Mladi luk

Anturijum je stajao na terasi. Nije bio direktno izložen suncu. Dobro se držao taj zahtijevni cvijet, kao da mu tu prija. Očekivao sam puno od tog lijepog cvijeta. Cvijeće uljepšava stan. Kad već ne vode računa o ozelenjavanju planete, ja ću bar stan ozeleniti. A anturijum je zbog svog lijepog lišća imao posebno mjesto. Naročito kad se uzme u obzir njegov cvijet. Bio je to osobit cvijet u svijetu cvjetova, lijep kao lice neke posebne djevojke, lako uočljiv i dugo pamtljiv. Zalijevao sam ga onako kako mi je rekla mlada prodavačica u cvjećari, sve po pravilima. Voda je bila sobne temperature i pH je bio u skladu sa zahtijevima cvijeta. Stvarno sam pazio tu biljku, zalijevao sam je pažljivo i osvježavao sam je redovno prskanjem po listovima.

A onda je anturijum odjednom počeo blijediti. Najprije je jedan list postao svijetlozelen, bez razloga, a odmah i drugi. Kad je treći počeo onaj prvi je već bio skoro žut. Zalio sam ga, orosio, ali ništa. Onda opet, čak sam biljku stavio na svjetlije mjesto. Nije pomoglo, još su dva lista požutjela. Kupio sam neko sredstvo za cvijeće, ali nije pomoglo. Mijenjao sam poziciju, ali listovi su postajali žući, bilo je sve manje zelenih. Onda sam se počeo baviti alternativnim metodama pa sam u vodu ubacio izdrobljenu ljusku od jajeta. Ni to nije pomoglo, sljedeće jutro cvijet je bio iscrpljen, jedan je list čak sam otpao, a jedan je nagovijestio da neće dočekati večer. Dodao sam bezrazložno ono sredstvo da poboljša cvjetanje, a ono ga je dodatno iscrpilo.

Promijenio sam zemlju. Ništa. Stavio sam biljku u veću saksiju. Bez promjene. Tražio sam po internetu, pitao u cvjećarama, pitao na poljoprivrednom fakultetu, na odsjeku za hortikulturu, molio Boga, iznosio cvijet na sunce, držao na istoj temperaturi cijeli dan pomoću termostata, povećavao i smanjivao vlagu u sobi želeći pogoditi baš onu anturijumsku, donio sam i pčele da zuje oko cvijeta i leptire da se osjeća kao kod kuće, kupio još jedan cvijet misleći da je usamljen, kupio još dva anturijuma ako mu se onaj prvi nije svidio, šećerio vodu s kojom ga zalijevam, bodrio ga, puštao mu klasičnu muziku - Mozarta, Vivaldija, Smetanu i Bacha, puštao mu Bajagu misleći da takvo cvijeće baš Bajagu voli, onda sam ga pokušao trgnuti novim albumom grupe Paramore, pa ga prenuti Green Dayom, zatim sam mu pustio i lagane pjesme Aerosmitha, zatim i starog Brucea Springsteena, možda eto baš njegovu muziku voli, ali nije bilo promjene. Od prijatelja sam naručio "kan" i "ureu" iz Kutine, da biljku prihranim, ali nije bilo koristi, kao ni od izmeta koji sam pokupio ispod strehe gdje su stanovale lastavice, a ni od vode u kojoj sam otopio šumeću tabletu željeza. Psihologiju cvijeća nisam poznavao, a stvarno mi je stalo do te biljke i želio sam da se zazeleni opet.

Međutim, listovi su se sušili, žutjeli, izgledalo je kao da nema spasa, a ja sam vjerovao da mora biti. Cvijet je bio sav oronuo. Listovi suvi, stabljike povijene, rijetki živi listovi bili su blijedozeleni. Mislio sam da ga odnesem kod vrača kod kojeg je moj poznanik išao zbog sinusa, ali sam odustao kad sam se sjetio da isti taj poznanik ima njuh kao mačka, ali već mjesec dana neprekidno šmrca. Gledao sam u cvijet, kao da mu nije bilo pomoći.

"Daj, oporavi se, ej, pa neće te valjda klima upropastiti", sokolio sam ga i ohrabrivao. Krenuo sam da ga zalijem svježom vodom, da natopim zemlju iz koje je rastao. Ali, zbog radova u ulici vode nije bilo. Pretpostavio sam da mu vino neće prijati, a prošeka nisam imao. Pivo nije prijalo ni normalnim ljudima, pa kako bi krasnom cvijetu. Onda sam trebao izabrati gaziranog "Knjaza Miloša" ili "Janu". "Knjaza" je bilo samo hladnog u frižideru, ne treba mu još da ga nekakva smrzavica uhvati. Uz to, pomislio sam, jako gazirani "Knjaz Miloš" je sigurno predodređen za neku bodljikavu biljku s trnjem. "Jana" je stajala u kuhinji uz zid. Zalio sam cvijet s dva decilitra, a ostatak sam ja popio.

A drugo jutra dogodilo se čudo, tako ljudi nazivaju ono što će za sto godina biti sasvim normalno, ni blizu toga da to nazovemo čudom. Kad ne znaš rješenje, a dođeš do njega, onda to nazoveš čudom. Neka bude i čudo, čak Božje čudo. Anturijum je podigao listove nakon prvog tretmana "Janom". Kasnije još dva puta i počeli su nicati novi, a blijedi su se počeli oporavljati i pojačavati svoju prirodnu zelenu boju. Vremenom je bilo sve više zelenih. A danas, danas je cvijet, nakon teškog perioda, ljepši nego ikad. Ima guste listove, svijetle, glatke i sjajne, zelene, i cvjeta redovno ljepše nego što to rade ostali anturijumi. I tu posebnu biljku ne prihranjujem, ne dodajem nikakve hemijske sastojke, ništa, samo "Janu", prirodnu izvorsku vodu iz srca svetojanskih brežuljaka, s 800 metara dubine, vodu u svojoj prirodnoj čistoći, punjenu na izvoru. E, zato ja isto, između ostalog, pijem "Janu". Nije "žuja" zakon, "Jana" je zakon.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom