Ja sam veliki brat, brate
mladiluk | 31 Mart, 2008 13:41
Danas
sam se probudio u 11:12. San je bio dobar ako se
izuzme povraćanje u dva navrata. Napio sam se kao pička prethodne
večeri pa sam
povratio jednom pored kreveta i na to sam se okliznuo jutros. Drugi
put sam se odvukao do kupatila i tokom povraćanja zacrvenio lavabo ostacima vina i
pice. Prepoznao sam jutros komadiće šampinjona na
crvenoj fleki. Super je izgledalo. Cool. Pišao
sam na isto mjesto gdje i sve ove godine unazad, u WC šolju. Promašio
sam za dva centimetra desnu ivicu i mlaz je završio na mašini za veš.
Obrisao sam pločice kuhinjskom krpom koja je stajala u korpi i čekala
da bijelo dođe na red za pranje. Tokom pišanja sam podigao majicu u
kojoj sam spavao i izvadio onu
paučinu i pamuk iz pupka što su se tamo na misteriozan način skupili tokom noći.
Onda sam doručkovao pa sam provjerio elektronsku poštu. Ubrzo sam stavio podgrijati punjene paprike. Jeo sam ih i juče pa sam prdnuo u 13:02, a onda još jednom u 13:34. Treći put minutu poslije 14, malo mi je pobjeglo, ali nisam obraćao pažnju dok sam sjedio ispred kompjutera. Odlučio sam da ću promijeniti gaće kad padne mrak, pred spavanje. A i namazaću malo sa Pavlovićevom masti. Šta znam, kažu da pomaže. Ako baš bude trebalo, možda i operem. Sigurno je sigurno. Četvrti put je bilo sve kako treba, tačno u pola tri. Podrignuo sam jednom baš kako treba, komšija sa sprata iznad mene je lupio u pod metlom zbog buke. Onda sam se iznervirao pa sam istovremeno prdnuo i podrignuo na šta je on uzvratio lupanjem u cijevi radijatora, a ja sam se samo glasno smijao dok su iz mog zvučnika dopirali neki super reperi i viknuo mu da mi naduva jaja. Šaban ruralni, smara me narodnjacima dok slušam "50 Cent".
Zatim sam poslao dva maila. Pogledao sam na sat. Hm, kad će noć pa da počne South Park. Bar da su u međuvremenu Beavis i Butt-Head, ali su ih konzervativci ukinuli. Moraću naći nešto drugo na televiziji, neku urbanu emisiju ili urbanu seriju. Srećom, neće biti teško. Čini mi se da su najavili da će biti film American Pie. Prije toga ću skoknuti do prodavnice da kupim piva da se odvalim od alkohola. Usput ću da poduvam jedan džokavac. Dobar plan. Obrisao sam nos, pogledao sadržaj u maramici, a ono ništa. Biće bolje u decembru kad, pored mandarina, stignu i virusi i prehlada. Paprike su baš dobro sjele pa sam završio opet u WC-u. Čitao sam neke novine sa debelim i masnim papirom i neke priloge o šaljivim video-klipovima. Uh, neki čovjek je imao kurčinu od pola metra i onda su to njegov brat i prijatelji snimili pa su pustili da korisnici na internetu imaju sa čim da se porede. Bio je i prilog o oružju i korisni savjeti o samoubistvima. Kakvih sve likova ima, to je strava i ludo! Ludilo, brate! Bila je i jedna kurva sa velikim sisama, a i neki šabani. Stvarno cool. Super, super!
Onda sam doručkovao pa sam provjerio elektronsku poštu. Ubrzo sam stavio podgrijati punjene paprike. Jeo sam ih i juče pa sam prdnuo u 13:02, a onda još jednom u 13:34. Treći put minutu poslije 14, malo mi je pobjeglo, ali nisam obraćao pažnju dok sam sjedio ispred kompjutera. Odlučio sam da ću promijeniti gaće kad padne mrak, pred spavanje. A i namazaću malo sa Pavlovićevom masti. Šta znam, kažu da pomaže. Ako baš bude trebalo, možda i operem. Sigurno je sigurno. Četvrti put je bilo sve kako treba, tačno u pola tri. Podrignuo sam jednom baš kako treba, komšija sa sprata iznad mene je lupio u pod metlom zbog buke. Onda sam se iznervirao pa sam istovremeno prdnuo i podrignuo na šta je on uzvratio lupanjem u cijevi radijatora, a ja sam se samo glasno smijao dok su iz mog zvučnika dopirali neki super reperi i viknuo mu da mi naduva jaja. Šaban ruralni, smara me narodnjacima dok slušam "50 Cent".
Zatim sam poslao dva maila. Pogledao sam na sat. Hm, kad će noć pa da počne South Park. Bar da su u međuvremenu Beavis i Butt-Head, ali su ih konzervativci ukinuli. Moraću naći nešto drugo na televiziji, neku urbanu emisiju ili urbanu seriju. Srećom, neće biti teško. Čini mi se da su najavili da će biti film American Pie. Prije toga ću skoknuti do prodavnice da kupim piva da se odvalim od alkohola. Usput ću da poduvam jedan džokavac. Dobar plan. Obrisao sam nos, pogledao sadržaj u maramici, a ono ništa. Biće bolje u decembru kad, pored mandarina, stignu i virusi i prehlada. Paprike su baš dobro sjele pa sam završio opet u WC-u. Čitao sam neke novine sa debelim i masnim papirom i neke priloge o šaljivim video-klipovima. Uh, neki čovjek je imao kurčinu od pola metra i onda su to njegov brat i prijatelji snimili pa su pustili da korisnici na internetu imaju sa čim da se porede. Bio je i prilog o oružju i korisni savjeti o samoubistvima. Kakvih sve likova ima, to je strava i ludo! Ludilo, brate! Bila je i jedna kurva sa velikim sisama, a i neki šabani. Stvarno cool. Super, super!
Nastavio sam čitati o nekoj djevojci koja je bila izrazit stručnjak za piercing, završila je neke specijalne kurseve. Kako joj je to samo lijepo stajalo u pupku, ljepše nego meni ono ujutro, primijetio sam dok je moj smeđi kobasičasti prijatelj napuštao moj trbuh i krenuo prema Dunavu. Obrisao sam guzicu dvoslojnim papirom, dvanaest puta. Pitao sam se da li je to dovoljno. Nisam mogao biti siguran u to jer sam samouk.
Vratio sam se u sobu. Uzeo sam toplomjer da izmjerim temperaturu, nisam dugo to radio. Stavio sam ga pod ruku. Bilo je malo neugodno, ali još je neugodnije bilo u guzici. Nešto me svrbjelo tamo, izgleda da nisam dobro obrisao. Nakon deset minuta sam izvadio toplomjer, baš kad sam napisao neke odgovore na dva foruma. 36,6. Hm, ništa, zdrav sam, izuzetno zdrav. Onda sam toplomjer gurnuo u guzicu da vidim kakvo je stanje tamo. Ne treba uvijek vjerovati pazuhu. Nakon deset minuta provedenih u guzici, temperatura je bila 36,7. To je zbog punjene paprike. Kao iskusan liječnik, toplomjer sam direktno iz guzice stavio u usta. Još deset minuta. 36,6. Onda sam ga spremio, jednom prdnuo, uzeo digitron i sabrao vrijednosti sa sve tri lokacije. Postupak računanja sam ponovio dva puta da ne dođe do greške. Podijelio sam zbir sa tri i dobio srednju vrijednost 36,5 koja je bila manja od kritičnih 37. Dakle, zdrav sam, moram to objaviti. Poslao sam mailom poruku nekim mojim prijateljima da su carevi, ali da sam ja najveći car. Dodao sam i dva vica, jedan o plavušama, a drugi o policajcima. Upišao sam se kad sam ih čuo. A onda sam opet otišao u WC da se poigram s majmunom. Jedva čekam da krene VIP "Veliki brat" za narednu sezonu. Osjećam da sam favorit za ulazak u finale.
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Jovan lovac
mladiluk | 27 Mart, 2008 01:58
Jovan nije imao sretno djetinjstvo.
Možda ga je i imao ako se pod srećom podrazumijevaju odlasci s tatom u
lov i česte posjete nekog nepoznatog čovjeka kad tata nije bio kod
kuće. Volio je Jovan tog čovjeka, svaki put bi mu davao za sladoled
zahvaljujući kojem je Jovan naučio lizati, a kad bi mu dao za sladoled,
poslao bi ga da pješači do prodavnice koja nije bila baš blizu kuće.
Kad se mali Jovan vrati, on bi izvadio još jednu novčanicu i ponovo
ostajao sam s njegovom mamom.
