Dubinsko kiseljenje krastavaca (3)
mladiluk | 21 Decembar, 2006 12:07
Auto koji se zaustavio ispred moje kuće bio je boje snijega, ako negdje postoji plavi snijeg. Ušao sam i sjeo iza Vedrana, njegova sestra je vozila. Vedran je rekao da se njemu ne vozi jer mu je to dosadno, a da je drugi razlog taj što nikad nije položio vozački ispit, ali je bio siguran da već sljedeći put hoće jer će mu to biti već prvo polaganje. Dugo je vježbao za taj ispit stojeći na raskršću dvije jednosmjerne ulice udaljene samo desetak kilometara od stana u kome je živio i jeo, i gledajući automobile koji su tuda prolazili, posebno renoe 4 čiji su mu se mijenjači posebno svidjeli, ali ne više od novog monitora od 24 inča. A snijeg je još padao, bilo ga je oko 40 centimetara u mom dijelu grada.
U Temerin smo stigli preko Bačkoga Jarka i iznenadili smo se što tamo nema snijega. Nemoguće je zaobići Bački Jarak ukoliko namjeravate da dođete u Temerin kroz baš to mjesto. Tu je izbila tuča, to je čest slučaj u tom prelijepom gradu. U Bačkom Jarku su gostovali žitelji Temerina. To su srasli gradovi. Kao Zemun i Beograd. Kao Vulverhempton i Birmingem. Kao Vest Bromvič i Vulverhempton. Kao Ćuprija i Paraćin. Kao Jagodina i Svetozarevo. Kao Toronto i Lazarevac. Kao Downtown i Uptown. Kao istočni i zapadni Berlin. Tuča nije izbila zbog loših međunacionalnih odnosa između Jarčana i Temerinčana, kako političari vole uživati, nego zbog jednog drugog razloga, a to je netrpeljivost. Postoji jedna kuća koja se nalazi između table koja označava da tu prestaje jedan grad i table koja kazuje da počinje drugi. Onda se ljudi, kad imaju vremena, tuku zbog te kuće. Ne da bi im pripala kuća nego im je to izgovor kako bi se zabavili. Ti se ljudi jednostavno vole tući, a glupo je ići u Sirig zakuvati kavgu kad je ovo bliže. A sad su dani kraći pa ljudi imaju više vremena za razonodu. Izašli smo i Vedran i ja, a njegova sestra nije. On se pridružio Jarčanima, a ja Temerinčanima i pošibali smo se međusobno, ja protivu Vedrana. On je mene udario jednom više jer sam ja jednom promašio. Kad smo završili, nastavili smo dalje.
Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. Sjeo sam za stol u prizemlju kuće i naručio vino koje je kod Josipa Juraja, tako se zove taj moj prijatelj, to mu je ime, kao dva imena, Džej Džej Okoča ili Karl Hajnc (Heinz za čitaoce koji vole mrze fonetsko pisanje), besplatno (besplatno se odnosi na vino iz prvog kilometra rečenice). On je donio 0,002 hektolitra vina i stavio pred nas, a ja sam mu u džep košulje gurnuo dvadeset maraka koje nisam stigao promijeniti kad su marke prelazile u evro nego sam ih čuvao znajući da će se one opet vratiti i da će cijeli svijet evra pretvarati u marke, uključujući i bezobrazne Velikobritance kojima ćemo se mi Nijemci tada posprdno smijati, njima i njihovim bezvrijednim funtama.
Josip Juraj je zatim otišao u svoju sobu jer već petnaest minuta nije provjerio svoj blog na kome su komentare mogli ostavljati samo neregistrovani posjetioci. Pored pravoslavaca, bio je tu i Cucak, rimokatolik, a i dva džedaja, vrlo pristojni i tihi momci od kojih je jedan bio student, a drugi je bio njegov kolega sa fakulteta, iz iste grupe. Odmah me neka cura počela ispitivati. Uvijek se sretnemo tamo na slavi, jednom godišnje. Pitala me jesam li završio vojsku, kad sviramo, šta sam u horoskopu, kad sam pustio kosu, kad sam skinuo brkove, jesam li ja sad treći ili četvrti gimnazije, da li bolje šutiram desnom nogom ili glavom i šta znači Prljavi mali praščić. Još me pitala koje sam ja tačno godište, dodala je da kažem otprilike ako ne znam tačno, a ja sam je iznenadio preciznim odgovorom rekavši da sam 74. godište, šta god to značilo. Ona je rekla da je to odlično jer je i ona isto, ili će za koju godinu biti kao da je 74. ali sam ja rekao da sam ja 1874. nakon čega je rekla da me razumije.
"Idi tamo kod džedaja, ovaj mlađi te gleda čitavo veče", rekao sam joj, a ona je rekla da imam pravo i ubrzo se ljubila sa džedajem na sofi. Malo dalje, Cucak se ljubio sa Šteficom Cvek i uz ta prigušena svjetla ja sam već vidio da će to biti prava američka teenage slava. Vedran, inače franjevac, izvadio je iz džepa usnu harmoniku i pridružio se Josip Jurajevom budućem pašenogu koji je počeo svirati na usnoj harmonici Suzy is a headbanger. Bilo je to zanimljivo jer se pašenogova supruga zove Sheena i, ako vas to baš zanima, ona se dobro fura. Cucak je odjednom ustao i sasvim tiho viknuo: "Moramo prekinuti! Ti nisi dovoljno dobra za mene. Ja zaslužujem bolje." Štefica Cvek ga je blago pogledala: "Ja te potpuno razmem, Cucak", i pomazila ga po onom jedinom obrijanom obrazu, od dva koliko se nalazilo na Cuckovoj glavi.
