Mladi luk

Dijelili smo svinjac te godine. Bili smo docimeri, reklo bi se. Između nas je bila samo ograda od željeznih šipki. Često smo pričali. Ljudi su za nas govorili da grokćemo, nisu to smatrali našim govorom, kao što ne priznaju ni mukanje krava, kao ni cvrkut ptica ili mjaukanje mačaka. Za njih to ništa ne znači jer ne razumiju naš jezik. Jeli smo isti napoj, smjesu i koncentrat da brže rastemo. Bilo nam je vruće, bilo nam je hladno, bilo nam je dosadno. Stajali smo na betonu, iako više volimo blato. On se, kaže, sjeća kad su ga odvojili od braće i sestara. Kaže da je svojim očima vidio kako su neke od njih, a bilo ih je jedanaest ukupno, zaklali prije skoro godinu dana. Neke od njih su, pred njegovim očima, naboli na ražanj. On se, mislio je, spasio.

Djelili smo taj svinjac, kao što nevini ljudi u nezgodnim vremenima dijele ćelije. Za nas svinje su sva vremena nezgodna. Čak i naše donekle slobodne rođake divlje svinje ljudi proganjaju po šumama i livadama. Sjećam se kako je skičao kad su ga kastrirali da naraste veći. On kaže da sam ja bio glasniji kad su mene štrojili. Bio je prilično inteligentna svinja, iako ih ja nisam mnogo upoznao, tek sam tu deset mjeseci. Bio je zanimljiv sagovornik. Svoje mame se skoro i ne sjeća, tatu nikad nije upoznao. Od malih nogu je tu, jedini je preostao od svoje braće i sestara.

Priznao mi je da se loše osjećao te večeri. Bilo mu je hladno i bio je gladan. Nije toga dana dobio ništa za jesti. Ja jesam, ali on ne. Bio je petak. Ni za večeru ništa nije dobio. Predosjećao je nešto, uzvrtio se po svinjcu, htio je otići. Njuškao je metalne rešetke oko sebe, ali nije uspio naći slabu među njima. Nismo mnogo pričali, on je bio iznenađujuće šutljiv. Kažu da mi svinje nismo jedine koje predosjećamo ružne događaje. Ja sam jeo, ali mi nije bilo do jela. On je bio gladan, moj prijatelj. Bio je i nervozan. Njegovog su cimera, inače jako duhovitog i zanimljivog prasca, nekuda u prikolici odvezli petnaestak dana ranije i nije se još vratio. Mlada dama prelijepe njuške u koju se zaljubio početkom ljeta isto se nije vratila. Ma u nju je bio zaljubljen čitav svinjac, ne samo moj prijatelj. Mene je umor savladao i otišao sam prileći u unutrašnjost svinjca. Poželio sam svom prijatelju laku noć.

Ustao sam vrlo rano. Nije me probudio miris svježeg napoja nego nekakva gužva, više ljudskih glasova nego što je to obično. Smijali su se, kao da je u pitanju neko veselje. Čuo sam korake. Svaki se čuo glasnije od prethodnog, svaki sljedeći bio je bliži. Čuo sam kako se povlači metalni dio na vratima i kako neko gazi po betonu. Moj se prijatelj trgnuo. Vidio sam njegov uznemireni pogled. Nije ni spavao, imao je podočnjake, možda je tek ujutro malo zadremao. Onda su dva ružna čovjeka u gumenim čizama ušli unutra. Jedan ga je šutnuo nogom. Kad se moj prijatelj podigao drugi mu je nabio nekakvu sajlu u usta. Onaj prvi ga je počeo udarati nogom u guzicu, a drugi ga je vukao. Tu su ga dočekala još dvojica. Vukli su ga van. Opirao se moj prijatelj, ali su neprijatelji bili brojniji. Nešto su vikali. Vukli su ga van, a on se opirao kližući se po betonu. Skičanje je bilo strašno, nikad nisam čuo nešto tako strašno. Kad su ga savladali i izvukli van ja sam gurnuo njuškom vratašca ispred sebe želeći mu pomoći. Nisam uspio istrčati van, iako sam njuškom udarao po pretvrdim šipkama želeći ih slomiti. Ali nisam uspio.

Kroz vrata sam vidio kako tri čovjeka skaču na njega, ruše ga, četvrti mu prilazi i zabija mu nož u vrat. Moj je prijatelj skičao, urlikao, zapomagao, držali su mu noge i on je bio bespomoćan. Oštar nož zario se u njegov vrat, topla crvena krv je krenula iz njegovog vrata kao iz slavine iz koje je domaćin puštao vodu kad nam pere svinjac. Moj prijatelj je promuklim glasom dozivao pomoć i plakao od muke, otimao se, ali bio je sve nemoćniji. Na kraju sam samo vidio kako mrda nogama i repom, s jedne strane crven od krvi. Iz velike rane na vratu curila je krv, sve sporije. Iz njega je život izlazio, još je samo malo ostalo. Oštro sječivo bilo je u ruci jednog od njih, s vrha je kapala krv moga prijatelja. A u njegovim poluzatvorenim očima više nije bilo života, one su izgledale staklene i nepomične. Iz usta koja su ostala poluotvorena išao je tanak mlaz krvi, rana na vratu je bila prevelika za bilo kakvu nadu. Ljudi su ustali, pili rakiju i smijali se. Jedan je držao krvavi nož, a druga mu je ruka bila crvena od krvi moga prijatelja koji je pored njega ležao sve sporije tresući zadnju desnu nogu. Kasnije su ga razapeli i iz njega izvadili crijeva i srce. Odsjekli su mu i glavu.

Zavukao sam se u unutrašnjost svinjca i stisnuo se uz zid u uglu. Posljednjih sedam dana ne jedem kao prije, samo sjedim u uglu i razmišljam o onome što sam vidio zagledan u praznu pregradu pored moje. A večeras mi nisu dali jesti, a nisam dobio ni doručak. Imam gadan predosjećaj.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom