Mladi luk

"Tigar" lopta

mladiluk | 20 Mart, 2008 15:11

"Tigar" lopta. Dok su moji prijatelji dobijali lopte od roditelja koji rade u Njemačkoj ili od rođaka zaposlenih u istoj zemlji, nekad i od komšija, a ponekad i od komšinica, dok su neki drugi kupovali kožne lopte od Poljaka koji su išli na more, a oni treći išli u prodavnice sportske opreme po skupe kožne lopte, ja sam pripadao gumenoj pirotskoj grupi. Ovi ostali su obično čuvali svoje lopte kao ukras na vitrini, u posebnoj pletenoj mreži za specijalne lopte, da gosti vide i da druga djeca zavide kako ovi imaju specijalnu kožnu loptu, neoštećenu. Neki su se s tim loptama igrali samo po tepihu u dnevnom boravku. Ja sam svoju Tigar loptu istog dana puštao na beton.

Postojale su dvije vrste, ona glatka i ona bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren, nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su bile ubitačne. To da sam bio najbolji igrač među vršnjacima i onim starijima, time se neću hvaliti, to se podrazumijeva. Da sam nastavio trenirati ja bih bio drugi Milko Đurovski. Novi Milko Đurovski. Samo, ja ne bih napravio kardinalnu grešku pri izboru kluba i tako upropastio karijeru. Ovo je priča o Tigar lopti za fudbal.

Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtjevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u šortsevima pa noge ostanu potpuno nezaštićene (adidas šortsevi koji na guzici imaju džepić predviđen za maramicu, da se nos ne briše rukom). Nije bilo raspravljanja da li je zid preblizu lopti, obično je bio dalje nego što treba od mjesta prekršaja. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta dok smo igrali nogomet (tako se zvala ta igra) zviznula u glavu.

U finalu škola održanog 27. maja 1990. lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš učitelj ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike. Tigar me spljeskao (ubrzo nakon toga su se pojavili neki puno opasniji tigrovi na sve strane, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice). Đaci su mi se smijali, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nije nikad igrao nogomet, a ni fudbal koji je po svojim pravilima dosta sličan nogometu, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara (između dve vatre), a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz Blica što ponekad piskara kolumne.

Kad te "Tigar" zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak sa nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
"Gdje si bio, nema te tri dana u školi?" pitao bi nastavnik nekoga.
"Ja sam bio prehlađen", odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
"Dobro. A ti?"
"Ja sam pao s duda pa sam povredio ruku."
"Hm, hm. 'Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?"
"Išao sam vaditi krajnike."
"A ti."
"Mene je na fizičkom pogodila lopta u nogu."
"Gumena? Tigar?"
"Da."
"Idi ti kući, odmori, nije to šala", rekao bi razredni starješina.

Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
"Je l' neko tetoviran? Je l' neko imao potres mozga? Je l' imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l' neko ima strah od bajonete uperene u njega? Je l' neko nekad pao s drveta na glavu? Je l' neko pogođen Tigar loptom? Takvi neka se odmah jave."
Ja sam zbog karijere i minutaže uz Tigar loptu bio samo djelomično sposoban.

Najgore je kad se probuše obe Tigar lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, staklo, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju Tigar lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu u onu rupicu da ispustimo malo zraka (ko ne zna šta je zrak neka okrene neki slučajno izabran broj u Hrvatskoj i neka provjeri, ljubazni sagovornici sa druge strane će mu vrlo rado pomoći), ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i sjebao palac. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervu, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko lica i čitave glave, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom svog puta na Mjesec, tako je i nastao taj naziv).

Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostatke. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su naotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego Tigar u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povredi lopta.

1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja Tigar lopte u školu nakon što je direktor zabranio njeno korištenje i đacima savjetovao igranje odbojke, čak i dječacima.

U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u glavu na putu prema rašljama gola.

I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sa upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala Tigru i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje.

Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da pamte djetinjstvo i po tome, između ostalog.

Goooooooool!