Mladi luk

Petit beure

mladiluk | 12 Mart, 2008 17:48

"Koliko košta sto grama salame?" pitao je bojažljivo tamnoputi mladić u prodavnici dok sam ja stajao ispred police sa supama i tražio onu sa slovima, vegetarijansku. Nije je bilo i ja sam otišao u susjednu prodavnicu. Pogledom sam tražio istu tu supu kad sam iza leđa čuo glas:
"Koliko košta 100 grama salame?"
Bio je to isti onaj mladić, obučen u neko radno odijelo i pomalo prljav i bojažljiv. Na ulazu je stajao još jedan tamnoputi, isto u radnom odijelu. U ruci je držao vrećicu, a u vrećici se nazirao kruh. Vjerovatno su radili negdje u blizini, možda na nekoj zgradi kao pomoćni radnici za 600 dinara, ili više ako su imali sreće.
"Između 25 i 30 dinara, zavisi koja je salama", rekla je prodavačica koja je imala godina kao što je vjerovatno imala mladićeva mama.
"Dajte mi salame za 23 dinara, ako može", rekao je tamnoputi.
Zagledan u raznobojne vrećice sa supama, pomislio sam da mu pomognem i da mu kupim još salame. 100 grama. Ne znam koliko je to. Da li je dovoljno da bude sit? Ali, kako će on reagovati? Da li će mu se svidjeti da mu neko koga prvi put vidi daje novce da jede ili će mu prisjesti i tih 100 grama jer će osjetiti nekakvo poniženje? Odustao sam od intervencije, iako mi nije bilo prijatno zbog toga.

Izašao sam van i otišao do kioska po novine. Nisam znao jesam li ili nisam dobro postupio, a znao sam samo to da mi novine neće dati odgovor na to pitanje. S novinama u ruci uputio sam se prema zgradi. Prošao sam pored kontejnera po kome je jedan čovjek sa sijedom bradom i smeđom kapom na glavi prebirao štapom, čini mi se bukovim. U susjednom kontejneru isto je radila jedna crno-bijela mačka, ali bez štapa i bez kape.

Na stepenicama ispred moje zgrade sjedila je žena. Izgledala je normalno obučena i kao da ima dvoje odrasle djece, sina i kćer. I ona sjedi, kao da nešto čeka. Kao da nekoga čeka. Kao da je zaboravila ključ od stana. Skoro kao da se boji ući u stan sama. Sjela je na stepenice, izvadila kekse petit beure i sad izvlači jedan po jedan i jede ih, ali nekako oprezno, kao da će keks eksplodirati ako ga jače i odlučnije zagrize. Jedan je držala u ruci upravo dok sam se vraćao iz kioska s novinama u ruci. Pogledao sam je oprezno, ona je pogledala mene kao da ne zna jezik kojim govorim i kao da ja ne poznam jezik kojim ona govori. I kao da ja pored sebe vodim psa, nekog staforda ili rotvajlera. Bez razloga, ali takvi su ljudi u 2008. godini. Nismo se ni pozdravili, iako sjedi na stepenicama ispred mog ulaza. Ali mi se ne poznamo. I ja sam prošao pored nje dok je ona polako, sitnim pokretima usta, sitnim zalogajima, jela keks koji je držala u desnoj, a u lijevoj pakovanje s desetak istih takvih keksa i torbu srednje veličine.
Ušao sam u stan i osjećao sam se tužno.