Mladi luk

Ja idem tamo

mladiluk | 13 Decembar, 2006 02:29

Tokom noći se nijednom nisam probudio, ali sam zato prije spavanja dva puta palio svjetlo da u svesku upišem nekoliko ideja. Vjetar je puhao, još se nešto čulo što nije bio vjetar, a ni medvjedi, a ja sam smišljao ideje.
Naredno jutro sam otišao kod mog desetogodišnjeg rođaka u kuću na jugu, četrdeset metara do jabuke, onda ispod jabuke deset metara, pa još pedeset metara po travi i mali Zoran me čekao ispred svoje kuće. Kasno sam se probudio i on je već došao iz škole. Počeli smo razgovor. Nenaviknut na dijaloge sa desetogodišnjacima, nisam se snašao odmah.
"Kako ti se zove pas?", pitao sam ozbiljno gledajući velikog vučjaka kakvog su uvijek imali. Kako bi jedan završio život i umro od starosti, oni bi dovodili drugog koji se razlikovao samo po tome što je bio mlađi. I svaki se zvao Medo iako je ličio na vuka.
"Medo", rekao je mali Zoran neočekivan odgovor.
"A koliko godina ima?"
"Pedeset šest", rekao je igrajući se s nečim u rukama, ni ne pogledavši me. Šutio sam zbunjen. Pas koji ima pedeset šest godina stajao je pored mene. Onda je Zoran podigao pogled ne prekidajući igru. "To kad se preračuna u naše godine, ljudske. Inače ima osam."
"Aha", klimnuo sam glavom.
Naišao je tada moj rođak, a iza njega i njegov brat koji mi je, ligično je, istotako rođak. 120 godina zajedno i oko 220 kilograma, njih dvojica. Pozdravili smo se. Stariji mi je rekao da su se posvađali dok su se penjali uz cestu pa sad ne pričaju. O, kakvo čudo!!! Onda se pojavio i mlađi i rekao je da je stariji pička i da su se posvađali. Pričali smo kratko. Otišao sam poslije podne kod njih. Raširili su zdenka sir, jeger, mesni doručak, krastavce, feferone i kruh, a na sred stola su stavili žutu rakiju u staklenoj flaši.
"Teško se živi, teško. Nema posla. Jedva, jedva. Teško ide. Ne daju mi penziju, ne daju... Pizde, ne daju", govorio je stariji između zalogaja. (Opaska: kako pišem, jebemti)
"A kako ti, kako, je l' radiš? Što ćaća i mater rade, kako su oni? Da l' delaju, reci mi, delaju li? E, e, teško je, jebeš ga, teško. Kako brat, je li, kako buraz?", ispitivao je mlađi.
"'Oćeš rakije, ja sam je peka', od kruškica. Znaš ove naše, nije bilo puno, nisu rodile, al' sam ispeka, aj probaj, aj malo...", nudio je. Nisam mogao odbiti. Probao sam. Grijala je. Nisam osjetio nikakve kruškice. Poslije pet čašica nisam osjetio ni rakiju, samo vatru u trbuhu i vrelinu u obrazima. Uzeo sam dva feferona i zdenku. O jebemti, usta su mi gorjela. Pokušao sam ugasiti rakijom. Dolio sam ulje na vatru! O, jebemti kruškice! Onda su se opet posvađali. Stariji je mlađem rekao da je pokvario karijeru u nogometnom timu zbog alkohola, rekao je da je mogao u Rijeci igrati da nije pio. Mlađi nije čekao, krenuo je šakom taj bivši centarfor. Nije pogodio. Podijelio sam žute kartone. Smirili su se. Onda su se počeli smijati i jedan drugom su ulili po rakiju, a meni isto. I tako sam ostao tamo do mraka, a onda se otrijeznio cedevitom i domaćim kruhom što mi ga je donio bakin brat. Bio sam dovoljno svjež da nešto lijepo zapišem. Iz šume Gosrkog kotara otišao sam u mrak i gotik svijet.

Naredno jutro sam ustao svjež, valjda zbog kruškica. Probudio me crveni pijetao. Izašao sam van, bilo je hladno. Toplo sam se obukao i spustio se do rijeke. Onda sam s mosta malo gledao u vodu pa krenuo nazad. Išao sam uzbrdo i razmišlajo. Ideje sam bilježio u mobilni telefon. Zato sam ga i ponio. U njemu su samo bileideje i desetak poruka. Sve od iste osobe.
Popeo sam se skoro do vrha brda, svratio na jedan brežuljak koji nam je bio omiljeni dok smo bili još manja djeca, mislim na sebe i moje rođake, i sjeo sam na neko deblo. Gledao sam cestu u podnožju i prugu. Tu su nekad rasle ciklame, a malo dalje je bila ljeska. Malo dalje je bio jedan mravinjak, ali su i vrijedni mravi u prethodnih petnaest godina odselili nekuda. Dolje su tutnjali vagoni i lokomotive, automobili su bili rijetki. Poslije jednog sata sam otišao u selo. Namazao sam komad kruha vegetarijanskom paštetom, popio kiselo mlijeko i počeo pisati. Dugo sam pisao.
Onda sam obišao stanovnike sela. Vidio sam auto pored prve kuće. "Lovci", rekao je bakin brat mrzovoljno. "E, jebaću vam milu majku sutra", pomislio sam i smislio plan.
I, drugog dana, nakon litre vina, pisanja, trežnjenja, variva od blitve, pisanja i gledanja u nebo, spustio sam se do glavne ceste, dva kilometra od sela. Čekao sam. Vidio sam auto koji polako prolazi cestom. Audi. Parkirao je nekoliko kilometara dalje, znao sam gdje bi se mogao zaustaviti, a da ne zakrči cestu svojim širokim vozilom. Dvojica s puškama odlaze nekud. Auto ostaje. Izvadio sam šilo koje sam našao u kući. Ko zna za šta je to služilo. Pola sata nakon što su lovci nestali u šumi, ja sam krenuo u akciju. Nije bilo čađi da se namažem po licu pa sam išao nemaskiran. Lijep auto. I skup. Moram požuriti, uskoro će mrak. Ali, zašto to radim? Pa taj auto neko mora platiti? Kako će ljudi kući, sigurno su izdaleka, a pada mrak. RI tablice. Možda žive više od trideset kilometara odavde. Skoro da sam odustao. A onda - prasak. Ubrzo još jedan. Puške. Meci su poletjeli prema srni. Treći pucanj se poklopio s mojim prvim ubodom u debelu gumu. Guma je zašištala. Ubrzo i ostale tri. Krenuo sam trčati. Sad će lovci doći s puškama i krvavom mrtvom životinjom. To me natjeralo da se vratim. Retrovizori su poletjeli u rijeku. I brisači, iako su bili žilavi i nisu se dali. A onda trk nazad. Pet i po kilometara do sela. Vratio sam se i opet pisao.

Već sam imao koncept i 712 ideja. Kako će to biti dobro. Ustao sam u sedam. Magla, hladnoća, jutro. Vatra se brzo razgorjela. Drva su bila suva i dobro spremljena da ih vlaga ne ošteti. Pucketala je stara peć dok je iz ugla dopirala muzika iz filma Love Actually. Bliži se katolički Božić. A jee, a jee! Došli su mi gosti. Skuvao sam im kavu, a ja sam popio sok. Popili su kavu, ja sampopio sok, otišli su, a ja sam nastavio pisati. Oko jedan sat sam izašao van. Pješačio sam na vrh brda koje se vidjelo iz kuće, a do kojeg me djelila velika dolina. S tog vrha, kuća i selo su izgledali kao lego kockice. Vratio sam se. Na jednoj livadi sam sjeo na kamen, gledao u nebo, livade i grmlje koje je čekalo snijeg. Snijeg je iste noći pao.

Otišao sam po drva, stresao snijeg sa cipela i složio ih pored peći, dovoljno za jedan dan i dvije prostorije u kojima sam boravio. Mislio sam da neću izlaziti toga dana, ali... ko da odoli snijegu. Obukao sam se dobro i izašao van. Valjao sam se po snijegu. To sam vidio od moje mačke koja se valjala po svježe iskopanoj zemlji. Došao je mali Zoran pa se i on valjao pored mene. Onda sam otišao kod bakinog brata. Tamo sam ostavio sijeno da se suši. Prethodno ljeto mi je jedan dan bilo dosadno pa sam kosio travu iza kuće. Pograbio sam je i odnio kod njega kad se osušila. Sad sam to sjeno natrpao na neki najlon i vukao čitav kilometar po snijegu. Tamo sam razbacao sijeno, po nekoj livadi, uz grmlje u kome su četiri mjeseca ranije sazrijevale kupine. Obradovao sam se kad sam vidio nečije tragove. Bile su to srne. Vratio sam se u selo i pisao do tri ujutro. U tri sam primijetio da mi je ostalo još malo vina.

Popunio sam dvije sveske, počeo treću, kad mi je za vikend stigla sestrična i teta. Poslije vikenda sam odjednom spremio stvari, tako mi je došlo. Krenuo sam redom da se pozdravim. "Kamo ćeš odjednom?", pitali su me svi mještani, iz sve četiri naseljene kuće, onaj glupan me nije ništa pitao jer se ne volimo odavno. "Idem, sad će Božić, moram pripremiti poklone i Deda Mraza...", objašnjavao sam.

Osvrnuo sam se kad sam odlazio. Nije to više kao kad je baka bila tu. Svratio sam na groblje, pozdravio se. Spustio sam se do stanice, pet-šest kilometara.
Sjeo sam u vlak i gledao kroz prozor. Snijeg. Brda. Snijeg. Iz susjednog kupea u kojem su sjedili neki tinejdžeri začulo se Merry Christmas (I don't want to fight tonight). Natakao sam slušalice na uši i uključio diskmen.
Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

Yeah, yeah, yeah

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts
A SUTRA - SPEKTAKL NA OVOM BLOGU!!!

Generalna | Permalink | Dodaj komentar | Trekbekovi (0)

Kada odem tamo

mladiluk | 12 Decembar, 2006 01:48

Sjedam u vlak. Listam novine, kupio sam ih dovoljno za 500 kilometara. Kako koje pročitam, tako ih bacim. Povremeno bacim pogled na stvari iznad mene, pogledam veliku torbu. Tu mi je sveska na redove, i još jedna prazna, bez redova i bez kvadratića. Nisam mogao odlučiti koju da uzmem pa sam uzeo obe. A gdje su dvije, tu je i treća, sa kvadratićima. U njih ću zapisivati ideje, tako sam zamislio. Imam i tehničku olovku i 36 špiceva, masnih, B. Imam i jedan tanki crveni flomaster da označim posebno dobre ideje.

Sendviče sam pojeo tek kad smo prošli Zagreb. Kifla, maslac, ajvar koji je mama napravila dva mjeseca ranije i sir u žutom pakovanju. Do Zagreba sam samo vodu pio i gledao Slavoniju. Sve je manje ljudi u kupeu. Sjećam se kako sam nekad putovao ovuda sa bakom i bratom, kad završi škola i krenu praznici. Ništa bolje od željeznice ne postoji. Kupei sa šest mjesta, zvuk točkova i hladan i rezak zrak koji ulazi kroz poluotvoreni prozor. Zatvaram ga, nije baš toplo. Sam sam. Gledam u ogledalo. Vidim sebe. Imam dugu kosu. Vidi se prisustvo balzama u njoj. Žena koja je sa mnom dijelila kupe i koja pozna konduktera koji je iz Ogulina, prepoznao sam ga po naglasku i kad je rekao "kadi" umjesto gdje, izašla je u Karlovcu, dočekao ju je muž. To je prava stvar, u braku su više od dvadeset godina, a muž je čeka kad dolazi s posla. Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra. Ova posljednja rijeka mi je omiljena, ide ispod sela moje bake. Selo ili zaselak, svejedno.

Idemo prema Gorskom kotaru, vlak, kondukter, mašinovođa, nekoliko putnika i ja. Vlak grabi. Znam, ima onih koji se ljute jer kažem vlak. Ali kako da kažem voz za ono što juri od Karlovca prema Ogulinu i na čemu piše HŽ? Generalski Stol. Kukače. Oštarije. Table se smjenjuju. Kamen oko mene. Kamen i šuma. Ne vidim, ali znam. Ogulin. Ne izlazim. Nije to više kao nekad. Moja teta, mamina sestra, ona je tu. Doći će sutra da me vidi. Vidim Klek. 1182 metra. Nije malo. Tu sam se rodio. U gradu ispod Kleka. To je moj grad. Nikoga tu ne poznam, skoro nikoga. Ni oni mene ne poznaju. Ipak, to je moj grad. Tu sam prvi put udahnuo taj ledeni zrak. Tu sam i plakao prvi put, a ne plačem često, baš rijetko plačem, skoro nikad. Zadnji put kad je moj mačak Sivi umro. A kakav je to mačak i prijatelj bio, to ne možete ni znati. Sivi je bio sive boje, bio je mekan, imao je veliku glavu i brkove, i bili smo prijatelji. O tome drugi put. On zaslužuje posebnu priču. Tu sam, u ovom gradu, prvi put vidio ženska lica iako ih se uopšte ne sjećam.

Ljudi ovdje ne znaju ko sam, neki me ne vole, neki su prema meni ravnodušni, ne govorimo istim nagaskom, neki od njih ne kažu jednako kao ja broj koji je sto puta veći od deset. A neki kažu. Ali to je moj grad. Prošli put sam tu razgovarao sa jednom curom. Ja sam se kladio, a ona je radila u kladionici. Štampala mi je neke dodatke kao da se svim srcem trudi da mi pomogne. Ona nije od onih koji me ne vole. Pitala me odakle sam. Rekao sam da sam iz Bjelovara i da sam u Ogulinu prvi put. Povjerovala je u moju laž izazvanu nepovjerenjem. Povjerovala je cura iz tog grada. Iz Ogulina. Toliko puta sam na bezveznim papirima upisao da sam baš tu rođen. Od toliko gradova baš tu. Ispod Kleka, u kamenu, po hladnoći, u 02:45, nakon devet mjeseci u trbuhu moje mame. Mama mi je rekla da joj nisam pravio probleme, brzo sam izašao. Znao sam da moram, nisam imao kud. A to se dogodilo baš tu, dva kilometra dalje. Prvi grad u kome sam bio. Nije to sam' tak'.

Ubrzo su se siromašne livade i kamen pretvorile u šumu i huk koji je vlak proizvodio. Opet je naišao kondukter, pogledao me. Najljepše unoforme imaju željezničari, to je jedina uniforma koja mi se ne gadi. Poledao me. Da li je svojim željezničkim očima vidio da je sva moja familija sa mamine strane radila na željeznici? Da li je vidio da volim vlak više od autobusa, broda, aviona i boba? Da li je shvatio kako uživam sam u kupeu? Je li znao da sam upravo pojeo dva sendviča i da nisam gladan? Da li je znao kako se sjećam svoje bake dok se približavam njenom selu? Je li znao da je tu negdje poginuo moj deda, i da su tu negdje ustaše odvele moje pradjeda i njegovog brata s posla u jamu? Ili je samo radio za slabu željezničku plaću taj čovjek u uniformi željezničara?

Sišao sam i krenuo pješke u selo. Pet kilometara. Tri i po pješke po ravnom, uz Dobru, a onda kilometar i po uzbrdo. Prešao sam Dobru. Hladnu i plitku, brzu. U njoj su plivale dobre pastrve sa tačkama na tijelu. Neki ljudi su uživali dok ih jedu, a ja sam uživao u tome dok plivaju Svratio sam na groblje. Kako da prođem, a da ne svratim? Dedu ne znam, nikad ga nisam vidio, ali baka je tu sahranjena, nju sam dobro poznavao. Išao sam uz crvenu zemlju, polako, bio je sumrak. Šta ako je tu negdje dobri medvjed? Pa šta? Ljudi su od medvjeda stvorili čudovište, a on je samo medvjed, velik, impresivan i dobronamjeran. Sjetio sam se nekih politikanata sa televizije koji su srali o starosjediocima i "dođošima". Jebem im mater u sred gubavih usta, da im jebem, tim politikantima koji su bili spremni govna jesti da bi kiselili noge i muda u osamdeset kilometara udaljenom moru, kad ga već puškom nisu osvojili oni ili neki drugi. Opsovao sam u sebi još dva puta, a onda prestao. Zapalio sam svjeću na groblju, jedno vrijeme proveo ispred u toj tišini. I to nije sve, ali ne mogu o tome pisati sad.

Nastavio sam dalje. Popeo sam se u selo. Prvi me primijetio bakin brat. Uvijek isti. Kao i prije dvadeset godina. Osim njega, ništa tu više nije bilo isto. Obradovao mi se. Pozdravili smo se. Pružio sam mu ruku, a ona je u njegovoj izgledala kao dječji dlan. Bakin brat ima velike ruke, stari željezničar u penziji. Malo smo pričali, rekao sam mu da ću biti tu nekoliko dana pa smo se razišli. Ušao sam u kuću. Nigdje nikoga. Već je bio mrak i ja sam se raspremio i legao spavati. Bilo je hladno pa sam se pokrio sa dvije deke.

Drugog dana mi je došla sestrična. Dok nije došla, ja sam otišao u najbližu prodavnicu, samo je pet-šest kilometar bilo do nje. Kupio sam soju, brašno, tijesto, vegetarijanske paštete, dvopek, umak od paradajza, voće i povrće, mlijeko, cedevitu, one bijele pepermint bombone sa čokoladom unutra, i najvažnije - vino, crno. I to nije sve. Kupio sam još neke namirnice. Sjetio sam se i reklame "Žuja je zakon" pa sam uzeo i "Žuju". Znao sam da će ostati u frižideru, ali sam je kupio. Možda dođu gosti, doći će sigurno. Vratio sam se u selo. Bilo je lako, iako sam s maminim bratićem u plavoj jakni, kojeg sam slučajno sreo, podijelio flašu vina, lako sam našao bakinu kuću, između devet ponuđenih na vrhu brda odakle su se samo vidjela ostala brda, rijetki krovovi polupraznih kuća, šuma i pruga. Sestrična mi je donijela još neke stvari misleći da sam gladan, a onda otišla u Rijeku i rekla da će doći u petak, čim završi s poslom.

I te večeri sam popio prvu flašu, odvrnuo I Wanna Be Sedated na liniji koju je moj zet donio kad je kupio duplo bolju, legao na pod i razmišljao jesam li stvarno sretan ili tom pjesmom samo želim izazvati dobro raspoloženje. Biću tu nekoliko dana, bez kompjutera, bez bloga, bez kladionice, bez prijatelja, bez saobraćaja, bez ičega što bi mi skretalo pažnju s onoga zbog čega sam došao. Došao sam da, oslobođen gluposti koje skreću čiste misli, napravim koncept za moj novi roman, da na miru iscijedim sve ono što se zbilo od jeseni 2005. pa nadalje, od mog prvog romana. Nebo, šuma, drvene kuće, mir, divlje životinje, hladan zrak, samoća, tri sveske, crveni flomaster, dvanaest litara vina, osam mp3 diskova, moja bezgranična želja da napišem svoju drugu knjigu, noć i sve ono što sam donio u sebi. Htio sam pisati. Ne zbog ljudi, ne zbog novca, ne zbog samog pisanja... Samo zbog sebe i mog glavnog junaka. I da, zbog glavne junakinje...

(nastaviće se za manje od 16 sati)

Generalna | Permalink | Komentari (1) | Trekbekovi (0)

Na pumpi za benzin

mladiluk | 11 Decembar, 2006 02:55

Skrenuo sam na benzinsku pumpu. Ispred one kućice sa staklenim zidovima nije bilo nikoga. Odlično. Sam ću uliti benzin u auto. Uvijek mi je bilo neugodno kad to rade zaposleni na pumpi umjesto mene. Pored toliko posla, još i to. Kud moraju brojiti novce, još i benzin da toče.
Rukavica nije bilo. Pogledao sam sa druge strane, ali ništa. Još bolje, konačno ću osjetiti benzin na svojim rukama, ima li išta ljepše od toga. I kako samo da pumpadžije stignu i rukavice staviti, ko bi onda unutra prodavao žvake i sokove? Pogledao sam gdje se nalazi euro dizel, i uhvatio crijevo. Pažljivi prodavac me iznutra gledao oprezno. Da li ću sve napraviti kako treba ili će on morati izaći i dati morati mi dati uputstva? Oko mene je sve bilo mokro, očigledno je neka žena bila prije mene na istom mjestu. Pa kako ne zna napuniti rezervar, zar to nije učila u školi, ili u auto školi? Nalio sam za 950 dinara. Mislio sam za 1000, ali moram neki bakšiš ostaviti pumpadžiji, dok ja uživam puneći rezervar, on me s rukama u džepovima gleda iznutra i žali što on ne može to isto. Zaslužio je. Zakačio sam crijevo, zatvorio rezervar s koga se cijedio dizel, a onda sam krenuo unuutra tražeći hiljadarku u mom novčaniku. A unutra, u kućici, očigledno je bilo toliko posla da je pored trojice pumpadžija bila i jedna žena.
"Dobro veče. Izvinjavam se što vas ometam u poslu, htio bih da platim ako može, ako imate vremena. Ako ne, ja ću sačekati", obratio sam se onome koji je izgledao kao da je glavni tamo, kao neki šef.
"Plati na kasi, mi smo u poslu, rekao je visoki čovjek pored police sa bombonima i čokoladama." Nije mi ni dobro veče stigao poželjeti od silnoga posla, pazio je jesu li svi bomboni i kroasani "7 days" poredani kako treba. Jer, kakva je to pumpa gdje nije sve na svom mjestu?
"Gospođo, moj je ovaj crveni auto", rekao sam,  onda sam pokazao jedini auto parkiran ispred kućice i pružio novce. "Izvinjavam se, malo su mi masne ruke od benzina, ali to je zato što nema rukavica ispred. Nemojte mi zamjeriti, sljedeći put ću ih ponijeti, imam kod kuće rukavice, ali sam zaboravan. Molim vas, izvinite, vrlo mi je neprijatno...", pokušavao sam se opravdati.
"To je 950 dinara. Hoćeš još nešto?"
"Molio bih vas dvije coca-cole."
"A to ne možeš kod mene, ja sam samo za benzin. To kod kolege moraš ako je on sad tu, ne znam, pogledaj."
Obratio sam se visokom čovjeku, ali je on rekao da je zadužen samo za bombone i čokolade. Onaj pored bio je zadužen za žvake, a tek treći, onaj najzaposleniji radio je u sektoru za pića. Krenuo je da mi doda dvije coca-cole, a ja sam rekao:
"Neka, ja ću sam uzeti da se ne saginjete", ali me on preduhitrio. "Hvala vam. Vrlo ste ljubazni. A i meni su masne ruke od goriva, ali bolje da su meni nego vama, da vam ne isklizne ta flaša, to nije za zezanje. Bolje da meni klizi volan u rukama, gospodine, a ne gazirana pića, jer, ona kad ispadnu i kad se otvore znaju prskati", objasnio sam mu. Dok sam čekao račun za sokove, prešao sam pogledom preko prodavnice i upitao šefa: "Vas trojica i dama sami radite ovdje, a pored mene evo stiže još jedan auto. Kako stignete to sve, kako uspijete?"
"Pa nije lako, ali radimo. Evo, ovo je kolega za diskove i novine", rekao je visoki pokazujući malog brku koji je izlazio iz WC-a zakopčavajući šlic.
"Bez obzira, nije lako. Toliko posla, a vas nema ni deset ovdje. Evo, ja ću biti vaš novi kolega za benzin i naftu, šta kažete? Imam i iskustva na sličnim pumpama. Je l' može?"
"Ha, ha, ha", svi su se glasno nasmijali. Nasmijao sam se i ja, ali malo tiše. Oni su nastavili jednako glasno. "Ha, ha, ha... Pa je l' ti misliš da je to tek tako, raditi na benzinskoj pumpi, sa benzinom? E, dečko, mlad si ti još... 'Ajde, sretan put i dođi opet. Ha, ha, ha."
"Hvala vam, doći ću. Čim mi nestane Orbita, evo mene. Živjeli!"
A ispred je neka žena pokušala uliti bar pet litara u svoj auto u kome sam vidio dva djeteta čije su glave bile priljubljene uz staklo. Raširenih su očiju gledali kako njihova mama postaje pumpić.

Generalna | Permalink | Komentari (6) | Trekbekovi (0)

Jedan neobičan post

mladiluk | 06 Decembar, 2006 04:15

- Ja pišem blog, ja sam bloger
- Imam 29 godina i bojim se napuniti tridesetu, ali ne znam kako da to spriječim
- Nisam u potpunosti zadovoljan
- Volim tijesto s ljuspicama od soje u umaku od paradajza
- Mogu se udebljati tri kilograma za tri dana i skinuti tri kilograma za devet dana
- Ponekad pred nekima ispadnem glup zato što tvrdim da je kod djevojaka izgled lica važnije od sisa i guzice, ali mi to ne smeta jer sam u pravu
- U svakom trenutku znam koja je cura najljepša na svijetu
- Kad pada snijeg, ja ga gledam kroz prozor ili s ulice i nekad trčim po ulici dok pada, sam
- Nekad volim kad sam sam
- Nikad ne nosim košulje, a ne nosim ni hlače koje nisu traperice (pantalone koje nisu farmerice), volim Levi's 505
- Imam položen vozački ispit, registracija moga auta je 380-161 i volim je, tu registraciju
- Stalno pjevam dok vozim i znam da drugi vozači misle da im psujem majku kad me vide, a ne znaju da ja mame ne volim psovati
- Imam jednog stopostotnog prijatelja i još nekoliko onih za koje sam skoro siguran da su mi prijatelji
- Ne volim kad neko plače jer mi je žao
- Mogu izdržati nekoliko godina bez vazduha
- Dva puta sam ukrao "Kandi" čokoladice u prodavnici kad sam imao trinaest godina, zbog zajebancije
- Žao mi je što sam dva puta ukrao "Kandi" čokoladice kad sam imao trinaest godina
- Heroj sam albuma "Životinjsko carstvo"
- Perem ruke dvadesetak puta dnevno
- Ne volim se rukovati s ljudima
- Imam dugu kosu i koristim balzam
- Nekad sam veseo, a ponekad i ne
- Nikad ne pričam viceve, a ni ne smijem se vicevima
- Jednom sam vidio 78000 maraka na jednoj hrpi, uživo i ta hrpa nije imala veze sa kriminalom
- Imam 420 pjesama koje imaju veze s Ramonesima, ali ih nema na njihovim albumima
- Kad sam jako sretan, pojačam do kraja I Wanna Be Sedated i skačem po sobi
- Rijetko pojačam do kraja I Wanna Be Sedated i skačem po sobi
- Bio sam u Beču, Budimpešti, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Inđiji i u Srbobranu, ali nikad nisam bio u Berlinu, Torontu, Rimu, Veneciji i Kikindi
 - Najbolje se osjećam u decembru
- Vjerujem u Deda Mraza, a za Boga nisam siguran
- Volim Simpsone, Pink Pantera i Tora i Panča, a South Park prezirem
- Sjećam se Klinike Švarcvald, Rumenigea i Dekstroza bombona
- Bojim se blizine štakora i probušenih ženskih pupkova ili pupaka
- Živim u stanu i imam atraktivnu komšinicu koja se kvarcuje i koja voli pogrešne stvari
- Gledao sam film Titanic pet puta u bioskopu
- Gledao sam samo jednog Jamesa Bonda, greškom
- Na današnji dan 1989. godine sam bio dvanaestogodišnji dječak koji je plakao zato što je Zvezda nepravedno izgubila u Kelnu
- Jednom sam se rukovao sa Vukom Draškovićem
- U proljeće i ljeto pijem crno vino, u jesen i zimu crveno
- Ponekad popijem previše vina
- Jednom sam u toku jednog dana pojeo 22 tufahije, a jabuke nisu bile sitne nego srednje veličine
- Svima koji su mi nepoznati i za koje ja procjenim da imaju više od 26 godina, ja se obraćam sa "vi" dok mi oni ne kažu da im to smeta
- Slabo procjenjujem koliko ljudi imaju godina
- Siguran sam da životinje ne postoje zato da bi ih ljudi jeli
- Tvrdim da su mesari i lovci ubice
- U kontaktu sam s jednom blogerkom koja ima prelijepo lice i bojim se da ona ne pomisli da sam glupan jer sam ovo napisao
- Povremeno listam strane "Male Ramone" i kroz mene prođe struja dok čitam neke rečenice
- Volim pjesmu Stand Inside Your Love i imam 29 različitih verzija te pjesme
 - Rijetko dajem golove jer dugo pimplam i driblam bez potrebe
- Ne izgovorim uvijek ono što mislim, ali uvijek ono što kažem to i mislim
- Znam da većina ljudi ne voli dugačke postove
- Ne da mi se više pisati

Generalna | Permalink | Komentari (4) | Trekbekovi (0)

Jedna zimska priča

mladiluk | 05 Decembar, 2006 03:40

Marija i ja smo stigli do taksi stajališta. Ona je malo drhtala u toj tipičnoj zimskoj noći. Otvorio sam vrata bijelog taksija i pitao da li može do Ulice Joeya Ramonea, a mladi taksista me gledao zbunjeno. Onda sam se ja nasmijao i rekao mu da Joey treba imati bulevar i da vozi u moju ulicu. Otvorio sam zadnja vrata, Marija je ušla. Bila je u bijeloj dugačkoj jakni, vani je bilo hladno i ta ju je jakna grijala. Onda sam ja otvorio prednja vrata, suvozačeva, zastao sam i, dok mi je para izlazila iz usta, rekao taksisti koji je već stavio obe ruke na volan:
"Majstore, ja ću ipak sjesti na zadnje sjedište, zbog intime."
On nije ništa rekao, samo me pogledao s određenim nestrpljenjem. Sjeo sam pored Marije, ona se nasmijala. Lijepo lice. Ako se u nešto razumijem onda su to lijepa lica. Taksista je ubacio u prvu, iz prve se kreće lakše nego iz treće i taksista je to znao. Nema sumnje, bio je iskusan. Odjednom je postalo toplo u tom tihom autu čija se mašina nije čula, izgledalo je kao da auto ne radi. Na radiju je svirao Milli Vanilli, Girl, I'm gonna miss you. Gdje li je samo našao tu radio stanicu čiji u signali stizali sa šesnaest godina zakašnjenja?

Ušao je taksista na Bulevar Mihajla Pupina kad sam ja glasno, da me i on čuje zapjevao kao stari tinejdžer, a onda, poslije dva stiha, konstatovao:
"Uh, što mrzim taksiste...".
Marija se nasmijala. Marija se često smijala, čak i kada sam govorio ono što nije bilo baš jako smiješno. Eto, voljela se smijati i to mi se, između ostalog, svidjelo kod nje. Onda je taksista ubacio u treću, a ja sam još jednom rekao: "Ne, stvarno mrzim taksiste", i onda pogledao u Marijine velike oči.
Vozač se nije obazirao, samo je naglo skrenuo u Jevrejsku pa sam se ja uslijed centrifugalne sile i vina u mojim mladim žilama nagnuo prema još mlađoj Mariji i stavio ruke na njeno toplo tijelo. Ona se nasmijala. Vozač je i dalje bio ozbiljan. Nastavili smo prema zapadnom dijelu grada.
"Majstore...", obratio sam mu se opet znajući da taksisti posebno vole kad im se mušterije obraćaju sa "majstore", više nego što vole sto dinara. "...Je l' smeta ako se mi sad malo ljubimo ovdje iza vas?"
"Sve je u redu", promrmljao je on sjećajući se svih nedostižnih i neosvojenih tinejdžerki iz svog vremena, i svih neostvarenih planova, svih želja koje će sa sobom ponijeti na drugi svijet kad za to dođe vrijeme.
"Dobro, majstore. Mi ćemo se sad malo ljubiti, a vi odjebite s tim retrovizorom sljedeća dva kilometra", rekao sam mu. Ništa nije odgovorio.

Naredna dva kilometra sam se proveo puno bolje nego taksista u prethodnih dvadeset, kao i budućih trideset godina. Kakvo je to lice!!! Marijino lice. Ne mislim na taksistu, njegovo lice nisam ni vidio, samo potiljak, a o potiljcima sam malo znao. Kao što sam rekao, ako sam se u išta razumio, onda su to bila lijepa ženska lica. Poslije dva kilometra, pala mi je na pamet jedna romantična ideja. Imao sam svog majstora koji mi je u njenoj realizaciji mogao pomoći. Marija i ja smo se na trenutak razdvojili dok su se na staklo ispred taksiste lijepile velike pahulje snijega što je iznenada počeo padati kao pomahnitao, kao da želi nadoknaditi sve prethodne godine kad je rijetko gostovao kod nas.
"Majstore, 'ajde pustite Aerosmith zbog atmosfere u pozadini vozila. Platiću duplo, nema problema, samo pustite Angel ili Crazy, majstore", zamolio sam ga uljudno. On nije reagovao. Nastavio je voziti, a snijeg je postajao sve gušći. Bijeli kristali kao da su se takmičili koji će biti veći i koji će se sa više stila prizemljiti. Ja sam, za razliku od tih mekanih pahulja, ostao u oblacima i narednih nekoliko minuta, a imao sam se namjeru tamo zadržati puno duže.
"Uh, stvarno mrzim taksitse", rekao sam poluglasno kad smo se razdvojili, da me Marija čuje, i ubrzo smo opet nastavili performans na malom prostoru. Bio sam majstor malih terena. To je trajalo sve dok taksista nije došao ispred moje zgrade i rekao mi:
"Majstore, stigli smo", odjednom sam i ja postao majstor. Pogledao sam biće pored mene. Jesam, stvarno sam bio majstor, bez obzira na kilometražu čovjeka ispred mene, svežnaj novčanica u njegovom novčaniku, i oznaku na karoseriji. To pred Marijom nije imalo nikakvog značaja. Preda mnom još manje. Marija je ljepše ime od mercedesa, audija, golfa, pežoa, bmw-a... Od svih tih stvari koje su živote i misli običnih ljudi skretali sa suštine...
"Majstore, okrenite još jedan krug oko čitavog naselja da zaokružimo cijenu, nemam sitnih novaca", dodao sam i on je krenuo, a ja i Marija smo nastavili baš tamo gdje smo stali. Snijeg je već zabijelio sivu cestu. Snijeg je uspio.
Kad smo se vratili ispred zgrade, dao sam taksisti duplo više novca od iznosa na taksimetru. On se zahvalio, a ja sam mu rekao da sačeka. Iz džepa sam izvadio tiket na kome sam čekao da San Antonio dobije Miami, sve ostalo je prošlo nekoliko sati ranije.
"Evo, majstore, tiket. Neka Bog čuva San Antonio i vaše taksi-udruženje. Nikad se nisam bolje vozio nego s vama. Živjeli."
 "Živeo, majstore", rekao je i konačno se nasmijao. Volio je novce. Mislio je da imaju značaja. Okrenuo sam se prema Mariji. Zaključio sam da postoji nešto važnije od novca. Vaha-hej!


Dolazi Nova godina, decembar, prednovogodišnja atmosfera i Deda Mraz. Roman Mala Ramona možete kupiti u svim boljim knjižarama u Srbiji, posebno u "Platou", a možete ga i naručiti e-mailom na ramone76@gmail.com pa će stići poštom. Prijatan dan vam želim...

Generalna | Permalink | Komentari (1) | Trekbekovi (0)

«Prethodni   1 2 3 4  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb