Mladi luk

Jabuke

mladiluk | 13 Mart, 2008 17:11

Branko ide često na pijacu jer voli jabuke. Međutim, na velikoj pijaci on ne pravi razliku između jabuka. Njemu je svejedno da li je kupio slatke ili kisele, gorke, zrele, nezrele, zelene, žute, crvljive, trule, one sitne koje služe za pravljenje rakije, a ne za jelo, prskane, neprskane, gumene, plastične ili one organskog porijekla. Branko voli lijepe, ukusne i sočne jabuke, ali zbog njihove cijene i zbog potrebe da na pijaci provede više vremena on ih nikada ne kupi. Hvali se Branko povremeno kako na njegovom stolu u malom stanu u kojem živi često ima jabuka. Ima on i malu šupu u kojoj čuva uspomene na jabuke što ih je u svom trošnom autu tamo dovozio za zimu, prazne gajbe i poneki suvi list.

Kad Branko ide po jabuke obično mu društvo pravi Zdeslav. Zdeslav se ne razumije u jabuke, a ni u ostalo voće. Njega voće ne zanima, njega zanimaju oni što voće prodaju, prodavci ranoranioci koji stoje pored svojih Tam kamiončića i čekaju kupce. A Zdeslavova ostava je puna kompota jer jabuke koje on donosi i nisu za drugo nego da se šećerom pokušaju dovesti u jestivo stanje.

Bruno ima problem s bojama. I on voli jabuke, ali prvenstveno da bi se prijateljima pohvalio kako ih svakodnevno jede jer Bruno često govori: "Svako jutro jedna jabuka i ne treba ti doktor". Kad ih jede, Bruno ih samo obriše o rukav i zagrize. Dugo se ponosio kako je jeo sočne jonagold jabuke po koje je išao negdje u Slavoniju, ali je mnogo vremena kasnije rekao da se šalio i da od tih jabuka nije bilo ništa. Bruno stvarno ima ozbiljan problema s bojama i kad sam bira jabuke obavezno uzme one suve, stare, sitne, masne, pjegave... Na pijaci uzme one koje su najjeftinije i one koje su najbliže ulazu na pijacu. Tako Bruno često jede one koje su pale na zemlju sa tezge, one koje su udarene, one koji su drugi ostavili, one po kojima su muve ostavile trag, a ne smeta mu ni kad kupi onu što je već prodavac za štandom u naletu gladi davno zagrizao i tako ostavio. Pokušao je nekad davno da se površno bavi uzgojem jabuka, posadio je jednu iza kuće, a posadio je još nekoliko kasnije. Međutim, sve je ostalo na pokušaju. Nije se trudio, a nije ni znao kako da ih uzgaja pa su rupe bile ili preplitke ili previše duboke, a nepažnjom ih je znao i oštetiti lopatom pri zakopavanju, a onda se tokom noći, kad se vrati iz kafane, pijan dizao iz kreveta i vikao na njih. Kasnije bi često govorio da su najbolji plodovi oni koji se kupe i da ga ne zanimaju sasušena stabalca u dvorištu jer trgovci i jabuke postoje zbog kupaca. "Bog je postavio kupca iznad jabuka", govorio je iako u boga nije vjerovao. Sa druge strane, njegovi prijatelji su znali da on već dugo vremena unazad noću kad to niko ne zna ide po tuđim voćnjacima, bez pitanja i bez dozvole. Najčešće izabere, ne znam kako, najbolje drvo u voćnjaku, nekako slučajno uspije nabasati na njega u mraku. I tako Bruno ide i pokušava dohvatiti plodove sa visokih grana, ali mu ne polazi za rukom. Onda Bruno iz nepoznatog i nerazumnog razloga stane ispod drveta i zapiša stablo, pa onda drugo i krene do narednog voćnjaka da ponovi isto mašući granom koju je otkinuo bez razloga.

Vlado ne priča o voću. Teško je reći da li zato što se u voće ne razumije ili zato što se srami pričati o jabukama, a možda ga više zanimaju kruške. Nekad, kad popije pet-šest čašica jabukovače, Vlado površno govori o tome kako jabuke služe samo za rakiju i da im ne treba posvećivati pažnju, a posebno naglašava da ih ne treba saditi. Onda promijeni priču i tvrdi kako je najbolje imati svoje jabuke i da su te najukusnije. U sljedećem trenu Vlado ukoči lice, zašuti i povuče se kao da ništa nije rekao pa ulije još jednu rakiju i srkne u jednom gutljaju.

Goran jabukama posvećuje najviše pažnje. On čita o njima, on piše o njima, mnogo priča o njima, bar kad je riječ o njihovom izgledu, razumije se u sorte, zna prepoznati one najukusnije. On baš voli jabuke, ali je isto tako i izbirljiv. Na pijaci ih ne voli kupovati. Goran ima posađene jabuke. Jedna nikako da rodi, iako ju je davno zasadio, a to je izvanredna jabuka od koje je puno očekivao. Zahtjevna sorta. On ide do svog stabla i zalijeva ga kad je suvo, obrezuje grane u proljeće, kosi travu ispod njega i divi se stablu, a posebno krošnji kad god mu se ukaže prilika. Posadio je kasnije još jednu jabuku stranog porijekla kad je vidio u jednom trenutku da od domaćih možda neće biti ništa. A ako ta bude davala plodove, oni će biti vrijedniji nego da na nekom drvetu rode zlatne jabuke. Već je Goran vidio kako ta jabuka cvjeta. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, bar kad je o voćarstvu riječ. Oko toga se nisu složili njegovi prijatelji, onaj površni i onaj daltonist. Površni je rekao da ništa od uroda neće biti i savjetovao Goranu da zaboravi na uspjeh jer ako se površni u išta razumije onda su to jabuke. To je obrazložio time da zemlja nije pogodna za jabuke, pričao je kako Goran ne zna ništa o jabukama, da će udariti mraz na voćke ili da će, ako nešto i bude i biljke izdrže jedno vrijeme, led završiti posao i spriječiti Goranovu sreću. Goran je to pripisao njegovoj zlobi i niskom obrazovanju i ne osvrćući se nastavio radove u voćnjaku. Zvali su ga Branko i Bruno da ide s njima na pijacu. Sjedili su i pričali o brašnastim jabukama te nagađali čija je pritka veća, čiji je štap duži i ko lakše može mlatiti po jabukama lomeći grane. Goran je slušao i šutio gadeći se takvih tema, a onda bez dvoumljenja hitro odbio kad su mu oni rekli da će imati jabuke kao što su i njihove. Sledio se. Njihove su jabuke imale i dlačice kao breskve. To za jabuke nije uobičajeno. Iza leđa su mu se smijali jer Goran želi uzgojiti svoje jabuke, oni su smatrali bez uspjeha. Rekli su da će u svojim prastarim polovnim vozilima koja su udarena, izgrebana i pokvarena doći po njega i da će on sjesti na sjedalo koje je primilo putnika i putnica kao neki dobro uhodani taksi, ali je Goran odbio. I nije mu smetalo šta oni misle jer je znao da ispravno postupa i da oni o jabukama gotovo ništa ne znaju.

Željko ima jednu jabuku. Nije to neka posebna sorta. Svakog ljeta on leži u hladu ispod nje. A kad dođe jesen Željko se redovno osladi. Željko zna ko jabuke najbolje pozna, ko najbolje procjenjuje njihov izgled i ukus, ali uživa u svom voćnjaku više nego Branko, Zdeslav, Bruno, Vlado i Goran zajedno.

Kad bude seminar poznavalaca jabuka, samo će Goran dobiti poziv, one se razumije u sorte. A ako i ne dobije neće ga to pokolebati. Jer, ko zna ko određuje ko će učestvovati. Možda neki daltonist bez čula dodira, njuha, ukusa i vida. Izbirljivi Goran voli jabuke, čak i kada ih samo gleda.