Dubinsko kiseljenje krastavaca (3)
mladiluk | 21 Decembar, 2006 12:07
Ovu priču ćete bolje razumjeti ako ste pročitali prethodna dva nastavka jer ovaj dio s prva dva nastavka ima veze kao i Rocky 4 sa Rambom 2.
Auto koji se zaustavio ispred moje kuće bio je boje snijega, ako negdje postoji plavi snijeg. Ušao sam i sjeo iza Vedrana, njegova sestra je vozila. Vedran je rekao da se njemu ne vozi jer mu je to dosadno, a da je drugi razlog taj što nikad nije položio vozački ispit, ali je bio siguran da već sljedeći put hoće jer će mu to biti već prvo polaganje. Dugo je vježbao za taj ispit stojeći na raskršću dvije jednosmjerne ulice udaljene samo desetak kilometara od stana u kome je živio i jeo, i gledajući automobile koji su tuda prolazili, posebno renoe 4 čiji su mu se mijenjači posebno svidjeli, ali ne više od novog monitora od 24 inča. A snijeg je još padao, bilo ga je oko 40 centimetara u mom dijelu grada.
U Temerin smo stigli preko Bačkoga Jarka i iznenadili smo se što tamo nema snijega. Nemoguće je zaobići Bački Jarak ukoliko namjeravate da dođete u Temerin kroz baš to mjesto. Tu je izbila tuča, to je čest slučaj u tom prelijepom gradu. U Bačkom Jarku su gostovali žitelji Temerina. To su srasli gradovi. Kao Zemun i Beograd. Kao Vulverhempton i Birmingem. Kao Vest Bromvič i Vulverhempton. Kao Ćuprija i Paraćin. Kao Jagodina i Svetozarevo. Kao Toronto i Lazarevac. Kao Downtown i Uptown. Kao istočni i zapadni Berlin. Tuča nije izbila zbog loših međunacionalnih odnosa između Jarčana i Temerinčana, kako političari vole uživati, nego zbog jednog drugog razloga, a to je netrpeljivost. Postoji jedna kuća koja se nalazi između table koja označava da tu prestaje jedan grad i table koja kazuje da počinje drugi. Onda se ljudi, kad imaju vremena, tuku zbog te kuće. Ne da bi im pripala kuća nego im je to izgovor kako bi se zabavili. Ti se ljudi jednostavno vole tući, a glupo je ići u Sirig zakuvati kavgu kad je ovo bliže. A sad su dani kraći pa ljudi imaju više vremena za razonodu. Izašli smo i Vedran i ja, a njegova sestra nije. On se pridružio Jarčanima, a ja Temerinčanima i pošibali smo se međusobno, ja protivu Vedrana. On je mene udario jednom više jer sam ja jednom promašio. Kad smo završili, nastavili smo dalje.
Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. Sjeo sam za stol u prizemlju kuće i naručio vino koje je kod Josipa Juraja, tako se zove taj moj prijatelj, to mu je ime, kao dva imena, Džej Džej Okoča ili Karl Hajnc (Heinz za čitaoce koji vole mrze fonetsko pisanje), besplatno (besplatno se odnosi na vino iz prvog kilometra rečenice). On je donio 0,002 hektolitra vina i stavio pred nas, a ja sam mu u džep košulje gurnuo dvadeset maraka koje nisam stigao promijeniti kad su marke prelazile u evro nego sam ih čuvao znajući da će se one opet vratiti i da će cijeli svijet evra pretvarati u marke, uključujući i bezobrazne Velikobritance kojima ćemo se mi Nijemci tada posprdno smijati, njima i njihovim bezvrijednim funtama.
Josip Juraj je zatim otišao u svoju sobu jer već petnaest minuta nije provjerio svoj blog na kome su komentare mogli ostavljati samo neregistrovani posjetioci. Pored pravoslavaca, bio je tu i Cucak, rimokatolik, a i dva džedaja, vrlo pristojni i tihi momci od kojih je jedan bio student, a drugi je bio njegov kolega sa fakulteta, iz iste grupe. Odmah me neka cura počela ispitivati. Uvijek se sretnemo tamo na slavi, jednom godišnje. Pitala me jesam li završio vojsku, kad sviramo, šta sam u horoskopu, kad sam pustio kosu, kad sam skinuo brkove, jesam li ja sad treći ili četvrti gimnazije, da li bolje šutiram desnom nogom ili glavom i šta znači Prljavi mali praščić. Još me pitala koje sam ja tačno godište, dodala je da kažem otprilike ako ne znam tačno, a ja sam je iznenadio preciznim odgovorom rekavši da sam 74. godište, šta god to značilo. Ona je rekla da je to odlično jer je i ona isto, ili će za koju godinu biti kao da je 74. ali sam ja rekao da sam ja 1874. nakon čega je rekla da me razumije.
"Idi tamo kod džedaja, ovaj mlađi te gleda čitavo veče", rekao sam joj, a ona je rekla da imam pravo i ubrzo se ljubila sa džedajem na sofi. Malo dalje, Cucak se ljubio sa Šteficom Cvek i uz ta prigušena svjetla ja sam već vidio da će to biti prava američka teenage slava. Vedran, inače franjevac, izvadio je iz džepa usnu harmoniku i pridružio se Josip Jurajevom budućem pašenogu koji je počeo svirati na usnoj harmonici Suzy is a headbanger. Bilo je to zanimljivo jer se pašenogova supruga zove Sheena i, ako vas to baš zanima, ona se dobro fura. Cucak je odjednom ustao i sasvim tiho viknuo: "Moramo prekinuti! Ti nisi dovoljno dobra za mene. Ja zaslužujem bolje." Štefica Cvek ga je blago pogledala: "Ja te potpuno razmem, Cucak", i pomazila ga po onom jedinom obrijanom obrazu, od dva koliko se nalazilo na Cuckovoj glavi.
Usred žurke stigao je i Sveti Nikola. Naravno, svi smo se obradovali.
"Dobro veče, dobro veče", rekao je taj dobri svetac. "Vidim slavite, lijepo, lijepo", nastavio je, a onda pogledao prema stolu. "A vidim, i meso jedete. Ccccc, pa to nije u redu, ne bi trebalo... Ne samo danas, uopšte ne bi trebalo..."
Čovjek iza njega se predstavio: "Ja sam Sveti Ilija, Nikolin prijatelj."
Popili su po vino, kratko pričali sa domaćinima, a onda su objasnili da moraju dalje u goste jer su u Srbiji postoji još jedan čovjek koji slavi Svetog Nikolu. Nedugo nakon njihovog odlaska, ponovo se začulo zvono i bilo je jednako glasno kao i pretprošle godine na slavi.
"Dobro veče", rekao je dobrodržeći gospodin ispred ulaza. "Ja sam Sveti Jovan...", zastao je zbunjeno ispred iznenađenog Josipa Juraja koji je otvorio vrata. "Uh, izvinite, ja sam pogriješio slavu. Vidimo se u januaru. Izvinite još jednom", rekao je mekanim glasom i brzo otišao ne želeći da popije vino, bilo mu je zbog nečega neprijatno.
Onda je Josip Jurajev tata uzeo akustičnu gitaru i svirao Merry Christmas iako je gitara imala D# štim, a on je navikao na Eb. Izvrsna slava, neobično zanimljiva i prijatna.
Četiri sata kasnije, kad smo se vraćali, ja sam opet sjeo na zadnje sjedište u jugoistočnom dijelu auta jer sam to mjesto zagrijao kad smo dolazili. Snijeg je prestao i ne samo to; i onaj snijeg što je pao, već se istopio i od njega nije ostalo ništa više nego samo istopljen snijeg. Izgubili smo dosta vremena jer smo čekali da voz prođe i da se rampa podigne dovoljno da kamion ispred nas prođe ispod nje. A voz je bio dug sedam kilometara što nas je začudilo jer smo navikli na vozove od četiri kilomatra, dok je Vedranova sestra jednom vidjela i voz od čitava četiri kilometra, tako je rekla, ali joj mi nismo vjerovali da takvi vozovi postoje. Dok sam čekao razmišljao sam o predstojećoj utakmici i kojih jedanaest blogera da stavim u tim za utakmicu u srijedu. Nije bilo lako odlučiti. Uzeo sam u obzir kvalitet postova, njihovu učestalost, zalaganje i koliko puta blogeri mogu žonglirati loptu, a da im ona ne padne više od jednom na zemlju jer je to suština žongliranja. Odlučio sam se da ovaj put izvedem sljedeći sastav: na golu Adrian, bekovski par Grace i MMKF, u half-liniji Coat, Spes i Strelac, i u napadu Motel, Cyberkeva (kapiten ekipe), Lara, Extrafull i Djole the Faca, a da sljedeći put, u subotu, dam priliku i nekim novijim igračima koji dobro rade. Na klupi će biti rezervni golman Maya, Srcelomius, Maqa, Pavlec i More.
Taman kad sam odlučio ko će biti lijevo krilo, željeznička mafija, lopovi koji se voze u vozovima, izlaze na stanicama i rampama i pljačkaju ljude koji stoje i čekaju ispred rampi, iskočili su iz vagona za prevoz pamuka i uz izvinjenje zamolili Cucka da skine sat i da im ga da što je on i učinio. Rukovali su se sa svima nama i uskočili ponovo u vagon, ali sad u onaj koji je vozio avokado. Tako mi više nismo znali koliko je sati, je li pola jedanaest ujutro ili pola jedanaest poslije jutra.
To sam saznao tek kad sam došao u stan i dobio poruku sa nepoznatog broja u kojoj je pisalo nešto bez veze.
Auto koji se zaustavio ispred moje kuće bio je boje snijega, ako negdje postoji plavi snijeg. Ušao sam i sjeo iza Vedrana, njegova sestra je vozila. Vedran je rekao da se njemu ne vozi jer mu je to dosadno, a da je drugi razlog taj što nikad nije položio vozački ispit, ali je bio siguran da već sljedeći put hoće jer će mu to biti već prvo polaganje. Dugo je vježbao za taj ispit stojeći na raskršću dvije jednosmjerne ulice udaljene samo desetak kilometara od stana u kome je živio i jeo, i gledajući automobile koji su tuda prolazili, posebno renoe 4 čiji su mu se mijenjači posebno svidjeli, ali ne više od novog monitora od 24 inča. A snijeg je još padao, bilo ga je oko 40 centimetara u mom dijelu grada.
U Temerin smo stigli preko Bačkoga Jarka i iznenadili smo se što tamo nema snijega. Nemoguće je zaobići Bački Jarak ukoliko namjeravate da dođete u Temerin kroz baš to mjesto. Tu je izbila tuča, to je čest slučaj u tom prelijepom gradu. U Bačkom Jarku su gostovali žitelji Temerina. To su srasli gradovi. Kao Zemun i Beograd. Kao Vulverhempton i Birmingem. Kao Vest Bromvič i Vulverhempton. Kao Ćuprija i Paraćin. Kao Jagodina i Svetozarevo. Kao Toronto i Lazarevac. Kao Downtown i Uptown. Kao istočni i zapadni Berlin. Tuča nije izbila zbog loših međunacionalnih odnosa između Jarčana i Temerinčana, kako političari vole uživati, nego zbog jednog drugog razloga, a to je netrpeljivost. Postoji jedna kuća koja se nalazi između table koja označava da tu prestaje jedan grad i table koja kazuje da počinje drugi. Onda se ljudi, kad imaju vremena, tuku zbog te kuće. Ne da bi im pripala kuća nego im je to izgovor kako bi se zabavili. Ti se ljudi jednostavno vole tući, a glupo je ići u Sirig zakuvati kavgu kad je ovo bliže. A sad su dani kraći pa ljudi imaju više vremena za razonodu. Izašli smo i Vedran i ja, a njegova sestra nije. On se pridružio Jarčanima, a ja Temerinčanima i pošibali smo se međusobno, ja protivu Vedrana. On je mene udario jednom više jer sam ja jednom promašio. Kad smo završili, nastavili smo dalje.
Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. Sjeo sam za stol u prizemlju kuće i naručio vino koje je kod Josipa Juraja, tako se zove taj moj prijatelj, to mu je ime, kao dva imena, Džej Džej Okoča ili Karl Hajnc (Heinz za čitaoce koji vole mrze fonetsko pisanje), besplatno (besplatno se odnosi na vino iz prvog kilometra rečenice). On je donio 0,002 hektolitra vina i stavio pred nas, a ja sam mu u džep košulje gurnuo dvadeset maraka koje nisam stigao promijeniti kad su marke prelazile u evro nego sam ih čuvao znajući da će se one opet vratiti i da će cijeli svijet evra pretvarati u marke, uključujući i bezobrazne Velikobritance kojima ćemo se mi Nijemci tada posprdno smijati, njima i njihovim bezvrijednim funtama.
Josip Juraj je zatim otišao u svoju sobu jer već petnaest minuta nije provjerio svoj blog na kome su komentare mogli ostavljati samo neregistrovani posjetioci. Pored pravoslavaca, bio je tu i Cucak, rimokatolik, a i dva džedaja, vrlo pristojni i tihi momci od kojih je jedan bio student, a drugi je bio njegov kolega sa fakulteta, iz iste grupe. Odmah me neka cura počela ispitivati. Uvijek se sretnemo tamo na slavi, jednom godišnje. Pitala me jesam li završio vojsku, kad sviramo, šta sam u horoskopu, kad sam pustio kosu, kad sam skinuo brkove, jesam li ja sad treći ili četvrti gimnazije, da li bolje šutiram desnom nogom ili glavom i šta znači Prljavi mali praščić. Još me pitala koje sam ja tačno godište, dodala je da kažem otprilike ako ne znam tačno, a ja sam je iznenadio preciznim odgovorom rekavši da sam 74. godište, šta god to značilo. Ona je rekla da je to odlično jer je i ona isto, ili će za koju godinu biti kao da je 74. ali sam ja rekao da sam ja 1874. nakon čega je rekla da me razumije.
"Idi tamo kod džedaja, ovaj mlađi te gleda čitavo veče", rekao sam joj, a ona je rekla da imam pravo i ubrzo se ljubila sa džedajem na sofi. Malo dalje, Cucak se ljubio sa Šteficom Cvek i uz ta prigušena svjetla ja sam već vidio da će to biti prava američka teenage slava. Vedran, inače franjevac, izvadio je iz džepa usnu harmoniku i pridružio se Josip Jurajevom budućem pašenogu koji je počeo svirati na usnoj harmonici Suzy is a headbanger. Bilo je to zanimljivo jer se pašenogova supruga zove Sheena i, ako vas to baš zanima, ona se dobro fura. Cucak je odjednom ustao i sasvim tiho viknuo: "Moramo prekinuti! Ti nisi dovoljno dobra za mene. Ja zaslužujem bolje." Štefica Cvek ga je blago pogledala: "Ja te potpuno razmem, Cucak", i pomazila ga po onom jedinom obrijanom obrazu, od dva koliko se nalazilo na Cuckovoj glavi.
Usred žurke stigao je i Sveti Nikola. Naravno, svi smo se obradovali.
"Dobro veče, dobro veče", rekao je taj dobri svetac. "Vidim slavite, lijepo, lijepo", nastavio je, a onda pogledao prema stolu. "A vidim, i meso jedete. Ccccc, pa to nije u redu, ne bi trebalo... Ne samo danas, uopšte ne bi trebalo..."
Čovjek iza njega se predstavio: "Ja sam Sveti Ilija, Nikolin prijatelj."
Popili su po vino, kratko pričali sa domaćinima, a onda su objasnili da moraju dalje u goste jer su u Srbiji postoji još jedan čovjek koji slavi Svetog Nikolu. Nedugo nakon njihovog odlaska, ponovo se začulo zvono i bilo je jednako glasno kao i pretprošle godine na slavi.
"Dobro veče", rekao je dobrodržeći gospodin ispred ulaza. "Ja sam Sveti Jovan...", zastao je zbunjeno ispred iznenađenog Josipa Juraja koji je otvorio vrata. "Uh, izvinite, ja sam pogriješio slavu. Vidimo se u januaru. Izvinite još jednom", rekao je mekanim glasom i brzo otišao ne želeći da popije vino, bilo mu je zbog nečega neprijatno.
Onda je Josip Jurajev tata uzeo akustičnu gitaru i svirao Merry Christmas iako je gitara imala D# štim, a on je navikao na Eb. Izvrsna slava, neobično zanimljiva i prijatna.
Četiri sata kasnije, kad smo se vraćali, ja sam opet sjeo na zadnje sjedište u jugoistočnom dijelu auta jer sam to mjesto zagrijao kad smo dolazili. Snijeg je prestao i ne samo to; i onaj snijeg što je pao, već se istopio i od njega nije ostalo ništa više nego samo istopljen snijeg. Izgubili smo dosta vremena jer smo čekali da voz prođe i da se rampa podigne dovoljno da kamion ispred nas prođe ispod nje. A voz je bio dug sedam kilometara što nas je začudilo jer smo navikli na vozove od četiri kilomatra, dok je Vedranova sestra jednom vidjela i voz od čitava četiri kilometra, tako je rekla, ali joj mi nismo vjerovali da takvi vozovi postoje. Dok sam čekao razmišljao sam o predstojećoj utakmici i kojih jedanaest blogera da stavim u tim za utakmicu u srijedu. Nije bilo lako odlučiti. Uzeo sam u obzir kvalitet postova, njihovu učestalost, zalaganje i koliko puta blogeri mogu žonglirati loptu, a da im ona ne padne više od jednom na zemlju jer je to suština žongliranja. Odlučio sam se da ovaj put izvedem sljedeći sastav: na golu Adrian, bekovski par Grace i MMKF, u half-liniji Coat, Spes i Strelac, i u napadu Motel, Cyberkeva (kapiten ekipe), Lara, Extrafull i Djole the Faca, a da sljedeći put, u subotu, dam priliku i nekim novijim igračima koji dobro rade. Na klupi će biti rezervni golman Maya, Srcelomius, Maqa, Pavlec i More.
Taman kad sam odlučio ko će biti lijevo krilo, željeznička mafija, lopovi koji se voze u vozovima, izlaze na stanicama i rampama i pljačkaju ljude koji stoje i čekaju ispred rampi, iskočili su iz vagona za prevoz pamuka i uz izvinjenje zamolili Cucka da skine sat i da im ga da što je on i učinio. Rukovali su se sa svima nama i uskočili ponovo u vagon, ali sad u onaj koji je vozio avokado. Tako mi više nismo znali koliko je sati, je li pola jedanaest ujutro ili pola jedanaest poslije jutra.
To sam saznao tek kad sam došao u stan i dobio poruku sa nepoznatog broja u kojoj je pisalo nešto bez veze.
KRAJ PRIČE
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2006 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |