Mladi luk

Ja idem tamo

mladiluk | 13 Decembar, 2006 02:29

Tokom noći se nijednom nisam probudio, ali sam zato prije spavanja dva puta palio svjetlo da u svesku upišem nekoliko ideja. Vjetar je puhao, još se nešto čulo što nije bio vjetar, a ni medvjedi, a ja sam smišljao ideje.
Naredno jutro sam otišao kod mog desetogodišnjeg rođaka u kuću na jugu, četrdeset metara do jabuke, onda ispod jabuke deset metara, pa još pedeset metara po travi i mali Zoran me čekao ispred svoje kuće. Kasno sam se probudio i on je već došao iz škole. Počeli smo razgovor. Nenaviknut na dijaloge sa desetogodišnjacima, nisam se snašao odmah.
"Kako ti se zove pas?", pitao sam ozbiljno gledajući velikog vučjaka kakvog su uvijek imali. Kako bi jedan završio život i umro od starosti, oni bi dovodili drugog koji se razlikovao samo po tome što je bio mlađi. I svaki se zvao Medo iako je ličio na vuka.
"Medo", rekao je mali Zoran neočekivan odgovor.
"A koliko godina ima?"
"Pedeset šest", rekao je igrajući se s nečim u rukama, ni ne pogledavši me. Šutio sam zbunjen. Pas koji ima pedeset šest godina stajao je pored mene. Onda je Zoran podigao pogled ne prekidajući igru. "To kad se preračuna u naše godine, ljudske. Inače ima osam."
"Aha", klimnuo sam glavom.
Naišao je tada moj rođak, a iza njega i njegov brat koji mi je, ligično je, istotako rođak. 120 godina zajedno i oko 220 kilograma, njih dvojica. Pozdravili smo se. Stariji mi je rekao da su se posvađali dok su se penjali uz cestu pa sad ne pričaju. O, kakvo čudo!!! Onda se pojavio i mlađi i rekao je da je stariji pička i da su se posvađali. Pričali smo kratko. Otišao sam poslije podne kod njih. Raširili su zdenka sir, jeger, mesni doručak, krastavce, feferone i kruh, a na sred stola su stavili žutu rakiju u staklenoj flaši.
"Teško se živi, teško. Nema posla. Jedva, jedva. Teško ide. Ne daju mi penziju, ne daju... Pizde, ne daju", govorio je stariji između zalogaja. (Opaska: kako pišem, jebemti)
"A kako ti, kako, je l' radiš? Što ćaća i mater rade, kako su oni? Da l' delaju, reci mi, delaju li? E, e, teško je, jebeš ga, teško. Kako brat, je li, kako buraz?", ispitivao je mlađi.
"'Oćeš rakije, ja sam je peka', od kruškica. Znaš ove naše, nije bilo puno, nisu rodile, al' sam ispeka, aj probaj, aj malo...", nudio je. Nisam mogao odbiti. Probao sam. Grijala je. Nisam osjetio nikakve kruškice. Poslije pet čašica nisam osjetio ni rakiju, samo vatru u trbuhu i vrelinu u obrazima. Uzeo sam dva feferona i zdenku. O jebemti, usta su mi gorjela. Pokušao sam ugasiti rakijom. Dolio sam ulje na vatru! O, jebemti kruškice! Onda su se opet posvađali. Stariji je mlađem rekao da je pokvario karijeru u nogometnom timu zbog alkohola, rekao je da je mogao u Rijeci igrati da nije pio. Mlađi nije čekao, krenuo je šakom taj bivši centarfor. Nije pogodio. Podijelio sam žute kartone. Smirili su se. Onda su se počeli smijati i jedan drugom su ulili po rakiju, a meni isto. I tako sam ostao tamo do mraka, a onda se otrijeznio cedevitom i domaćim kruhom što mi ga je donio bakin brat. Bio sam dovoljno svjež da nešto lijepo zapišem. Iz šume Gosrkog kotara otišao sam u mrak i gotik svijet.

Naredno jutro sam ustao svjež, valjda zbog kruškica. Probudio me crveni pijetao. Izašao sam van, bilo je hladno. Toplo sam se obukao i spustio se do rijeke. Onda sam s mosta malo gledao u vodu pa krenuo nazad. Išao sam uzbrdo i razmišlajo. Ideje sam bilježio u mobilni telefon. Zato sam ga i ponio. U njemu su samo bileideje i desetak poruka. Sve od iste osobe.
Popeo sam se skoro do vrha brda, svratio na jedan brežuljak koji nam je bio omiljeni dok smo bili još manja djeca, mislim na sebe i moje rođake, i sjeo sam na neko deblo. Gledao sam cestu u podnožju i prugu. Tu su nekad rasle ciklame, a malo dalje je bila ljeska. Malo dalje je bio jedan mravinjak, ali su i vrijedni mravi u prethodnih petnaest godina odselili nekuda. Dolje su tutnjali vagoni i lokomotive, automobili su bili rijetki. Poslije jednog sata sam otišao u selo. Namazao sam komad kruha vegetarijanskom paštetom, popio kiselo mlijeko i počeo pisati. Dugo sam pisao.
Onda sam obišao stanovnike sela. Vidio sam auto pored prve kuće. "Lovci", rekao je bakin brat mrzovoljno. "E, jebaću vam milu majku sutra", pomislio sam i smislio plan.
I, drugog dana, nakon litre vina, pisanja, trežnjenja, variva od blitve, pisanja i gledanja u nebo, spustio sam se do glavne ceste, dva kilometra od sela. Čekao sam. Vidio sam auto koji polako prolazi cestom. Audi. Parkirao je nekoliko kilometara dalje, znao sam gdje bi se mogao zaustaviti, a da ne zakrči cestu svojim širokim vozilom. Dvojica s puškama odlaze nekud. Auto ostaje. Izvadio sam šilo koje sam našao u kući. Ko zna za šta je to služilo. Pola sata nakon što su lovci nestali u šumi, ja sam krenuo u akciju. Nije bilo čađi da se namažem po licu pa sam išao nemaskiran. Lijep auto. I skup. Moram požuriti, uskoro će mrak. Ali, zašto to radim? Pa taj auto neko mora platiti? Kako će ljudi kući, sigurno su izdaleka, a pada mrak. RI tablice. Možda žive više od trideset kilometara odavde. Skoro da sam odustao. A onda - prasak. Ubrzo još jedan. Puške. Meci su poletjeli prema srni. Treći pucanj se poklopio s mojim prvim ubodom u debelu gumu. Guma je zašištala. Ubrzo i ostale tri. Krenuo sam trčati. Sad će lovci doći s puškama i krvavom mrtvom životinjom. To me natjeralo da se vratim. Retrovizori su poletjeli u rijeku. I brisači, iako su bili žilavi i nisu se dali. A onda trk nazad. Pet i po kilometara do sela. Vratio sam se i opet pisao.

Već sam imao koncept i 712 ideja. Kako će to biti dobro. Ustao sam u sedam. Magla, hladnoća, jutro. Vatra se brzo razgorjela. Drva su bila suva i dobro spremljena da ih vlaga ne ošteti. Pucketala je stara peć dok je iz ugla dopirala muzika iz filma Love Actually. Bliži se katolički Božić. A jee, a jee! Došli su mi gosti. Skuvao sam im kavu, a ja sam popio sok. Popili su kavu, ja sampopio sok, otišli su, a ja sam nastavio pisati. Oko jedan sat sam izašao van. Pješačio sam na vrh brda koje se vidjelo iz kuće, a do kojeg me djelila velika dolina. S tog vrha, kuća i selo su izgledali kao lego kockice. Vratio sam se. Na jednoj livadi sam sjeo na kamen, gledao u nebo, livade i grmlje koje je čekalo snijeg. Snijeg je iste noći pao.

Otišao sam po drva, stresao snijeg sa cipela i složio ih pored peći, dovoljno za jedan dan i dvije prostorije u kojima sam boravio. Mislio sam da neću izlaziti toga dana, ali... ko da odoli snijegu. Obukao sam se dobro i izašao van. Valjao sam se po snijegu. To sam vidio od moje mačke koja se valjala po svježe iskopanoj zemlji. Došao je mali Zoran pa se i on valjao pored mene. Onda sam otišao kod bakinog brata. Tamo sam ostavio sijeno da se suši. Prethodno ljeto mi je jedan dan bilo dosadno pa sam kosio travu iza kuće. Pograbio sam je i odnio kod njega kad se osušila. Sad sam to sjeno natrpao na neki najlon i vukao čitav kilometar po snijegu. Tamo sam razbacao sijeno, po nekoj livadi, uz grmlje u kome su četiri mjeseca ranije sazrijevale kupine. Obradovao sam se kad sam vidio nečije tragove. Bile su to srne. Vratio sam se u selo i pisao do tri ujutro. U tri sam primijetio da mi je ostalo još malo vina.

Popunio sam dvije sveske, počeo treću, kad mi je za vikend stigla sestrična i teta. Poslije vikenda sam odjednom spremio stvari, tako mi je došlo. Krenuo sam redom da se pozdravim. "Kamo ćeš odjednom?", pitali su me svi mještani, iz sve četiri naseljene kuće, onaj glupan me nije ništa pitao jer se ne volimo odavno. "Idem, sad će Božić, moram pripremiti poklone i Deda Mraza...", objašnjavao sam.

Osvrnuo sam se kad sam odlazio. Nije to više kao kad je baka bila tu. Svratio sam na groblje, pozdravio se. Spustio sam se do stanice, pet-šest kilometara.
Sjeo sam u vlak i gledao kroz prozor. Snijeg. Brda. Snijeg. Iz susjednog kupea u kojem su sjedili neki tinejdžeri začulo se Merry Christmas (I don't want to fight tonight). Natakao sam slušalice na uši i uključio diskmen.

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

Yeah, yeah, yeah

I love you and you love me
And that's the way it's got to be
I loved you from the start
'Cause Christmas ain't the time for breaking each other's hearts

A SUTRA - SPEKTAKL NA OVOM BLOGU!!!