Mladi luk

Noć sova

mladiluk | 17 Mart, 2008 13:33

Dosadni ljudi su prolazili Ulicom Laze Telečkog. Ništa čudno za ljude, to je jedna od češćih osobina ljudi. Ja sam sjedio ispred kafića Kućerak, pio gemišt, gledao kad će proći neka cura koja će mi privući pažnju i razmišljao sam o topljenju leda na polovima. A nisam bio sam. Jura, Šiljo, Bobi, dva mala Bobija, Zeko, Marija, Sanja, Klobuk, Sandra, Bojana, Nataša... Skupili smo se slučajno. Najprije sam došao sam, ubrzo je stigao Jura, a tokom večeri i ostali. Pili smo gem, skoro svi, cure nisu, ipak je to muško piće, a cure s kojima provodimo vrijeme su ženstvene i piju pića u skladu s tim.

Kad je šef "Kućerka" otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkog rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim, iako sam ja pomislio da možda je. Uozbiljio sam se i pažljivo namjestio šake ispred usta za pet sekundi. Bar sam mislio da sam ih namjestio. Huknuo sam bez veze, kao nekakav polupijani blesan koji je odlučio da na trenutak izgleda mudro. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala. Kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj kojeg je lako nasmijati. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočare i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je, neuspješno se pokušavajući potpuno uozbiljiti, spojio šake i prinio ih ustima. Bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom. Napravio je neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, duboko i sporo udahnuo i puhnuo lagano u šake. Jebemti! Dobro se čulo. Odmah sam to pripisao njegovom članstvu u Savezu izviđača. Izviđači uče takve korisne stvari, tako se snalaze ako se izgube u šumi ili ako im je dosadno pa se žele družiti sa sovama ili sa drugim izviđačima koji su se ulogorili u drugom dijelu šume. Ili kad im nije do pjesme jer ih boli grlo, a još nisu prošli kurs na kome se uči kako mahovina i bokvica vrlo efikasno liječe bolesno grlo. Tada oni huču.

Zatim je mali Bobi malo odmaknuo šake, ponovo ih prinio ustima i puhnuo. U međuvremenu je malo mrdnuo ušima, otpio gutljaj gemišta, opet mrdnuo ušima i oslušnuo šta se događa. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočare na nos i spremio maramicu u desni džep hlača. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo taj huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Dolazio je iz pravca parkirališta na Trifkovićevom trgu. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao, iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. A i skupljao sam s velikim uspjehom sličice "Životinjsko carstvo" već četvrtinu stoljeća i znao sam prepoznati sovu i razlikovati je od češljugara, noja, ćubastog kakadua, kivikalca novozelandskog, ali i od mnogo sličnijeg škanjca mišara ili bjeloglavog supa. Božo je naručio gemišt a mali Bobiji su u isti glas skladno počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile još četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom i čudno nas gledajući raširenim očima i zađuđenim pogledima prolazili pored nas, pored ljudi-sova, kao da nikad nisu vidjeli ljude koji piju gemišt.

A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbiljnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočare i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočarama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignoriranjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zavitlavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.

Jura, koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini, udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi. Pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se neprekidno udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo pored Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid, a Bojana ima velike oči. Onda sovi to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala poluprazan vrč sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagirale i počele kljucati prolivenu žućkastu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi. Sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, na žlijebu, na krovu, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale.

Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kandžama uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je uz razdragan osmijeh mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu mašući svojom kapom sa šiltom u desnoj ruci dok je veliki Bobi glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su u nepoznato.

* * * * *

To se dogodilo sredinom jula. Od tada nitko nije vidio malog Bobija, nitko od ljudi. Očekivali smo da će ga sove vratiti, ali one to nisu učinile. Od tog događaja je prošlo pet mjeseci. A onda se dogodilo nešto čudno. Nešto što nisam očekivao, nešto što se ne događa svaki dan. Naime, stigao sam kući oko podne, izuo se i izuven oprao ruke. Oprao sam ih još jednom. Ušao sam u sobu i vidio neku neobično kartonsku pošiljku na mom stolu. Ubrzo sam shvatio da mi je poštar donio DVD koji sam preko Amazona naručio prije samo pet dana. Bilo je to zaista neobično. Dok sam od sreće skakao po sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Bobi.

"Stari, sove su danas vratile buraza. Ostavile su ga na terasi. Deblji je nego ikad, sad nema 70 nego 90 kilograma. Četiri sove su ga morale nositi, a sjećaš se da su samo dvije bile dovoljne da ga odnesu. I više ne nosi naočare, sad vidi kao sova, čita registracije sa sedamdeset metara udaljenosti kao od šale. Čak i one prljave i prašnjave"
"'Ajmo večeras opet u Kućerak!", predložio sam.
"'Ajmo", odmah je prihvatio Bobi.

Prekinuo sam vezu. Već sljedećeg trenutka je iznenada nestalo struje pa sam se našao u mraku i tišini svoje sobe. Nisam se stigao ni snaći, ni razmisliti kuda da krenem, a odnekud se jasno i prodorno čulo:
"Hu-huu! Hu-huu!"