spavati.
Generalna |
Permalink |
Komentari (7) |
Trekbekovi (0)
Hozntregeri
mladiluk | 21 Jul, 2010 14:27
Sjedio sam mirno na jednom brežuljku i gledao srnu koja je pasla ispod divlje jabuke udaljene kao što je centar igrališta udaljen od ruba kaznenog prostora. Bilo je to nadomak malenoga usamljenog sela. Kuće su postajale sve praznije tokom godina, ljudi su odlazili tamo gdje su svi koji su se u prošlosti rodili preselili. Selo je postajalo sve više dio divljine, šuma se približavala naselju koje je nekad bilo puno života. I srne su dolazile sve bliže, gotovo redovno na doručak i večeru.
Gledao sam to predivno stvorenje kako pase. Sjedio sam sam na travi i gledao je. Idilična scena. Ona je pasla povremeno podižući glavu da oslušne šta se događa gledajući okolo velikim očima i mrdajući ušima. Srne su uvijek na oprezu. Imala je velike tamne oči i narančastosmeđe krzno. Jela je mekanu travu, stajala mirno i ja sam uživao u tom prizoru. Izgledalo je da ću do mraka biti prisutan i u miru posmatrati prelijepu scenu, gledajući u miru nježnu životinju, stanovnika šume i obližnjih livada.
A onda se začuo prasak i istovremeno je srna poskočila. Otrčala je malo dalje i pala na zelenu travu. Još sam samo vidio kako trza nogama nekoliko sekudni dok se nije potpuno umirila. U trenu se iz grmlja pojavio i čovjek u maskirnoj uniformi - lovac. Psihopata i ubojica, čovjek koji uživa u ubijanju, destruktivac željan krvi, zlo na dvije noge. Vidiš život u punoj ljepoti i odlučiš da ga ugasiš, a onda se još tome obraduješ. Neshvatljivo. Nije me vidio, krenuo je prema srni. Šokiran, sjetio sam se lovokradice iz "Jelenka". Izvadio je nož i približavao se. A ja sam se prikrao iza drveta. Skinuo sam hozntregere koji su mi pridržavali traperice. Došao sam mu tiho s leđa, bos gazeći nisku travu. Upravo kad me čuo i kad je krenuo da se okrene ja sam mu prebacio tregere oko vrata. Stisnuo sam ga tim tregerima oko vrata. On je pokušao spriječiti moj potez prstima, ali sam ja bio brži.
Počeo je krkljati, a ja sam vidio srnu kojoj je iz usta išla krv. Mrdnula je repićem još jednom. A ja sam stegao još jače. Nakon devedeset sekundi sam popustio i vratio tregere na hlače. Hlače su mi spadale i tregeri su bili neophodni. Onda sam iz džepa izvadio kutijicu s pepermint bombonima i ubacio jedan u usta.
*Ako ovo nije bilo zanimljivo, imam poslasticu za sve koji vole čitati ono što je duže od teksta za njihov horoskopski znak, ali je manje tačno. Klikni ovdje pa da vidiš o čemu je riječ.
A onda se začuo prasak i istovremeno je srna poskočila. Otrčala je malo dalje i pala na zelenu travu. Još sam samo vidio kako trza nogama nekoliko sekudni dok se nije potpuno umirila. U trenu se iz grmlja pojavio i čovjek u maskirnoj uniformi - lovac. Psihopata i ubojica, čovjek koji uživa u ubijanju, destruktivac željan krvi, zlo na dvije noge. Vidiš život u punoj ljepoti i odlučiš da ga ugasiš, a onda se još tome obraduješ. Neshvatljivo. Nije me vidio, krenuo je prema srni. Šokiran, sjetio sam se lovokradice iz "Jelenka". Izvadio je nož i približavao se. A ja sam se prikrao iza drveta. Skinuo sam hozntregere koji su mi pridržavali traperice. Došao sam mu tiho s leđa, bos gazeći nisku travu. Upravo kad me čuo i kad je krenuo da se okrene ja sam mu prebacio tregere oko vrata. Stisnuo sam ga tim tregerima oko vrata. On je pokušao spriječiti moj potez prstima, ali sam ja bio brži.
Počeo je krkljati, a ja sam vidio srnu kojoj je iz usta išla krv. Mrdnula je repićem još jednom. A ja sam stegao još jače. Nakon devedeset sekundi sam popustio i vratio tregere na hlače. Hlače su mi spadale i tregeri su bili neophodni. Onda sam iz džepa izvadio kutijicu s pepermint bombonima i ubacio jedan u usta.
*Ako ovo nije bilo zanimljivo, imam poslasticu za sve koji vole čitati ono što je duže od teksta za njihov horoskopski znak, ali je manje tačno. Klikni ovdje pa da vidiš o čemu je riječ.
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Ako me ostaviš
mladiluk | 15 Jul, 2010 13:31
Kvrckaju, lupaju, silaze u klompama, štiklama i kopačkama, psi im grizu radijatore, pojačavaju narodnjake, pojačavaju prenose utakmica kao da su 200 metara od televizora, pucaju iz kalašnjikova kad padne gol, otpanjuju tehno po noći, psi laju cijeli dan zarobljeni u stanovima, lupaju vratima, cijepaju drva u stanu i negdje ih spaljuju, glasno pričaju po hodnicima, smiju se ispred zgrade dok ogovaraju komšije, razgovaraju glasno preko telefona u dva sata ujutro, usisavaju jednom mjesečno ali obavezno u 22 sata, uvode klima uređaj bušeći zid od 21 do 23:30, grebu ključevima po ogradi uz stepenice dok silaze, jedna se ljubi s dečkom na stepenicama kao da cuclanje Maggie Simpson pojačaš na 120 decibela, turiraju motor ispred zgrade kad se sjete, mobitelom pričaju ispred ulaza glasno, dozivaju ukućane stojeći ispred zgrade, svađaju se glasno više da meni smetaju nego zbog same svađe, igraju jamb sa dvanaest kockica na podu bez tepiha...
Kao što vidiš, kao da živim u džungli.
A kako sam im dohakao?
Bila je noć, ja sam čekao da svi odu na spavanje. Pijuckao sam gemišt čekajući. Onda sam sačekao da se dovoljno naspavaju da, kad ih probudim, ne mogu više zaspati, a da drugi dan budu pospani i da narednih sedam dana ispadnu iz ritma spavanja. Otišao sam na YouTube, ukucao u pretraživač "Miso Kovac" i našao ono što sam tražio. Rekao sam glasno, zajedno s Matom Mišom Kovačom: "Za sve vas mlade moje susjede, pjesma Ako me ostaviš".
Nakon kratkog gitarskog uvoda i strofe, ja sam pogladio svoje brkove koje sam ostavio kad sam skinuo dvoipomjesečnu bradu, brkove na kojima bi mi pozavidjeli Flanders, Blaž Slišković, Zoran Vulić, Mile Jovin, Bernd Schuster, Mike Torello, Momir Bulatović, Vuk Karadžić, Tanja Vojtehovski, Vedrana Rudan pa čak i sam Mate Mišo Kovač. I zapjevao sam što sam glasnije mogao refren:
Onda sam zamislio da sam stvarno Mišo Kovač i da ispred mene ima 30 000 vatrenih Dalmatinaca. Zažmirio sam i zapjevao sa svih 30 000 zamišljenih fanova Strofa je zvučala gromoglasno i ja sam osjetio kako se susjedi bude i kako se pale svjetla. Onda sam počeo skandirati: Mišo, Mišo, Mišo, Mišo..
Pa je slijedila nova strofa i jak refren:
Već su se skupili kao žohari na svjetlu. Zvonili su i ja sam otvorio. "Izvolte", rekao sam onako brkat u košulji koju sam izvukao odnekud, pjevajući zatim u zanosu:
"Ajmo sad svi", a predstavnici stanova su bili smrkuti, osim onog s trećeg sprata koji je glasnm pjevanjem iz pozadine htio prikriti nedostatak sluha. Čak je digao ruke u vis i pljeskao, a preko pidžame je navukao sako krem boje i zasukao rukave kao da je došao direkto s Mišinog koncerta u Tučepima 1987. Vidio sam da mu na majici piše "Elvis je mrtav, al Mišo je živ".
Onda sam se sjetio kako sam ga 1987. gledao u jednoj emisiji i kako sam želio imati brkove kao on pa sam zapjevao još jedan hit:
Najglasniji je i najmrzovoljniji bio neki ogromni bradonja. Djelovao je prljavo, kao da u njegovom stanu nema vode već bar petnaest dana. Ma izgledao je kao da nije izašao iz svoga stana od 1993. godine kad ga je otkupio za 200 maraka. Njemu sam, dok još nisam imao brkove, ubacio u poštanski sandučić reklamni papirić koji sam odštampao na svom štampaču. Na njemu je pisalo: "Besplatno šišanje, brijanje i zaprašivanje protiv buva. Čišćenje od glista samo 100 dinara. Deradikalizacija gratis", i on kao da je naslutio od koga potiče taj papirić pa me dodatno mrzio. Razvalio je ormarić i krenuo da mi isključi struju, nakon što mi je rekao da sam ustaša jer slušam Mišu Kovača. Međutim, nešto je pogrešno stisnuo u mraku pa ga je struja ofurila tako da se sav nakostriješio, a struje je nestalo svima osim meni. Odnijeli su ga gore da ga razelektriziraju. A ja sam pjevajući otišao na spavanje. Osjećao sam se pobjednički.
A kako da proslavim pobjedu nego uz Mišu Kovača.
Kao što vidiš, kao da živim u džungli.
A kako sam im dohakao?
Bila je noć, ja sam čekao da svi odu na spavanje. Pijuckao sam gemišt čekajući. Onda sam sačekao da se dovoljno naspavaju da, kad ih probudim, ne mogu više zaspati, a da drugi dan budu pospani i da narednih sedam dana ispadnu iz ritma spavanja. Otišao sam na YouTube, ukucao u pretraživač "Miso Kovac" i našao ono što sam tražio. Rekao sam glasno, zajedno s Matom Mišom Kovačom: "Za sve vas mlade moje susjede, pjesma Ako me ostaviš".
Nakon kratkog gitarskog uvoda i strofe, ja sam pogladio svoje brkove koje sam ostavio kad sam skinuo dvoipomjesečnu bradu, brkove na kojima bi mi pozavidjeli Flanders, Blaž Slišković, Zoran Vulić, Mile Jovin, Bernd Schuster, Mike Torello, Momir Bulatović, Vuk Karadžić, Tanja Vojtehovski, Vedrana Rudan pa čak i sam Mate Mišo Kovač. I zapjevao sam što sam glasnije mogao refren:
AKO ME OSTAVIŠ
KAD POŽELIŠ KRAJ
I NEBO ĆE PLAKATI
IZGUBIT ĆE SJAJ
KAD POŽELIŠ KRAJ
I NEBO ĆE PLAKATI
IZGUBIT ĆE SJAJ
Onda sam zamislio da sam stvarno Mišo Kovač i da ispred mene ima 30 000 vatrenih Dalmatinaca. Zažmirio sam i zapjevao sa svih 30 000 zamišljenih fanova Strofa je zvučala gromoglasno i ja sam osjetio kako se susjedi bude i kako se pale svjetla. Onda sam počeo skandirati: Mišo, Mišo, Mišo, Mišo..
Pa je slijedila nova strofa i jak refren:
AKO ME OSTAVIŠ
NE RUŠI DRUGO SVE
PUSTI DA VJERUJEM
DA VOLJELA SI ME
NE RUŠI DRUGO SVE
PUSTI DA VJERUJEM
DA VOLJELA SI ME
Već su se skupili kao žohari na svjetlu. Zvonili su i ja sam otvorio. "Izvolte", rekao sam onako brkat u košulji koju sam izvukao odnekud, pjevajući zatim u zanosu:
NIKOGA NISAM VOLIO TAKO
DUŠOM I TIJELOM BESKRAJNO LAKO
KAO TEBE, NIKOG KAO TEBE
NIKOG KAO TEBE
DUŠOM I TIJELOM BESKRAJNO LAKO
KAO TEBE, NIKOG KAO TEBE
NIKOG KAO TEBE
"Ajmo sad svi", a predstavnici stanova su bili smrkuti, osim onog s trećeg sprata koji je glasnm pjevanjem iz pozadine htio prikriti nedostatak sluha. Čak je digao ruke u vis i pljeskao, a preko pidžame je navukao sako krem boje i zasukao rukave kao da je došao direkto s Mišinog koncerta u Tučepima 1987. Vidio sam da mu na majici piše "Elvis je mrtav, al Mišo je živ".
Onda sam se sjetio kako sam ga 1987. gledao u jednoj emisiji i kako sam želio imati brkove kao on pa sam zapjevao još jedan hit:
JA NEMAM VIŠE RAZLOGA DA ŽIVIM
JA NEMAM VIŠE ČEMU DA SE DIVIM
JA NEĆU NOĆAS NI ZA KOG DA ZNAM
KAD NJE VEĆ NEMA BOLJE DA SAM SAM
JA NEMAM VIŠE ČEMU DA SE DIVIM
JA NEĆU NOĆAS NI ZA KOG DA ZNAM
KAD NJE VEĆ NEMA BOLJE DA SAM SAM
Najglasniji je i najmrzovoljniji bio neki ogromni bradonja. Djelovao je prljavo, kao da u njegovom stanu nema vode već bar petnaest dana. Ma izgledao je kao da nije izašao iz svoga stana od 1993. godine kad ga je otkupio za 200 maraka. Njemu sam, dok još nisam imao brkove, ubacio u poštanski sandučić reklamni papirić koji sam odštampao na svom štampaču. Na njemu je pisalo: "Besplatno šišanje, brijanje i zaprašivanje protiv buva. Čišćenje od glista samo 100 dinara. Deradikalizacija gratis", i on kao da je naslutio od koga potiče taj papirić pa me dodatno mrzio. Razvalio je ormarić i krenuo da mi isključi struju, nakon što mi je rekao da sam ustaša jer slušam Mišu Kovača. Međutim, nešto je pogrešno stisnuo u mraku pa ga je struja ofurila tako da se sav nakostriješio, a struje je nestalo svima osim meni. Odnijeli su ga gore da ga razelektriziraju. A ja sam pjevajući otišao na spavanje. Osjećao sam se pobjednički.
A kako da proslavim pobjedu nego uz Mišu Kovača.
SUTRA MI SUDE ZBOG LJUBAVI LUDE
VJETAR NEK NOSI SVE U VIR
SAMO MI ZADNJU ISPUNI ŽELJU
NE DAJ MI DA JOJ, NE DAJ MI DA JOJ, NE DAJ MI DA JOJ OPROSTIM...
VJETAR NEK NOSI SVE U VIR
SAMO MI ZADNJU ISPUNI ŽELJU
NE DAJ MI DA JOJ, NE DAJ MI DA JOJ, NE DAJ MI DA JOJ OPROSTIM...
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Novosadski Cletusi
mladiluk | 06 Jul, 2010 17:10
Poznati novosadski sociolog Borislav Novaković, jedan od stručnjaka za sve i svašta, nadgledao je izgradnju novog bulevara. Taj će bulevar, rekao je, dobiti pun smisao kad bude gotov most koji neće voditi nigdje, ali će napuniti džepove ljigavim lizoguscima. Tu je bilo uključeno i pravljenje nove kanalizacije, savremene. Sve je to bivši gradonačelnik, sadašnji direktor Zavoda za izgradnju grada i budući ministar zdravlja, a inače sociolog, gledao. Završiš sociologiju i sve naučiš. Ekstra faks, kako bi rekli stanovnici dijela grada u kojem je potopljeni bulevar.
Kiša je pala, a bulevar se našao pod vodom. I tako naredna dva sata bulevar je izgledao kao novi kanal za navodnjavanje u ionako blatnjavom dijelu grada. A stanovnike je to obradovalo. Bilo ih je oko 150 na ulici, tačno 150 više nego 1999. godine kad su uplašeni pomračenjem Sunca sakriveni čekali kraj opasnosti. Izvadili su svoje kamere i mobilne telefone. Neki su snimali sa svojih prozora i terasa. Sad se pokazalo da se isplatio razvoj tehnologije i porast standarda. Kupovina savremenog mobilnog telefona bila je pravi potez i sasvim opravdana investicija. Snimljeni su brojni klipovi koji će prije nego se voda povuče biti postavljeni na YouTube i Facebook.
Da bi snimci bili atraktivniji i da bi broj posjeta bio veći, iskorišten je jedan čudni mladić. On se skinuo gol, ostao je samo u bijelim gaćama. Dobrovoljno je zagazio u vodu i gacao po njoj na raskršću. Prskao je automoble koji su sporo prolazili, a njegove komšije su ga snimale. Štaviše, mnogi su ga ohrabrivali ne bi li video zapis bio interesantniji za probirljive YouTube korisnike. Treba li reći da su izgledali kao Cletus iz Simposna ti što su snimali? Niko nije prišao i odvukao ga odande da se ne sramoti dodatno. Već sutra će postati YouTube zvijezda. Tada će biti kasno.
A pred jednim ulazom stajala je jedna mlada cura iz neugledne porodice. Bila je oduševljena vodom na bulevaru, nešto tako zanimljivo ona dugo nije vidjela. Ona nije snimala mobilnim telefonom, ali je odlučila da zove nekoga i sva ushićena priča o potopljenoj ulici. I tako narednih sedam minuta. Spominjala je, čulo se, i dečka u gaćama. Tada je iza njenih leđa naišla jedna svježe nakvarcana dvadesetsedmogodišnja komšinica i njen dvadesetsedmomjesečni pas. Ona je frizurom, odjećom, ali i inteligencijom podjsećala na Jennifer Lopez. Jenny from the block, sjećate se te multitalentirane i guzate osobe. Ako ne po pjesmama onda bar po tome da vam je u predgrađu Njujorka prala stakla kad ste došli da kupite 30 litara benzina. Dali ste joj tada 2 dolara i 50 centi, a eno je sada na MTV-ju. I čudi se njena dvadesetsemogodišnja dvojnica iz daleke Srbije radosno se smijući:
Kiša je pala, a bulevar se našao pod vodom. I tako naredna dva sata bulevar je izgledao kao novi kanal za navodnjavanje u ionako blatnjavom dijelu grada. A stanovnike je to obradovalo. Bilo ih je oko 150 na ulici, tačno 150 više nego 1999. godine kad su uplašeni pomračenjem Sunca sakriveni čekali kraj opasnosti. Izvadili su svoje kamere i mobilne telefone. Neki su snimali sa svojih prozora i terasa. Sad se pokazalo da se isplatio razvoj tehnologije i porast standarda. Kupovina savremenog mobilnog telefona bila je pravi potez i sasvim opravdana investicija. Snimljeni su brojni klipovi koji će prije nego se voda povuče biti postavljeni na YouTube i Facebook.
Da bi snimci bili atraktivniji i da bi broj posjeta bio veći, iskorišten je jedan čudni mladić. On se skinuo gol, ostao je samo u bijelim gaćama. Dobrovoljno je zagazio u vodu i gacao po njoj na raskršću. Prskao je automoble koji su sporo prolazili, a njegove komšije su ga snimale. Štaviše, mnogi su ga ohrabrivali ne bi li video zapis bio interesantniji za probirljive YouTube korisnike. Treba li reći da su izgledali kao Cletus iz Simposna ti što su snimali? Niko nije prišao i odvukao ga odande da se ne sramoti dodatno. Već sutra će postati YouTube zvijezda. Tada će biti kasno.
A pred jednim ulazom stajala je jedna mlada cura iz neugledne porodice. Bila je oduševljena vodom na bulevaru, nešto tako zanimljivo ona dugo nije vidjela. Ona nije snimala mobilnim telefonom, ali je odlučila da zove nekoga i sva ushićena priča o potopljenoj ulici. I tako narednih sedam minuta. Spominjala je, čulo se, i dečka u gaćama. Tada je iza njenih leđa naišla jedna svježe nakvarcana dvadesetsedmogodišnja komšinica i njen dvadesetsedmomjesečni pas. Ona je frizurom, odjećom, ali i inteligencijom podjsećala na Jennifer Lopez. Jenny from the block, sjećate se te multitalentirane i guzate osobe. Ako ne po pjesmama onda bar po tome da vam je u predgrađu Njujorka prala stakla kad ste došli da kupite 30 litara benzina. Dali ste joj tada 2 dolara i 50 centi, a eno je sada na MTV-ju. I čudi se njena dvadesetsemogodišnja dvojnica iz daleke Srbije radosno se smijući:
"Jao, je l to Neša u gaćama gazi po vodi??? Nosi obične bele gaće? Ajde da su bokserice, bilo bi ok, ali on nosi bele gaće!!!", kaže ona zapažajući detalje na ljubitelju vode, pa dozove svoga psa koji je upravo vršio nuždu. Nije problem što on gaca pred ljudima i kamermanima gol po vodi već što nosi, po njenom mišljenju, demode gaće uz to neprihvatljive boje. Valjda su plave bolje, duže traju i manje se vide tragovi.
U dijelu grada u kojem klinci izlaze u trenerkama, pljuckaju petnaest puta u minuti i svaki drug im je brat, govore nerazgovjetnije od pasa lutalica i s mobilnih telefona koje nose u rukama odjekuju midi zvukovi narodnjaka narod je nekad iznenađujuće lako zabaviti. Dovoljan je ljetni pljusak.
Zatim se voda povukla, a stanovnici bulevara su se povukli u svoje stanove da "lajkuju" snimke poplave. Do neke naredne poplave.
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Dvadeset centimetara
mladiluk | 23 Jun, 2010 13:24
Ptičice iznad prozora pjevale su uobičajenu pjesmu ni ne nagovještavajući da se toga jutra događa nešto čudno. Denis je ustao iz kreveta uz pomalo neobičan osjećaj. Obuo je papuče i lakše nego inače prošao kroz vrata. Uputio se u kupatilo osjećajući se zbog nečega drugačije nego prethodnog jutra. Krenuo je da se umije, a ogledalo mu je izgledalo postavljeno više nego obično. Voda je bila hladna jer je Denis prethodne večeri zaboravio uključiti bojler. Bilo mu je neugodno umivati se hladnom vodom. Međutim, neprijatan osjećaj nije nestajao ni kad se umio i obrisao. Nešto s nogama nije bilo kako treba. Papuče kao da nisu bile njegove.
U kuhinji je pristavio vodu za kafu. Volio je onu sa dvije kašičice šećera. Kad je otvorio kuhinjski element kako bi dohvatio teglicu sa šećerom izgledalo mu je kao da se ona tokom noći popela na policu iznad. Sjeo je za stol, pojeo vrući sendvič i popio kafu. Onda je potražio u ormaru čistu odjeću jer nije volio peglanje, pa je potražio nešto što je već ispeglano. Izvukao je farmerice i crvenu majicu. Čudo se nastavilo - iako ih dugo nije nosio, Denis se vidno iznenadio kad je vidio da su mu nogavice predugačke. One su se vukle po podu, kao da je uzeo nečije tuđe, kao da je uzeo one koje je tu slučajno ostavio Shaquille O'Neal. Majica je bila dugačkih rukava i kad ju je navukao osjećao je da je široka, i da mu na ramenima visi. Možda se raširila tokom pranja, pomislio je dok je višak od skoro deset centimetara rukava vukao prema laktovima.
A onda je otišao u prodavnicu da kupi mlijeko i tijesto za ručak. Nije se morao sagnuti na ulazu pa je pomisilo kako su vrata zamijenjena. Unutra mu je izgledalo kao da je postavljen preko noći još jedan red polica. Prodavačice koje je dobro poznavao, jer je tu svakondnevno zalazio, u čudu su ga gledale. Obrisao se oko usta misleći da je musav i da im je to čudno. One su izgledale više nego juče, kao da su preko noći narasle bar dvadeset centimetara. Koracima kraćim nego obično Denis se vratio u svoj stan vidno zabrinut i zamišljen. Prošao je pored komšije koji ga je pozdravio sa "zdravo, dečko" i prošao dalje, a Denis je osjetio njegove poglede na svojim leđima.
Kad se vratio u stan, u ladici s alatom potražio je metar. Međutim, nije ga bilo. Onda je potražio na terasi i tamo ga je našao. Stao je uza zid, knjigu stavio na glavu, povukao običnom drvenom olovkom crtu i izmjerio svoju visinu. Bio je visok točno 176 centimetara. To nije bilo ništa čudno, to je skoro prosječna visina. Ali čudno je bilo to što je toliko visok posljednji put bio u sedmom razredu, a od tada je prošlo punih sedamnaest godina, pri čemu je Denis rastao prema nebu, nikako se nije smanjivao.
Otišao je na internet da potraži o čemu se radi. Nikad nije čuo ništa slično. Gledao je on film "Draga, smanjio sam djecu", ali nikakve veze s tim filmom nije našao. I znao je da se ljudi pogrbe i smanje u starosti, da se uvuku u sebe, ali da preko noći, a spavao je uobičajenih sedam sati i deset minuta, postanu niži za čitavih 20 centimetara nikad nije ni čuo, a kamoli vidio. I to mu je smetalo, a prevelika odjeća i obuća predstavljale su tek manji problem od onih koje je mogao zamisliti.
Otišao je kod potražiti liječničku pomoć u privatnu polikliniku. Slali su ga od vrata do vrata, šetali ga iz ordinacije u ordinaciju i mislili su da izmišlja, a u pauzi su već prepričavali Denisovu nezgodu. Neke vatrene sestre blizu četrdesetog rođendana već su doradile priču i pretvorile je u erotsku bajku slasno je prepričavajući. Denis je htio donijeti svoju sliku sa društvom na kojoj strši kao jablan među borićima, kako je rekao, da ih uvjeri da je do juče bio visok 196 centimetara, ali su mu se smijali i doktori i medicinske sestre na koje je nailazio.
"Je l' mi možete pomoći?"
"Kako? Da te povećamo? Imam jednog kolegu plastičara koji bi ti mogao povećati jedan dio tijela na 20 centimetara", smijao se doktor, gledajući mlade medicinske sestre koje su se kikotale bez obzira šta bi doktor rekao jer su znale za postojeću hijerarhiju.
"Doktore, ja sam ozbiljan. Stvarno mi ovo smeta, ne znam kako da se priviknem na ovu visinu."
"Imam ja jednog kolegu, dođi sutra popodne, on je tada dežuran. Ima 170 centimera i ništa mu ne fali pa će te on posavjetovati kako žive omaleni", zavitlavao se doktor.
"Je l' ima neko ozbiljniji i stručniji od vas ovdje?", pitao je Denis.
"Nema, ja sam najozbiljniji i najstručniji, a još sam i u G17+. Predlažem ti da jedeš hleba i mleka, i mnogo palente, možda tada porasteš do 196, haha."
Denis je izašao i otišao kod drugog doktora. On mu je rekao, nakon što ga je saslušao:
"Dečko, biću iskren; mi ne znamo da izlečimo ni običan grip, a kamoli da te vratimo na 196. Budi sretan što si prosečne visine, mogao si da se smanjiš i na 156."
Denis je izašao i potražio pomoć kod trećeg doktora.
"Je l' pušiš?", pitao je.
"Ne", odgovorio je Denis.
"A je l' piješ?"
"Ne."
"Pa to je, smanjio si se jer piješ i pušiš, a sigurno jedeš i masnu hranu i malo se krećeš i sad si došao kod nas da tražiš pomoć kao da smo mi svemogući. Sledeći!", povikao je zbunjeni doktor.
Denisu ništa drugo nije preostalo nego da ode u crkvu. Tamo je zamolio Boga da mu vrati prijašnju visinu. Objasnio mu je šta se dogodilo, i zamolio ga za pomoć. Kad je izlazio na ikoni je ostavio hiljadu dinara. Onda je pomislio da je to nedovoljno pa se vratio i dodao još 500. Nije imao sitnog novca nego je stavio hiljadarku, a s ikone uzeo kusur od 500 dinara. Jedan ga je čovjek čudno pogledao i prekrstio se.
Te je noći teško zaspao. A prije nego što je uspio čuo je glasove u glavi koji su mu govorili kako je došlo do greške sila u koje većina ljudi nije vjerovala. Naime, još je jedan Denis visok 226 centimetara zamolio da bude smanjen za 20 centimetara kako bi mu život bio podnošljiviji i kako bi mogao naći odijelo, cipele i patike, i kako ne bi morao nositi samo pletene rukavice koje mu je baka štrikala za njegovu veliku ruku za koju konfekcionari nisu imali razumijevanja. Ali, i veliki sistemi nekad naprave grešku pa je smanjen pogrešan Denis. Narednog jutra sve je dovedeno u normalu. Denis se probudio, stao uz zid i izmjerio svoju visinu. Bio je visok tačno 196 centimetara. Otišao je u kuhinju, nadrobio bijelog kruha u pola litre mlijeka i zadovoljno doručkovao.
klik, klik
U kuhinji je pristavio vodu za kafu. Volio je onu sa dvije kašičice šećera. Kad je otvorio kuhinjski element kako bi dohvatio teglicu sa šećerom izgledalo mu je kao da se ona tokom noći popela na policu iznad. Sjeo je za stol, pojeo vrući sendvič i popio kafu. Onda je potražio u ormaru čistu odjeću jer nije volio peglanje, pa je potražio nešto što je već ispeglano. Izvukao je farmerice i crvenu majicu. Čudo se nastavilo - iako ih dugo nije nosio, Denis se vidno iznenadio kad je vidio da su mu nogavice predugačke. One su se vukle po podu, kao da je uzeo nečije tuđe, kao da je uzeo one koje je tu slučajno ostavio Shaquille O'Neal. Majica je bila dugačkih rukava i kad ju je navukao osjećao je da je široka, i da mu na ramenima visi. Možda se raširila tokom pranja, pomislio je dok je višak od skoro deset centimetara rukava vukao prema laktovima.
A onda je otišao u prodavnicu da kupi mlijeko i tijesto za ručak. Nije se morao sagnuti na ulazu pa je pomisilo kako su vrata zamijenjena. Unutra mu je izgledalo kao da je postavljen preko noći još jedan red polica. Prodavačice koje je dobro poznavao, jer je tu svakondnevno zalazio, u čudu su ga gledale. Obrisao se oko usta misleći da je musav i da im je to čudno. One su izgledale više nego juče, kao da su preko noći narasle bar dvadeset centimetara. Koracima kraćim nego obično Denis se vratio u svoj stan vidno zabrinut i zamišljen. Prošao je pored komšije koji ga je pozdravio sa "zdravo, dečko" i prošao dalje, a Denis je osjetio njegove poglede na svojim leđima.
Kad se vratio u stan, u ladici s alatom potražio je metar. Međutim, nije ga bilo. Onda je potražio na terasi i tamo ga je našao. Stao je uza zid, knjigu stavio na glavu, povukao običnom drvenom olovkom crtu i izmjerio svoju visinu. Bio je visok točno 176 centimetara. To nije bilo ništa čudno, to je skoro prosječna visina. Ali čudno je bilo to što je toliko visok posljednji put bio u sedmom razredu, a od tada je prošlo punih sedamnaest godina, pri čemu je Denis rastao prema nebu, nikako se nije smanjivao.
Otišao je na internet da potraži o čemu se radi. Nikad nije čuo ništa slično. Gledao je on film "Draga, smanjio sam djecu", ali nikakve veze s tim filmom nije našao. I znao je da se ljudi pogrbe i smanje u starosti, da se uvuku u sebe, ali da preko noći, a spavao je uobičajenih sedam sati i deset minuta, postanu niži za čitavih 20 centimetara nikad nije ni čuo, a kamoli vidio. I to mu je smetalo, a prevelika odjeća i obuća predstavljale su tek manji problem od onih koje je mogao zamisliti.
Otišao je kod potražiti liječničku pomoć u privatnu polikliniku. Slali su ga od vrata do vrata, šetali ga iz ordinacije u ordinaciju i mislili su da izmišlja, a u pauzi su već prepričavali Denisovu nezgodu. Neke vatrene sestre blizu četrdesetog rođendana već su doradile priču i pretvorile je u erotsku bajku slasno je prepričavajući. Denis je htio donijeti svoju sliku sa društvom na kojoj strši kao jablan među borićima, kako je rekao, da ih uvjeri da je do juče bio visok 196 centimetara, ali su mu se smijali i doktori i medicinske sestre na koje je nailazio.
"Je l' mi možete pomoći?"
"Kako? Da te povećamo? Imam jednog kolegu plastičara koji bi ti mogao povećati jedan dio tijela na 20 centimetara", smijao se doktor, gledajući mlade medicinske sestre koje su se kikotale bez obzira šta bi doktor rekao jer su znale za postojeću hijerarhiju.
"Doktore, ja sam ozbiljan. Stvarno mi ovo smeta, ne znam kako da se priviknem na ovu visinu."
"Imam ja jednog kolegu, dođi sutra popodne, on je tada dežuran. Ima 170 centimera i ništa mu ne fali pa će te on posavjetovati kako žive omaleni", zavitlavao se doktor.
"Je l' ima neko ozbiljniji i stručniji od vas ovdje?", pitao je Denis.
"Nema, ja sam najozbiljniji i najstručniji, a još sam i u G17+. Predlažem ti da jedeš hleba i mleka, i mnogo palente, možda tada porasteš do 196, haha."
Denis je izašao i otišao kod drugog doktora. On mu je rekao, nakon što ga je saslušao:
"Dečko, biću iskren; mi ne znamo da izlečimo ni običan grip, a kamoli da te vratimo na 196. Budi sretan što si prosečne visine, mogao si da se smanjiš i na 156."
Denis je izašao i potražio pomoć kod trećeg doktora.
"Je l' pušiš?", pitao je.
"Ne", odgovorio je Denis.
"A je l' piješ?"
"Ne."
"Pa to je, smanjio si se jer piješ i pušiš, a sigurno jedeš i masnu hranu i malo se krećeš i sad si došao kod nas da tražiš pomoć kao da smo mi svemogući. Sledeći!", povikao je zbunjeni doktor.
Denisu ništa drugo nije preostalo nego da ode u crkvu. Tamo je zamolio Boga da mu vrati prijašnju visinu. Objasnio mu je šta se dogodilo, i zamolio ga za pomoć. Kad je izlazio na ikoni je ostavio hiljadu dinara. Onda je pomislio da je to nedovoljno pa se vratio i dodao još 500. Nije imao sitnog novca nego je stavio hiljadarku, a s ikone uzeo kusur od 500 dinara. Jedan ga je čovjek čudno pogledao i prekrstio se.
Te je noći teško zaspao. A prije nego što je uspio čuo je glasove u glavi koji su mu govorili kako je došlo do greške sila u koje većina ljudi nije vjerovala. Naime, još je jedan Denis visok 226 centimetara zamolio da bude smanjen za 20 centimetara kako bi mu život bio podnošljiviji i kako bi mogao naći odijelo, cipele i patike, i kako ne bi morao nositi samo pletene rukavice koje mu je baka štrikala za njegovu veliku ruku za koju konfekcionari nisu imali razumijevanja. Ali, i veliki sistemi nekad naprave grešku pa je smanjen pogrešan Denis. Narednog jutra sve je dovedeno u normalu. Denis se probudio, stao uz zid i izmjerio svoju visinu. Bio je visok tačno 196 centimetara. Otišao je u kuhinju, nadrobio bijelog kruha u pola litre mlijeka i zadovoljno doručkovao.
klik, klik
Generalna |
Permalink |
Komentari (10) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||