Mladi luk

U zoološkom vrtu (2)

mladiluk | 25 Januar, 2007 23:58

(Ako neko nije pročitao prvi dio, neka se spusti malo niže i pročita ga prije drugog dijela)

Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.

Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."

Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?

Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.

On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.

Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.

Za kraj, išao sam da vidim gorile i šimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, šimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.