Povećaj joj platu
mladiluk | 14 Mart, 2008 17:26
Moj prijatelj kojeg ja zovem Boro, iako se tako ne zove i ima
lice koje više liči na lice nekog Ilije nego na lice jednog Bore, a ne
zove se čak ni Ilija, vlasnik je jedne prodavnice u kojoj možete kupiti
sve za jelo, piće, ličnu higijenu i higijenu vašeg posuđa. Možete
kupiti čak i dnevne novine ako se trujete onim šta napišu priglupi
ljudi koji nisu našli bolji posao. Zato ja pišem na blogu, a ne u
novinama. I, taj Boro koji ima lice jednog izistinskog Ilije, a i
češlja se unazad, baš kao da mu je ime Ilija, namjesti kamere u radnju
da snima lopove i lijepe cure. Ali namjestio je on i muziku i jake
zvučnike jer Boro voli luksuz.
I tako on jednog dana pusti Ramonese, a šta bi drugo. Kad, krene tamo Here Today, Gone Tomorrow. I stoji Boro koji ima lice nalik nekom Iliji pored mlade sisate prodavačice nasmijanog lica koja se zove Jelena i vrlo dobro je plaćena za posao koji obavlja i uz to ima lice neke Sonje i sise kao da se zove Nada. I slušaju oni pjesmu dok čekaju kupce, a veli njemu Jelena sa licem neke Sonje i sisama kao što bi imala da se zove, na primjer, Nada:
"Baš mi prija boja njegovog glasa. Ima lijepu boju glasa", misleći na Joeya Ramonea, našeg duhovnog vođu kojem to ime i prezime baš odgovaraju, zato što ih je sam izabrao.
I dođe te večeri Boro koji ima lice kao neki Ilija, jer tako izgledaju Ilije, baš kao taj Boro moj prijatelj, kod mene i ispriča mi to i ja mu kažem:
"Boro, povećaj joj platu."
I tako on jednog dana pusti Ramonese, a šta bi drugo. Kad, krene tamo Here Today, Gone Tomorrow. I stoji Boro koji ima lice nalik nekom Iliji pored mlade sisate prodavačice nasmijanog lica koja se zove Jelena i vrlo dobro je plaćena za posao koji obavlja i uz to ima lice neke Sonje i sise kao da se zove Nada. I slušaju oni pjesmu dok čekaju kupce, a veli njemu Jelena sa licem neke Sonje i sisama kao što bi imala da se zove, na primjer, Nada:
"Baš mi prija boja njegovog glasa. Ima lijepu boju glasa", misleći na Joeya Ramonea, našeg duhovnog vođu kojem to ime i prezime baš odgovaraju, zato što ih je sam izabrao.
I dođe te večeri Boro koji ima lice kao neki Ilija, jer tako izgledaju Ilije, baš kao taj Boro moj prijatelj, kod mene i ispriča mi to i ja mu kažem:
"Boro, povećaj joj platu."
Generalna |
Permalink |
Komentari (9) |
Trekbekovi (0)
Jabuke
mladiluk | 13 Mart, 2008 17:11
Branko ide često na pijacu jer voli jabuke. Međutim, na velikoj pijaci
on ne pravi razliku između jabuka. Njemu je svejedno da li je kupio
slatke ili kisele, gorke, zrele, nezrele, zelene, žute, crvljive,
trule, one sitne koje služe za pravljenje rakije, a ne za jelo,
prskane, neprskane, gumene, plastične ili one organskog porijekla. Branko
voli lijepe, ukusne i sočne jabuke, ali zbog njihove cijene i zbog
potrebe da na pijaci provede više vremena on ih nikada ne kupi. Hvali
se Branko povremeno kako na njegovom stolu u malom stanu u kojem živi
često ima jabuka. Ima on i malu šupu u kojoj čuva uspomene na jabuke
što ih je u svom trošnom autu tamo dovozio za zimu, prazne gajbe i
poneki suvi list.
Kad Branko ide po jabuke obično mu društvo pravi Zdeslav. Zdeslav se ne razumije u jabuke, a ni u ostalo voće. Njega voće ne zanima, njega zanimaju oni što voće prodaju, prodavci ranoranioci koji stoje pored svojih Tam kamiončića i čekaju kupce. A Zdeslavova ostava je puna kompota jer jabuke koje on donosi i nisu za drugo nego da se šećerom pokušaju dovesti u jestivo stanje.
Bruno ima problem s bojama. I on voli jabuke, ali prvenstveno da bi se prijateljima pohvalio kako ih svakodnevno jede jer Bruno često govori: "Svako jutro jedna jabuka i ne treba ti doktor". Kad ih jede, Bruno ih samo obriše o rukav i zagrize. Dugo se ponosio kako je jeo sočne jonagold jabuke po koje je išao negdje u Slavoniju, ali je mnogo vremena kasnije rekao da se šalio i da od tih jabuka nije bilo ništa. Bruno stvarno ima ozbiljan problema s bojama i kad sam bira jabuke obavezno uzme one suve, stare, sitne, masne, pjegave... Na pijaci uzme one koje su najjeftinije i one koje su najbliže ulazu na pijacu. Tako Bruno često jede one koje su pale na zemlju sa tezge, one koje su udarene, one koji su drugi ostavili, one po kojima su muve ostavile trag, a ne smeta mu ni kad kupi onu što je već prodavac za štandom u naletu gladi davno zagrizao i tako ostavio. Pokušao je nekad davno da se površno bavi uzgojem jabuka, posadio je jednu iza kuće, a posadio je još nekoliko kasnije. Međutim, sve je ostalo na pokušaju. Nije se trudio, a nije ni znao kako da ih uzgaja pa su rupe bile ili preplitke ili previše duboke, a nepažnjom ih je znao i oštetiti lopatom pri zakopavanju, a onda se tokom noći, kad se vrati iz kafane, pijan dizao iz kreveta i vikao na njih. Kasnije bi često govorio da su najbolji plodovi oni koji se kupe i da ga ne zanimaju sasušena stabalca u dvorištu jer trgovci i jabuke postoje zbog kupaca. "Bog je postavio kupca iznad jabuka", govorio je iako u boga nije vjerovao. Sa druge strane, njegovi prijatelji su znali da on već dugo vremena unazad noću kad to niko ne zna ide po tuđim voćnjacima, bez pitanja i bez dozvole. Najčešće izabere, ne znam kako, najbolje drvo u voćnjaku, nekako slučajno uspije nabasati na njega u mraku. I tako Bruno ide i pokušava dohvatiti plodove sa visokih grana, ali mu ne polazi za rukom. Onda Bruno iz nepoznatog i nerazumnog razloga stane ispod drveta i zapiša stablo, pa onda drugo i krene do narednog voćnjaka da ponovi isto mašući granom koju je otkinuo bez razloga.
Vlado ne priča o voću. Teško je reći da li zato što se u voće ne razumije ili zato što se srami pričati o jabukama, a možda ga više zanimaju kruške. Nekad, kad popije pet-šest čašica jabukovače, Vlado površno govori o tome kako jabuke služe samo za rakiju i da im ne treba posvećivati pažnju, a posebno naglašava da ih ne treba saditi. Onda promijeni priču i tvrdi kako je najbolje imati svoje jabuke i da su te najukusnije. U sljedećem trenu Vlado ukoči lice, zašuti i povuče se kao da ništa nije rekao pa ulije još jednu rakiju i srkne u jednom gutljaju.
Goran jabukama posvećuje najviše pažnje. On čita o njima, on piše o njima, mnogo priča o njima, bar kad je riječ o njihovom izgledu, razumije se u sorte, zna prepoznati one najukusnije. On baš voli jabuke, ali je isto tako i izbirljiv. Na pijaci ih ne voli kupovati. Goran ima posađene jabuke. Jedna nikako da rodi, iako ju je davno zasadio, a to je izvanredna jabuka od koje je puno očekivao. Zahtjevna sorta. On ide do svog stabla i zalijeva ga kad je suvo, obrezuje grane u proljeće, kosi travu ispod njega i divi se stablu, a posebno krošnji kad god mu se ukaže prilika. Posadio je kasnije još jednu jabuku stranog porijekla kad je vidio u jednom trenutku da od domaćih možda neće biti ništa. A ako ta bude davala plodove, oni će biti vrijedniji nego da na nekom drvetu rode zlatne jabuke. Već je Goran vidio kako ta jabuka cvjeta. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, bar kad je o voćarstvu riječ. Oko toga se nisu složili njegovi prijatelji, onaj površni i onaj daltonist. Površni je rekao da ništa od uroda neće biti i savjetovao Goranu da zaboravi na uspjeh jer ako se površni u išta razumije onda su to jabuke. To je obrazložio time da zemlja nije pogodna za jabuke, pričao je kako Goran ne zna ništa o jabukama, da će udariti mraz na voćke ili da će, ako nešto i bude i biljke izdrže jedno vrijeme, led završiti posao i spriječiti Goranovu sreću. Goran je to pripisao njegovoj zlobi i niskom obrazovanju i ne osvrćući se nastavio radove u voćnjaku. Zvali su ga Branko i Bruno da ide s njima na pijacu. Sjedili su i pričali o brašnastim jabukama te nagađali čija je pritka veća, čiji je štap duži i ko lakše može mlatiti po jabukama lomeći grane. Goran je slušao i šutio gadeći se takvih tema, a onda bez dvoumljenja hitro odbio kad su mu oni rekli da će imati jabuke kao što su i njihove. Sledio se. Njihove su jabuke imale i dlačice kao breskve. To za jabuke nije uobičajeno. Iza leđa su mu se smijali jer Goran želi uzgojiti svoje jabuke, oni su smatrali bez uspjeha. Rekli su da će u svojim prastarim polovnim vozilima koja su udarena, izgrebana i pokvarena doći po njega i da će on sjesti na sjedalo koje je primilo putnika i putnica kao neki dobro uhodani taksi, ali je Goran odbio. I nije mu smetalo šta oni misle jer je znao da ispravno postupa i da oni o jabukama gotovo ništa ne znaju.
Željko ima jednu jabuku. Nije to neka posebna sorta. Svakog ljeta on leži u hladu ispod nje. A kad dođe jesen Željko se redovno osladi. Željko zna ko jabuke najbolje pozna, ko najbolje procjenjuje njihov izgled i ukus, ali uživa u svom voćnjaku više nego Branko, Zdeslav, Bruno, Vlado i Goran zajedno.
Kad bude seminar poznavalaca jabuka, samo će Goran dobiti poziv, one se razumije u sorte. A ako i ne dobije neće ga to pokolebati. Jer, ko zna ko određuje ko će učestvovati. Možda neki daltonist bez čula dodira, njuha, ukusa i vida. Izbirljivi Goran voli jabuke, čak i kada ih samo gleda.
Kad Branko ide po jabuke obično mu društvo pravi Zdeslav. Zdeslav se ne razumije u jabuke, a ni u ostalo voće. Njega voće ne zanima, njega zanimaju oni što voće prodaju, prodavci ranoranioci koji stoje pored svojih Tam kamiončića i čekaju kupce. A Zdeslavova ostava je puna kompota jer jabuke koje on donosi i nisu za drugo nego da se šećerom pokušaju dovesti u jestivo stanje.
Bruno ima problem s bojama. I on voli jabuke, ali prvenstveno da bi se prijateljima pohvalio kako ih svakodnevno jede jer Bruno često govori: "Svako jutro jedna jabuka i ne treba ti doktor". Kad ih jede, Bruno ih samo obriše o rukav i zagrize. Dugo se ponosio kako je jeo sočne jonagold jabuke po koje je išao negdje u Slavoniju, ali je mnogo vremena kasnije rekao da se šalio i da od tih jabuka nije bilo ništa. Bruno stvarno ima ozbiljan problema s bojama i kad sam bira jabuke obavezno uzme one suve, stare, sitne, masne, pjegave... Na pijaci uzme one koje su najjeftinije i one koje su najbliže ulazu na pijacu. Tako Bruno često jede one koje su pale na zemlju sa tezge, one koje su udarene, one koji su drugi ostavili, one po kojima su muve ostavile trag, a ne smeta mu ni kad kupi onu što je već prodavac za štandom u naletu gladi davno zagrizao i tako ostavio. Pokušao je nekad davno da se površno bavi uzgojem jabuka, posadio je jednu iza kuće, a posadio je još nekoliko kasnije. Međutim, sve je ostalo na pokušaju. Nije se trudio, a nije ni znao kako da ih uzgaja pa su rupe bile ili preplitke ili previše duboke, a nepažnjom ih je znao i oštetiti lopatom pri zakopavanju, a onda se tokom noći, kad se vrati iz kafane, pijan dizao iz kreveta i vikao na njih. Kasnije bi često govorio da su najbolji plodovi oni koji se kupe i da ga ne zanimaju sasušena stabalca u dvorištu jer trgovci i jabuke postoje zbog kupaca. "Bog je postavio kupca iznad jabuka", govorio je iako u boga nije vjerovao. Sa druge strane, njegovi prijatelji su znali da on već dugo vremena unazad noću kad to niko ne zna ide po tuđim voćnjacima, bez pitanja i bez dozvole. Najčešće izabere, ne znam kako, najbolje drvo u voćnjaku, nekako slučajno uspije nabasati na njega u mraku. I tako Bruno ide i pokušava dohvatiti plodove sa visokih grana, ali mu ne polazi za rukom. Onda Bruno iz nepoznatog i nerazumnog razloga stane ispod drveta i zapiša stablo, pa onda drugo i krene do narednog voćnjaka da ponovi isto mašući granom koju je otkinuo bez razloga.
Vlado ne priča o voću. Teško je reći da li zato što se u voće ne razumije ili zato što se srami pričati o jabukama, a možda ga više zanimaju kruške. Nekad, kad popije pet-šest čašica jabukovače, Vlado površno govori o tome kako jabuke služe samo za rakiju i da im ne treba posvećivati pažnju, a posebno naglašava da ih ne treba saditi. Onda promijeni priču i tvrdi kako je najbolje imati svoje jabuke i da su te najukusnije. U sljedećem trenu Vlado ukoči lice, zašuti i povuče se kao da ništa nije rekao pa ulije još jednu rakiju i srkne u jednom gutljaju.
Goran jabukama posvećuje najviše pažnje. On čita o njima, on piše o njima, mnogo priča o njima, bar kad je riječ o njihovom izgledu, razumije se u sorte, zna prepoznati one najukusnije. On baš voli jabuke, ali je isto tako i izbirljiv. Na pijaci ih ne voli kupovati. Goran ima posađene jabuke. Jedna nikako da rodi, iako ju je davno zasadio, a to je izvanredna jabuka od koje je puno očekivao. Zahtjevna sorta. On ide do svog stabla i zalijeva ga kad je suvo, obrezuje grane u proljeće, kosi travu ispod njega i divi se stablu, a posebno krošnji kad god mu se ukaže prilika. Posadio je kasnije još jednu jabuku stranog porijekla kad je vidio u jednom trenutku da od domaćih možda neće biti ništa. A ako ta bude davala plodove, oni će biti vrijedniji nego da na nekom drvetu rode zlatne jabuke. Već je Goran vidio kako ta jabuka cvjeta. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, bar kad je o voćarstvu riječ. Oko toga se nisu složili njegovi prijatelji, onaj površni i onaj daltonist. Površni je rekao da ništa od uroda neće biti i savjetovao Goranu da zaboravi na uspjeh jer ako se površni u išta razumije onda su to jabuke. To je obrazložio time da zemlja nije pogodna za jabuke, pričao je kako Goran ne zna ništa o jabukama, da će udariti mraz na voćke ili da će, ako nešto i bude i biljke izdrže jedno vrijeme, led završiti posao i spriječiti Goranovu sreću. Goran je to pripisao njegovoj zlobi i niskom obrazovanju i ne osvrćući se nastavio radove u voćnjaku. Zvali su ga Branko i Bruno da ide s njima na pijacu. Sjedili su i pričali o brašnastim jabukama te nagađali čija je pritka veća, čiji je štap duži i ko lakše može mlatiti po jabukama lomeći grane. Goran je slušao i šutio gadeći se takvih tema, a onda bez dvoumljenja hitro odbio kad su mu oni rekli da će imati jabuke kao što su i njihove. Sledio se. Njihove su jabuke imale i dlačice kao breskve. To za jabuke nije uobičajeno. Iza leđa su mu se smijali jer Goran želi uzgojiti svoje jabuke, oni su smatrali bez uspjeha. Rekli su da će u svojim prastarim polovnim vozilima koja su udarena, izgrebana i pokvarena doći po njega i da će on sjesti na sjedalo koje je primilo putnika i putnica kao neki dobro uhodani taksi, ali je Goran odbio. I nije mu smetalo šta oni misle jer je znao da ispravno postupa i da oni o jabukama gotovo ništa ne znaju.
Željko ima jednu jabuku. Nije to neka posebna sorta. Svakog ljeta on leži u hladu ispod nje. A kad dođe jesen Željko se redovno osladi. Željko zna ko jabuke najbolje pozna, ko najbolje procjenjuje njihov izgled i ukus, ali uživa u svom voćnjaku više nego Branko, Zdeslav, Bruno, Vlado i Goran zajedno.
Kad bude seminar poznavalaca jabuka, samo će Goran dobiti poziv, one se razumije u sorte. A ako i ne dobije neće ga to pokolebati. Jer, ko zna ko određuje ko će učestvovati. Možda neki daltonist bez čula dodira, njuha, ukusa i vida. Izbirljivi Goran voli jabuke, čak i kada ih samo gleda.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
Petit beure
mladiluk | 12 Mart, 2008 17:48
"Koliko košta sto grama salame?" pitao je bojažljivo tamnoputi mladić u prodavnici dok sam ja stajao ispred police sa supama i tražio onu sa
slovima, vegetarijansku. Nije je bilo i ja sam otišao u susjednu prodavnicu. Pogledom sam tražio istu tu supu kad sam iza leđa čuo glas:
"Koliko košta 100 grama salame?"
Bio je to isti onaj mladić, obučen u neko radno odijelo i pomalo prljav i bojažljiv. Na ulazu je stajao još jedan tamnoputi, isto u radnom odijelu. U ruci je držao vrećicu, a u vrećici se nazirao kruh. Vjerovatno su radili negdje u blizini, možda na nekoj zgradi kao pomoćni radnici za 600 dinara, ili više ako su imali sreće.
"Između 25 i 30 dinara, zavisi koja je salama", rekla je prodavačica koja je imala godina kao što je vjerovatno imala mladićeva mama.
"Dajte mi salame za 23 dinara, ako može", rekao je tamnoputi.
Zagledan u raznobojne vrećice sa supama, pomislio sam da mu pomognem i da mu kupim još salame. 100 grama. Ne znam koliko je to. Da li je dovoljno da bude sit? Ali, kako će on reagovati? Da li će mu se svidjeti da mu neko koga prvi put vidi daje novce da jede ili će mu prisjesti i tih 100 grama jer će osjetiti nekakvo poniženje? Odustao sam od intervencije, iako mi nije bilo prijatno zbog toga.
"Koliko košta 100 grama salame?"
Bio je to isti onaj mladić, obučen u neko radno odijelo i pomalo prljav i bojažljiv. Na ulazu je stajao još jedan tamnoputi, isto u radnom odijelu. U ruci je držao vrećicu, a u vrećici se nazirao kruh. Vjerovatno su radili negdje u blizini, možda na nekoj zgradi kao pomoćni radnici za 600 dinara, ili više ako su imali sreće.
"Između 25 i 30 dinara, zavisi koja je salama", rekla je prodavačica koja je imala godina kao što je vjerovatno imala mladićeva mama.
"Dajte mi salame za 23 dinara, ako može", rekao je tamnoputi.
Zagledan u raznobojne vrećice sa supama, pomislio sam da mu pomognem i da mu kupim još salame. 100 grama. Ne znam koliko je to. Da li je dovoljno da bude sit? Ali, kako će on reagovati? Da li će mu se svidjeti da mu neko koga prvi put vidi daje novce da jede ili će mu prisjesti i tih 100 grama jer će osjetiti nekakvo poniženje? Odustao sam od intervencije, iako mi nije bilo prijatno zbog toga.
Izašao sam van i otišao do kioska po novine. Nisam znao jesam li ili
nisam dobro postupio, a znao sam samo to da mi novine neće dati odgovor
na to pitanje. S novinama u ruci uputio sam se prema zgradi. Prošao sam
pored kontejnera po kome je jedan čovjek sa sijedom bradom i smeđom
kapom na glavi prebirao štapom, čini mi se bukovim. U susjednom
kontejneru isto je radila jedna crno-bijela mačka, ali bez štapa i bez
kape.
Na stepenicama ispred moje zgrade sjedila je žena. Izgledala je normalno obučena i kao da ima dvoje odrasle djece, sina i kćer. I ona sjedi, kao da nešto čeka. Kao da nekoga čeka. Kao da je zaboravila ključ od stana. Skoro kao da se boji ući u stan sama. Sjela je na stepenice, izvadila kekse petit beure i sad izvlači jedan po jedan i jede ih, ali nekako oprezno, kao da će keks eksplodirati ako ga jače i odlučnije zagrize. Jedan je držala u ruci upravo dok sam se vraćao iz kioska s novinama u ruci. Pogledao sam je oprezno, ona je pogledala mene kao da ne zna jezik kojim govorim i kao da ja ne poznam jezik kojim ona govori. I kao da ja pored sebe vodim psa, nekog staforda ili rotvajlera. Bez razloga, ali takvi su ljudi u 2008. godini. Nismo se ni pozdravili, iako sjedi na stepenicama ispred mog ulaza. Ali mi se ne poznamo. I ja sam prošao pored nje dok je ona polako, sitnim pokretima usta, sitnim zalogajima, jela keks koji je držala u desnoj, a u lijevoj pakovanje s desetak istih takvih keksa i torbu srednje veličine.
Ušao sam u stan i osjećao sam se tužno.
Na stepenicama ispred moje zgrade sjedila je žena. Izgledala je normalno obučena i kao da ima dvoje odrasle djece, sina i kćer. I ona sjedi, kao da nešto čeka. Kao da nekoga čeka. Kao da je zaboravila ključ od stana. Skoro kao da se boji ući u stan sama. Sjela je na stepenice, izvadila kekse petit beure i sad izvlači jedan po jedan i jede ih, ali nekako oprezno, kao da će keks eksplodirati ako ga jače i odlučnije zagrize. Jedan je držala u ruci upravo dok sam se vraćao iz kioska s novinama u ruci. Pogledao sam je oprezno, ona je pogledala mene kao da ne zna jezik kojim govorim i kao da ja ne poznam jezik kojim ona govori. I kao da ja pored sebe vodim psa, nekog staforda ili rotvajlera. Bez razloga, ali takvi su ljudi u 2008. godini. Nismo se ni pozdravili, iako sjedi na stepenicama ispred mog ulaza. Ali mi se ne poznamo. I ja sam prošao pored nje dok je ona polako, sitnim pokretima usta, sitnim zalogajima, jela keks koji je držala u desnoj, a u lijevoj pakovanje s desetak istih takvih keksa i torbu srednje veličine.
Ušao sam u stan i osjećao sam se tužno.
Generalna |
Permalink |
Komentari (10) |
Trekbekovi (0)
Smotana noćna priča (ne znači da je i autobiografska)
mladiluk | 04 Mart, 2008 13:56
Ona je sjela u auto, a ja sam džentlmenski zatvorio njena vrata. Sjeo sam i ja u auto i pokrenuo ga. Zasvijetlio je CD plejer i krenuli smo da je odvezem kući. Iz zvučnika se začula pjesma My-my Kind Of Girl , to je bilo sasvim logično. Ona je rekla da ne zna gdje stanuje. Pomislio sam kako ću se u toj tihoj i sniježnoj zimskoj noći morati vozati s njom po gradu tražeći njenu ulicu. Naime, ona je preselila u novi stan i te večeri je stigla iz Subotice. Tako je objasnila neshvatljivu rečenicu. Kako je moguće da ne zna gdje stanuje? I kad je Joey zapjevao I think we'd look pretty good together, Walking through a winter wonderland..., shvatio sam da odavno nisam tako uživao u vožnji.
Vozili smo se, pričali, slušali Ramonese, pokušavali smo naći njenu
ulicu kao da nas je neko teleportirao u Los Anđeles pa nam je teško da
se snađemo. Kao da nisam u ovom gradu već jedanaest i po godina. Kao da
ona ne živi u istom gradu već tri godine. Našli smo se u mraku, u
tišini pored Dunava, Joey je još uvijek tvrdio You're my-my kind of a girl,
a ja sam gledao to lice koje je bilo impresivnije nego da sam se vozao
sa Charlize Theron, a nema sumnje da ta Charlize ima lice kakvo se
sreće onoliko često koliko i Maradona daje golove na svjetskom
prvenstvu, ali rukom.
You were lost but you've been found, baby, rekao je Joey nakon što sam ja po četvrti put pustio istu pjesmu koja mi je u tom trenutku odgovarala više nego Bonzo Goes To Bitburg,
iako sam bio spreman s takvim suvozačem i do Bitburga voziti, u rikverc
ako treba. Međutim, gol nisam uspio postići, čak ni rukom. Nisam se
usudio šutirati. Golman ispred mene je izgledao kao da ima sto ruku,
kao da mu gol mogu dati samo najveći. Ili niko. Onda smo krenuli nazad,
prema gradu. Lako smo našli njenu ulicu. Izašla je brzo i samo mi
je mahnula, uz blagi osmijeh koji mi ništa nije govorio.
* * * * *
Večeras sam se našao na istom mjestu, na istom parkiralištu. Odlučio sam rekonstruisati događaj dok sam opet slušao Ramonese, ovaj put I Remember You. Sa parkinga sam skrenuo desno, vozio nekih šest stotina metara, a na uglu je bila njena kuća. Vrlo lako za zapamtiti. Rekonstrukcija je pokazala kako sam glup ispao. Neki nikad ne žele priznati kako su glupi ispali. Meni to nije problem. Here Today, Gone Tomorrow. Stvarno sam ispao glup.
Generalna |
Permalink |
Komentari (6) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Mart 2008 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||