Mladi luk

Nova godina! A jeee, a jeee!

mladiluk | 31 Decembar, 2006 04:52

Danas je 31. decembar. Danas je rođendan svima onima koji su tog datuma rođeni. Oni koji su na današnji dan rođeni i imaju dobre prijatelje dobiće knjigu o Ramonesima ako vole tu grupu (hvala i živio!). Danas završava decembar, najljepši mjesec u godini. Do sljedećeg će proći jedanaest mjeseci među kojima je najljepši septembar, a biće tu i slatki novembar (Charlize, Charlize, oh with your eyes so blue, Charlize, Charlize, I've got a crush on you, Charlize, Charlize, I'm so in love with you... Ovo se pjeva na melodiju Denis, Blondie, jasno je). Planeta završava još jedan krug. Trideseti, otkako ja pratim njeno kretanje.

Počinje novi krug. Traje, o kakva slučajnost, baš kao i prethodni, 365 dana (www.bezmotike.com). Počinje još jedna utakmica. 365 dana je isto što i devedeset jedna minuta i dvadeset pet sekundi neke utakmice, ako uzmemo da je jedan dan isto što i petnaest sekundi utakmice. Ipak, premalo bi tada golova bilo, rijetko bi padali, ljudi bi se opustili kad bi tako razmišljali. Zato je bolje godinu gledati kao dvanaest neviđeno važnih utakmica pri čemu je jasno da je svaki dan isto što i tri minute. E, onda nema vremena. Već na početku treba povesti... Moram prestati sa fudbalom, ovaj blog većinom čitaju dame što i nije tako loše :)), a ima i taj smajli sa nosom, za one koji ga takvog vole i on izgleda poput ovoga :-).

Sutra će biti pun grad ljudi, svi ti dosadni ljudi skupiće se po bezličnim kafićima. Privatne žurke po stanovima su rijetkost, a poznato je da ni te žurke nisu nešto, osim u slučaju da ih ja organizujem. Cure će se obući onako kako se tokom godine nikad ne obuku (a trebale bi), muški dio će se brijati u 20 sati, mazati se raznoraznim kozmetičkim govnima, obući će košulje, odijela... Kad se ponapijaju, izgledaće smiješnije i tragičnije nego da su trezni u trenerkama... Ali njih treba ostaviti iza sebe, u staroj godini, baš kao i neke ljude, događaje, a i sjećanja na neke događaje. Dolazi nova godina, čista i obećavajuća, neistrošena. Potpuno nova. Kupio sam svesku sa kvadratićima da već prvog dana, da već u ponedjeljak, napravim plan. A dao sam 130 dinara za svesku, ej! 130! Tvrde korice. Pa nisam je bez veze platio, taj ću plan i ostvariti. Probudim se u ponedjeljak, poželim sretnu novu godinu mami, tati i bratu, pojedem malo francuske salate da razbijem ostatke vina u sebi, odem u kladionicu da se obogatim, a onda uz skijaške skokove (Edi, bio si najbolji), pravim plan. A kakav će to samo plan biti!!!

I sad bih ja mogao pisati o dočeku, ali neću jer je decembar gotov, sve se završava u ponoć, tačnije nekoliko sati kasnije kad pijan legnem u krevet. A neću se napiti zato što je nova godina, to rade samo glupaci. Valjda se pije iz zadovoljstva. Jaka je to ekipa za sutra, mi što idemo u kod Miloša u novi "London", ne znam kako se zove taj novi kafić, klub, pab, šta god da je. Bobi, Cucak, Nikolić i ja. Ako dođe i Boža, biće berba. Samo da ne nagrnu primitivci koji se tamo ne uklapaju, oni koji vole nove kafiće pa u njima sjede i piju neka sranja, samo zauzimaju mjesto i odvlače konobara bez veze i bez razloga.

Obećao sam priču o savršenoj Novoj godini. O tome ću pisati naredne godine, kad dođe decembar. Ustvari, o tome ću pisati u mom drugom romanu koji će izaći tokom 2007. Nije sad vrijeme za to. A biće u 2007. I doček 2008. će biti savršen. Vjerujte mi da hoće. Uostalom, kome ćete vjerovati ako ne meni?

Svim posjetiocima ovog bloga želim sretnu novu godinu. Ako pijete, nemojte voziti. Znam da to znate, ali nije loše ponoviti, to radim i zbog samog sebe. A kad dođete kući sa žurke, obavezno pojačajte nekoliko izvanrednih pjesama kako bi komšije znale kako stoje stvari. Moj izbor su tradicionalne Spark In The Dark, I Wanna Be Sedated, Novocaine, Ava Adore, Honestly, I Want You To Want Me, Yea Yea, I Don't Want To Grow Up, Anyway You Want It, Come On Let's Go i Ja sam (više negoli prije, Psihomodo je lud, psihomodo je lud...). Veličanstvenih jedanaest! I poklonite nekome u nedjelju nešto. Lijepo je to. Lijepo je kad nekoga obradujete, kad ga razveselite samo zato što volite kad je taj neko veseo. Ili se "neko" sad piše velikim slovom? To je već posao za uglednog beogradskog lingvistu P.Ć. zvanog P. Pokloni su prava stvar. Nekad je ljepše predriblati trojicu i proigrati onog koji čeka da da gol nego biti taj koji loptu ćušne u prazan gol. Fakat.

'Ajde, sretna vam nova godina!

I gdje je sad taj snijeg???
Kolo sreće se oko nas okreće
Vreme briše sto sudbina donosi
A u ponoć svi bićemo stariji
Neka svako svog najdražeg zagrli
Noćas sebe ću nekom da poklonim
Na tom poklonu pisaće lomljivo
Možda sutra mi bićemo srećniji
Veruj, mada je danas sve sumnjivo

Kad vreme okrene list na svim kalendarima
Tad neka se tuga izbriše iz svih naših očiju
Bar da je sve ružan san iz koga će nas probuditi
Srećnija nova godina koju s nadom čekamo svi

Nek' se vrate svi koji su otišli
Nek' se raduju svi što su gubili
Neka zavole svi što su mrzeli
Neka dobiju svi što su gubili
Kolo sreće neka se ne zaustavi
Mnogih stvari se vise ni ne sećam
Vreme briše sto sudbina donosi
Biće bolje, ponekad predosećam

Generalna | Permalink | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

Vratite se pisanju čestitki i bioskopu

mladiluk | 28 Decembar, 2006 03:22

Gledao sam večeras film Holiday, kod nas preveden kao Odmor. Čekao sam posljednji dan i posljednju projekciju kako bih bio sam u bioskopu pa da se film prikazuje samo zbog mene. Ali, ništa, još je dvadesetak ljudi mislilo isto kao i ja.
Lijep film, malo spor, ali lijep. Kate Winslet nimalo spora i puno ljepša od filma. Ima nekih nepotrebnih dijelova, malo sam i odspavao tokom filma, ali nisam se izgubio. Gledao sam ga u "Jadranu" koji se nalazi iza glavne pošte, a ne iza Nikšića kako ste pomislili. Bila je magla kad sam izlazio pa me je jedan snajperista koji me tu čekao promašio. Ko zna za koga taj radi, a prije dva dana me sigurno vidio kako ulazim u poštu.

Naime, ja sam se priključio kampanji koju je Pošta Srbije pokrenula u saradnji sa bioskopima. Poštari su primijetili da više ne donose nikome čestitke, svi šalju SMS-ove i elektronske čestitke. Sa druge strane, zbog loših filmova i pojave DVD-a, i bioskopi bilježe pad posjeta. Zato je odlučeno da se tokom 2007. prikazuju veliki filmski hitovi u kojima su glavni junaci poštari kako bi se za narednu Novu godinu povećao broj poslanih čestitki. Tako će koristi imati i pošte, a i bioskopi, kao i prodavci čestitki.

A najavljeni filmovi zaisat privlače pažnju. Evo nekih (napomena: filmovi su poredani slučanjim redoslijedom, nikako po žanrovima ili po godini nastajanja):

Planeta poštara
 
Povratak poštara

Poštar uzvraća udarac

Rat poštara

2007. Odiseja u pošti

Poštar I, II i III

Razjareni poštar

Društvo mrtvih poštara

Lovac na poštare

Park iz doba pošte

Spasavanje poštara Rajana

Nazovi poštara radi ubistva

E.T. poštar

Poštar iz Oza

Noć živih poštara

Poštar protiv Freddyja

Poštar je živ

Noć poštara

Znam šta ste pisali prošlog ljeta

Goli poštar

Postman

Poštar 2: Sudnji dan

Tri poštara i beba

Poštari okruga Medison

Poštar, loš, zao

Pakleni poštar

Poštar protiv poštara

Let iznad poštarevog gnijezda

U poštarevom gnijezdu

Razjareni poštar

Pobjesnjeli poštar 3

Karate poštar

Osveta poštara

Istjerivači poštara

Kad poštari utihnu

Poštanska veza

Prljavi poštar

Poštar na rijeci Kvai

Svi poštarevi ljudi

Poštar uvijek zvoni dva puta

Djeca poštara

Poštari kukuruza

Poštareva beba

Carstvo pošte

Bajka o poštaru

Moj poštar je vanzemaljac

Poštar otkriva Ameriku

Kad je poštar sreo Sali

Poštari umiru pjevajući

Poštar osvaja Dalas

Hari poštar

Družina poštara

Za šaku pisama

Poštar 4

Sedmorica poštara


A biće tu i neki domaći filmovi:

Poštar u Malom Ritu

Poštanska eskadrila

Mi nismo poštari

Kako je propala pošta

Poštar na službenom putu

Poštari trče počasni krug

Poštar na određeno vrijeme

Poštari po materi

Balkanski poštar

Mala pljačka pošte

Poštar brani Sarajevo

Poštar i ja

Poštari, poštari

U raljama poštara

... i mnogi drugi. Prijedloge i sugestije možete ostavljati u komentarima. Možda baš neki od vaših omiljenih filmova budu prikazani tokom naredne godine. Hvala na pomoći.

Generalna | Permalink | Komentari (3) | Trekbekovi (0)

Ispitivanje kiselih krastavaca na habanje

mladiluk | 27 Decembar, 2006 02:08

Obukao sam jaknu, izašao van, provjerio jesu li vrata zaključana. Šetao sam gradom. Dosadno je već odavno u gradu. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva "...pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu...", taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš. Hrvatski mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granicama zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan.
Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvog čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju, pitao sam:
"Na kojoj strani je Nikšić?", a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa.

Beograd sam zaobišao i nastavio sam kroz Srbiju prema jugu. Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek kreštavog glasa. Jahao je na svom konju prema Beogradu. Imao je šešir na glavi.
Tu sam u nekom selu uplatio tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdesetdva kilometara kasnije, saznao sam da sam dobio, neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao i zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio mene Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Već sam bio umoran i znao sam da sam se sjebao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.

Onda mi je opet bilo dosadno pa sam išao žmureći. Tako sam prešao četiri kilometra, umalo da skrenem s puta. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko s bilborda.
"Šta je, dečko?", pitao sam.
"Od nas zavisi", rekao je.
"Pa i od tebe pa si se udružio s debelim i sa nosonjom. Dama je u redu. Razočarao si me", odgovorio sam i nastavio dalje.

U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od nane i razveselio se iznenada. Onda sam poželio taj od nane. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od nane.

Nastavio sam dalje, prema Užicu. Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Odavno sam otporan na kišu, dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio kišobran u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima.

Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre. Zaalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. Jeo je sjemenke bundeve taj čovjek, bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Nije se šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Vidio sam tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao samna jednu prodavnicu, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam flašu vode, popio sam pola, onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca . Tražim je i dalje, nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Nije je bilo. Vratio sam se kući. Moram ponovo.

Napomena: prednovogodišnji period je najdepresivniji period u tih 365, a nekad i 366, dana. Roman "Mala Ramona" možete naći u svim boljim knjižarama ili ga možete naručiti mailom. Najavljujem priču "Skoro savršena Nova godina"

Generalna | Permalink | Komentari (3) | Trekbekovi (0)

Jedan kratki božićni post

mladiluk | 26 Decembar, 2006 01:08

Gledao sam u nekim filmovima i čitao sam u nekim novinama da je Božić najdepresivniji praznik. I na radiju su sigurno isto rekli, ali ja radio ne slušam. Čak ga prezirem. Nikakvo čudo, ljudi su sve usamljeniji (ovo se odnosi na Božić, nema veze sa slušanjem radija). Oni koji nisu, spremaju se za Božić, vesele mu se, to traje tridesetak dana, a sad završava. Tužno, je l' da? Zato ja tvrdim da je čitav decembar najljepši mjesec u godini, ne samo tih posljednjih sedam dana, ali niko me ne shvata ozbiljno :)).

Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!

U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!

Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"

Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.

 Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!

Generalna | Permalink | Komentari (1) | Trekbekovi (0)

Jedan kratki božićni post

mladiluk | 26 Decembar, 2006 01:08

Gledao sam u nekim filmovima i čitao sam u nekim novinama da je Božić najdepresivniji praznik. I na radiju su sigurno isto rekli, ali ja radio ne slušam. Čak ga prezirem. Nikakvo čudo, ljudi su sve usamljeniji (ovo se odnosi na Božić, nema veze sa slušanjem radija). Oni koji nisu, spremaju se za Božić, vesele mu se, to traje tridesetak dana, a sad završava. Tužno, je l' da? Zato ja tvrdim da je čitav decembar najljepši mjesec u godini, ne samo tih posljednjih sedam dana, ali niko me ne shvata ozbiljno :)).

Odem ja danas poslati čestitke u poštu. Preračunao sam se, kupio sam ih četrnaest, sedam mi još nedostaje, to ću sutra. Išao sam u glavnu poštu, ne vjerujem u one pošte koje nisu glavne. Kad tamo, u pošti, stoji samo troje ljudi. A ja sam očekivao gužvu od nekoliko kilometara. Gužva je samo ispred onog šaltera gdje rade žene koje naplaćuju račune. Njih tri koje namrgođene broje tuđe novce i ispred njih hiljadu platiša. O jebemti! Pa tako je i u septembru. Niko više ne šalje čestitke. I niko više ne ševi, kaže Bogdan u "U raljama života" (kad ste dva puta vidjeli dva slova u jedno do drugog, ne računaju se neki vojnici:))). U "U raljama života". Piče ljudi čestitke e-mailom. Smrt e-mailu! Još kad me strpaju u grupu od dvadeset nekih za koje nisam čuo pa pošalju onaj neki lančani e-mail. Živjele čestitke i poštari koji popiju rakiju na brzinu kad vam donesu čestitku!

U Novom Sadu su pune ulice ljudi. Svake godine isto, kao da radnje više neće raditi u 2007. Kao da je sad posljednja prilika da kupe šta su naumili. Evo prilike da cure obuku suknje i čizme, ionako ih nose samo za doček Nove godine i na svadbama. Prošetao sam malo. Koja gužva!

Da, Božić je fakat depresivan. Tužan ako ne ispadne onako kako ste ga zamislili. Može ispasti baš bez veze. Da se razumijemo, ja ne govorim iz pozicije vjernika, katolika, pravoslavca... Govorim o Božiću kao takvom. Božić kao takav. Crkve će se ionako ujediniti najkasnije 2054. godine. Ja ću tada biti starac. Nisam siguran hoću li u međuvremenu postati vjernik. Ali volim Božić, posebno period prije Božića. Ipak, nedostaje odgovarajuća atmosfera. I gdje je Deda Mraz, glasna muzika na Trgu slobode, filmovi na televiziji, pokloni...? A i snijeg je opet iznevjerio. Ne treba mi ni u februaru. Pitaću ga tada, ako padne: "A gdje si bio u decembru, glupane?"

Mislim da bih bez problema mogao dati oglas u kom bih naveo da povoljno kitim novogodišnja drvca. Ali, ko bi me zvao, možda samo oni blesani koji ne znaju da je jelku najbolje okititi sam. Pravi užitak. Juče mi je to pošlo za rukom bolje nego nekoliko prethodnih godina. Postao sam majstor za to. Ove godine samo crveni nakit, sa malo detalja zlatne boje. Bez kiča, kao i uvijek.

 Eno na televiziji ona Brankica Stanković, novinarka. Jebemti, kakvo je to lice! Lijepa je. Fakat.
Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas!

Generalna | Permalink | Dodaj komentar | Trekbekovi (0)

1 2 3 4  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb