Mladi luk

Prednovogodišnji poklon čitaocima ovog bloga: Odlomak iz romana "Mala Ramona"

mladiluk | 13 Decembar, 2006 23:52

 

Bobi me pozvao da izađemo kako bismo se dogovorili oko organizovanja prednovogodišnje žurke u mom stanu. Njemu je to bio samo izgovor da odemo van i da on s nekim popije pivo.

Dvijehiljadedruga je izmicala. Bio je već 7. decembar, do kraja godine ostalo je još malo. Decembar u Novom Sadu, veče u „Irish pubu“. Za jednim stolom sjedio je neki Peđa, krupan i visok momak, površno smo ga znali iz kladionice u kojoj je radio kad smo se Bobi i ja nekad kladili. Pored njega je bila i neka novinarka za koju mi je Bora Dojava rekao kako ona poznaje Ramonu i kako mu je jednom tvrdila da je ona mala glupača. Bora Dojava je uvijek imao sigurne podatke iz druge austrijske lige, a ove važnije nikad nisam uspio provjeriti. Bobi je Peđu potapšao po ramenu.

„Zdravo, Peđa“, Bobi mu je pružio ruku i izljubili su se tri puta.

„Zdravo, zdravo. Šta se slavi?“, pitao je smušeno.

„Ništa. Nismo se dugo videli, pa da se pozdravimo“, pojasnio je Bobi, a Peđa je zbunjeno klimnuo glavom i popio gutljaj iz krigle. „Kakav skeč, a?“, rekao mi je Bobi kad smo sjeli za stol ispod stepenica koje su vodile u potkrovlje, a zatim je naručio „crno-belo“ pivo. Bilo je to pomiješano svijetlo i tamno pivo koje je Bobi pio misleći da tako pokazuje koliko je odan navijač. „Zvao sam te da odemo na pivo, ništa posebno, samo odlazak na pivo. A kad praviš žurku?“

„Najbolje je vikend pred Novu godinu. Nema onog novogodišnjeg pritiska, svi dođu, niko te ne zavlači do dan pred žurku s odlukom...“.

„To je tačno. Pozovi dosta pičića. Ja ću doći bez ove moje, raskinuo sam s njom. Nisam bio zadovoljan, veći sam ja od nje. I još nešto; ne trebaju mi te žene što se cepaju pre braka. Seks je precenjen“, rekao je on u toku ispijanja tek prve krigle, a ja sam posumnjao da se već kod kuće zagrijavao i došao spreman.

Jedno vrijeme smo pričali, a onda malo šutjeli i gledali ljude koji su ulazili u pab. Ko zna koliko smo noći proveli tamo, za tim stolom, za stolom pored, za stolom iznad, za svim stolovima u pabu i uz šank. Većim dijelom su to bile izgubljene noći. Očekivao sam da će doći do susreta s Ramonom prije koncerta koji je slijedio za sedam dana. Neobična tradicija je nastavljena u pet do dvanaest. Ramona se pojavila s još dvije plavokose. Neki momak u njenom životu još uvijek nije postojao i bio sam zadovoljan time. Ona je sad bila stvarno ljepša nego ikad, nekako raskošna. Nosila je dugu crnu jaknu koja je na njoj stajala dobro kao snijeg u novogodišnjoj noći. Ispod jakne je imala toplu rolku svijetloplave boje čiji su rukavi neznatno izvirivali ispod rukava jakne kad je sjela za stol. Ja sam sjedio, šutio i divio se tom prizoru. Bobi je stajao pored mene, pušio je cigaretu i ispuštao dim kroz nos prelazeći pogledom s jedne na drugu stranu kafića. Lakše mu je bilo da stoji jer se udebljao otkako je diplomirao i zaposlio se, farmerice su ga stezale dok je sjedio, tako mi je rekao. Gledao sam u televizor, onda malo pričao sa Bobijem, zatim opet gledao u televizor, a onda na drugu stranu u centralni dio puba gdje je sjedila Ramona. Gledao sam u nju zadivljeno kao što dječak gleda u udaljene grane na vrhu trešnjinog drveta. Posmatrao sam te grane načičkane najsočnijim i najcrvenijim plodovima do kojih niko ne može stići, a imao sam pogled upravo onog dječaka koji trešnje voli više od bilo kog voća, više od bilo čega, ali će mu one ostati nedostupne koliko god dugo ih gledao. Do njih će stići samo neka ptica, a kasnije i crv. Tada će biti kasno. Možda bih je trebao pozvati na tu žurku, baš sad, prošlo mi je kroz glavu. Pozvati je i očekivati da se dogodi čudo pred Novu godinu. Kad, ako ne tad? Pogledao sam je opet. Šta ako ima obaveza?

Ramona je imala 23 godine i četiri mjeseca i bližila se tridesetoj godini. Tada, kad bude imala trideset godina, sigurno neće biti sama i izlaziti po nekim kafićima sa dvije drugarice. Nevjerovatno je da je u tih narednih osamdeset mjeseci neće pokupiti neki mamlaz. U tih osamdeset mjeseci, uplašio me taj maleni, samo dvocifreni broj, srešće nekoga, upoznati ga, izaći će s njim jednom, dva puta, osam puta... Razmijeniće brojeve telefona da bi ostali u kontaktu. Zvaće je, a nazvaće i ona njega i on će taj poziv dočekati kao signal iz dalekog svemira. Onda će razgovarati kratko, pa duže, pa više puta tokom dana, jedno drugom će slati usrane poruke. Prošetaće zajedno gradom držeći se za ruke pri čemu će se on s razlogom i potpuno opravdano šepuriti. Viđaće se, provodiće vrijeme sami. On će je odvesti kući. Prije toga će se malo provozati praznim gradskim ulicama slušajući muziku posebno odabranu za takav trenutak. Sjediće dugo u autu u blizini njene kuće i pričati, gledati se. Onda će prestati pričati, ali će ostati sjediti u autu. Zatim će joj poželjeti laku noć, posljednji te večeri. Ona će ga dotaknuti usnama i on će u tom trenutku biti mnogo srećniji od nekoga ko je u istom trenutku dobio glavnu premiju u igri na sreću i dovoljno novca da u raskoši i blagostanju provede narednih hiljadu godina. Izlaziće zajedno i po danu, a i kad je mrak, ostajaće i kad svi odu kućama, šetaće parkovima, sjediće na klupi jedno pored drugog u tišini. Prijeći će s njom preko mosta kad ga naprave. Odlaziće u kafiće i restorane. Vodiće je u poslastičarnice, a šampite će tada, kad vide Ramonu, shvatiti da ipak nisu one te koje su najslađe u galaksiji i čitavom kosmosu. Sjediće pored nje u polupopunjenom bioskopu. Mrak, na platnu dobar film, sa druge strane vrata iznad kojih piše „izlaz“ hladnoća, unutra ugodno toplo. Tišina, film traje, oni gledaju. Ramona sjedi pored njega, povremeno svjetlost s platna osvijetli njeno lice i on pogleda njen profil dvije sekunde. Kakav prizor! Nasmijan će vratiti pogled prema platnu. Zajedno će otići kad film završi, da pričaju o filmu.

