Mladi luk

Ispitivanje kiselih krastavaca na habanje

mladiluk | 27 Decembar, 2006 02:08

Obukao sam jaknu, izašao van, provjerio jesu li vrata zaključana. Šetao sam gradom. Dosadno je već odavno u gradu. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva "...pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu...", taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš. Hrvatski mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granicama zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan.
Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvog čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju, pitao sam:
"Na kojoj strani je Nikšić?", a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa.

Beograd sam zaobišao i nastavio sam kroz Srbiju prema jugu. Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek kreštavog glasa. Jahao je na svom konju prema Beogradu. Imao je šešir na glavi.
Tu sam u nekom selu uplatio tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdesetdva kilometara kasnije, saznao sam da sam dobio, neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao i zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio mene Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Već sam bio umoran i znao sam da sam se sjebao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.

Onda mi je opet bilo dosadno pa sam išao žmureći. Tako sam prešao četiri kilometra, umalo da skrenem s puta. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko s bilborda.
"Šta je, dečko?", pitao sam.
"Od nas zavisi", rekao je.
"Pa i od tebe pa si se udružio s debelim i sa nosonjom. Dama je u redu. Razočarao si me", odgovorio sam i nastavio dalje.

U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od nane i razveselio se iznenada. Onda sam poželio taj od nane. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od nane.

Nastavio sam dalje, prema Užicu. Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Odavno sam otporan na kišu, dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio kišobran u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima.

Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre. Zaalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. Jeo je sjemenke bundeve taj čovjek, bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Nije se šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Vidio sam tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao samna jednu prodavnicu, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam flašu vode, popio sam pola, onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca . Tražim je i dalje, nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Nije je bilo. Vratio sam se kući. Moram ponovo.

Napomena: prednovogodišnji period je najdepresivniji period u tih 365, a nekad i 366, dana. Roman "Mala Ramona" možete naći u svim boljim knjižarama ili ga možete naručiti mailom. Najavljujem priču "Skoro savršena Nova godina"