Mladi luk

Jovan lovac

mladiluk | 27 Mart, 2008 01:58

Jovan nije imao sretno djetinjstvo. Možda ga je i imao ako se pod srećom podrazumijevaju odlasci s tatom u lov i česte posjete nekog nepoznatog čovjeka kad tata nije bio kod kuće. Volio je Jovan tog čovjeka, svaki put bi mu davao za sladoled zahvaljujući kojem je Jovan naučio lizati, a kad bi mu dao za sladoled, poslao bi ga da pješači do prodavnice koja nije bila baš blizu kuće. Kad se mali Jovan vrati, on bi izvadio još jednu novčanicu i ponovo ostajao sam s njegovom mamom.

Nije se Jovan igrao kao ostala djeca. Djeca su ga izbjegavala jer se Jovan volio tući, a i bio je sebičan i škrt. Pored toga, Jovanu je prst često bio u nosu, nalazio je neko zadovoljstvo u čačkanju nosa. I starije je izgledao, smeđ, s velikom glavom, češljao se na stranu i izgledao je kao da je nekoliko godina stariji od svojih vršnjaka. Pored toga što je Jovan uvijek volio da pobjedi u svakom sportu u kojem je učestvovao, on je sve činio da to pobjede i dođe ne birajući načine pa se nerijetko sukobljavao s ostalom djecom. Djeca su ga počela izbjegavati, a on se posvetio onome što je najviše volio. Odlazio je nekoliko stotina metara od svoje kuće i gledao kako neki mesar siječe i prodaje meso. Satima je gledao kroz izlog mesare kako debeli neuredni čovjek reže meso. Onda se pun utisaka vraćao kući zamišljajući se jednog dana u bijeloj otrcanoj odjeći i sa satarom cvenom od krvi u ruci.

Jovana nisu ni djevojčice voljele jer ih je udarao, a i često mu je iz nosa virilo nešto zeleno i ljigavo, Jovan nije bio gadljiv niti uredan. Pored toga, Jovan se rijetko smijao, i zastajkivao je dok govori, čak je stenjao i naglašavao svaku riječ misleći kako će tada zvučati pametnije od ostale djece jer Jovan i nije bio bog zna kakav đak. Onda je Jovan novcem koji je dobio kad je prodao puževe što ih je skupljao dva dana kupio vazdušnu pušku. Njegovom veselju nije bilo kraja. Sad više nije ptice gađao kamenjem, imao je efikasnije oružje. Svaki je dan bio sve omraženiji u školi, ali je i svaki dan sve brže jurio kući, uzimao pušku i ubijao vrapce, golubove, sjenice, lastavice, čvorke i ostale ptice koje je viđao. Jednom je čak ubio i rodu, a onda se popeo na krov, izvadio mlade iz gnijezda na starom dimnjaku i zadavio ih. Bilo mu je lakše jer je do tada imao malo uspjeha u gađanju kamenjem. Jednom je dobio batina od komšije Zdravka kad mu je Jovan ubio dva goluba, a jednom mu je neki Siniša dva puta u istom danu, jednom kad je išao na utakmicu, a drugi put kad se vraćao s nje, šakom raskrvario nos kad ga je vidio kako se šeta s puškom u ruci.

Skidao je Jovan ptičja gnijezda, razbijao jaja, davio male ptiće i njihove ostatke u džepovima nosio u školu hvaleći se pred ostalom djecom svojim ispresijecanim glasom. Djeca su ga mrzila, niko nije htio sjediti pored njega kad su išli na ekskurziju u Kumrovec gdje je, dok su ostala djeca gledala kolijevku u kojoj je nekad spavao i sanjao mali Joža pored vjernog bijelog psa Polaka, Jovan šibom umlatio jednog psa iz komšiluka i za kaznu dobio ukor. Ljut, već narednog dana je pokupio tek rođene mačkice iz komšiluka, ubacio ih u neku vreću dok su one nemoćno mjaukale, šutnuo nogom njihovu bijelu majku i bacio ih u plitku rijeku što je proticala u blizini njegove kuće. Sretan se vratio kući nadajući se da će i naredni dan za njega biti tako veseo.

Tako je Jovan danima gađao ptice, bilo ih je sve manje u blizini njegove kuće. Ušao je u pubertet, ali mu je puška i dalje bila glavna zabava, a vikendom bi odlazio u šumu i postavljao zamke životinjama. Dolazio je sljedeće nedjelje i nalazio ostatke uhvaćenih životinja, fotografisao ih i ponovo postavljao zamku. Čak je jednu zamku donio u sedmom razredu kao rad iz tehničkog, i dobio je četvorku kod pijanog nastavnika, člana lokalnog lovačkog društva "Lane".

Krenuo je Jovan u srednju školu, a za novce koje je još uvijek dobijao za sladoled, kupovao je metke za pušku jer je Jovan više uživao u ubijanju, patnji ptica i smrti nego što je uživao u sladoledu, iako ga je volio jesti. Učlanio se i u školsku sekciju, bio j eaktivan u vannastavnim aktivnostima. Nekoliko puta se sukobio s mladim stolarima koji su pravili kućice za ptice. Mladog adolescenta Jovana nisu zanimale djevojčice, imao je druge zanimacije. Ubijao je ptice, postavljao klopke životinjama, sanjao kako će postati mesar i lovac, tukao pse, jurio mačke, bacao i dalje male mačkice u vodu i mučio ih ponosan na broj metoda koje je smislio u samoći i tišini svoje sive sobe u kojoj su bili samo posteri Kurta Russella, Brucea Villisa i Madonne.

Kad je postao punoljetan, Jovan je kupio lovačku pušku. Išao je u lov sa starim ljudima koji su ga prihvatili. Neki njegovi vršnjaci koje Jovan nije volio govorili su mu iza leđa da je starmali, i kad bi navodili primjer za dosadnog čovjeka uvijek bi spominjali njegovo ime, uz smijeh, a Jovan ih je čuo jer je imao razvijen sluh i ogromne uši na velikoj smeđoj glavi. Odgovarali su mu ti starci i njihove priče. Iz lova se vraćao sretan, uvijek sa zecom, lisicom, srnom, nekom pticom ili sa nekom drugom krvavom životinjom. Jovan se smijao onima što su čitalo stripove, sportske novine pa čak i onima koji su voljeli erotske časopise. On je kupovao lovačke novine, nekad ih je i krao ako nije imao čime da plati, ili kad bi kasnio čovjek za sladoled, na jedne se pretplatio, a imao je i list o psima, ali su ga zanimali samo oni lovački, oni što su ga htjeli slušati. Jovan nikad nije razumio svoje malobrojne mlade poznanike, nije razumio čemu se vesele, kako im nije dosadno i šta rade u svojim životima. Jovan je volio pogodak u metu, metke, puške, lovačke noževe, tumaranje šumom, krv, jauke životinja, njihove trzaje, strah u njihovim očima, njihova beživotna tijela. Posebno je uživao kad naiđe na ranjenu životinju. Onda mu je posebno zadovoljstvo bilo da je dokrajči. Smatrao je to pobjedom čovjeka nad prirodom. Kad ga je jedna daljnja rođakinja pitala zašto to radi, on je spremno odgovorio: "Lov, čovek protiv prirode. Čovek i životinja. Mi i oni. Oči u oči", zastajkivao je, stenjao dok govori, sjeckao riječi. Bio je ozbiljan. "A šta bi ti da se srne namnože, gde bi onda? Ko će da brine o ljudima tada? Čovek je lovac. Lovac. Lovi od pamtiveka. I... dakle... lov... to je ono... što volim. Čovek i zver. Zato volim lov." Rođakinja ga nije razumijela, ali Jovan je produžio članstvo u lovačkom udruženju. Pored lova, otkrio je da ga privlače i njegovi prijatelji iz udruženja, posebno jedan tridesetpetogodišnji Višeslav. Volio je s njim ići u lov, čekati iz zasjede krvoločne srne koje su namjeravale da se razmnože i pokore ljude. Dodirivali su se u tišini šume Jovan i Višeslav, tiho se smijali. Nije se Jovan smijao od djetinjstva kad je prvi put razbio glavu o kamen malom zečiću kojeg je našao na livadi kad je bio kod strica. Ali volio je Jovan i ostale lovce, ali Višeslava nekako posebno.

Onda je Jovan dobio poziv, nakon što je krišom slao svoje podatke, i prihvatio je da postane voditelj emisije o lovu na jednoj lokalnoj televiziji. Išao je s lovcma u prirodu, ubijao, klao, vraćao se krvav, slikao se s "trofejima", jeo meso u kolibama, pio krv, lizao i kad nije bilo sladoleda, uvijek bi nešto našao za lizanje, postavljao zamke, jurio za divljim životinjama, slikao njihova mrtva tijela, slikao se s glavama kao s posebno dragim trofejima, družio se s lovcima. Posebno se zbližio s jednim koji je imao "dugu cev", a Jovan je posebno volio "duge cevi". Čekao je da se kamere isključe, a onda se uz kuvanu rakiju zabavljao s vlasnikom "duge cevi". Zajedno su čistili tu pušku, Jovan je bio dobar u čišćenju cijevi. Volio je čistiti "cevi". Ali jednom se u lovu koji je sniman za televiziju pojavilo i nekoliko žena koje su s posebnom radošću plaćale TV pretplatu baš zbog emisije o lovu. Nisu one bile lijepe, nisu baš izgledale kao žene. Jedan zlobnik iz televizijske redakcije je rekao Jovanu bezobrazno da su te žene muškobanjaste i da su mu ženstvenije one što igraju hokej na ledu. Jovan se nije obazirao, bio je rijetko u ženskom društvu, ali mu to i nije bilo interesantno. Tako je Jovan, kad je jednom naišao na polupijanog školskog poznanika, na pitanje da li se oženio (a polupijani poznanik je bio pomalo sarkastičan), rekao da još nije, ali da je "karao jednu što je završila lovni turizam", nakon snimanja jedne emisije. I to je bila istina, Jovan je našao jednu razvratnu mladu ženu koja je zbilja završila taj kurs i proveo s njom jedno veče u šupi uz neku rijeku gdje je čekao da se pojavi vuk i da ga snimi, a mamac koji je postavio bila je ubijena srna kojoj je Jovan odrezao glavu i ostavio uz rijeku kako bi vuk osjetio krv. Još je imao jedno iskustvo kad je na snimanju jedne emisije silovao neku babu, ali baba nije imala svjedoka pa je Jovan još jednom pobijedio prirodu i zakon.

A onda je jednog dana Jovan krenuo u lov sa jednim svojim poznanikom. Njih su dvojica sami krenuli da love divlje svinje, ali i ostale životinje jer je Jovan imao iskustva i u glavi mu je sasvim jasno bilo da razlike između lovaca i krivolovaca nema. Naišli su na jednog srndaćam koji je u tišini zelene šume pasao travu vlažnu od sitne kišice što je padala tog jutra. Pored je bila srna s kojom je srndać imao i malo lane, a i još dvije srne koje su im sigurno bile neka rodbina. Stali su da ih životinje ne vide. Jovan je skinuo pušku, gledao je srndaća kroz skupi snajper kupljen kod žene sa zulufima u prodavnici sportske opreme. Srndać koji je bio udaljen oko 50 metara vidio se kao da stoji udaljen dva metra. Jovan je nišanio dugo desnim okom, njegovo izborano lice bilo je naslonjeno na hladnu cijev, a onda je povukao obarač. Srndać je poskočio zbog bola i zateturao se ranjen. Kolega pored Jovana imao je dobar snimak na kameri koju je ponio. Prilog koji će biti prikazan u popodnevnom terminu, odmah poslije neke dosadne emisije o holokaustu, bio je snimljen. Onda su se ostale životinje razbježale. Srna se osvrtala, srndaća nije bilo. Jovan je bio precizan i srna više neće vidjeti srndaća. Nikad. Ali će gledaoci vidjeti uspjeh Jovana i kako je još jednom spasio prirodu i održao ravnotežu. Došao je do  ranjenog srndaća koji se koprcao zadnjim nogama, krv je curila iz rane, oči su mu bile uplašene i Jovan je bio ponosan na svoj trijumf. Izvukao je nož i naoštrio ga, a srndać je uplašen tim prizorom pokušavao ustati, ali nije mogao jer je Jovan tako volio prirodu i tako je dobro poznavao da je znao kako da gađa. Prišao je srndaću i nasmijao se jer je vidio lijepe rogove koji će odlično stajati na njegovom zidu. Okončao je život mlade životinje nožem.

Krenuli su prema autu, Jovan je hodao polako noseći srndaća kome je glava visila, oči su mu bile otvorene i nepomične, malo vlažne, a iz usta mu je curio tanak mlaz krvi. Jovanov kolega išao je ispred i spuštao se niz neku klisku strminu noseći kameru u lijevoj ruci dok se desnom pridržavao za neke grane da ne padne. Puška mu je bila okačena o desno rame. "Pazi da ne padneš. Dobro si ga pogodio, dobro gađaš. Moraćemo opet u lov", rekao je i već u narednom trenutku se okliznuo, pao na stražnjicu i krenuo prema dolje. Nije se snašao, kamera mu je tresnula o zemlju, a puška pala s ramena i slučajno opalila. Čim se zaustavio, okrenuo se, pogledao iza sebe. Jovan je pored ubijenog srndaća ležao u lokvi krvi. Metak ga je pogodio u direktno u desno oko. Ležao je nepomično. Dva dana kasnije, pred malobrojnim gledaocima, tijelo Jovana spušteno je u rupu.

Nekoliko mjeseci kasnije, hiljade crva otrovalo se nakon što je prodrlo do tijela. Jovan je još jednom pobijedio prirodu i pokazao da je čovjek jači od životinja.