Ići će u pozorište, šetaće po keju, vodiće je na tvrđavu i na Frušku goru, vodiće je i tamo gdje nikad nije bila. Neće ih zanimati beznačajne stvari i loši ljudi sa strane, neće biti mjesta za takve gluposti jer će imati jedno drugo, on nju, a ona njega, i on će znati da je on bolje prošao i više dobio, ali i da ona nije mogla dobiti više, da je on ipak zaslužio. Čak i ako se ponižavao da do nje dođe, biće siguran da nije griješio dok se borio da to ostvari, da dođe do toga da njena ruka bude u njegovoj. Ispred njih neće biti neizvodivih zadataka. Biće u prilici da je čvrsto drži, da je ima i da je nikad ne pusti. Poslije nekog vremena, sjetiće se kako bi bilo zanimljivo ponovo je upoznati i čitavo veče će se tako ponašati, da bi je zabavio, kao da se prvi put vide. Onda će se taj srećnik, iako žive u istom gradu, sjetiti da joj napiše pismo koje će istovremeno biti i duhovito i romantično. I to pravo pismo, ono sa markicom, ono koje donosi poštar, koje zahvaljujući srpskim poštama put od devet kilometara prevali već za devet dana. A pisma je lijepo primati i čitati, ali ih je lijepo i pisati i slati. Napraviće majicu s natpisom kojem će se ona oduševljeno nasmijati, a i skuvati joj omiljeno jelo kad jednom dođe kod njega. Pričaće o starim susretima, krstariti kroz prošlost, uživati u sadašnjosti i planirati budućnost dok sjede na nekom čarobnom mjestu koje je postalo čarobno upravo zbog njenog prisustva. Obilaziće razne gradove. Posjetiće Budimpeštu i tamo šetati pored Dunava, otići će u Beč, Prag, Rim i Veneciju, u male bajkovite njemačke gradove u kojima će noću šetati uskim ulicama između dva reda upaljenih lampi. Vodiće je u još neke gradove. Dijeliće sobu na tim putovanjima, spavaće jedno uz drugo, osjetiće kako je topla. Obići će Sloveniju, Bled i Bohinj, Postojnsku jamu. Razgledaće unutrašnjost te pećine, a turisti će biti očarani Ramoninom ljepotom više nego spiljom, stalagmitima i stalaktitima. Posmatraće nju umjesto čovječje ribice. Vodiće je na Ohrid i tamo će piti slatka makedonska vina. Zateći će se na nekoj planini tokom ljeta i tamo će se valjati po travi i glasno se smijati. Otići će na more jer je ona „letnje dete“ i hodaće uz more držeći se za ruke, sami, potpuno sami. Udisaće slani vazduh dok ga bude prožimao osjećaj koji ni sa čim neće moći usporediti. Taj će, ako ne smisli nešto bolje, s njom ići i na Jahorinu ne obazirući se na snobove koji će se tamo isto zateći. Provešće se bolje od svih ostalih tamo čak i ako mu ukradu skije. Pokriće je kad se ona slučajno otkrije tokom noći, dati joj svoj pokrivač, otporan na zimu i temperaturu ispod nule. Gledaće je dok spava i kako joj se trbuh polako podiže i spušta u snu, gledaće to senzacionalno lice. A onda će je odvesti na neko originalnije i ljepše mjesto. Pamtiće sve važne događaje i važne datume, pamtiće i one manje važne. Otvoriće tajanstveni blog ili stranu na internetu i tamo će svakodnevno veličati njen značaj na ovoj planeti. Onda će joj jednog dana javiti adresu i reći joj da posjeti baš tu stranu. Zajedno će slušati diskove, puštaće joj svoje omiljene pjesme i pričati priče o njima. Pokazaće joj kolekciju rijetkih snimaka najbolje pjesme na svijetu, a onda je iznenaditi s neobjavljenim i rijetkim snimcima njene omiljene grupe. Pokazaće joj i svoju kolekciju najljepših filmova u istoriji, gledaće filmove koje su gledali već jednom, one koje su gledali deset puta, one koje još nisu pogledali. Gledaće ih sami, u mraku, dok vani fijuče vjetar s druge strane prozora, ili u ljetnim noćima dok se čuju raspjevani i dobro uvježbani cvrčci ili kratki ljetni pljusak. Vodiće je na žurke, na koncerte, kod svojih prijatelja, ponosan što je on baš s njom i što je ona baš s njim. Donosiće joj poklone, male, velike, neobične, originalne, s povodom, a i bez povoda. Iznenadiće je pred kraj godine kad dođe kod nje obučen u odijelo Deda Mraza, s velikom bijelom bradom i s vrećom punom poklona na leđima među kojima će biti i oni koje ona tako želi i koje nije očekivala, dok se u pozadini čuju zvončići i Santa Claus is Coming To Town. Deda Mraz će stvarno doći u grad. Zajedno će voziti bicikle koje će zvati „bajsevi“. On će je autom voziti na aerobik kad bude padala kiša, dolaziće po nju i čekati je ako kiša ne prestane da bi bio s njom. Slušaće Oh Oh I Love Her So dok je čeka u autu ako ima muzičkog ukusa. Doći će po nju i ako ne bude padala kiša. Zajedno će ići trčati, zajedno će ići kupovati, zajedno će pomagati mačkama s ulice tako što će im ostavljati hranu pored konetejnera, ali i na druge načine, zavisno od potrebe. On će biti u prilici da je vidi kad god bude htio, da se svaki put oduševi kako se ona nepogrešivo oblači i da joj kaže kako joj neka jakna ili majica sjajno stoji. Razdvajaće se na nekoliko dana i obradovati se jedno drugom kad se ponovo sretnu. Postaće svjestan da je cijeli svemir sveo samo na nju i biće spreman praviti kompromis, ako zatreba neće mu biti teško jesti tako bljutavo jelo kao što je sataraš, pa i krvariti da i ona svemir svede na njega. Pričaće anegdote i praviće šale kojima će se ona smijati. Donosiće joj ruže i kad joj nije rođendan, obavezno izbjegavajući 14. februar i 8. mart. Pripremiće joj prvorazredno iznenađenje za rođendan koji će ona pamtiti i kad joj priredi još veći spektakl. Doći će u priliku da pošalje taksi po nju, taksisti da disk koji treba pustiti kad ona uđe u auto, a dok ona ne stigne, imaće vremena da upali sto svijeća raspoređenih po stanu, rasporedi cvijeće, pripremi šampanjac i večeru, provjeri jesu li voće, sladoled i njen omiljeni slatkiš spremni, a onda namjesti disk s najboljim pjesmama ikad. Pri tom će se obući kao i svaki drugi dan jer ne misli da je bolji ako se drugačije obuče, ili da nije dovoljno dobar ako se obuče onako kako voli. Zajedno će pripremati novogodišnje veče, pričaće o tome tokom decembra, šetaće ulicama uživajući u sniježnoj noći, a onda otići na neko toplo mjesto, gledati kroz prozor kako pada snijeg, pogledati snješka napravljenog ispred, piti topli napitak i slušati Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight) ako stvarno bude imao ukusa. U toplom stanu u polumraku tiho će pričati, dodirivati se. Ljubiće se dok neko prolazi ispod prozora ne znajući da se iznad odvija ono rijetko za šta vrijedi živjeti. Igraće igrice na kompjuteru i on će joj, da ona to ne primjeti, dozvoliti da ga pobijedi u igrici u kojoj je on svjetski šampion da bi je nasmijao i učinio srećnom. Spržiće je u sljedećoj partiji u stilu svjetskog šampiona, ali se ona neće naljutiti. I onda će ona reći: „Hajde, sad pusti Ramonese, njih baš volim“ jer će on uspjeti izmjeniti njen muzički ukus na bolje. Odlediće taj prividni ledeni okov oko njenog bića. A zastavu s njenim imenom staviće na centralno mjesto svog najznačajnijeg zida, iznad kluba za koji navija, iznad grupe koju najviše voli, iznad slike s najbližim prijateljima, iznad stranačke ili državne zastave ukoliko je budala pa takve zastave uopšte drži na zidu. Poslije svega, ponadao sam se da se niko toga svega neće sjetiti.

Pogledao sam ponovo Ramonu baš kad se nasmijala i kad je di džej pustio I Got You Babe, verziju koju pjevaju Joey Ramone i Holly Beth Vincent. Često se smijala. Stvarno, ako je neko uzme uskoro, dozvoliće mu vrlo brzo da je dodirne po kosi, dotakne to glatko mekano lice, da drži njenu ruku u svojoj, blizu sebe i privuče je još bliže. Biće mu dopušteno da je poljubi za laku noć, a i kad nije noć. Ubrzo će se na njenoj ruci pored svih onih prstenova naći mjesta za još jedan. Oboje će biti sigurni u to da će sve to trajati do kraja svijeta. Onda ću ih ja slučajno negdje sresti i reći u sebi: „U pičku, pa ona ima majmuna.“ Bojao sam se tih osamdeset mjeseci. Za dva mjeseca biće samo 78. Nisam našao razlog za sumnju da će biti s nekim kad bude imala trideset, da će imati nekog pored sebe. Samo je bilo nepoznato kad će ga sresti. Može birati. Možda će baš te večeri naći nekog s kim će biti i za 80 dana i za 80 mjeseci, a i za 80 godina, a ja ću ostati zauvijek izgubljen u svojim, gotovo tinejdžerskim, snovima i maštanjima. Bespomoćan, kao da sam zapleten u mreži opasnog pauka koji me pustio da tu završim. Pomisao da će neko biti s njom, a da to neću biti ja, nije mi dala mira, izluđivala me. Uh, nikad me to neće proći! Ko ne bi htio biti s njom?

„Who wouldn't?“, pitao sam Bobija prekinuvši razmišljanje i njegovo gledanje televizije u uglu, a on je pogrešno čuo i pozvao konobara i rekao mu da donese još jedno pivo i još jedno vino.

„A ne, i ja ću pivo. Vrijeme je da se neke stvari promijene.“

Ustale su kad mi je di džej mahnuo i kad je krenula Vow, ali je disk „Garbagea“ preskočio kad je Ramona prešla prag vrata i prebacio na Stupid Girl. Ostao sam još sat vremena poslije nje u pabu, razmišljajući kako da u toj mreži ne ostanem zauvijek...

 

* * * * *
 
Knjigu možete kupiti u svim boljim knjižarama, u beogradskom Platou, ali i u ostalim beogradskim knjižarama, u novosadskom Mostu, u knjižarama na Spensu, u starom Prostoru..., u još nekim gradovima Srbije kao i u Banjaluci, a i u Torontu (evo dobre vijesti i za Amerikance i Meksikance). Moj mail je još uvijek ramone76@gmail.com pa knjigu možete dobiti i tako što će vam je poštar donijeti.
 (Dalje)

Ja idem tamo

mladiluk | 13 Decembar, 2006 02:29

Tokom noći se nijednom nisam probudio, ali sam zato prije spavanja dva puta palio svjetlo da u svesku upišem nekoliko ideja. Vjetar je puhao, još se nešto čulo što nije bio vjetar, a ni medvjedi, a ja sam smišljao ideje.
Naredno jutro sam otišao kod mog desetogodišnjeg rođaka u kuću na jugu, četrdeset metara do jabuke, onda ispod jabuke deset metara, pa još pedeset metara po travi i mali Zoran me čekao ispred svoje kuće. Kasno sam se probudio i on je već došao iz škole. Počeli smo razgovor. Nenaviknut na dijaloge sa desetogodišnjacima, nisam se snašao odmah.
"Kako ti se zove pas?", pitao sam ozbiljno gledajući velikog vučjaka kakvog su uvijek imali. Kako bi jedan završio život i umro od starosti, oni bi dovodili drugog koji se razlikovao samo po tome što je bio mlađi. I svaki se zvao Medo iako je ličio na vuka.
"Medo", rekao je mali Zoran neočekivan odgovor.
"A koliko godina ima?"
"Pedeset šest", rekao je igrajući se s nečim u rukama, ni ne pogledavši me. Šutio sam zbunjen. Pas koji ima pedeset šest godina stajao je pored mene. Onda je Zoran podigao pogled ne prekidajući igru. "To kad se preračuna u naše godine, ljudske. Inače ima osam."
"Aha", klimnuo sam glavom.
Naišao je tada moj rođak, a iza njega i njegov brat koji mi je, ligično je, istotako rođak. 120 godina zajedno i oko 220 kilograma, njih dvojica. Pozdravili smo se. Stariji mi je rekao da su se posvađali dok su se penjali uz cestu pa sad ne pričaju. O, kakvo čudo!!! Onda se pojavio i mlađi i rekao je da je stariji pička i da su se posvađali. Pričali smo kratko. Otišao sam poslije podne kod njih. Raširili su zdenka sir, jeger, mesni doručak, krastavce, feferone i kruh, a na sred stola su stavili žutu rakiju u staklenoj flaši.
"Teško se živi, teško. Nema posla. Jedva, jedva. Teško ide. Ne daju mi penziju, ne daju... Pizde, ne daju", govorio je stariji između zalogaja. (Opaska: kako pišem, jebemti)
"A kako ti, kako, je l' radiš? Što ćaća i mater rade, kako su oni? Da l' delaju, reci mi, delaju li? E, e, teško je, jebeš ga, teško. Kako brat, je li, kako buraz?", ispitivao je mlađi.
"'Oćeš rakije, ja sam je peka', od kruškica. Znaš ove naše, nije bilo puno, nisu rodile, al' sam ispeka, aj probaj, aj malo...", nudio je. Nisam mogao odbiti. Probao sam. Grijala je. Nisam osjetio nikakve kruškice. Poslije pet čašica nisam osjetio ni rakiju, samo vatru u trbuhu i vrelinu u obrazima. Uzeo sam dva feferona i zdenku. O jebemti, usta su mi gorjela. Pokušao sam ugasiti rakijom. Dolio sam ulje na vatru! O, jebemti kruškice! Onda su se opet posvađali. Stariji je mlađem rekao da je pokvario karijeru u nogometnom timu zbog alkohola, rekao je da je mogao u Rijeci igrati da nije pio. Mlađi nije čekao, krenuo je šakom taj bivši centarfor. Nije pogodio. Podijelio sam žute kartone. Smirili su se. Onda su se počeli smijati i jedan drugom su ulili po rakiju, a meni isto. I tako sam ostao tamo do mraka, a onda se otrijeznio cedevitom i domaćim kruhom što mi ga je donio bakin brat. Bio sam dovoljno svjež da nešto lijepo zapišem. Iz šume Gosrkog kotara otišao sam u mrak i gotik svijet.

Naredno jutro sam ustao svjež, valjda zbog kruškica. Probudio me crveni pijetao. Izašao sam van, bilo je hladno. Toplo sam se obukao i spustio se do rijeke. Onda sam s mosta malo gledao u vodu pa krenuo nazad. Išao sam uzbrdo i razmišlajo. Ideje sam bilježio u mobilni telefon. Zato sam ga i ponio. U njemu su samo bileideje i desetak poruka. Sve od iste osobe.
Popeo sam se skoro do vrha brda, svratio na jedan brežuljak koji nam je bio omiljeni dok smo bili još manja djeca, mislim na sebe i moje rođake, i sjeo sam na neko deblo. Gledao sam cestu u podnožju i prugu. Tu su nekad rasle ciklame, a malo dalje je bila ljeska. Malo dalje je bio jedan mravinjak, ali su i vrijedni mravi u prethodnih petnaest godina odselili nekuda. Dolje su tutnjali vagoni i lokomotive, automobili su bili rijetki. Poslije jednog sata sam otišao u selo. Namazao sam komad kruha vegetarijanskom paštetom, popio kiselo mlijeko i počeo pisati. Dugo sam pisao.
Onda sam obišao stanovnike sela. Vidio sam auto pored prve kuće. "Lovci", rekao je bakin brat mrzovoljno. "E, jebaću vam milu majku sutra", pomislio sam i smislio plan.
I, drugog dana, nakon litre vina, pisanja, trežnjenja, variva od blitve, pisanja i gledanja u nebo, spustio sam se do glavne ceste, dva kilometra od sela. Čekao sam. Vidio sam auto koji polako prolazi cestom. Audi. Parkirao je nekoliko kilometara dalje, znao sam gdje bi se mogao zaustaviti, a da ne zakrči cestu svojim širokim vozilom. Dvojica s puškama odlaze nekud. Auto ostaje. Izvadio sam šilo koje sam našao u kući. Ko zna za šta je to služilo. Pola sata nakon što su lovci nestali u šumi, ja sam krenuo u akciju. Nije bilo čađi da se namažem po licu pa sam išao nemaskiran. Lijep auto. I skup. Moram požuriti, uskoro će mrak. Ali, zašto to radim? Pa taj auto neko mora platiti? Kako će ljudi kući, sigurno su izdaleka, a pada mrak. RI tablice. Možda žive više od trideset kilometara odavde. Skoro da sam odustao. A onda - prasak. Ubrzo još jedan. Puške. Meci su poletjeli prema srni. Treći pucanj se poklopio s mojim prvim ubodom u debelu gumu. Guma je zašištala. Ubrzo i ostale tri. Krenuo sam trčati. Sad će lovci doći s puškama i krvavom mrtvom životinjom. To me natjeralo da se vratim. Retrovizori su poletjeli u rijeku. I brisači, iako su bili žilavi i nisu se dali. A onda trk nazad. Pet i po kilometara do sela. Vratio sam se i opet pisao.


Već sam imao koncept i 712 ideja. Kako će to biti dobro. Ustao sam u sedam. Magla, hladnoća, jutro. Vatra se brzo razgorjela. Drva su bila suva i dobro spremljena da ih vlaga ne ošteti. Pucketala je stara peć dok je iz ugla dopirala muzika iz filma Love Actually. Bliži se katolički Božić. A jee, a jee! Došli su mi gosti. Skuvao sam im kavu, a ja sam popio sok. Popili su kavu, ja sampopio sok, otišli su, a ja sam nastavio pisati. Oko jedan sat sam izašao van. Pješačio sam na vrh brda koje se vidjelo iz kuće, a do kojeg me djelila velika dolina. S tog vrha, kuća i selo su izgledali kao lego kockice. Vratio sam se. Na jednoj livadi sam sjeo na kamen, gledao u nebo, livade i grmlje koje je čekalo snijeg. Snijeg je iste noći pao.

Otišao sam po drva, stresao snijeg sa cipela i složio ih pored peći, dovoljno za jedan dan i dvije prostorije u kojima sam boravio. Mislio sam da neću izlaziti toga dana, ali... ko da odoli snijegu. Obukao sam se dobro i izašao van. Valjao sam se po snijegu. To sam vidio od moje mačke koja se valjala po svježe iskopanoj zemlji. Došao je mali Zoran pa se i on valjao pored mene. Onda sam otišao kod bakinog brata. Tamo sam ostavio sijeno da se suši. Prethodno ljeto mi je jedan dan bilo dosadno pa sam kosio travu iza kuće. Pograbio sam je i odnio kod njega kad se osušila. Sad sam to sjeno natrpao na neki najlon i vukao čitav kilometar po snijegu. Tamo sam razbacao sijeno, po nekoj livadi, uz grmlje u kome su četiri mjeseca ranije sazrijevale kupine. Obradovao sam se kad sam vidio nečije tragove. Bile su to srne. Vratio sam se u selo i pisao do tri ujutro. U tri sam primijetio da mi je ostalo još malo vina.

Popunio sam dvije sveske, počeo treću, kad mi je za vikend stigla sestrična i teta. Poslije vikenda sam odjednom spremio stvari, tako mi je došlo. Krenuo sam redom da se pozdravim. "Kamo ćeš odjednom?", pitali su me svi mještani, iz sve četiri naseljene kuće, onaj glupan me nije ništa pitao jer se ne volimo odavno. "Idem, sad će Božić, moram pripremiti poklone i Deda Mraza...", objašnjavao sam.

Osvrnuo sam se kad sam odlazio. Nije to više kao kad je baka bila tu. Svratio sam na groblje, pozdravio se. Spustio sam se do stanice, pet-šest kilometara.

Sjeo sam u vlak i gledao kroz prozor. Snijeg. Brda. Snijeg. Iz susjednog kupea u kojem su sjedili neki tinejdžeri začulo se Merry Christmas (I don't want to fight tonight)
. Natakao sam slušalice na uši i uključio diskmen.

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

Yeah, yeah, yeah

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts


A SUTRA - SPEKTAKL NA OVOM BLOGU!!!
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb