Mladi luk

Kiseljenje krastavaca (2)

mladiluk | 18 Decembar, 2006 22:32

Smjestio sam se u jedan kafić. Imao sam i društvo. Na ulazu nas je dočekao konobar.
"O, gospodine, vidim da imate žvaku u ustima. Deo za vas koji žvačete žvake je tamo, desno od pušača cigareta i lijevo od onih koji duvan samo žvaču", rekao je i pokazao rukom u suprotnom pravcu.
"Ali ovo nije žvaka nego kauguma", objasnio sam.
"Onda to potpuno menja situaciju", rekao je, popravio kapu, i drugom rukom pokazao isti pravac.
Ja sam pio vino. Za četrdeset minuta sam pozvao konobara da naplati jer će mu za dva sata kraj smjene pa da ne zakasni. On je došao, donio račun i rekao da je iznos 321 dinar. Onda sam mu pružio jednu novčanicu od petsto dinara. One je prebrojio novce koje sam mu dao.
"Izvinite, da li imate stotinu dvadeset i jedan dinar sitno pa da vam vratim okruglo tri stotine?"
"A, ne, ja samo krupne novce imam."
"Onda ću vam doneti još jedno vino jer nemam sitnog novca da vam vratim. Znate, vi ste mi prva mušterija ove nedelje, a ja ovde odrađujem pripravnički."
"Bolje i to nego da pijem na crtu. Donesite, molim vas, još jedno vino."
"Sa zadovoljstvom. Vi ćete zasigurno coca-colu", upitao je osobu pored mene. "Želite li gaziranu ili negaziranu?"
"Molim vas ovaj put gaziranu. Baš me zanima kakva je gazirana coca-cola."
Konobar je otrčao i ubrzo donio piće. Onda smo popili i ja sam mu dao još dvesto dinara. Iz zvučnika se čula neka muzika koju nisam primijetio, ali sam siguran da to nije bio bekovski par Selimova-Želčevski.

Kasnije sam pojeo dvije zelene pice male površine i tankog tijesta, dao nekoj djeci sto dinara jer su rekli da im treba, a kad sam pitao za šta im treba oni su rekli da to nije moja stvar. Izvinio sam im se i dao im stotku. Onda sam se uputio preko šume na Košutnjaku da vidim kakav je stan kupio moj prijatelj koji je pravio žurku. Negdje u toj šumi mi se učinilo da sam vidio Jasona iz filma Petak 13. ali kad sam se osvrnuo, njega više nije bilo. Nisam bio siguran je li to bio on ili samo neko njemu sličan.

U stanu mog prijatelja bilo je oko sto osamdeset kvadrata i oko pedeset ljudi. Ili je pak bilo pedeset kvadrata i osamdeset ljudi, nisam ni sad bio siguran. Parket je bio lijep i čist, a u kupatilu su bile pločice. U kuhinji sam vidio štednjak i sudoper. Uz zid je stajao frižider koji je hladio hranu unutar sebe i zujao, a uz njega se naslonio i jedan pijani momak koji nije zujao. Na stolu je bila svijeća jer je mom prijatelju pregorjela sijalica prije nego što je očekivao da će se to dogoditi pa je svijeća razbivala mrak. Sa terase se vidjela magla. U jednom kvadratu, ili čak manje, smjestila se jedna cura čije su oči bile plave, a kosa ne. Kasnije su mi rekli da ništa od nje jer joj je tu i dečko čije oči nisam zapamtio, a ni kosu. U jednom intimnom dijelu prostorije bila je slika jednog novosadskog pjevača bez sluha i ja sam pitao mog obrazovanog i uspješnog prijatelja kako to da ima njegovu sliku na zidu jer me to iznenadilo, a on je rekao da je to zato što ga ta slika opominje da se nikako u tog pjevača bez sluha ne smije pretvoriti i da kad god se sjeti te slike on radi, radi i radi... I dodao je da to nema veze sa sluhom nego da je vezano za njega, za tog mog prijatelja koji, usput, dobar sluh ima.

Žurka je bila sasvim pristojna, vino isto kao i žurka, sasvim pristojno. Pitao sam momka pored mene koliko je sati, a on je rekao da je sad jedan. Iznenadio sam se, a on je pojasnio da je u stvari dva, ali je kod njega jedan jer njegov sat ide po engleskom vremenu jer je on zaljubljen u jednu Rachel koja nosi šal i pije čaj i živi bliže Birmingemu nego nas dvojica zajedno. Oko dva i deset sam krenuo iz stana mog prijatelja jer mrak je odavno pao, a magla čak i prije mraka. Lako sam našao izlaz iz zgrade, ali dalje nisam mogao mrdnuti jer je sve bilo bijelo. Istog trena sam izvadio kompas iz desnog džepa i kompas mi je jasno pokazao gdje se moj auto nalazi u odnosu na zgradu.

Pokrenuo sam svoj auto, krenuo iz četvrte brzine jer mi je odavno dosadilo da krećem iz prve, ubrzo zatim i iz druge, a iz treće nikad nisam ni kretao i bio sam kao oni đaci što ih zapaze krajem drugog da su tako pametni pa ih direktno prebace u četvrti. Skinuo sam jaknu jer mi je bilo vruće u jakni i dvije majice ispod kojih sam nosio pancir. Krenuo sam na suprotnu stranu od one na kojoj se nalazio Čačak i jeo sam leblebiju. Izašao sam na autoput i jurio kroz maglu. Kazaljka kilometar-sata prelazila je povremeno i crticu koja je označavala 20 milja. Na mojoj strani bila je izrazito gusta magla, a na drugoj strani, onoj kojom su vozili autobusi u suprotnom pravcu, ništa, čak ni magla. Onda su se obe strane izjednačile dvadesetak kilometara sjeverno od Zemuna. I, oko Pazove (one Pazove koja postoji između Stare i Nove Pazove, nije ucrtana na kartama i zove se samo Pazova, te je to istinska i prava Pazova, a ne kao ove dvije), ispred auta je prošao Jason. Sad sam bio siguran da je to on. Znao sam da je još uvijek živ. Ali nisam se obazirao, nastavio sam dalje. Slušao sam Freddyja, ali ne Kruegera nego Cannona, Palisades Park. I kad je prošao refren, zazvonio mi je telefon. Stišao sam, uzeo telefon, a na displeju je pisalo Freddy. Da, bio je to on, moj prijatelj Freddy Cannon.
"Samo da ti kažem da, ako se slučajno nalaziš između Beograda i Novog Sada i slušaš neku moju pjesmu, obavezno je pojačaj još malo volio bih da pjevaš uz pjesmu, ali pusti mene da ja budem prvi glas."
"Nema problema, Cannone", rekao sam i on je prekinuo vezu nakon što se zahvalio.
Jason je opet bio iza mene. Koliko god brzo da sam vozio, on je bio jednako udaljen od mene iako je samo hodao, ni u jednom trenutku nije potrčao. A onda sam ga zavarao jer sam kod mosta blizu Beške nastavio pravo, a on u toj magli nije mogao znati jesam li produžio ili sam skrenuo. Magla mi je pomogla. Onda sam, lišen toga uzbuđenja, gledao bijeli oblak ispred sebe i osjetio pospanost. A nije se pametno šaliti s tim. Istog trena sam stao, uključio svih osam žmigavaca, obukao fluorescentni prsluk koji je stajao pored florescentnog prsluka, ali mi je fluorescentni bolje stajao, ostavio sam crveni trougao iza auta, izvadio crijevo koje sam kupio od nekog vinara kad sam bio u Slavoniji prošlo ljeto i naišao na tablu na kojoj je pisalo "Prodajem šlauhe", uzeo flašu od litar i po sa zalihama benzina, ulio benzin u rezervoar. Izvadio sam kanister, i u flašu pomoću šlauha isisao litar i po kiseline koju sam sačuvao od krastavaca koje smo kiselili u septembru. Jer, kad vam se spava, najbolje je na hladnom zraku popiti litru i po te žućkaste kiseline i odagnati pospanost. Kad sam sve završio, potpuno sam svjež sjeo uza volan i nastavio prema gradu.

Stigao sam u 04:04. Ispred zgrade sam naišao na mog komšiju koji je izašao van jer se njegovom psu pišalo. Pas me počeo njuškati, nije mi bilo svejedno. Imao je velike zube i volio je napdati slabije od sebe. Samo sam pogledao u komšiju i rekao mu:
"Vežite psa."