Usred žurke stigao je i Sveti Nikola. Naravno, svi smo se obradovali.
"Dobro veče, dobro veče", rekao je taj dobri svetac. "Vidim slavite, lijepo, lijepo", nastavio je, a onda pogledao prema stolu. "A vidim, i meso jedete. Ccccc, pa to nije u redu, ne bi trebalo... Ne samo danas, uopšte ne bi trebalo..."
Čovjek iza njega se predstavio: "Ja sam Sveti Ilija, Nikolin prijatelj."
Popili su po vino, kratko pričali sa domaćinima, a onda su objasnili da moraju dalje u goste jer su u Srbiji postoji još jedan čovjek koji slavi Svetog Nikolu. Nedugo nakon njihovog odlaska, ponovo se začulo zvono i bilo je jednako glasno kao i pretprošle godine na slavi.
"Dobro veče", rekao je dobrodržeći gospodin ispred ulaza. "Ja sam Sveti Jovan...", zastao je zbunjeno ispred iznenađenog Josipa Juraja koji je otvorio vrata. "Uh, izvinite, ja sam pogriješio slavu. Vidimo se u januaru. Izvinite još jednom", rekao je mekanim glasom i brzo otišao ne želeći da popije vino, bilo mu je zbog nečega neprijatno.
Onda je Josip Jurajev tata uzeo akustičnu gitaru i svirao Merry Christmas iako je gitara imala D# štim, a on je navikao na Eb. Izvrsna slava, neobično zanimljiva i prijatna.
Četiri sata kasnije, kad smo se vraćali, ja sam opet sjeo na zadnje sjedište u jugoistočnom dijelu auta jer sam to mjesto zagrijao kad smo dolazili. Snijeg je prestao i ne samo to; i onaj snijeg što je pao, već se istopio i od njega nije ostalo ništa više nego samo istopljen snijeg. Izgubili smo dosta vremena jer smo čekali da voz prođe i da se rampa podigne dovoljno da kamion ispred nas prođe ispod nje. A voz je bio dug sedam kilometara što nas je začudilo jer smo navikli na vozove od četiri kilomatra, dok je Vedranova sestra jednom vidjela i voz od čitava četiri kilometra, tako je rekla, ali joj mi nismo vjerovali da takvi vozovi postoje. Dok sam čekao razmišljao sam o predstojećoj utakmici i kojih jedanaest blogera da stavim u tim za utakmicu u srijedu. Nije bilo lako odlučiti. Uzeo sam u obzir kvalitet postova, njihovu učestalost, zalaganje i koliko puta blogeri mogu žonglirati loptu, a da im ona ne padne više od jednom na zemlju jer je to suština žongliranja. Odlučio sam se da ovaj put izvedem sljedeći sastav: na golu Adrian, bekovski par Grace i MMKF, u half-liniji Coat, Spes i Strelac, i u napadu Motel, Cyberkeva (kapiten ekipe), Lara, Extrafull i Djole the Faca, a da sljedeći put, u subotu, dam priliku i nekim novijim igračima koji dobro rade. Na klupi će biti rezervni golman Maya, Srcelomius, Maqa, Pavlec i More.
Taman kad sam odlučio ko će biti lijevo krilo, željeznička mafija, lopovi koji se voze u vozovima, izlaze na stanicama i rampama i pljačkaju ljude koji stoje i čekaju ispred rampi, iskočili su iz vagona za prevoz pamuka i uz izvinjenje zamolili Cucka da skine sat i da im ga da što je on i učinio. Rukovali su se sa svima nama i uskočili ponovo u vagon, ali sad u onaj koji je vozio avokado. Tako mi više nismo znali koliko je sati, je li pola jedanaest ujutro ili pola jedanaest poslije jutra.
To sam saznao tek kad sam došao u stan i dobio poruku sa nepoznatog broja u kojoj je pisalo nešto bez veze.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Kiseljenje krastavaca (2)
mladiluk | 18 Decembar, 2006 22:32
"O, gospodine, vidim da imate žvaku u ustima. Deo za vas koji žvačete žvake je tamo, desno od pušača cigareta i lijevo od onih koji duvan samo žvaču", rekao je i pokazao rukom u suprotnom pravcu.
"Ali ovo nije žvaka nego kauguma", objasnio sam.
"Onda to potpuno menja situaciju", rekao je, popravio kapu, i drugom rukom pokazao isti pravac.
Ja sam pio vino. Za četrdeset minuta sam pozvao konobara da naplati jer će mu za dva sata kraj smjene pa da ne zakasni. On je došao, donio račun i rekao da je iznos 321 dinar. Onda sam mu pružio jednu novčanicu od petsto dinara. One je prebrojio novce koje sam mu dao.
"Izvinite, da li imate stotinu dvadeset i jedan dinar sitno pa da vam vratim okruglo tri stotine?"
"A, ne, ja samo krupne novce imam."
"Onda ću vam doneti još jedno vino jer nemam sitnog novca da vam vratim. Znate, vi ste mi prva mušterija ove nedelje, a ja ovde odrađujem pripravnički."
"Bolje i to nego da pijem na crtu. Donesite, molim vas, još jedno vino."
"Sa zadovoljstvom. Vi ćete zasigurno coca-colu", upitao je osobu pored mene. "Želite li gaziranu ili negaziranu?"
"Molim vas ovaj put gaziranu. Baš me zanima kakva je gazirana coca-cola."
Konobar je otrčao i ubrzo donio piće. Onda smo popili i ja sam mu dao još dvesto dinara. Iz zvučnika se čula neka muzika koju nisam primijetio, ali sam siguran da to nije bio bekovski par Selimova-Želčevski.
Kasnije sam pojeo dvije zelene pice male površine i tankog tijesta, dao nekoj djeci sto dinara jer su rekli da im treba, a kad sam pitao za šta im treba oni su rekli da to nije moja stvar. Izvinio sam im se i dao im stotku. Onda sam se uputio preko šume na Košutnjaku da vidim kakav je stan kupio moj prijatelj koji je pravio žurku. Negdje u toj šumi mi se učinilo da sam vidio Jasona iz filma Petak 13. ali kad sam se osvrnuo, njega više nije bilo. Nisam bio siguran je li to bio on ili samo neko njemu sličan.
U stanu mog prijatelja bilo je oko sto osamdeset kvadrata i oko pedeset ljudi. Ili je pak bilo pedeset kvadrata i osamdeset ljudi, nisam ni sad bio siguran. Parket je bio lijep i čist, a u kupatilu su bile pločice. U kuhinji sam vidio štednjak i sudoper. Uz zid je stajao frižider koji je hladio hranu unutar sebe i zujao, a uz njega se naslonio i jedan pijani momak koji nije zujao. Na stolu je bila svijeća jer je mom prijatelju pregorjela sijalica prije nego što je očekivao da će se to dogoditi pa je svijeća razbivala mrak. Sa terase se vidjela magla. U jednom kvadratu, ili čak manje, smjestila se jedna cura čije su oči bile plave, a kosa ne. Kasnije su mi rekli da ništa od nje jer joj je tu i dečko čije oči nisam zapamtio, a ni kosu. U jednom intimnom dijelu prostorije bila je slika jednog novosadskog pjevača bez sluha i ja sam pitao mog obrazovanog i uspješnog prijatelja kako to da ima njegovu sliku na zidu jer me to iznenadilo, a on je rekao da je to zato što ga ta slika opominje da se nikako u tog pjevača bez sluha ne smije pretvoriti i da kad god se sjeti te slike on radi, radi i radi... I dodao je da to nema veze sa sluhom nego da je vezano za njega, za tog mog prijatelja koji, usput, dobar sluh ima.
Žurka je bila sasvim pristojna, vino isto kao i žurka, sasvim pristojno. Pitao sam momka pored mene koliko je sati, a on je rekao da je sad jedan. Iznenadio sam se, a on je pojasnio da je u stvari dva, ali je kod njega jedan jer njegov sat ide po engleskom vremenu jer je on zaljubljen u jednu Rachel koja nosi šal i pije čaj i živi bliže Birmingemu nego nas dvojica zajedno. Oko dva i deset sam krenuo iz stana mog prijatelja jer mrak je odavno pao, a magla čak i prije mraka. Lako sam našao izlaz iz zgrade, ali dalje nisam mogao mrdnuti jer je sve bilo bijelo. Istog trena sam izvadio kompas iz desnog džepa i kompas mi je jasno pokazao gdje se moj auto nalazi u odnosu na zgradu.
Pokrenuo sam svoj auto, krenuo iz četvrte brzine jer mi je odavno dosadilo da krećem iz prve, ubrzo zatim i iz druge, a iz treće nikad nisam ni kretao i bio sam kao oni đaci što ih zapaze krajem drugog da su tako pametni pa ih direktno prebace u četvrti. Skinuo sam jaknu jer mi je bilo vruće u jakni i dvije majice ispod kojih sam nosio pancir. Krenuo sam na suprotnu stranu od one na kojoj se nalazio Čačak i jeo sam leblebiju. Izašao sam na autoput i jurio kroz maglu. Kazaljka kilometar-sata prelazila je povremeno i crticu koja je označavala 20 milja. Na mojoj strani bila je izrazito gusta magla, a na drugoj strani, onoj kojom su vozili autobusi u suprotnom pravcu, ništa, čak ni magla. Onda su se obe strane izjednačile dvadesetak kilometara sjeverno od Zemuna. I, oko Pazove (one Pazove koja postoji između Stare i Nove Pazove, nije ucrtana na kartama i zove se samo Pazova, te je to istinska i prava Pazova, a ne kao ove dvije), ispred auta je prošao Jason. Sad sam bio siguran da je to on. Znao sam da je još uvijek živ. Ali nisam se obazirao, nastavio sam dalje. Slušao sam Freddyja, ali ne Kruegera nego Cannona, Palisades Park. I kad je prošao refren, zazvonio mi je telefon. Stišao sam, uzeo telefon, a na displeju je pisalo Freddy. Da, bio je to on, moj prijatelj Freddy Cannon.
"Samo da ti kažem da, ako se slučajno nalaziš između Beograda i Novog Sada i slušaš neku moju pjesmu, obavezno je pojačaj još malo volio bih da pjevaš uz pjesmu, ali pusti mene da ja budem prvi glas."
"Nema problema, Cannone", rekao sam i on je prekinuo vezu nakon što se zahvalio.
Jason je opet bio iza mene. Koliko god brzo da sam vozio, on je bio jednako udaljen od mene iako je samo hodao, ni u jednom trenutku nije potrčao. A onda sam ga zavarao jer sam kod mosta blizu Beške nastavio pravo, a on u toj magli nije mogao znati jesam li produžio ili sam skrenuo. Magla mi je pomogla. Onda sam, lišen toga uzbuđenja, gledao bijeli oblak ispred sebe i osjetio pospanost. A nije se pametno šaliti s tim. Istog trena sam stao, uključio svih osam žmigavaca, obukao fluorescentni prsluk koji je stajao pored florescentnog prsluka, ali mi je fluorescentni bolje stajao, ostavio sam crveni trougao iza auta, izvadio crijevo koje sam kupio od nekog vinara kad sam bio u Slavoniji prošlo ljeto i naišao na tablu na kojoj je pisalo "Prodajem šlauhe", uzeo flašu od litar i po sa zalihama benzina, ulio benzin u rezervoar. Izvadio sam kanister, i u flašu pomoću šlauha isisao litar i po kiseline koju sam sačuvao od krastavaca koje smo kiselili u septembru. Jer, kad vam se spava, najbolje je na hladnom zraku popiti litru i po te žućkaste kiseline i odagnati pospanost. Kad sam sve završio, potpuno sam svjež sjeo uza volan i nastavio prema gradu.
Stigao sam u 04:04. Ispred zgrade sam naišao na mog komšiju koji je izašao van jer se njegovom psu pišalo. Pas me počeo njuškati, nije mi bilo svejedno. Imao je velike zube i volio je napdati slabije od sebe. Samo sam pogledao u komšiju i rekao mu:
"Vežite psa."
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Kiseljenje krastavaca (1)
mladiluk | 17 Decembar, 2006 18:11
Ispred naplatne rampe sam vidio čovjeka koji je ličio na Džonija Štulića. Nešto mi je mahnuo pa sam ja otvorio prozor i on me pitao može li sa mnom do Beograda. Rekao sam da idem u Pazovu i da u Beogradu nikad nisam ni bio. On je rekao: "Dobro, ništa onda. Pazova je lijep grad". Pružio sam čovjeku u kućici za naplaćivanje žetona za autoput 200 dinara i pitao: "Je l' za Beograd samo pravo", a on me čudno pogledao i rekao: "Da, da."
Onda sam se vozio dva kilometra i razmišljao o onom stoperu. Ostavio sam auto u zaustavnoj traci i trčeći se vratio po njega.
"Ej, gospodine!", viknuo sam. Onda još jednom jer Štulić nije dobro čuo. "Ej, gospodine! Je l' me čuješ?"
On se okrenuo i mi smo trkom otišli do mog auta. Brzo je trčao iako mu je na ramenu bila potpuno prazna torba. Nastavili smo prema Beogradu. Pitao me da li bih dozvolio da on malo vozi, ali sam ja rekao da to ne dolazi u obzir jer ne volim sjediti na mjestu suvozača. On je predložio da sjednem na sjedište iza, ali sam ja rekao da je rasprava završena. Onda me on ponudio leblebijom koju je držao u desnom džepu jakne, ali sam mu ja samo pokazao prstom tablu na kojoj je pisalo: "Zabranjeno jedenje leblebije i sličnih plodova ua utu", a on se smijao jer je uočio grešku u štampanju, ali sam mu ja objasnio da mi se nije dalo da popravljam grešku, i ostao sam ozbiljan. Pored toga što je ličio na Džonija Štulića čiji ja i nisam veliki fan, stoper je ličio i na Davida Beckhama čiji fan nisam uopšte.
"Priznaj da si mi stao zato što ličim na Juru Stublića, a ne zato što voliš voziti stopere", nasmijao se on namještajući veliku torbu ispod svojih nogu.
"Jesam, zato sam ti stao", prizao sam.
"Ustvari, zovem se Jova Radovanović, ali uopšte ne ličim na njega i sličniji sam Srđanu Šaperu iako bih ja više voleo da ličim na Ramboa", rekao je i otvorio prozor jer sam ja grijanje otpanjio na najjače i nije mi se dalo pružim ruku prema regulatoru i da smanjim.
Usporio sam kad sam vidio prodavca lubenica uz put. Poželio sam kupiti jednu jer lubenice nisam jeo već četiri mjeseca, od avgusta. Prodavac je insistirao da probam najprije i da ne kupujem dok ne probam jer tako rade mudri kupci za razliku od onih bezobraznih koji kupe čim vide, bez probanja. Isjekao mi je onaj trougao iz najveće lubenice. Probao sam, a lubenica mi je bila previše slana. Probao sam još jednu ali je ona previše ličila na lubenicu i to mi se nije svidjelo. Onda sam probao još dvije, treća je bila isto tako slana kao prva, a četvrta potpuno neslana pa sam odustao. Prodavac bez brkova mi je rekao da nije ni čudo što su takve jer je tek pola pet kod nas, odnosno pola jedanaest u selima oko Toronta, tako je rekao. Dodao je i da svratim na povratku jer će možda biti bolje lubenice, a očekivao je i novu isporuku sa sjevera. Nije bio siguran jer su dostavljaču ukrali kombi dva dana ranije i on je čekao da policija razriješi slučaj. Međutim, rekao je da dinje stižu DHL-om pa ako volim da dođem obavezno. Rukovali smo se, okrenuo sam se prema autu, a ispred mene su prošli Lolek i Bolek u autu koji je vukao kamp-kućicu. Lolek je vozio, a Bolek je imao slušalice na ušima i pjevao je neku pjesmu na češkom.
Nastavili smo prema Beogradu. Pitao sam suvozača je l' dugo čekao dok je stopirao.
"Od septembra. Skoro sto dana. Nemam pojma šta se događa u Velikom bratu. Ja sam ovde došao da berem metlice od kukuruza preko zadrugu. Kad sam završio, malo sam odmorio uz put, a onda sam stopirao, ali od septembra mi niko nije stao. Nemaju ljudi benzina, šta ćeš..."
I tako smo mi pričali, a kad sam mu ja rekao da idem preko Gazele, on se zahvalio na vožnji, rekao da mu to ne odgovara jer on ide na Brankov most, izašao je van i krenuo stopirati u suprotnom pravcu kako bi se vratio na mjesto gdje sam ga pokupio.
"Izvini, ja sam kriv, nisi ti. Ja sam te pitao da li ideš u Beograd, nisam bio dovoljno precizan. Trebao sam proveriti preko kojeg mosta ideš. Molim te izvini, rekao je on i pružio mi hiljadu dinara u apoenima od po 500 dinara, ali sam ja odbio na šta se on uvrijedio i novce pocijepao na dvije polovine te je imao četiri polovine novčanica od 500 dinara... Namjestio je kragnu jakne i izgubio se u iza mog auta, a ja sam uletio u gužvu na mostu. Gledajući oko sebe zapazio sam da u Beogradu ima puno više tablica na kojima piše BG nego što je to slučaj u Novom Sadu. Odmah sam nazvao mog prijatelja sa Banovoga brda i pitao ga zašto je to tako.
"Pa to je zato što Beogradu gravitiraju Nova Pazova, Dobanovci, Resnik i Obrenovac, a oni se svi furaju na beogradske tablice. Zato je to tako, moj prijatelju..."
(nastaviće se večeras)
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Sove vladaju
mladiluk | 15 Decembar, 2006 04:47
Kad je šef Kućerka otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkoga (VD) rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim. Huknuo sam bez veze, kao inteligentni polupijani blesan. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da, kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala, a kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočale i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je spojio šake, bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom, napravio neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, udahnuo i puhnuo. Jebemti! Dobro se čulo. Onda ih je malo odmakao, ponovo primakao ustima i puhnuo. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočale na nos. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. Božo je naručio gem, a mali Bobiji su uglas počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom prolazili pored nas, pored ljudi-sova.
A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbilnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočale i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočalama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignorisanjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zajebavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi, pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo oko Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid. Onda joj to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala polupraznu čašu sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagovale i počele da kljucaju prolivenu žutu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale. Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik rok princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kljunovima uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu, a veliki Bobi je glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su.
Dok sam od sreće skakao po sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Bobi.
"Matori, sove su danas vratile buraza. Ostavile su ga na terasi. Deblji je nego ikad, sad nema 70 nego 90 kilograma. Četiri sove su ga morale nositi, a sećaš se da su samo dvije bile dovoljne da ga odnesu. I više ne nosi naočare, sad vidi kao sova."
"'Ajmo."
KRAJ
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Prednovogodišnji poklon čitaocima ovog bloga: Odlomak iz romana "Mala Ramona"
mladiluk | 13 Decembar, 2006 23:52
Bobi me pozvao da izađemo kako bismo se dogovorili oko organizovanja prednovogodišnje žurke u mom stanu. Njemu je to bio samo izgovor da odemo van i da on s nekim popije pivo.
Dvijehiljadedruga je izmicala. Bio je već 7. decembar, do kraja godine ostalo je još malo. Decembar u Novom Sadu, veče u „Irish pubu“. Za jednim stolom sjedio je neki Peđa, krupan i visok momak, površno smo ga znali iz kladionice u kojoj je radio kad smo se Bobi i ja nekad kladili. Pored njega je bila i neka novinarka za koju mi je Bora Dojava rekao kako ona poznaje Ramonu i kako mu je jednom tvrdila da je ona mala glupača. Bora Dojava je uvijek imao sigurne podatke iz druge austrijske lige, a ove važnije nikad nisam uspio provjeriti. Bobi je Peđu potapšao po ramenu.
„Zdravo, Peđa“, Bobi mu je pružio ruku i izljubili su se tri puta.
„Zdravo, zdravo. Šta se slavi?“, pitao je smušeno.
„Ništa. Nismo se dugo videli, pa da se pozdravimo“, pojasnio je Bobi, a Peđa je zbunjeno klimnuo glavom i popio gutljaj iz krigle. „Kakav skeč, a?“, rekao mi je Bobi kad smo sjeli za stol ispod stepenica koje su vodile u potkrovlje, a zatim je naručio „crno-belo“ pivo. Bilo je to pomiješano svijetlo i tamno pivo koje je Bobi pio misleći da tako pokazuje koliko je odan navijač. „Zvao sam te da odemo na pivo, ništa posebno, samo odlazak na pivo. A kad praviš žurku?“
„Najbolje je vikend pred Novu godinu. Nema onog novogodišnjeg pritiska, svi dođu, niko te ne zavlači do dan pred žurku s odlukom...“.
„To je tačno. Pozovi dosta pičića. Ja ću doći bez ove moje, raskinuo sam s njom. Nisam bio zadovoljan, veći sam ja od nje. I još nešto; ne trebaju mi te žene što se cepaju pre braka. Seks je precenjen“, rekao je on u toku ispijanja tek prve krigle, a ja sam posumnjao da se već kod kuće zagrijavao i došao spreman.
Jedno vrijeme smo pričali, a onda malo šutjeli i gledali ljude koji su ulazili u pab. Ko zna koliko smo noći proveli tamo, za tim stolom, za stolom pored, za stolom iznad, za svim stolovima u pabu i uz šank. Većim dijelom su to bile izgubljene noći. Očekivao sam da će doći do susreta s Ramonom prije koncerta koji je slijedio za sedam dana. Neobična tradicija je nastavljena u pet do dvanaest. Ramona se pojavila s još dvije plavokose. Neki momak u njenom životu još uvijek nije postojao i bio sam zadovoljan time. Ona je sad bila stvarno ljepša nego ikad, nekako raskošna. Nosila je dugu crnu jaknu koja je na njoj stajala dobro kao snijeg u novogodišnjoj noći. Ispod jakne je imala toplu rolku svijetloplave boje čiji su rukavi neznatno izvirivali ispod rukava jakne kad je sjela za stol. Ja sam sjedio, šutio i divio se tom prizoru. Bobi je stajao pored mene, pušio je cigaretu i ispuštao dim kroz nos prelazeći pogledom s jedne na drugu stranu kafića. Lakše mu je bilo da stoji jer se udebljao otkako je diplomirao i zaposlio se, farmerice su ga stezale dok je sjedio, tako mi je rekao. Gledao sam u televizor, onda malo pričao sa Bobijem, zatim opet gledao u televizor, a onda na drugu stranu u centralni dio puba gdje je sjedila Ramona. Gledao sam u nju zadivljeno kao što dječak gleda u udaljene grane na vrhu trešnjinog drveta. Posmatrao sam te grane načičkane najsočnijim i najcrvenijim plodovima do kojih niko ne može stići, a imao sam pogled upravo onog dječaka koji trešnje voli više od bilo kog voća, više od bilo čega, ali će mu one ostati nedostupne koliko god dugo ih gledao. Do njih će stići samo neka ptica, a kasnije i crv. Tada će biti kasno. Možda bih je trebao pozvati na tu žurku, baš sad, prošlo mi je kroz glavu. Pozvati je i očekivati da se dogodi čudo pred Novu godinu. Kad, ako ne tad? Pogledao sam je opet. Šta ako ima obaveza?
Ramona je imala 23 godine i četiri mjeseca i bližila se tridesetoj godini. Tada, kad bude imala trideset godina, sigurno neće biti sama i izlaziti po nekim kafićima sa dvije drugarice. Nevjerovatno je da je u tih narednih osamdeset mjeseci neće pokupiti neki mamlaz. U tih osamdeset mjeseci, uplašio me taj maleni, samo dvocifreni broj, srešće nekoga, upoznati ga, izaći će s njim jednom, dva puta, osam puta... Razmijeniće brojeve telefona da bi ostali u kontaktu. Zvaće je, a nazvaće i ona njega i on će taj poziv dočekati kao signal iz dalekog svemira. Onda će razgovarati kratko, pa duže, pa više puta tokom dana, jedno drugom će slati usrane poruke. Prošetaće zajedno gradom držeći se za ruke pri čemu će se on s razlogom i potpuno opravdano šepuriti. Viđaće se, provodiće vrijeme sami. On će je odvesti kući. Prije toga će se malo provozati praznim gradskim ulicama slušajući muziku posebno odabranu za takav trenutak. Sjediće dugo u autu u blizini njene kuće i pričati, gledati se. Onda će prestati pričati, ali će ostati sjediti u autu. Zatim će joj poželjeti laku noć, posljednji te večeri. Ona će ga dotaknuti usnama i on će u tom trenutku biti mnogo srećniji od nekoga ko je u istom trenutku dobio glavnu premiju u igri na sreću i dovoljno novca da u raskoši i blagostanju provede narednih hiljadu godina. Izlaziće zajedno i po danu, a i kad je mrak, ostajaće i kad svi odu kućama, šetaće parkovima, sjediće na klupi jedno pored drugog u tišini. Prijeći će s njom preko mosta kad ga naprave. Odlaziće u kafiće i restorane. Vodiće je u poslastičarnice, a šampite će tada, kad vide Ramonu, shvatiti da ipak nisu one te koje su najslađe u galaksiji i čitavom kosmosu. Sjediće pored nje u polupopunjenom bioskopu. Mrak, na platnu dobar film, sa druge strane vrata iznad kojih piše „izlaz“ hladnoća, unutra ugodno toplo. Tišina, film traje, oni gledaju. Ramona sjedi pored njega, povremeno svjetlost s platna osvijetli njeno lice i on pogleda njen profil dvije sekunde. Kakav prizor! Nasmijan će vratiti pogled prema platnu. Zajedno će otići kad film završi, da pričaju o filmu.
Ići će u pozorište, šetaće po keju, vodiće je na tvrđavu i na Frušku goru, vodiće je i tamo gdje nikad nije bila. Neće ih zanimati beznačajne stvari i loši ljudi sa strane, neće biti mjesta za takve gluposti jer će imati jedno drugo, on nju, a ona njega, i on će znati da je on bolje prošao i više dobio, ali i da ona nije mogla dobiti više, da je on ipak zaslužio. Čak i ako se ponižavao da do nje dođe, biće siguran da nije griješio dok se borio da to ostvari, da dođe do toga da njena ruka bude u njegovoj. Ispred njih neće biti neizvodivih zadataka. Biće u prilici da je čvrsto drži, da je ima i da je nikad ne pusti. Poslije nekog vremena, sjetiće se kako bi bilo zanimljivo ponovo je upoznati i čitavo veče će se tako ponašati, da bi je zabavio, kao da se prvi put vide. Onda će se taj srećnik, iako žive u istom gradu, sjetiti da joj napiše pismo koje će istovremeno biti i duhovito i romantično. I to pravo pismo, ono sa markicom, ono koje donosi poštar, koje zahvaljujući srpskim poštama put od devet kilometara prevali već za devet dana. A pisma je lijepo primati i čitati, ali ih je lijepo i pisati i slati. Napraviće majicu s natpisom kojem će se ona oduševljeno nasmijati, a i skuvati joj omiljeno jelo kad jednom dođe kod njega. Pričaće o starim susretima, krstariti kroz prošlost, uživati u sadašnjosti i planirati budućnost dok sjede na nekom čarobnom mjestu koje je postalo čarobno upravo zbog njenog prisustva. Obilaziće razne gradove. Posjetiće Budimpeštu i tamo šetati pored Dunava, otići će u Beč, Prag, Rim i Veneciju, u male bajkovite njemačke gradove u kojima će noću šetati uskim ulicama između dva reda upaljenih lampi. Vodiće je u još neke gradove. Dijeliće sobu na tim putovanjima, spavaće jedno uz drugo, osjetiće kako je topla. Obići će Sloveniju, Bled i Bohinj, Postojnsku jamu. Razgledaće unutrašnjost te pećine, a turisti će biti očarani Ramoninom ljepotom više nego spiljom, stalagmitima i stalaktitima. Posmatraće nju umjesto čovječje ribice. Vodiće je na Ohrid i tamo će piti slatka makedonska vina. Zateći će se na nekoj planini tokom ljeta i tamo će se valjati po travi i glasno se smijati. Otići će na more jer je ona „letnje dete“ i hodaće uz more držeći se za ruke, sami, potpuno sami. Udisaće slani vazduh dok ga bude prožimao osjećaj koji ni sa čim neće moći usporediti. Taj će, ako ne smisli nešto bolje, s njom ići i na Jahorinu ne obazirući se na snobove koji će se tamo isto zateći. Provešće se bolje od svih ostalih tamo čak i ako mu ukradu skije. Pokriće je kad se ona slučajno otkrije tokom noći, dati joj svoj pokrivač, otporan na zimu i temperaturu ispod nule. Gledaće je dok spava i kako joj se trbuh polako podiže i spušta u snu, gledaće to senzacionalno lice. A onda će je odvesti na neko originalnije i ljepše mjesto. Pamtiće sve važne događaje i važne datume, pamtiće i one manje važne. Otvoriće tajanstveni blog ili stranu na internetu i tamo će svakodnevno veličati njen značaj na ovoj planeti. Onda će joj jednog dana javiti adresu i reći joj da posjeti baš tu stranu. Zajedno će slušati diskove, puštaće joj svoje omiljene pjesme i pričati priče o njima. Pokazaće joj kolekciju rijetkih snimaka najbolje pjesme na svijetu, a onda je iznenaditi s neobjavljenim i rijetkim snimcima njene omiljene grupe. Pokazaće joj i svoju kolekciju najljepših filmova u istoriji, gledaće filmove koje su gledali već jednom, one koje su gledali deset puta, one koje još nisu pogledali. Gledaće ih sami, u mraku, dok vani fijuče vjetar s druge strane prozora, ili u ljetnim noćima dok se čuju raspjevani i dobro uvježbani cvrčci ili kratki ljetni pljusak. Vodiće je na žurke, na koncerte, kod svojih prijatelja, ponosan što je on baš s njom i što je ona baš s njim. Donosiće joj poklone, male, velike, neobične, originalne, s povodom, a i bez povoda. Iznenadiće je pred kraj godine kad dođe kod nje obučen u odijelo Deda Mraza, s velikom bijelom bradom i s vrećom punom poklona na leđima među kojima će biti i oni koje ona tako želi i koje nije očekivala, dok se u pozadini čuju zvončići i Santa Claus is Coming To Town. Deda Mraz će stvarno doći u grad. Zajedno će voziti bicikle koje će zvati „bajsevi“. On će je autom voziti na aerobik kad bude padala kiša, dolaziće po nju i čekati je ako kiša ne prestane da bi bio s njom. Slušaće Oh Oh I Love Her So dok je čeka u autu ako ima muzičkog ukusa. Doći će po nju i ako ne bude padala kiša. Zajedno će ići trčati, zajedno će ići kupovati, zajedno će pomagati mačkama s ulice tako što će im ostavljati hranu pored konetejnera, ali i na druge načine, zavisno od potrebe. On će biti u prilici da je vidi kad god bude htio, da se svaki put oduševi kako se ona nepogrešivo oblači i da joj kaže kako joj neka jakna ili majica sjajno stoji. Razdvajaće se na nekoliko dana i obradovati se jedno drugom kad se ponovo sretnu. Postaće svjestan da je cijeli svemir sveo samo na nju i biće spreman praviti kompromis, ako zatreba neće mu biti teško jesti tako bljutavo jelo kao što je sataraš, pa i krvariti da i ona svemir svede na njega. Pričaće anegdote i praviće šale kojima će se ona smijati. Donosiće joj ruže i kad joj nije rođendan, obavezno izbjegavajući 14. februar i 8. mart. Pripremiće joj prvorazredno iznenađenje za rođendan koji će ona pamtiti i kad joj priredi još veći spektakl. Doći će u priliku da pošalje taksi po nju, taksisti da disk koji treba pustiti kad ona uđe u auto, a dok ona ne stigne, imaće vremena da upali sto svijeća raspoređenih po stanu, rasporedi cvijeće, pripremi šampanjac i večeru, provjeri jesu li voće, sladoled i njen omiljeni slatkiš spremni, a onda namjesti disk s najboljim pjesmama ikad. Pri tom će se obući kao i svaki drugi dan jer ne misli da je bolji ako se drugačije obuče, ili da nije dovoljno dobar ako se obuče onako kako voli. Zajedno će pripremati novogodišnje veče, pričaće o tome tokom decembra, šetaće ulicama uživajući u sniježnoj noći, a onda otići na neko toplo mjesto, gledati kroz prozor kako pada snijeg, pogledati snješka napravljenog ispred, piti topli napitak i slušati Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight) ako stvarno bude imao ukusa. U toplom stanu u polumraku tiho će pričati, dodirivati se. Ljubiće se dok neko prolazi ispod prozora ne znajući da se iznad odvija ono rijetko za šta vrijedi živjeti. Igraće igrice na kompjuteru i on će joj, da ona to ne primjeti, dozvoliti da ga pobijedi u igrici u kojoj je on svjetski šampion da bi je nasmijao i učinio srećnom. Spržiće je u sljedećoj partiji u stilu svjetskog šampiona, ali se ona neće naljutiti. I onda će ona reći: „Hajde, sad pusti Ramonese, njih baš volim“ jer će on uspjeti izmjeniti njen muzički ukus na bolje. Odlediće taj prividni ledeni okov oko njenog bića. A zastavu s njenim imenom staviće na centralno mjesto svog najznačajnijeg zida, iznad kluba za koji navija, iznad grupe koju najviše voli, iznad slike s najbližim prijateljima, iznad stranačke ili državne zastave ukoliko je budala pa takve zastave uopšte drži na zidu. Poslije svega, ponadao sam se da se niko toga svega neće sjetiti.
Pogledao sam ponovo Ramonu baš kad se nasmijala i kad je di džej pustio I Got You Babe, verziju koju pjevaju Joey Ramone i Holly Beth Vincent. Često se smijala. Stvarno, ako je neko uzme uskoro, dozvoliće mu vrlo brzo da je dodirne po kosi, dotakne to glatko mekano lice, da drži njenu ruku u svojoj, blizu sebe i privuče je još bliže. Biće mu dopušteno da je poljubi za laku noć, a i kad nije noć. Ubrzo će se na njenoj ruci pored svih onih prstenova naći mjesta za još jedan. Oboje će biti sigurni u to da će sve to trajati do kraja svijeta. Onda ću ih ja slučajno negdje sresti i reći u sebi: „U pičku, pa ona ima majmuna.“ Bojao sam se tih osamdeset mjeseci. Za dva mjeseca biće samo 78. Nisam našao razlog za sumnju da će biti s nekim kad bude imala trideset, da će imati nekog pored sebe. Samo je bilo nepoznato kad će ga sresti. Može birati. Možda će baš te večeri naći nekog s kim će biti i za 80 dana i za 80 mjeseci, a i za 80 godina, a ja ću ostati zauvijek izgubljen u svojim, gotovo tinejdžerskim, snovima i maštanjima. Bespomoćan, kao da sam zapleten u mreži opasnog pauka koji me pustio da tu završim. Pomisao da će neko biti s njom, a da to neću biti ja, nije mi dala mira, izluđivala me. Uh, nikad me to neće proći! Ko ne bi htio biti s njom?
„Who wouldn't?“, pitao sam Bobija prekinuvši razmišljanje i njegovo gledanje televizije u uglu, a on je pogrešno čuo i pozvao konobara i rekao mu da donese još jedno pivo i još jedno vino.
„A ne, i ja ću pivo. Vrijeme je da se neke stvari promijene.“
Ustale su kad mi je di džej mahnuo i kad je krenula Vow, ali je disk „Garbagea“ preskočio kad je Ramona prešla prag vrata i prebacio na Stupid Girl. Ostao sam još sat vremena poslije nje u pabu, razmišljajući kako da u toj mreži ne ostanem zauvijek...
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2006 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |