Mladi luk

Jedna zimska priča

mladiluk | 05 Decembar, 2006 03:40

Marija i ja smo stigli do taksi stajališta. Ona je malo drhtala u toj tipičnoj zimskoj noći. Otvorio sam vrata bijelog taksija i pitao da li može do Ulice Joeya Ramonea, a mladi taksista me gledao zbunjeno. Onda sam se ja nasmijao i rekao mu da Joey treba imati bulevar i da vozi u moju ulicu. Otvorio sam zadnja vrata, Marija je ušla. Bila je u bijeloj dugačkoj jakni, vani je bilo hladno i ta ju je jakna grijala. Onda sam ja otvorio prednja vrata, suvozačeva, zastao sam i, dok mi je para izlazila iz usta, rekao taksisti koji je već stavio obe ruke na volan:
"Majstore, ja ću ipak sjesti na zadnje sjedište, zbog intime."
On nije ništa rekao, samo me pogledao s određenim nestrpljenjem. Sjeo sam pored Marije, ona se nasmijala. Lijepo lice. Ako se u nešto razumijem onda su to lijepa lica. Taksista je ubacio u prvu, iz prve se kreće lakše nego iz treće i taksista je to znao. Nema sumnje, bio je iskusan. Odjednom je postalo toplo u tom tihom autu čija se mašina nije čula, izgledalo je kao da auto ne radi. Na radiju je svirao Milli Vanilli, Girl, I'm gonna miss you. Gdje li je samo našao tu radio stanicu čiji u signali stizali sa šesnaest godina zakašnjenja?

Ušao je taksista na Bulevar Mihajla Pupina kad sam ja glasno, da me i on čuje zapjevao kao stari tinejdžer, a onda, poslije dva stiha, konstatovao:
"Uh, što mrzim taksiste...".
Marija se nasmijala. Marija se često smijala, čak i kada sam govorio ono što nije bilo baš jako smiješno. Eto, voljela se smijati i to mi se, između ostalog, svidjelo kod nje. Onda je taksista ubacio u treću, a ja sam još jednom rekao: "Ne, stvarno mrzim taksiste", i onda pogledao u Marijine velike oči.
Vozač se nije obazirao, samo je naglo skrenuo u Jevrejsku pa sam se ja uslijed centrifugalne sile i vina u mojim mladim žilama nagnuo prema još mlađoj Mariji i stavio ruke na njeno toplo tijelo. Ona se nasmijala. Vozač je i dalje bio ozbiljan. Nastavili smo prema zapadnom dijelu grada.
"Majstore...", obratio sam mu se opet znajući da taksisti posebno vole kad im se mušterije obraćaju sa "majstore", više nego što vole sto dinara. "...Je l' smeta ako se mi sad malo ljubimo ovdje iza vas?"
"Sve je u redu", promrmljao je on sjećajući se svih nedostižnih i neosvojenih tinejdžerki iz svog vremena, i svih neostvarenih planova, svih želja koje će sa sobom ponijeti na drugi svijet kad za to dođe vrijeme.
"Dobro, majstore. Mi ćemo se sad malo ljubiti, a vi odjebite s tim retrovizorom sljedeća dva kilometra", rekao sam mu. Ništa nije odgovorio.

Naredna dva kilometra sam se proveo puno bolje nego taksista u prethodnih dvadeset, kao i budućih trideset godina. Kakvo je to lice!!! Marijino lice. Ne mislim na taksistu, njegovo lice nisam ni vidio, samo potiljak, a o potiljcima sam malo znao. Kao što sam rekao, ako sam se u išta razumio, onda su to bila lijepa ženska lica. Poslije dva kilometra, pala mi je na pamet jedna romantična ideja. Imao sam svog majstora koji mi je u njenoj realizaciji mogao pomoći. Marija i ja smo se na trenutak razdvojili dok su se na staklo ispred taksiste lijepile velike pahulje snijega što je iznenada počeo padati kao pomahnitao, kao da želi nadoknaditi sve prethodne godine kad je rijetko gostovao kod nas.
"Majstore, 'ajde pustite Aerosmith zbog atmosfere u pozadini vozila. Platiću duplo, nema problema, samo pustite Angel ili Crazy, majstore", zamolio sam ga uljudno. On nije reagovao. Nastavio je voziti, a snijeg je postajao sve gušći. Bijeli kristali kao da su se takmičili koji će biti veći i koji će se sa više stila prizemljiti. Ja sam, za razliku od tih mekanih pahulja, ostao u oblacima i narednih nekoliko minuta, a imao sam se namjeru tamo zadržati puno duže.
"Uh, stvarno mrzim taksitse", rekao sam poluglasno kad smo se razdvojili, da me Marija čuje, i ubrzo smo opet nastavili performans na malom prostoru. Bio sam majstor malih terena. To je trajalo sve dok taksista nije došao ispred moje zgrade i rekao mi:
"Majstore, stigli smo", odjednom sam i ja postao majstor. Pogledao sam biće pored mene. Jesam, stvarno sam bio majstor, bez obzira na kilometražu čovjeka ispred mene, svežnaj novčanica u njegovom novčaniku, i oznaku na karoseriji. To pred Marijom nije imalo nikakvog značaja. Preda mnom još manje. Marija je ljepše ime od mercedesa, audija, golfa, pežoa, bmw-a... Od svih tih stvari koje su živote i misli običnih ljudi skretali sa suštine...
"Majstore, okrenite još jedan krug oko čitavog naselja da zaokružimo cijenu, nemam sitnih novaca", dodao sam i on je krenuo, a ja i Marija smo nastavili baš tamo gdje smo stali. Snijeg je već zabijelio sivu cestu. Snijeg je uspio.
Kad smo se vratili ispred zgrade, dao sam taksisti duplo više novca od iznosa na taksimetru. On se zahvalio, a ja sam mu rekao da sačeka. Iz džepa sam izvadio tiket na kome sam čekao da San Antonio dobije Miami, sve ostalo je prošlo nekoliko sati ranije.
"Evo, majstore, tiket. Neka Bog čuva San Antonio i vaše taksi-udruženje. Nikad se nisam bolje vozio nego s vama. Živjeli."
"Živeo, majstore", rekao je i konačno se nasmijao. Volio je novce. Mislio je da imaju značaja. Okrenuo sam se prema Mariji. Zaključio sam da postoji nešto važnije od novca. Vaha-hej!

Dolazi Nova godina, decembar, prednovogodišnja atmosfera i Deda Mraz. Roman Mala Ramona možete kupiti u svim boljim knjižarama u Srbiji, posebno u "Platou", a možete ga i naručiti e-mailom na ramone76@gmail.com pa će stići poštom. Prijatan dan vam želim...