Mladi luk

Smotana noćna priča (ne znači da je i autobiografska)

mladiluk | 04 Mart, 2008 13:56

Ona je sjela u auto, a ja sam džentlmenski zatvorio njena vrata. Sjeo sam i ja u auto i pokrenuo ga. Zasvijetlio je CD plejer i krenuli smo da je odvezem kući. Iz zvučnika se začula pjesma My-my Kind Of Girl , to je bilo sasvim logično. Ona je rekla da ne zna gdje stanuje. Pomislio sam kako ću se u toj tihoj i sniježnoj zimskoj noći morati vozati s njom po gradu tražeći njenu ulicu. Naime, ona je preselila u novi stan i te večeri je stigla iz Subotice. Tako je objasnila neshvatljivu rečenicu. Kako je moguće da ne zna gdje stanuje? I kad je Joey zapjevao I think we'd look pretty good together, Walking through a winter wonderland..., shvatio sam da odavno nisam tako uživao u vožnji.

Vozili smo se, pričali, slušali Ramonese, pokušavali smo naći njenu ulicu kao da nas je neko teleportirao u Los Anđeles pa nam je teško da se snađemo. Kao da nisam u ovom gradu već jedanaest i po godina. Kao da ona ne živi u istom gradu već tri godine. Našli smo se u mraku, u tišini pored Dunava, Joey je još uvijek tvrdio You're my-my kind of a girl, a ja sam gledao to lice koje je bilo impresivnije nego da sam se vozao sa Charlize Theron, a nema sumnje da ta Charlize ima lice kakvo se sreće onoliko često koliko i Maradona daje golove na svjetskom prvenstvu, ali rukom.

You were lost but you've been found, baby, rekao je Joey nakon što sam ja po četvrti put pustio istu pjesmu koja mi je u tom trenutku odgovarala više nego Bonzo Goes To Bitburg, iako sam bio spreman s takvim suvozačem i do Bitburga voziti, u rikverc ako treba. Međutim, gol nisam uspio postići, čak ni rukom. Nisam se usudio šutirati. Golman ispred mene je izgledao kao da ima sto ruku, kao da mu gol mogu dati samo najveći. Ili niko. Onda smo krenuli nazad, prema gradu. Lako smo našli njenu ulicu. Izašla je brzo i samo mi je mahnula, uz blagi osmijeh koji mi ništa nije govorio.

* * * * *

Večeras sam se našao na istom mjestu, na istom parkiralištu. Odlučio sam rekonstruisati događaj dok sam opet slušao Ramonese, ovaj put I Remember You. Sa parkinga sam skrenuo desno, vozio nekih šest stotina metara, a na uglu je bila njena kuća. Vrlo lako za zapamtiti. Rekonstrukcija je pokazala kako sam glup ispao. Neki nikad ne žele priznati kako su glupi ispali. Meni to nije problem. Here Today, Gone Tomorrow. Stvarno sam ispao glup.