Mladi luk

Kada odem tamo

mladiluk | 12 Decembar, 2006 01:48

Sjedam u vlak. Listam novine, kupio sam ih dovoljno za 500 kilometara. Kako koje pročitam, tako ih bacim. Povremeno bacim pogled na stvari iznad mene, pogledam veliku torbu. Tu mi je sveska na redove, i još jedna prazna, bez redova i bez kvadratića. Nisam mogao odlučiti koju da uzmem pa sam uzeo obe. A gdje su dvije, tu je i treća, sa kvadratićima. U njih ću zapisivati ideje, tako sam zamislio. Imam i tehničku olovku i 36 špiceva, masnih, B. Imam i jedan tanki crveni flomaster da označim posebno dobre ideje.

Sendviče sam pojeo tek kad smo prošli Zagreb. Kifla, maslac, ajvar koji je mama napravila dva mjeseca ranije i sir u žutom pakovanju. Do Zagreba sam samo vodu pio i gledao Slavoniju. Sve je manje ljudi u kupeu. Sjećam se kako sam nekad putovao ovuda sa bakom i bratom, kad završi škola i krenu praznici. Ništa bolje od željeznice ne postoji. Kupei sa šest mjesta, zvuk točkova i hladan i rezak zrak koji ulazi kroz poluotvoreni prozor. Zatvaram ga, nije baš toplo. Sam sam. Gledam u ogledalo. Vidim sebe. Imam dugu kosu. Vidi se prisustvo balzama u njoj. Žena koja je sa mnom dijelila kupe i koja pozna konduktera koji je iz Ogulina, prepoznao sam ga po naglasku i kad je rekao "kadi" umjesto gdje, izašla je u Karlovcu, dočekao ju je muž. To je prava stvar, u braku su više od dvadeset godina, a muž je čeka kad dolazi s posla. Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra. Ova posljednja rijeka mi je omiljena, ide ispod sela moje bake. Selo ili zaselak, svejedno.

Idemo prema Gorskom kotaru, vlak, kondukter, mašinovođa, nekoliko putnika i ja. Vlak grabi. Znam, ima onih koji se ljute jer kažem vlak. Ali kako da kažem voz za ono što juri od Karlovca prema Ogulinu i na čemu piše HŽ? Generalski Stol. Kukače. Oštarije. Table se smjenjuju. Kamen oko mene. Kamen i šuma. Ne vidim, ali znam. Ogulin. Ne izlazim. Nije to više kao nekad. Moja teta, mamina sestra, ona je tu. Doći će sutra da me vidi. Vidim Klek. 1182 metra. Nije malo. Tu sam se rodio. U gradu ispod Kleka. To je moj grad. Nikoga tu ne poznam, skoro nikoga. Ni oni mene ne poznaju. Ipak, to je moj grad. Tu sam prvi put udahnuo taj ledeni zrak. Tu sam i plakao prvi put, a ne plačem često, baš rijetko plačem, skoro nikad. Zadnji put kad je moj mačak Sivi umro. A kakav je to mačak i prijatelj bio, to ne možete ni znati. Sivi je bio sive boje, bio je mekan, imao je veliku glavu i brkove, i bili smo prijatelji. O tome drugi put. On zaslužuje posebnu priču. Tu sam, u ovom gradu, prvi put vidio ženska lica iako ih se uopšte ne sjećam.

Ljudi ovdje ne znaju ko sam, neki me ne vole, neki su prema meni ravnodušni, ne govorimo istim nagaskom, neki od njih ne kažu jednako kao ja broj koji je sto puta veći od deset. A neki kažu. Ali to je moj grad. Prošli put sam tu razgovarao sa jednom curom. Ja sam se kladio, a ona je radila u kladionici. Štampala mi je neke dodatke kao da se svim srcem trudi da mi pomogne. Ona nije od onih koji me ne vole. Pitala me odakle sam. Rekao sam da sam iz Bjelovara i da sam u Ogulinu prvi put. Povjerovala je u moju laž izazvanu nepovjerenjem. Povjerovala je cura iz tog grada. Iz Ogulina. Toliko puta sam na bezveznim papirima upisao da sam baš tu rođen. Od toliko gradova baš tu. Ispod Kleka, u kamenu, po hladnoći, u 02:45, nakon devet mjeseci u trbuhu moje mame. Mama mi je rekla da joj nisam pravio probleme, brzo sam izašao. Znao sam da moram, nisam imao kud. A to se dogodilo baš tu, dva kilometra dalje. Prvi grad u kome sam bio. Nije to sam' tak'.

Ubrzo su se siromašne livade i kamen pretvorile u šumu i huk koji je vlak proizvodio. Opet je naišao kondukter, pogledao me. Najljepše unoforme imaju željezničari, to je jedina uniforma koja mi se ne gadi. Poledao me. Da li je svojim željezničkim očima vidio da je sva moja familija sa mamine strane radila na željeznici? Da li je vidio da volim vlak više od autobusa, broda, aviona i boba? Da li je shvatio kako uživam sam u kupeu? Je li znao da sam upravo pojeo dva sendviča i da nisam gladan? Da li je znao kako se sjećam svoje bake dok se približavam njenom selu? Je li znao da je tu negdje poginuo moj deda, i da su tu negdje ustaše odvele moje pradjeda i njegovog brata s posla u jamu? Ili je samo radio za slabu željezničku plaću taj čovjek u uniformi željezničara?

Sišao sam i krenuo pješke u selo. Pet kilometara. Tri i po pješke po ravnom, uz Dobru, a onda kilometar i po uzbrdo. Prešao sam Dobru. Hladnu i plitku, brzu. U njoj su plivale dobre pastrve sa tačkama na tijelu. Neki ljudi su uživali dok ih jedu, a ja sam uživao u tome dok plivaju Svratio sam na groblje. Kako da prođem, a da ne svratim? Dedu ne znam, nikad ga nisam vidio, ali baka je tu sahranjena, nju sam dobro poznavao. Išao sam uz crvenu zemlju, polako, bio je sumrak. Šta ako je tu negdje dobri medvjed? Pa šta? Ljudi su od medvjeda stvorili čudovište, a on je samo medvjed, velik, impresivan i dobronamjeran. Sjetio sam se nekih politikanata sa televizije koji su srali o starosjediocima i "dođošima". Jebem im mater u sred gubavih usta, da im jebem, tim politikantima koji su bili spremni govna jesti da bi kiselili noge i muda u osamdeset kilometara udaljenom moru, kad ga već puškom nisu osvojili oni ili neki drugi. Opsovao sam u sebi još dva puta, a onda prestao. Zapalio sam svjeću na groblju, jedno vrijeme proveo ispred u toj tišini. I to nije sve, ali ne mogu o tome pisati sad.

Nastavio sam dalje. Popeo sam se u selo. Prvi me primijetio bakin brat. Uvijek isti. Kao i prije dvadeset godina. Osim njega, ništa tu više nije bilo isto. Obradovao mi se. Pozdravili smo se. Pružio sam mu ruku, a ona je u njegovoj izgledala kao dječji dlan. Bakin brat ima velike ruke, stari željezničar u penziji. Malo smo pričali, rekao sam mu da ću biti tu nekoliko dana pa smo se razišli. Ušao sam u kuću. Nigdje nikoga. Već je bio mrak i ja sam se raspremio i legao spavati. Bilo je hladno pa sam se pokrio sa dvije deke.

Drugog dana mi je došla sestrična. Dok nije došla, ja sam otišao u najbližu prodavnicu, samo je pet-šest kilometar bilo do nje. Kupio sam soju, brašno, tijesto, vegetarijanske paštete, dvopek, umak od paradajza, voće i povrće, mlijeko, cedevitu, one bijele pepermint bombone sa čokoladom unutra, i najvažnije - vino, crno. I to nije sve. Kupio sam još neke namirnice. Sjetio sam se i reklame "Žuja je zakon" pa sam uzeo i "Žuju". Znao sam da će ostati u frižideru, ali sam je kupio. Možda dođu gosti, doći će sigurno. Vratio sam se u selo. Bilo je lako, iako sam s maminim bratićem u plavoj jakni, kojeg sam slučajno sreo, podijelio flašu vina, lako sam našao bakinu kuću, između devet ponuđenih na vrhu brda odakle su se samo vidjela ostala brda, rijetki krovovi polupraznih kuća, šuma i pruga. Sestrična mi je donijela još neke stvari misleći da sam gladan, a onda otišla u Rijeku i rekla da će doći u petak, čim završi s poslom.

I te večeri sam popio prvu flašu, odvrnuo I Wanna Be Sedated na liniji koju je moj zet donio kad je kupio duplo bolju, legao na pod i razmišljao jesam li stvarno sretan ili tom pjesmom samo želim izazvati dobro raspoloženje. Biću tu nekoliko dana, bez kompjutera, bez bloga, bez kladionice, bez prijatelja, bez saobraćaja, bez ičega što bi mi skretalo pažnju s onoga zbog čega sam došao. Došao sam da, oslobođen gluposti koje skreću čiste misli, napravim koncept za moj novi roman, da na miru iscijedim sve ono što se zbilo od jeseni 2005. pa nadalje, od mog prvog romana. Nebo, šuma, drvene kuće, mir, divlje životinje, hladan zrak, samoća, tri sveske, crveni flomaster, dvanaest litara vina, osam mp3 diskova, moja bezgranična želja da napišem svoju drugu knjigu, noć i sve ono što sam donio u sebi. Htio sam pisati. Ne zbog ljudi, ne zbog novca, ne zbog samog pisanja... Samo zbog sebe i mog glavnog junaka. I da, zbog glavne junakinje...

(nastaviće se za manje od 16 sati)