Nije se Jovan igrao kao ostala djeca. Djeca su ga izbjegavala jer se Jovan volio tući, a i bio je sebičan i škrt. Pored toga, Jovanu je prst često bio u nosu, nalazio je neko zadovoljstvo u čačkanju nosa. I starije je izgledao, smeđ, s velikom glavom, češljao se na stranu i izgledao je kao da je nekoliko godina stariji od svojih vršnjaka. Pored toga što je Jovan uvijek volio da pobjedi u svakom sportu u kojem je učestvovao, on je sve činio da to pobjede i dođe ne birajući načine pa se nerijetko sukobljavao s ostalom djecom. Djeca su ga počela izbjegavati, a on se posvetio onome što je najviše volio. Odlazio je nekoliko stotina metara od svoje kuće i gledao kako neki mesar siječe i prodaje meso. Satima je gledao kroz izlog mesare kako debeli neuredni čovjek reže meso. Onda se pun utisaka vraćao kući zamišljajući se jednog dana u bijeloj otrcanoj odjeći i sa satarom cvenom od krvi u ruci.
Jovana nisu ni djevojčice voljele jer ih je udarao, a i često mu je iz nosa virilo nešto zeleno i ljigavo, Jovan nije bio gadljiv niti uredan. Pored toga, Jovan se rijetko smijao, i zastajkivao je dok govori, čak je stenjao i naglašavao svaku riječ misleći kako će tada zvučati pametnije od ostale djece jer Jovan i nije bio bog zna kakav đak. Onda je Jovan novcem koji je dobio kad je prodao puževe što ih je skupljao dva dana kupio vazdušnu pušku. Njegovom veselju nije bilo kraja. Sad više nije ptice gađao kamenjem, imao je efikasnije oružje. Svaki je dan bio sve omraženiji u školi, ali je i svaki dan sve brže jurio kući, uzimao pušku i ubijao vrapce, golubove, sjenice, lastavice, čvorke i ostale ptice koje je viđao. Jednom je čak ubio i rodu, a onda se popeo na krov, izvadio mlade iz gnijezda na starom dimnjaku i zadavio ih. Bilo mu je lakše jer je do tada imao malo uspjeha u gađanju kamenjem. Jednom je dobio batina od komšije Zdravka kad mu je Jovan ubio dva goluba, a jednom mu je neki Siniša dva puta u istom danu, jednom kad je išao na utakmicu, a drugi put kad se vraćao s nje, šakom raskrvario nos kad ga je vidio kako se šeta s puškom u ruci.
Skidao je Jovan ptičja gnijezda, razbijao jaja, davio male ptiće i njihove ostatke u džepovima nosio u školu hvaleći se pred ostalom djecom svojim ispresijecanim glasom. Djeca su ga mrzila, niko nije htio sjediti pored njega kad su išli na ekskurziju u Kumrovec gdje je, dok su ostala djeca gledala kolijevku u kojoj je nekad spavao i sanjao mali Joža pored vjernog bijelog psa Polaka, Jovan šibom umlatio jednog psa iz komšiluka i za kaznu dobio ukor. Ljut, već narednog dana je pokupio tek rođene mačkice iz komšiluka, ubacio ih u neku vreću dok su one nemoćno mjaukale, šutnuo nogom njihovu bijelu majku i bacio ih u plitku rijeku što je proticala u blizini njegove kuće. Sretan se vratio kući nadajući se da će i naredni dan za njega biti tako veseo.
Tako je Jovan danima gađao ptice, bilo ih je sve manje u blizini njegove kuće. Ušao je u pubertet, ali mu je puška i dalje bila glavna zabava, a vikendom bi odlazio u šumu i postavljao zamke životinjama. Dolazio je sljedeće nedjelje i nalazio ostatke uhvaćenih životinja, fotografisao ih i ponovo postavljao zamku. Čak je jednu zamku donio u sedmom razredu kao rad iz tehničkog, i dobio je četvorku kod pijanog nastavnika, člana lokalnog lovačkog društva "Lane".
Krenuo je Jovan u srednju školu, a za novce koje je još uvijek dobijao za sladoled, kupovao je metke za pušku jer je Jovan više uživao u ubijanju, patnji ptica i smrti nego što je uživao u sladoledu, iako ga je volio jesti. Učlanio se i u školsku sekciju, bio j eaktivan u vannastavnim aktivnostima. Nekoliko puta se sukobio s mladim stolarima koji su pravili kućice za ptice. Mladog adolescenta Jovana nisu zanimale djevojčice, imao je druge zanimacije. Ubijao je ptice, postavljao klopke životinjama, sanjao kako će postati mesar i lovac, tukao pse, jurio mačke, bacao i dalje male mačkice u vodu i mučio ih ponosan na broj metoda koje je smislio u samoći i tišini svoje sive sobe u kojoj su bili samo posteri Kurta Russella, Brucea Villisa i Madonne.
Kad je postao punoljetan, Jovan je kupio lovačku pušku. Išao je u lov sa starim ljudima koji su ga prihvatili. Neki njegovi vršnjaci koje Jovan nije volio govorili su mu iza leđa da je starmali, i kad bi navodili primjer za dosadnog čovjeka uvijek bi spominjali njegovo ime, uz smijeh, a Jovan ih je čuo jer je imao razvijen sluh i ogromne uši na velikoj smeđoj glavi. Odgovarali su mu ti starci i njihove priče. Iz lova se vraćao sretan, uvijek sa zecom, lisicom, srnom, nekom pticom ili sa nekom drugom krvavom životinjom. Jovan se smijao onima što su čitalo stripove, sportske novine pa čak i onima koji su voljeli erotske časopise. On je kupovao lovačke novine, nekad ih je i krao ako nije imao čime da plati, ili kad bi kasnio čovjek za sladoled, na jedne se pretplatio, a imao je i list o psima, ali su ga zanimali samo oni lovački, oni što su ga htjeli slušati. Jovan nikad nije razumio svoje malobrojne mlade poznanike, nije razumio čemu se vesele, kako im nije dosadno i šta rade u svojim životima. Jovan je volio pogodak u metu, metke, puške, lovačke noževe, tumaranje šumom, krv, jauke životinja, njihove trzaje, strah u njihovim očima, njihova beživotna tijela. Posebno je uživao kad naiđe na ranjenu životinju. Onda mu je posebno zadovoljstvo bilo da je dokrajči. Smatrao je to pobjedom čovjeka nad prirodom. Kad ga je jedna daljnja rođakinja pitala zašto to radi, on je spremno odgovorio: "Lov, čovek protiv prirode. Čovek i životinja. Mi i oni. Oči u oči", zastajkivao je, stenjao dok govori, sjeckao riječi. Bio je ozbiljan. "A šta bi ti da se srne namnože, gde bi onda? Ko će da brine o ljudima tada? Čovek je lovac. Lovac. Lovi od pamtiveka. I... dakle... lov... to je ono... što volim. Čovek i zver. Zato volim lov." Rođakinja ga nije razumijela, ali Jovan je produžio članstvo u lovačkom udruženju. Pored lova, otkrio je da ga privlače i njegovi prijatelji iz udruženja, posebno jedan tridesetpetogodišnji Višeslav. Volio je s njim ići u lov, čekati iz zasjede krvoločne srne koje su namjeravale da se razmnože i pokore ljude. Dodirivali su se u tišini šume Jovan i Višeslav, tiho se smijali. Nije se Jovan smijao od djetinjstva kad je prvi put razbio glavu o kamen malom zečiću kojeg je našao na livadi kad je bio kod strica. Ali volio je Jovan i ostale lovce, ali Višeslava nekako posebno.
Onda je Jovan dobio poziv, nakon što je krišom slao svoje podatke, i prihvatio je da postane voditelj emisije o lovu na jednoj lokalnoj televiziji. Išao je s lovcma u prirodu, ubijao, klao, vraćao se krvav, slikao se s "trofejima", jeo meso u kolibama, pio krv, lizao i kad nije bilo sladoleda, uvijek bi nešto našao za lizanje, postavljao zamke, jurio za divljim životinjama, slikao njihova mrtva tijela, slikao se s glavama kao s posebno dragim trofejima, družio se s lovcima. Posebno se zbližio s jednim koji je imao "dugu cev", a Jovan je posebno volio "duge cevi". Čekao je da se kamere isključe, a onda se uz kuvanu rakiju zabavljao s vlasnikom "duge cevi". Zajedno su čistili tu pušku, Jovan je bio dobar u čišćenju cijevi. Volio je čistiti "cevi". Ali jednom se u lovu koji je sniman za televiziju pojavilo i nekoliko žena koje su s posebnom radošću plaćale TV pretplatu baš zbog emisije o lovu. Nisu one bile lijepe, nisu baš izgledale kao žene. Jedan zlobnik iz televizijske redakcije je rekao Jovanu bezobrazno da su te žene muškobanjaste i da su mu ženstvenije one što igraju hokej na ledu. Jovan se nije obazirao, bio je rijetko u ženskom društvu, ali mu to i nije bilo interesantno. Tako je Jovan, kad je jednom naišao na polupijanog školskog poznanika, na pitanje da li se oženio (a polupijani poznanik je bio pomalo sarkastičan), rekao da još nije, ali da je "karao jednu što je završila lovni turizam", nakon snimanja jedne emisije. I to je bila istina, Jovan je našao jednu razvratnu mladu ženu koja je zbilja završila taj kurs i proveo s njom jedno veče u šupi uz neku rijeku gdje je čekao da se pojavi vuk i da ga snimi, a mamac koji je postavio bila je ubijena srna kojoj je Jovan odrezao glavu i ostavio uz rijeku kako bi vuk osjetio krv. Još je imao jedno iskustvo kad je na snimanju jedne emisije silovao neku babu, ali baba nije imala svjedoka pa je Jovan još jednom pobijedio prirodu i zakon.
A onda je jednog dana Jovan krenuo u lov sa jednim svojim poznanikom. Njih su dvojica sami krenuli da love divlje svinje, ali i ostale životinje jer je Jovan imao iskustva i u glavi mu je sasvim jasno bilo da razlike između lovaca i krivolovaca nema. Naišli su na jednog srndaćam koji je u tišini zelene šume pasao travu vlažnu od sitne kišice što je padala tog jutra. Pored je bila srna s kojom je srndać imao i malo lane, a i još dvije srne koje su im sigurno bile neka rodbina. Stali su da ih životinje ne vide. Jovan je skinuo pušku, gledao je srndaća kroz skupi snajper kupljen kod žene sa zulufima u prodavnici sportske opreme. Srndać koji je bio udaljen oko 50 metara vidio se kao da stoji udaljen dva metra. Jovan je nišanio dugo desnim okom, njegovo izborano lice bilo je naslonjeno na hladnu cijev, a onda je povukao obarač. Srndać je poskočio zbog bola i zateturao se ranjen. Kolega pored Jovana imao je dobar snimak na kameri koju je ponio. Prilog koji će biti prikazan u popodnevnom terminu, odmah poslije neke dosadne emisije o holokaustu, bio je snimljen. Onda su se ostale životinje razbježale. Srna se osvrtala, srndaća nije bilo. Jovan je bio precizan i srna više neće vidjeti srndaća. Nikad. Ali će gledaoci vidjeti uspjeh Jovana i kako je još jednom spasio prirodu i održao ravnotežu. Došao je do ranjenog srndaća koji se koprcao zadnjim nogama, krv je curila iz rane, oči su mu bile uplašene i Jovan je bio ponosan na svoj trijumf. Izvukao je nož i naoštrio ga, a srndać je uplašen tim prizorom pokušavao ustati, ali nije mogao jer je Jovan tako volio prirodu i tako je dobro poznavao da je znao kako da gađa. Prišao je srndaću i nasmijao se jer je vidio lijepe rogove koji će odlično stajati na njegovom zidu. Okončao je život mlade životinje nožem.
Krenuli su prema autu, Jovan je hodao polako noseći srndaća kome je glava visila, oči su mu bile otvorene i nepomične, malo vlažne, a iz usta mu je curio tanak mlaz krvi. Jovanov kolega išao je ispred i spuštao se niz neku klisku strminu noseći kameru u lijevoj ruci dok se desnom pridržavao za neke grane da ne padne. Puška mu je bila okačena o desno rame. "Pazi da ne padneš. Dobro si ga pogodio, dobro gađaš. Moraćemo opet u lov", rekao je i već u narednom trenutku se okliznuo, pao na stražnjicu i krenuo prema dolje. Nije se snašao, kamera mu je tresnula o zemlju, a puška pala s ramena i slučajno opalila. Čim se zaustavio, okrenuo se, pogledao iza sebe. Jovan je pored ubijenog srndaća ležao u lokvi krvi. Metak ga je pogodio u direktno u desno oko. Ležao je nepomično. Dva dana kasnije, pred malobrojnim gledaocima, tijelo Jovana spušteno je u rupu.
Nekoliko mjeseci kasnije, hiljade crva otrovalo se nakon što je prodrlo do tijela. Jovan je još jednom pobijedio prirodu i pokazao da je čovjek jači od životinja.
Nije se Jovan igrao kao ostala djeca. Djeca su ga izbjegavala jer se Jovan volio tući, a i bio je sebičan i škrt. Pored toga, Jovanu je prst često bio u nosu, nalazio je neko zadovoljstvo u čačkanju nosa. I starije je izgledao, smeđ, s velikom glavom, češljao se na stranu i izgledao je kao da je nekoliko godina stariji od svojih vršnjaka. Pored toga što je Jovan uvijek volio da pobjedi u svakom sportu u kojem je učestvovao, on je sve činio da to pobjede i dođe ne birajući načine pa se nerijetko sukobljavao s ostalom djecom. Djeca su ga počela izbjegavati, a on se posvetio onome što je najviše volio. Odlazio je nekoliko stotina metara od svoje kuće i gledao kako neki mesar siječe i prodaje meso. Satima je gledao kroz izlog mesare kako debeli neuredni čovjek reže meso. Onda se pun utisaka vraćao kući zamišljajući se jednog dana u bijeloj otrcanoj odjeći i sa satarom cvenom od krvi u ruci.
Jovana nisu ni djevojčice voljele jer ih je udarao, a i često mu je iz nosa virilo nešto zeleno i ljigavo, Jovan nije bio gadljiv niti uredan. Pored toga, Jovan se rijetko smijao, i zastajkivao je dok govori, čak je stenjao i naglašavao svaku riječ misleći kako će tada zvučati pametnije od ostale djece jer Jovan i nije bio bog zna kakav đak. Onda je Jovan novcem koji je dobio kad je prodao puževe što ih je skupljao dva dana kupio vazdušnu pušku. Njegovom veselju nije bilo kraja. Sad više nije ptice gađao kamenjem, imao je efikasnije oružje. Svaki je dan bio sve omraženiji u školi, ali je i svaki dan sve brže jurio kući, uzimao pušku i ubijao vrapce, golubove, sjenice, lastavice, čvorke i ostale ptice koje je viđao. Jednom je čak ubio i rodu, a onda se popeo na krov, izvadio mlade iz gnijezda na starom dimnjaku i zadavio ih. Bilo mu je lakše jer je do tada imao malo uspjeha u gađanju kamenjem. Jednom je dobio batina od komšije Zdravka kad mu je Jovan ubio dva goluba, a jednom mu je neki Siniša dva puta u istom danu, jednom kad je išao na utakmicu, a drugi put kad se vraćao s nje, šakom raskrvario nos kad ga je vidio kako se šeta s puškom u ruci.
Skidao je Jovan ptičja gnijezda, razbijao jaja, davio male ptiće i njihove ostatke u džepovima nosio u školu hvaleći se pred ostalom djecom svojim ispresijecanim glasom. Djeca su ga mrzila, niko nije htio sjediti pored njega kad su išli na ekskurziju u Kumrovec gdje je, dok su ostala djeca gledala kolijevku u kojoj je nekad spavao i sanjao mali Joža pored vjernog bijelog psa Polaka, Jovan šibom umlatio jednog psa iz komšiluka i za kaznu dobio ukor. Ljut, već narednog dana je pokupio tek rođene mačkice iz komšiluka, ubacio ih u neku vreću dok su one nemoćno mjaukale, šutnuo nogom njihovu bijelu majku i bacio ih u plitku rijeku što je proticala u blizini njegove kuće. Sretan se vratio kući nadajući se da će i naredni dan za njega biti tako veseo.
Tako je Jovan danima gađao ptice, bilo ih je sve manje u blizini njegove kuće. Ušao je u pubertet, ali mu je puška i dalje bila glavna zabava, a vikendom bi odlazio u šumu i postavljao zamke životinjama. Dolazio je sljedeće nedjelje i nalazio ostatke uhvaćenih životinja, fotografisao ih i ponovo postavljao zamku. Čak je jednu zamku donio u sedmom razredu kao rad iz tehničkog, i dobio je četvorku kod pijanog nastavnika, člana lokalnog lovačkog društva "Lane".
Krenuo je Jovan u srednju školu, a za novce koje je još uvijek dobijao za sladoled, kupovao je metke za pušku jer je Jovan više uživao u ubijanju, patnji ptica i smrti nego što je uživao u sladoledu, iako ga je volio jesti. Učlanio se i u školsku sekciju, bio j eaktivan u vannastavnim aktivnostima. Nekoliko puta se sukobio s mladim stolarima koji su pravili kućice za ptice. Mladog adolescenta Jovana nisu zanimale djevojčice, imao je druge zanimacije. Ubijao je ptice, postavljao klopke životinjama, sanjao kako će postati mesar i lovac, tukao pse, jurio mačke, bacao i dalje male mačkice u vodu i mučio ih ponosan na broj metoda koje je smislio u samoći i tišini svoje sive sobe u kojoj su bili samo posteri Kurta Russella, Brucea Villisa i Madonne.
Kad je postao punoljetan, Jovan je kupio lovačku pušku. Išao je u lov sa starim ljudima koji su ga prihvatili. Neki njegovi vršnjaci koje Jovan nije volio govorili su mu iza leđa da je starmali, i kad bi navodili primjer za dosadnog čovjeka uvijek bi spominjali njegovo ime, uz smijeh, a Jovan ih je čuo jer je imao razvijen sluh i ogromne uši na velikoj smeđoj glavi. Odgovarali su mu ti starci i njihove priče. Iz lova se vraćao sretan, uvijek sa zecom, lisicom, srnom, nekom pticom ili sa nekom drugom krvavom životinjom. Jovan se smijao onima što su čitalo stripove, sportske novine pa čak i onima koji su voljeli erotske časopise. On je kupovao lovačke novine, nekad ih je i krao ako nije imao čime da plati, ili kad bi kasnio čovjek za sladoled, na jedne se pretplatio, a imao je i list o psima, ali su ga zanimali samo oni lovački, oni što su ga htjeli slušati. Jovan nikad nije razumio svoje malobrojne mlade poznanike, nije razumio čemu se vesele, kako im nije dosadno i šta rade u svojim životima. Jovan je volio pogodak u metu, metke, puške, lovačke noževe, tumaranje šumom, krv, jauke životinja, njihove trzaje, strah u njihovim očima, njihova beživotna tijela. Posebno je uživao kad naiđe na ranjenu životinju. Onda mu je posebno zadovoljstvo bilo da je dokrajči. Smatrao je to pobjedom čovjeka nad prirodom. Kad ga je jedna daljnja rođakinja pitala zašto to radi, on je spremno odgovorio: "Lov, čovek protiv prirode. Čovek i životinja. Mi i oni. Oči u oči", zastajkivao je, stenjao dok govori, sjeckao riječi. Bio je ozbiljan. "A šta bi ti da se srne namnože, gde bi onda? Ko će da brine o ljudima tada? Čovek je lovac. Lovac. Lovi od pamtiveka. I... dakle... lov... to je ono... što volim. Čovek i zver. Zato volim lov." Rođakinja ga nije razumijela, ali Jovan je produžio članstvo u lovačkom udruženju. Pored lova, otkrio je da ga privlače i njegovi prijatelji iz udruženja, posebno jedan tridesetpetogodišnji Višeslav. Volio je s njim ići u lov, čekati iz zasjede krvoločne srne koje su namjeravale da se razmnože i pokore ljude. Dodirivali su se u tišini šume Jovan i Višeslav, tiho se smijali. Nije se Jovan smijao od djetinjstva kad je prvi put razbio glavu o kamen malom zečiću kojeg je našao na livadi kad je bio kod strica. Ali volio je Jovan i ostale lovce, ali Višeslava nekako posebno.
Onda je Jovan dobio poziv, nakon što je krišom slao svoje podatke, i prihvatio je da postane voditelj emisije o lovu na jednoj lokalnoj televiziji. Išao je s lovcma u prirodu, ubijao, klao, vraćao se krvav, slikao se s "trofejima", jeo meso u kolibama, pio krv, lizao i kad nije bilo sladoleda, uvijek bi nešto našao za lizanje, postavljao zamke, jurio za divljim životinjama, slikao njihova mrtva tijela, slikao se s glavama kao s posebno dragim trofejima, družio se s lovcima. Posebno se zbližio s jednim koji je imao "dugu cev", a Jovan je posebno volio "duge cevi". Čekao je da se kamere isključe, a onda se uz kuvanu rakiju zabavljao s vlasnikom "duge cevi". Zajedno su čistili tu pušku, Jovan je bio dobar u čišćenju cijevi. Volio je čistiti "cevi". Ali jednom se u lovu koji je sniman za televiziju pojavilo i nekoliko žena koje su s posebnom radošću plaćale TV pretplatu baš zbog emisije o lovu. Nisu one bile lijepe, nisu baš izgledale kao žene. Jedan zlobnik iz televizijske redakcije je rekao Jovanu bezobrazno da su te žene muškobanjaste i da su mu ženstvenije one što igraju hokej na ledu. Jovan se nije obazirao, bio je rijetko u ženskom društvu, ali mu to i nije bilo interesantno. Tako je Jovan, kad je jednom naišao na polupijanog školskog poznanika, na pitanje da li se oženio (a polupijani poznanik je bio pomalo sarkastičan), rekao da još nije, ali da je "karao jednu što je završila lovni turizam", nakon snimanja jedne emisije. I to je bila istina, Jovan je našao jednu razvratnu mladu ženu koja je zbilja završila taj kurs i proveo s njom jedno veče u šupi uz neku rijeku gdje je čekao da se pojavi vuk i da ga snimi, a mamac koji je postavio bila je ubijena srna kojoj je Jovan odrezao glavu i ostavio uz rijeku kako bi vuk osjetio krv. Još je imao jedno iskustvo kad je na snimanju jedne emisije silovao neku babu, ali baba nije imala svjedoka pa je Jovan još jednom pobijedio prirodu i zakon.
A onda je jednog dana Jovan krenuo u lov sa jednim svojim poznanikom. Njih su dvojica sami krenuli da love divlje svinje, ali i ostale životinje jer je Jovan imao iskustva i u glavi mu je sasvim jasno bilo da razlike između lovaca i krivolovaca nema. Naišli su na jednog srndaćam koji je u tišini zelene šume pasao travu vlažnu od sitne kišice što je padala tog jutra. Pored je bila srna s kojom je srndać imao i malo lane, a i još dvije srne koje su im sigurno bile neka rodbina. Stali su da ih životinje ne vide. Jovan je skinuo pušku, gledao je srndaća kroz skupi snajper kupljen kod žene sa zulufima u prodavnici sportske opreme. Srndać koji je bio udaljen oko 50 metara vidio se kao da stoji udaljen dva metra. Jovan je nišanio dugo desnim okom, njegovo izborano lice bilo je naslonjeno na hladnu cijev, a onda je povukao obarač. Srndać je poskočio zbog bola i zateturao se ranjen. Kolega pored Jovana imao je dobar snimak na kameri koju je ponio. Prilog koji će biti prikazan u popodnevnom terminu, odmah poslije neke dosadne emisije o holokaustu, bio je snimljen. Onda su se ostale životinje razbježale. Srna se osvrtala, srndaća nije bilo. Jovan je bio precizan i srna više neće vidjeti srndaća. Nikad. Ali će gledaoci vidjeti uspjeh Jovana i kako je još jednom spasio prirodu i održao ravnotežu. Došao je do ranjenog srndaća koji se koprcao zadnjim nogama, krv je curila iz rane, oči su mu bile uplašene i Jovan je bio ponosan na svoj trijumf. Izvukao je nož i naoštrio ga, a srndać je uplašen tim prizorom pokušavao ustati, ali nije mogao jer je Jovan tako volio prirodu i tako je dobro poznavao da je znao kako da gađa. Prišao je srndaću i nasmijao se jer je vidio lijepe rogove koji će odlično stajati na njegovom zidu. Okončao je život mlade životinje nožem.
Krenuli su prema autu, Jovan je hodao polako noseći srndaća kome je glava visila, oči su mu bile otvorene i nepomične, malo vlažne, a iz usta mu je curio tanak mlaz krvi. Jovanov kolega išao je ispred i spuštao se niz neku klisku strminu noseći kameru u lijevoj ruci dok se desnom pridržavao za neke grane da ne padne. Puška mu je bila okačena o desno rame. "Pazi da ne padneš. Dobro si ga pogodio, dobro gađaš. Moraćemo opet u lov", rekao je i već u narednom trenutku se okliznuo, pao na stražnjicu i krenuo prema dolje. Nije se snašao, kamera mu je tresnula o zemlju, a puška pala s ramena i slučajno opalila. Čim se zaustavio, okrenuo se, pogledao iza sebe. Jovan je pored ubijenog srndaća ležao u lokvi krvi. Metak ga je pogodio u direktno u desno oko. Ležao je nepomično. Dva dana kasnije, pred malobrojnim gledaocima, tijelo Jovana spušteno je u rupu.
Nekoliko mjeseci kasnije, hiljade crva otrovalo se nakon što je prodrlo do tijela. Jovan je još jednom pobijedio prirodu i pokazao da je čovjek jači od životinja.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
"Tigar" lopta
mladiluk | 20 Mart, 2008 15:11
"Tigar"
lopta. Dok su moji prijatelji dobijali lopte od
roditelja koji rade u Njemačkoj ili od rođaka zaposlenih u istoj
zemlji, nekad i od komšija, a
ponekad i od komšinica, dok
su neki drugi kupovali kožne lopte od Poljaka koji su išli na more, a
oni treći išli u prodavnice sportske opreme po skupe kožne lopte, ja
sam pripadao gumenoj pirotskoj grupi. Ovi ostali su obično čuvali
svoje lopte kao ukras na vitrini, u posebnoj pletenoj mreži za
specijalne lopte, da gosti vide i da druga djeca zavide kako ovi imaju
specijalnu kožnu loptu, neoštećenu. Neki su se s tim loptama igrali
samo po tepihu u
dnevnom boravku. Ja sam svoju Tigar loptu istog dana puštao na
beton.
Postojale su dvije vrste, ona glatka i ona bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren, nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su bile ubitačne. To da sam bio najbolji igrač među vršnjacima i onim starijima, time se neću hvaliti, to se podrazumijeva. Da sam nastavio trenirati ja bih bio drugi Milko Đurovski. Novi Milko Đurovski. Samo, ja ne bih napravio kardinalnu grešku pri izboru kluba i tako upropastio karijeru. Ovo je priča o Tigar lopti za fudbal.
Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtjevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u šortsevima pa noge ostanu potpuno nezaštićene (adidas šortsevi koji na guzici imaju džepić predviđen za maramicu, da se nos ne briše rukom). Nije bilo raspravljanja da li je zid preblizu lopti, obično je bio dalje nego što treba od mjesta prekršaja. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta dok smo igrali nogomet (tako se zvala ta igra) zviznula u glavu.
U finalu škola održanog 27. maja 1990. lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš učitelj ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike. Tigar me spljeskao (ubrzo nakon toga su se pojavili neki puno opasniji tigrovi na sve strane, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice). Đaci su mi se smijali, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nije nikad igrao nogomet, a ni fudbal koji je po svojim pravilima dosta sličan nogometu, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara (između dve vatre), a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz Blica što ponekad piskara kolumne.
Kad te "Tigar" zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak sa nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
"Gdje si bio, nema te tri dana u školi?" pitao bi nastavnik nekoga.
"Ja sam bio prehlađen", odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
"Dobro. A ti?"
"Ja sam pao s duda pa sam povredio ruku."
"Hm, hm. 'Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?"
"Išao sam vaditi krajnike."
"A ti."
"Mene je na fizičkom pogodila lopta u nogu."
"Gumena? Tigar?"
"Da."
"Idi ti kući, odmori, nije to šala", rekao bi razredni starješina.
Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
"Je l' neko tetoviran? Je l' neko imao potres mozga? Je l' imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l' neko ima strah od bajonete uperene u njega? Je l' neko nekad pao s drveta na glavu? Je l' neko pogođen Tigar loptom? Takvi neka se odmah jave."
Ja sam zbog karijere i minutaže uz Tigar loptu bio samo djelomično sposoban.
Najgore je kad se probuše obe Tigar lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, staklo, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju Tigar lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu u onu rupicu da ispustimo malo zraka (ko ne zna šta je zrak neka okrene neki slučajno izabran broj u Hrvatskoj i neka provjeri, ljubazni sagovornici sa druge strane će mu vrlo rado pomoći), ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i sjebao palac. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervu, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko lica i čitave glave, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom svog puta na Mjesec, tako je i nastao taj naziv).
Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostatke. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su naotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego Tigar u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povredi lopta.
1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja Tigar lopte u školu nakon što je direktor zabranio njeno korištenje i đacima savjetovao igranje odbojke, čak i dječacima.
U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u glavu na putu prema rašljama gola.
I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sa upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala Tigru i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje.
Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da pamte djetinjstvo i po tome, između ostalog.
Goooooooool!
Postojale su dvije vrste, ona glatka i ona bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren, nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su bile ubitačne. To da sam bio najbolji igrač među vršnjacima i onim starijima, time se neću hvaliti, to se podrazumijeva. Da sam nastavio trenirati ja bih bio drugi Milko Đurovski. Novi Milko Đurovski. Samo, ja ne bih napravio kardinalnu grešku pri izboru kluba i tako upropastio karijeru. Ovo je priča o Tigar lopti za fudbal.
Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtjevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u šortsevima pa noge ostanu potpuno nezaštićene (adidas šortsevi koji na guzici imaju džepić predviđen za maramicu, da se nos ne briše rukom). Nije bilo raspravljanja da li je zid preblizu lopti, obično je bio dalje nego što treba od mjesta prekršaja. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta dok smo igrali nogomet (tako se zvala ta igra) zviznula u glavu.
U finalu škola održanog 27. maja 1990. lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš učitelj ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike. Tigar me spljeskao (ubrzo nakon toga su se pojavili neki puno opasniji tigrovi na sve strane, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice). Đaci su mi se smijali, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nije nikad igrao nogomet, a ni fudbal koji je po svojim pravilima dosta sličan nogometu, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara (između dve vatre), a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz Blica što ponekad piskara kolumne.
Kad te "Tigar" zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak sa nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
"Gdje si bio, nema te tri dana u školi?" pitao bi nastavnik nekoga.
"Ja sam bio prehlađen", odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
"Dobro. A ti?"
"Ja sam pao s duda pa sam povredio ruku."
"Hm, hm. 'Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?"
"Išao sam vaditi krajnike."
"A ti."
"Mene je na fizičkom pogodila lopta u nogu."
"Gumena? Tigar?"
"Da."
"Idi ti kući, odmori, nije to šala", rekao bi razredni starješina.
Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
"Je l' neko tetoviran? Je l' neko imao potres mozga? Je l' imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l' neko ima strah od bajonete uperene u njega? Je l' neko nekad pao s drveta na glavu? Je l' neko pogođen Tigar loptom? Takvi neka se odmah jave."
Ja sam zbog karijere i minutaže uz Tigar loptu bio samo djelomično sposoban.
Najgore je kad se probuše obe Tigar lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, staklo, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju Tigar lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu u onu rupicu da ispustimo malo zraka (ko ne zna šta je zrak neka okrene neki slučajno izabran broj u Hrvatskoj i neka provjeri, ljubazni sagovornici sa druge strane će mu vrlo rado pomoći), ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i sjebao palac. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervu, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko lica i čitave glave, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom svog puta na Mjesec, tako je i nastao taj naziv).
Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostatke. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su naotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego Tigar u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povredi lopta.
1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja Tigar lopte u školu nakon što je direktor zabranio njeno korištenje i đacima savjetovao igranje odbojke, čak i dječacima.
U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u glavu na putu prema rašljama gola.
I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sa upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala Tigru i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje.
Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da pamte djetinjstvo i po tome, između ostalog.
Goooooooool!
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Vrijeme je za ručak
mladiluk | 19 Mart, 2008 14:51
Možda ste se iznenadili ovome, ali u pitanju je recept, i to
ozbiljan. Pa da, recept. Da vidim koliko će to povećati broj posjeta na
mom blogu, a i da ne ostanete gladni. Odlučio sam da pomognem svima
koji upravo misle o tome šta bi danas mogli jesti, a ničega se ne mogu
sjetiti, kao i onima koji su htjeli kuvati knedle sa šljivama, ali su
se sjetili da su sve šljive koje su zamrznuli prošlo ljeto pojeli
jesenas gledajući utakmice Uefa kupa. Ovo je recept za radni dan jer
nije jako svečan, ali je ukusan kao da je i nedjelja i svetac
istovremeno. Radi se o običnom saftu.
Sigurno vam se dogodilo da ste kuvali saft sa tijestom ili pire krumpirom, ili sa palentom, ili sa onim kruščićima pripremanim na pari. Sigurno ste bar jednom primijetili da je meso skupo ili da vam je dosadilo, ali ste ga ipak kupili bez obzira što vam toga dana nije ostalo za ananas. Možda ste zbog mesa morali odustati od vina, moguće je da niste imali za kladionicu, iako ste imali siguricu ili čak i dojavu od rođaka čiji šogor igra u drugoj austrijskoj ligi. Ili ste opet ostali dužni svom dileru kokaina koji vas je upozorio da je to zadnji put jer je prijateljstvo jedno, a posao drugo. Ipak, uzeli ste meso i pored toga što mesara koji vam ga je prodao smatrate idiotom. Mislili ste da nema safta bez mesa. Sigurno ste uvidjeli i da je meso nekako žilavo. Sigurno ste se, ako ste vjernik, a sigurno jeste, pitali da li je u redu da se svinja kupa u vlastitoj krvi dok umire, uplašena i uz strahovitu bol, samo zato da biste vi jeli meso. Sigurno ste bar jednom, ma šta jednom, bar tri puta, doveli u pitanje ispravnost svega toga i pitali se ima li zamjena za meso u saftu, a da ukus ne bude narušen. E ima, i ukus će biti još bolji. Soja!
Zagrijte vodu do 100 stepeni. Ne morate imati termometar da biste znali kad je temperatura dostigla željeni nivo, a ne morate ni gurati prst u vodu da vidite da li je dovoljno zagrijana. Voda će ključati i na njenoj će se površini pojaviti karakteristični mjehurići slični onima koje ste vidjeli kad ste pripremali čaj od šipka, ili pak onaj od kamilice. Normalno, prije toga uključite štednjak na najjače. Pripremite začine koje volite i koje ste kupili na upravo završenom sajmu začina, a nemojte zaboraviti u vodu odmah dodati mljevenu papriku, crvenu (teško da ćete naći zelenu ili žutu, a ako nađete, samo sipajte). Ako ste narkofil, slobodno u vodu stavite komadiće sasušene marihuane koji vam sigurno stoje u ladici za svaki slučaj, ili za iznenadne i drage goste, da ih počastite (ja marihuanu nikad ne koristim, ali ukusi su različiti). U vruću vodu stavite komadiće soje koje ste kupili kod vašeg omiljenog prodavca. Kupili ste ih zapakovane, a ne one iz vreće koji se prodaju na mjerenje jer tokom noći po njima se jure miševi i slične životinje nastanjene u svakoj prodavnici. Poslije 5 - 10 minuta nabubrene komadiće izvadite.
Dok se soja kuvala, vi ste već pripremili luk. Izrezali ste ga, onda sasjeckali (to je dodatno rezanje, finija obrada luka), i dinstali pazeći da vas blog ne odvuče i da vam luk ne izgori dok vi komentarišete svoje omiljene blogove. Ko ne zna šta znači dinstanje neka pita komšiju ili neka pita malog komšiju koji je sigurno osmi razred i sad ima domaćinstvo, a sigurno ima i peticu iz domaćinstva. Luk dinstajte na malo ulja i vode dok ne požuti. Može i pocrniti pa zato pazite, dodavajte vode, pripremite punu kantu. Ako pocrni jer ste bili zaneseni gledajući novi spot Avril Lavigne na televiziji uživajući u njenom savršenom glasu i svemirskoj produkciji, raspizdite luk i lonac u smeće. Pripremite novi. Ako vam se lonac prevrne jer ste ipak kupili vino, popili čitavu bocu prije kuhanja, a onda i prevrnuli na sebe lonac sa vrućom vodom, ne brinite; pozovite malog susjeda koji ima peticu iz domaćinstva i pitajte ga za pomoć. On pored domaćinstva ima i prvu pomoć, i kao odlikaš pomoći će vam da prevaziđete nezgodu.
Zatim dodajte komadiće soje i vodu u kojoj se soja kuvala u luk. Ili luk u vodu i soju, svejedno je, tu ne važe zakoni hemije. Onda dodajte paradajz, ali ne onaj okrugli plod koji ste sigurno toga dana kupili na pijaci nego sok od istoga koji možete kupiti u svakom boljem dućanu. Zatim dodajte začine koje volite, ako već niste. Nemojte presoliti. Isto tako nemojte da vam se greškom dogodi da umjesto soli dodate šećer, obe namirnice su iste boje i lako i često dolazi do zabune. To ćete probati tako što ćete malo nanijeti na dlan, a dlan polizati, a onda oprati ruke u dvije vode, oba puta sapunom. Ako ste već dodali šećer, ručak neće biti ukusan. Možda i hoće ako baš volite šećer. Ipak, mislim da neće. Kuvajte na umjerenoj vatri i povremeno miješajte (umjereno je 6-7 za one kojima je štednjak do 9, i na 2 za one koji imaju starije tipove štednjaka i koji umjesto torrenta još uvijek koriste Lime Wire i Soulseek). Povremeno provjerite je li Avril Lavigne na nekom drugom kanalu. Kad se sve zgusne, dodajte i malo brašna. Ipak, bolje je izbjegavati brašno i pustiti da voda sama ispari i saft se tako zgusne. Možete staviti sve začine koje nađete u kuhinji, ali umjereno. Bolje je kad ima više soje nego začina. I onda poslužite uz tijesto, pire, palentu... Rekao bih da uz to ide bijelo vino. Voda ide sigurno. I svježe povrće. Može i povrće iz zimnice, krastavci, na primjer, a osobito odgovara zelena salata koju ste prije toga oprali u jedanaest voda, bez sapuna, a puževe koje ste našli između listova ste odnijeli u prirodu i zbrinuli ih. Preporučujem matovilac koji ćete lako naći kod svog dobavljača salate koga ste upoznali na prošlogodišnjem festivalu salate. Dobro je staviti nešto ljuto u saft. Možda imate biber za koji ste se godinama pitali za šta uopće služi pa je sad pravo vrijeme da ga iskoristite. Dok se ovo kuvalo vi ste sigurno skuvali i tijesto. Način na koji se tijesto kuva pronašli ste u priručniku za kuvanje koji postoji u svakom našem domaćinstvu, a i u svim domaćinstvima u regionu. U istom priručniku ćete naći i uputstvo za pire, palentu ili nešto slično. Kad ovo probate, saft sa mesom više nikad nećete poželjeti. Čuo sam juče na HRT-u kako ozbiljan glas na televiziji kaže: "Žuja je zakon". Ja kažem: "Soja je zakon!" Prijatno.
Sigurno vam se dogodilo da ste kuvali saft sa tijestom ili pire krumpirom, ili sa palentom, ili sa onim kruščićima pripremanim na pari. Sigurno ste bar jednom primijetili da je meso skupo ili da vam je dosadilo, ali ste ga ipak kupili bez obzira što vam toga dana nije ostalo za ananas. Možda ste zbog mesa morali odustati od vina, moguće je da niste imali za kladionicu, iako ste imali siguricu ili čak i dojavu od rođaka čiji šogor igra u drugoj austrijskoj ligi. Ili ste opet ostali dužni svom dileru kokaina koji vas je upozorio da je to zadnji put jer je prijateljstvo jedno, a posao drugo. Ipak, uzeli ste meso i pored toga što mesara koji vam ga je prodao smatrate idiotom. Mislili ste da nema safta bez mesa. Sigurno ste uvidjeli i da je meso nekako žilavo. Sigurno ste se, ako ste vjernik, a sigurno jeste, pitali da li je u redu da se svinja kupa u vlastitoj krvi dok umire, uplašena i uz strahovitu bol, samo zato da biste vi jeli meso. Sigurno ste bar jednom, ma šta jednom, bar tri puta, doveli u pitanje ispravnost svega toga i pitali se ima li zamjena za meso u saftu, a da ukus ne bude narušen. E ima, i ukus će biti još bolji. Soja!
Zagrijte vodu do 100 stepeni. Ne morate imati termometar da biste znali kad je temperatura dostigla željeni nivo, a ne morate ni gurati prst u vodu da vidite da li je dovoljno zagrijana. Voda će ključati i na njenoj će se površini pojaviti karakteristični mjehurići slični onima koje ste vidjeli kad ste pripremali čaj od šipka, ili pak onaj od kamilice. Normalno, prije toga uključite štednjak na najjače. Pripremite začine koje volite i koje ste kupili na upravo završenom sajmu začina, a nemojte zaboraviti u vodu odmah dodati mljevenu papriku, crvenu (teško da ćete naći zelenu ili žutu, a ako nađete, samo sipajte). Ako ste narkofil, slobodno u vodu stavite komadiće sasušene marihuane koji vam sigurno stoje u ladici za svaki slučaj, ili za iznenadne i drage goste, da ih počastite (ja marihuanu nikad ne koristim, ali ukusi su različiti). U vruću vodu stavite komadiće soje koje ste kupili kod vašeg omiljenog prodavca. Kupili ste ih zapakovane, a ne one iz vreće koji se prodaju na mjerenje jer tokom noći po njima se jure miševi i slične životinje nastanjene u svakoj prodavnici. Poslije 5 - 10 minuta nabubrene komadiće izvadite.
Dok se soja kuvala, vi ste već pripremili luk. Izrezali ste ga, onda sasjeckali (to je dodatno rezanje, finija obrada luka), i dinstali pazeći da vas blog ne odvuče i da vam luk ne izgori dok vi komentarišete svoje omiljene blogove. Ko ne zna šta znači dinstanje neka pita komšiju ili neka pita malog komšiju koji je sigurno osmi razred i sad ima domaćinstvo, a sigurno ima i peticu iz domaćinstva. Luk dinstajte na malo ulja i vode dok ne požuti. Može i pocrniti pa zato pazite, dodavajte vode, pripremite punu kantu. Ako pocrni jer ste bili zaneseni gledajući novi spot Avril Lavigne na televiziji uživajući u njenom savršenom glasu i svemirskoj produkciji, raspizdite luk i lonac u smeće. Pripremite novi. Ako vam se lonac prevrne jer ste ipak kupili vino, popili čitavu bocu prije kuhanja, a onda i prevrnuli na sebe lonac sa vrućom vodom, ne brinite; pozovite malog susjeda koji ima peticu iz domaćinstva i pitajte ga za pomoć. On pored domaćinstva ima i prvu pomoć, i kao odlikaš pomoći će vam da prevaziđete nezgodu.
Zatim dodajte komadiće soje i vodu u kojoj se soja kuvala u luk. Ili luk u vodu i soju, svejedno je, tu ne važe zakoni hemije. Onda dodajte paradajz, ali ne onaj okrugli plod koji ste sigurno toga dana kupili na pijaci nego sok od istoga koji možete kupiti u svakom boljem dućanu. Zatim dodajte začine koje volite, ako već niste. Nemojte presoliti. Isto tako nemojte da vam se greškom dogodi da umjesto soli dodate šećer, obe namirnice su iste boje i lako i često dolazi do zabune. To ćete probati tako što ćete malo nanijeti na dlan, a dlan polizati, a onda oprati ruke u dvije vode, oba puta sapunom. Ako ste već dodali šećer, ručak neće biti ukusan. Možda i hoće ako baš volite šećer. Ipak, mislim da neće. Kuvajte na umjerenoj vatri i povremeno miješajte (umjereno je 6-7 za one kojima je štednjak do 9, i na 2 za one koji imaju starije tipove štednjaka i koji umjesto torrenta još uvijek koriste Lime Wire i Soulseek). Povremeno provjerite je li Avril Lavigne na nekom drugom kanalu. Kad se sve zgusne, dodajte i malo brašna. Ipak, bolje je izbjegavati brašno i pustiti da voda sama ispari i saft se tako zgusne. Možete staviti sve začine koje nađete u kuhinji, ali umjereno. Bolje je kad ima više soje nego začina. I onda poslužite uz tijesto, pire, palentu... Rekao bih da uz to ide bijelo vino. Voda ide sigurno. I svježe povrće. Može i povrće iz zimnice, krastavci, na primjer, a osobito odgovara zelena salata koju ste prije toga oprali u jedanaest voda, bez sapuna, a puževe koje ste našli između listova ste odnijeli u prirodu i zbrinuli ih. Preporučujem matovilac koji ćete lako naći kod svog dobavljača salate koga ste upoznali na prošlogodišnjem festivalu salate. Dobro je staviti nešto ljuto u saft. Možda imate biber za koji ste se godinama pitali za šta uopće služi pa je sad pravo vrijeme da ga iskoristite. Dok se ovo kuvalo vi ste sigurno skuvali i tijesto. Način na koji se tijesto kuva pronašli ste u priručniku za kuvanje koji postoji u svakom našem domaćinstvu, a i u svim domaćinstvima u regionu. U istom priručniku ćete naći i uputstvo za pire, palentu ili nešto slično. Kad ovo probate, saft sa mesom više nikad nećete poželjeti. Čuo sam juče na HRT-u kako ozbiljan glas na televiziji kaže: "Žuja je zakon". Ja kažem: "Soja je zakon!" Prijatno.
Generalna |
Permalink |
Komentari (10) |
Trekbekovi (0)
Noć sova
mladiluk | 17 Mart, 2008 13:33
Dosadni ljudi su prolazili Ulicom Laze Telečkog. Ništa čudno za
ljude, to je jedna od češćih osobina ljudi. Ja sam sjedio ispred kafića
Kućerak, pio gemišt, gledao kad će proći neka cura koja će mi privući
pažnju i razmišljao sam o topljenju leda na polovima. A nisam bio sam.
Jura, Šiljo, Bobi, dva mala Bobija, Zeko, Marija, Sanja, Klobuk,
Sandra, Bojana, Nataša... Skupili smo se slučajno. Najprije sam došao
sam, ubrzo je stigao Jura, a tokom večeri i ostali. Pili smo gem, skoro
svi, cure nisu, ipak je to muško piće, a cure s kojima provodimo
vrijeme su ženstvene i piju pića u skladu s tim.
Kad je šef "Kućerka" otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkog rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim, iako sam ja pomislio da možda je. Uozbiljio sam se i pažljivo namjestio šake ispred usta za pet sekundi. Bar sam mislio da sam ih namjestio. Huknuo sam bez veze, kao nekakav polupijani blesan koji je odlučio da na trenutak izgleda mudro. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala. Kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj kojeg je lako nasmijati. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočare i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je, neuspješno se pokušavajući potpuno uozbiljiti, spojio šake i prinio ih ustima. Bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom. Napravio je neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, duboko i sporo udahnuo i puhnuo lagano u šake. Jebemti! Dobro se čulo. Odmah sam to pripisao njegovom članstvu u Savezu izviđača. Izviđači uče takve korisne stvari, tako se snalaze ako se izgube u šumi ili ako im je dosadno pa se žele družiti sa sovama ili sa drugim izviđačima koji su se ulogorili u drugom dijelu šume. Ili kad im nije do pjesme jer ih boli grlo, a još nisu prošli kurs na kome se uči kako mahovina i bokvica vrlo efikasno liječe bolesno grlo. Tada oni huču.
Zatim je mali Bobi malo odmaknuo šake, ponovo ih prinio ustima i puhnuo. U međuvremenu je malo mrdnuo ušima, otpio gutljaj gemišta, opet mrdnuo ušima i oslušnuo šta se događa. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočare na nos i spremio maramicu u desni džep hlača. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo taj huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Dolazio je iz pravca parkirališta na Trifkovićevom trgu. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao, iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. A i skupljao sam s velikim uspjehom sličice "Životinjsko carstvo" već četvrtinu stoljeća i znao sam prepoznati sovu i razlikovati je od češljugara, noja, ćubastog kakadua, kivikalca novozelandskog, ali i od mnogo sličnijeg škanjca mišara ili bjeloglavog supa. Božo je naručio gemišt a mali Bobiji su u isti glas skladno počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile još četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom i čudno nas gledajući raširenim očima i zađuđenim pogledima prolazili pored nas, pored ljudi-sova, kao da nikad nisu vidjeli ljude koji piju gemišt.
A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbiljnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočare i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočarama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignoriranjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zavitlavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura, koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini, udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi. Pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se neprekidno udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo pored Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid, a Bojana ima velike oči. Onda sovi to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala poluprazan vrč sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagirale i počele kljucati prolivenu žućkastu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi. Sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, na žlijebu, na krovu, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale.
Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kandžama uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je uz razdragan osmijeh mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu mašući svojom kapom sa šiltom u desnoj ruci dok je veliki Bobi glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su u nepoznato.
Kad je šef "Kućerka" otišao po još vina jer smo mu popili sve zalihe, pili smo bajramski gem (malo jači), meni je iz zajebancije palo na pamet da huknem kao sova. Nikad to nisam znao, ni kad sam bio dječak, pa ni sad, a ni litra Karlovačkog rizlinga mi nije pomogla da to sad odjednom naučim, iako sam ja pomislio da možda je. Uozbiljio sam se i pažljivo namjestio šake ispred usta za pet sekundi. Bar sam mislio da sam ih namjestio. Huknuo sam bez veze, kao nekakav polupijani blesan koji je odlučio da na trenutak izgleda mudro. Jedan od dva mala Bobija se počeo smijati kao da ništa smješnije u životu nije čuo, a ni vidio. Onda se smijao i drugi mali Bobi jer je odavno poznato da kad se smije jedan blizanac, smije se i drugi, nauka je to dokazala. Kad je to vidio pravi Bobi, onaj koji je rođen dvije godine prije duplikata, i on se počeo keslebati kao konj kojeg je lako nasmijati. I dok je jedan od malih Bobija skidao naočare i trljao oči od suza, drugi mali Bobi je, neuspješno se pokušavajući potpuno uozbiljiti, spojio šake i prinio ih ustima. Bio je ozbiljan kao da radi neki pokus sa sulfatnom kiselinom. Napravio je neku rupicu između šaka da bi efekat bio jači, a onda prinio spojene šake ustima, uozbiljio se, duboko i sporo udahnuo i puhnuo lagano u šake. Jebemti! Dobro se čulo. Odmah sam to pripisao njegovom članstvu u Savezu izviđača. Izviđači uče takve korisne stvari, tako se snalaze ako se izgube u šumi ili ako im je dosadno pa se žele družiti sa sovama ili sa drugim izviđačima koji su se ulogorili u drugom dijelu šume. Ili kad im nije do pjesme jer ih boli grlo, a još nisu prošli kurs na kome se uči kako mahovina i bokvica vrlo efikasno liječe bolesno grlo. Tada oni huču.
Zatim je mali Bobi malo odmaknuo šake, ponovo ih prinio ustima i puhnuo. U međuvremenu je malo mrdnuo ušima, otpio gutljaj gemišta, opet mrdnuo ušima i oslušnuo šta se događa. Spustio je ruke kad je njegov brat vratio naočare na nos i spremio maramicu u desni džep hlača. U tom trenu su iznad nas proletjele dvije sove. Vidio sam ih, ali nisam vjerovao. Huknuo sam opet, a iz daljine sam čuo zvuk hukanja, negdje iza leđa. Glasno se čuo taj huk. Mislio sam da se sove odazivaju, ali bio je to Božo. Dolazio je iz pravca parkirališta na Trifkovićevom trgu. Kako se približavao tako je hukao, a kad je došao nadomak stola već mu je na ramenu bila jedna sova, siva i kljunata, sa velikim očima, ozbiljnog lica. Lako sam je prepoznao, iako sam navikao na vrane i njihovu neodoljivost i šarm. A i skupljao sam s velikim uspjehom sličice "Životinjsko carstvo" već četvrtinu stoljeća i znao sam prepoznati sovu i razlikovati je od češljugara, noja, ćubastog kakadua, kivikalca novozelandskog, ali i od mnogo sličnijeg škanjca mišara ili bjeloglavog supa. Božo je naručio gemišt a mali Bobiji su u isti glas skladno počeli hukati. I ubrzo su se iznad nas pojavile još četiri sove, a još dvije su letjele iznad nas spremajući se za slijetanje, dok nas je jedna, vidno starija, posmatrala sa krova. Ubrzo smo svi hukali, ljudi su ubrzanim korakom i čudno nas gledajući raširenim očima i zađuđenim pogledima prolazili pored nas, pored ljudi-sova, kao da nikad nisu vidjeli ljude koji piju gemišt.
A mi smo se smijali. Mali Bobiji su se pogledavali, čas su bili ozbiljnji, čas se smijali kao pomahnitali, a jednom od njih je na svakom ramenu bila po jedna sova, dok je drugom sova stajala ispred ruke i kljucala mu prste. Obojica su nosili naočare i prisustvo ptica ih je zbunilo kao što to i obično zbuni ljude s naočarama. Jedan od njih je neprekidno desnim kažiprstom namještao cvikere, gurao ih prema gore, a mudre ptice su jasno čitale njegovu zbunjenost, bile su to ptice-psiholozi. Bilo mu je neugodno najprije, malom Bobiju, pa je mislio kako će ignoriranjem sove naći drugu žrtvu, nekoga drugoga koga će te noćne ptice zavitlavati. Ali njima je zbunjeni mali Bobi bio baš zanimljiv.
Jura, koji ima veliku kosu nalik gustoj paučini, udomio je jednu sovu srednje veličine na svojoj glavi. Pojavila se još jedna slična, ali malo veća, i one su već pravile gnijezdo, a mužjak se neprekidno udvarao ženki. Iznad Marije i Sanje su u niskom letu bile dvije sove i spremale se da ateriraju. Čitava ulica je hukala. Hu-huu! Hu-huu! Kako mi počnemo, tako sove nastave. Hu-huu! Hu-huu! Više se ni muzika nije čula. Sandra je otišla i kupila čips, ali njena sova nije voljela taj obični nego onaj s paprikom pa je Sandra morala otići ponovo u prodavnicu. Konobar je bio spor pa su ga sove kljucale po glavi nestrpljivo lepršajući krilima, a on je držao tacnu i žurio dok je istovremeno jaukao. Jedna je sova grickala Bojanu za uho i još je sova bilo pored Bojane, gledale su u nju jer sove imaju odličan vid, a Bojana ima velike oči. Onda sovi to uvo nije bilo dovoljno pa je prešla na Natašino uho, zatim pogledala veliko Zekino uho, ali je ipak ostala kod Nataše. Ispred mene je bila jedna velika sova, najveća koju sam vidio i negodovala je svaki put kad bih loše huknuo, a onda sam se ja potrudio da to bolje zvuči dok me ona pažljivo gledala blago nagnute glave u stranu, na šta je ona godovala i odobravajući kljucala poluprazan vrč sa vinom. Onda je jedna od sova, a sad ih je već bilo čitavo jato oko nas, nikad ih toliko nisam vidio na jednom mjestu, prolila vrč sa vinom na šta su neke muške sove odmah reagirale i počele kljucati prolivenu žućkastu tečnost. Ubrzo su krenule letjeti, ali su letjele nesigurno kao vrapci, nisko kao lastavice pred kišu. Vratile su se za stol i veselo graktale oponašajući vrane i kikotale su se kao ljudi, posebno onim nevještim sovama koje su vrane loše oponašale. Smijale su se bez razloga, baš kao i neke cure. I baš smo se lijepo zabavljali, ptice i mi. Sove su nam bile na ramenima, glavama, rukama, na stolu ispred nas, oko nas, iznad nas, na vratima kluba, na prozorima, na žlijebu, na krovu, gdje god se okrenemo, hukali smo i mi i one. One su lepršale krilima, mi smo ih imitirali pa smo lepršali rukama. Bezuspješno, sove su nam se smijale.
"O, kako su glupi ovi ljudi. Skoro kao i ostali u ovoj ulici. Ali ovi su bar zanimljivi, s njima se možemo zezati. Ostali su dosadni", tako su razmišljale.
Onda je došao njihov demokratski izabran šef. Samo ih je pogledao sa krova susjedne kuće na kome se smjestio. Sve se primirilo. Odjednom smo svi nekako utihnuli, čuo se samo Evanescence iz kafića i savršen glas prelijepe gotik princeze. I dvije najjače sove su poletjele, kandžama uhvatile za majicu, u onom dijelu gdje su ramena, malog Bobija i ponijele ga u vis, a onda prema krovu, pa preko njega i nekud u noć, prema Mjesecu. Onako pijani, nismo mogli vjerovati da postoje tako jake sove. Aplaudirali smo dugo. Mali Bobi nam je uz razdragan osmijeh mahao dok su ga sove odnosile, a njegov brat, drugi mali Bobi je oduševljeno odmahivao svom bratu mašući svojom kapom sa šiltom u desnoj ruci dok je veliki Bobi glasno aplaudirao. Uživali smo u toj sceni. A onda smo naručili još vina, a sove su odjednom nestale. Otišle su u nepoznato.
* * * * *
To se dogodilo sredinom
jula. Od tada nitko nije vidio malog Bobija, nitko od ljudi. Očekivali
smo da će ga sove vratiti, ali one to nisu učinile. Od tog događaja je
prošlo pet mjeseci. A onda se dogodilo nešto čudno. Nešto što nisam
očekivao, nešto što se ne događa svaki dan. Naime, stigao sam kući oko
podne, izuo se i izuven oprao ruke. Oprao sam ih još jednom. Ušao sam u
sobu i vidio neku neobično kartonsku pošiljku na mom stolu. Ubrzo sam
shvatio da mi je poštar donio DVD koji sam preko Amazona naručio prije
samo pet dana. Bilo je to zaista neobično. Dok sam od sreće skakao po
sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Bobi.
"Stari, sove su danas vratile buraza. Ostavile su ga na terasi.
Deblji je nego ikad, sad nema 70 nego 90 kilograma. Četiri sove su ga
morale nositi, a sjećaš se da su samo dvije bile dovoljne da ga odnesu.
I više ne nosi naočare, sad vidi kao sova, čita registracije sa
sedamdeset metara udaljenosti kao od šale. Čak i one prljave i
prašnjave"
"'Ajmo večeras opet u Kućerak!", predložio sam.
"'Ajmo", odmah je prihvatio Bobi.
"'Ajmo večeras opet u Kućerak!", predložio sam.
"'Ajmo", odmah je prihvatio Bobi.
Prekinuo sam vezu. Već sljedećeg trenutka je iznenada nestalo
struje pa sam se našao u mraku i tišini svoje sobe. Nisam se stigao ni
snaći, ni razmisliti kuda da krenem, a odnekud se jasno i prodorno čulo:
"Hu-huu! Hu-huu!"
"Hu-huu! Hu-huu!"
Generalna |
Permalink |
Komentari (15) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Mart 2008 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||