Senator iz Otave
mladiluk | 29 Septembar, 2011 13:38
- Nema hokeja dok voda ne zaledi - rekao je Ledeni Brajan kad je u julu, sa štapom u desnoj i pakom u lijevoj ruci, došao na jedan od rukavaca Dunava. I tako je postao hokejaš na travi.
Sljedeće zime sam, mislim da je bio 25. januar, Gmail to sigurno pamti, preko interneta rezervisao kartu za utakmicu Ottawa Senatorsa, ili, kako ih mi zovemo, Senatora iz Otave. Utakmica je bila zakazana za subotu, a dolazili su protivnici iz Toronta, ili Torontoa kako to kažu naši stručnjaci za deklinaciju imenica. Tim povodom sam pojačao desetominutnu pjesmu Jesus Of Suburbia, sastavljenu od oko pet cjelina.
- Bi li ti došao na proslavu povodom otkrivanja konjaka i vina u mom podrumu i povodom dvogodišnjice moga nepijenja? Naime, otkrio sam gdje mi je ključ svih ovih sedam godina bio - u džepu koji rijetko koristim! Tako sam sišao u mračni podrum, otključao ga, promijenio sijalicu i našao zalihe - upitao me moj prijatelj Radoslav iz drugog dijela grada, a onda je nastavio: - Dobrodošli u razgovor između dva prijatelja koji neobično vole alkohol i sportove na ledu sa pakom.
A uopšte ne izgleda kao Radoslav taj moj prijatelj nego kao klasični Zoran - crn, šiljast i mršav. Danas roditelji djeci daju imena Aleksa, Relja i Luka, kao da djedove rađaju a ne bebe, a sredovječno ime Slobodan je vrlo rijetko, baš kao i Zutroj ili Šafran.
- Vrlo rado bih došao, ali te večeri igraju Senatori protiv Javorovih listova.
- Otkud sad da navijaš za kanadske hokejaše, a ne za Liberec ili Znojmo?
- Navijam, i deda mi je navijao. Ima ljudi koji prate razne sportove - bejzbol, ragbi ili bilijar bez rupa, na primjer. Čak i odbojku. Zašto ja onda ne bih pratio sport braće Lomovšek?
- Tu si sasvim u pravu i ja te podržavam, premda bi tu trebalo čuti i mišljenje Gorčina Stojanovića jer mi sami ne možemo znati je li ispravno navijati za Senatore. I mislim da bi trebalo hokej uvesti u osnovne škole. Pola sata preskačeš kozlić, a onda svi na hokej. Pobjedom naših hokejaša na nekom takmičenju, značajno bi porastao rejting naše države, i naš narod bi bio izuzetno poštovan. Samo, ja bih navijao za Jastrebove iz Čikaga.
- Je l' to zbog Marije?
- Upravo tako - zbog Marije, jer zbog nje navijam i za Bijele sokne u onom drugom sportu, premda ne znam pravila. I za Bikove navijam u košarci, za Vatre u fudbalu, a u onom sportu u kojem se toplo obučeni igrači naguravaju oko jajaste lopte sam navijač Medvjeda. Pravi Čikažanin!
- Još samo reci da voliš i Smashing Pumpkins jer je iz toga grada.
- Upravo tako - volim i Smashing Pumpkins jer je iz Čikaga, ili iz Čikagoa kako bi rekli oni koji kažu da je neko iz Portoa, ili da je grom udario iz vedrog neboa kad ih nešto iznenadi.
- Pa ti si pod žestokim utjecajem te Marije onda.
- Jesam, i ne stidim se toga, premda imam više od 12, pa čak i više od 16 godina, ali manje od 40. Psiholozi to stanje nazivaju zaljubljenost. Ona dolazi na ljeto.
- Rado bih došao na tu žurku, ali ne mogu propustiti priliku da vidim Senatore.
- Šteta, doći će i Željka.
- Koja Željka?
- Fattorini, Željka Fattorini. Jebote, kakvo pitanje! Pa ona što si o njoj neprekidno pričao 2001. i koja ti je izmakla dva puta kao kad lopta udari u stativu, pa u drugu stativu, i odbije se van gola, u noge protivničkog igrača koji je izbije daleko u polje i otkloni opasnost ispred svog gola. Ili, modernijim rječnikom rečeno – sjebao si se propustivši gem loptice, a možda i set loptu!
- Kako ona? Pa nisam je vidio nekoliko godina?
- Eeeee, to je tajna... A da ti i ja i ona živimo u Čikagu mi se ne bismo baš lako viđali jer taj grad na malom prostoru ima ljudi koliko i cijela Srbija, uključujući i Kosovo, pa čak i Metohiju, po popisu iz 2021. godine.
- Da, tamo nema ajmo malo prošetati od centra do kuće.
- I zapamti šta ću ti sad reći - dosta bi ti slično bilo da je umjesto Čikaga u pitanju Moskva ili Sao Paulo. Sreća ti se osmjehnula, a ti idi u Kanadu ako misliš da je tako pametnije.
* * * * *
Razmišljajući o tome sjeo sam na konja i krenuo sam prema gradu, dvadeset na sat. Našao sam ga, toga konja, pored kontejnera prije nekoliko mjeseci. Neko ga je ostavio još dok je bio ždrijebe, odbacio ga je. I meni nije preostalo ništa drugo nego da ga udomim. Bio je smeđ pa sam mu dao ime Zelenko. Mogao sam voziti skutere, ili skupe automobile parkirajući ih tamo gdje drugi ne smiju, da budu uočljiviji, ili velike motore turirajući ispred zgrade neke atraktivne cure. Mogao sam i nabildati svoje tijelo pa nositi uske majice u kojima bih izgledao kao da mišići nemaju dovoljno mjesta. Mogao sam prolaziti motornim sanjkama kroz pješačku zonu željan svoje slike u novinama i na YouTubeu, mogao sam šetati rasnog psa kroz park sa rukavima majice ogrnutim oko vrata, mogao sam ići na izložbe s tim psom, a isto tako jurcati u kabrioletu kroz grad s pojačanim tehno zvucima i bez uključivanja žmigavaca i nikome ne bih bio čudan. Ali ne, ja to nisam imao, imao sam konja.
Dobro bi mi došao 1999. kad autobusa nije bilo jer nije bilo benzina. Dobro sam ga hranio, a kad mi je jedan komšija, lokalni prvak među smradovima i poznati prdonja i konjokradica, šetajući psa prigovorio kako konj smrdi i da od njega treba napraviti kulen, ovaj ga je nabio kopitom stražnje noge u glavu kao što je to znao raditi i magarac Zazun iz onog crtića kojeg se rijetki sjećaju.
Zelenko nije bog zna kako govorio naš jezik, čak ga nije ni natucao jer je bio samo obični konj a ne rasni pas plave krvi. Ali sve je dobro razumio, pa ga je odalamio kopitom. Sad komšija šuška dok brblja, a i ako jede kulen, jede ga kutnjacima, s obzirom da nema sjekutiće, a umnjake nije ni imao, jer takvi bezumni ljudi ne mogu imati umnjake. Zelenko nije volio da ga vređaju. I tako sam ja sa Zelenkom išao prema gradu, a nisam bio ni pijan ni napušen. A ni Zelenko.
Razmišljao sam o onome što je rekao Ledeni Brajan. Stvarno, kako je to biti emigrant? Kao hokejaš u julu, u raskošnoj dvorani zagledan u vodu, bivši led. Šta bi bilo da odem živjeti u stranu zemlju, u Kanadu na primjer? I idem ulicama Otave ili Vankuvera i ne vidim nikoga poznatog. I idem i drugi dan, i opet isto. I treći dan bude isti kao i stoti, nigdje niko poznat. Nekad je to dobro, a nekad loše, zavisi koga bih sreo.
Ponio sam dvadeset papirića. Na svakom je pisalo mjesto koje moram obići toga dana. Računi, dokumenti, dućani, crkva, kafić, pekara, pijaca, majstor, apoteka, udruženje hipohondara da vidim šta ima novo u medicini... Sve sam to napisao na papiriće, i ponio ih. Kako bih koji posao završio, papirić bih pojeo. I tako sve dok sam imao zadataka. Kad bi papirići nestali, ja bih se osvježio bezalkoholnim pivom u koje sam dodavao po jednu rakijicu da ga pojačam.
Naišao sam na mog prijatelja Teglu. On je toga dana nosio kapu gagarinku. Lice viri, a kosa ne, samo šiške koje Tegla ne nosi jer fura kratku kosu, tako kaže. Svojevremeno je nosio one slušalice što griju samo uši, ali izgleda da ga danas zebu vrat i kosa, pa slušalice nisu dovoljne. Ili je oprao kosu pa je još mokra. Te kape obično nose oni što imaju do 12 godina, ali je Tegla rekao da su one izvrsne i za starije i da se on ne srami tih kapa, te da je to bolji modni detalj od palestinske marame koja je sad u modi i izvan Palestine.
- Kako to da nosiš okrenutu na crvenu stranu kad obično nosiš žutu izvana?
- To je zato što sam juče sušio kapu iznad peći, pa sam se malo zamislio, a ložio sam suvom hrastovinom starom dvadeset godina pa je zagorjela. I sad me sramota ako neko vidi da je izgorjela. Jesi li čuo da se oženio Zdenko Pal?
- Ideš!!! Pa kako to, nema još ni 40 godina a već se oženio?
- Nagovorili ga roditelji, najprije njegovi, a onda i njeni. Ali zadržao je svoje prezime. Sad je i dalje Pal.
- A kuda ideš ti?
- Na meč u Bački Maglić. Pikado. Idem gledati susret dva najbolja igrača do 18 godina u cijeloj pokrajini. A onda vodim sestrića u školu fudbala „Ivan Adžić“. Mali nema pojma ni desnom ni lijevom pa sam ga tamo upisao jer je bilo mjesta. Možda jednom zaigra u našoj tut gut super ligi za Zvezdu ili Partizan ako bude našao dobrog menadžera koji poznaje prave ljude. Samo da se ne prokocka, a već lupa poker aparate.
Malo dalje naišao sam na jednu Lidiju. Za nju je Tegla rekao da je dobra pička, što se moglo zaključiti i po njenom imenu. Baš tako je rekao, tim riječima. To je bilo još u prošlom stoljeću, ali je ta ocjena i sad bila na snazi, upravo sam se uvjerio u to. Prošli smo jedno pored drugog jer je ona bila ljuta što na Facebooku nisam pohvalio njenog rasnog psa marke rotvajler. Štaviše, napisao sam da bi u tom uzrastu pas morao već znati tablicu množenja, a njen je jedva znao sabiranje.
U tom trenutku s druge strane naišli su Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal. To su moji prijatelji. I jurili su nekamo.
- Kuda letite, Šantiću, Škundriću, Šindoliću i Šamšale?
- Šamšalu se kaže, pazi na vokativ - rekao je Šindolić.
- Idemo u sud. Imamo parnicu. Čuli smo da je Basara nešto pisao o nama pa da vidimo o čemu je riječ. I to samo ako stignemo na red jer je prije nas neki pedofil koji je kupio svom sinu i njegovim prijateljima sladoled pa ga sad tuže. I jedan što je koleginici na poslu ponudio svoju stolicu da sjedne što je klasičan mobing i seksualno napastvovanje. A da ne govorim o procesu desetljeća, a to je suđenje roditeljima koji su zanemarili svoje dijete. Zamisli, mali već ima skoro dvije godine a oni ne samo da mu nisu otvorili profil na Facebooku nego nisu uopšte stavili niti jednu sliku na internet. Nigdje ga na Facebooku nema, kao da ne postoji! Pa je l’ to ljubav prema djetetu?
- Ovaj je pedofil prije toga već bio osuđen jer je jednom povezao kući tuđu djecu iz škole jer je padala kiša, pa su ga tužili. Molim te, ako izgubimo na sudu, napiši dvije hiljade grafita na zidovima Sloboda za ŠŠŠŠ pa da nas onda oslobode - rekao je Šamšal.
Nastavio sam niz ulicu krećući se lijevom stranom brojeći ljude s druge strane ulice, kako je i red. I tada naletim na Petka. Mlad čovjek, nema ni pedeset godina. Mogao bih opisati kako izgleda, ali ko će od vas po tom opisu njega sutra prepoznati na ulici. Niko. Ma ni večeras, ako ga vidite. Nije ni važno u ovom slučaju kako izgleda već ono kuda ide i šta namjerava. A i ne bih da završim na sudu zbog toga, kad mu zafali novaca da me tuži da sam o njemu pisao bez dozvole. Dakle, bio je to jedan Petko, jedan od nekoliko miliona koji nose taj nadimak. Išli smo zajedno u prvi gimnazije, pa onda samo ja u drugi, ali onda opet zajedno u treći.
On je samo odmahnuo rukom, a onda je počeo gladiti svoju isturenu bradu gledajući negdje u pravcu Saturnovog satelita Enkelada. Rekao je da je ranije ustao, negdje u zoru, i da šeta gradom. Nije mogao spavati jer ga je kopkalo gdje je Karpov 1985. pogriješio u šestom meču protiv Kasparova, pa je dozvolio da Kasparov smanji na 5:1.
- Vidiš, mislim da je ključno sljedeće - Karpov je vukao loše poteze. To je bila velika greška, loši potezi. Pazi šta ću ti reći; da je on pametnije poteze vukao od početka partije, od samog starta, da je povlačio bolje poteze, on bi možda pobijedio. Ovako, Kasparov je dobio tu partiju. To mu je kasnije otvorilo vrata da napravi i antivirus Kasparovski. Inače bi se taj antivirus zvao Karpovski.
- Misliš da je tako?
- Tako i nikako drugačije! Pazi, sad ću ti reći nešto. Ja sam juče dobio Kasparova na Yahoou. Matirao sam ga u 16 poteza. Lijepo je pisalo Kasparov – Petko 0:1. Dobra stvar kompjuterskoga šaha je što ti protivnik ne može maznuti pijuna dok ideš složiti jedan fla-vor-aid da se osvježiš i potakneš mozak vitaminima na bolje kombinovanje. Drugo, ne može ti srušiti figure slučajno kao što je to Šešelj radio protiv Draškovića kad god bi gubio, a bilo je to uvijek, iako mu je Drašković davao kraljicu i topa viška. Treće, kad imaš pišonju za protivnika, a on ne pere ruke, higijena biva potisnuta i to ometa koncentraciju. Jednom sam igrao protiv jednog što liže prste prije svakog poteza. I ti mu želiš maznuti topa, a on balav po glavi, taj top. I ti odustaneš, a kasnije ti on uzme kraljicu tim topom i tim prstima. Da ne govorimo o onima što najbolje razmišljaju dok im je kažiprst duboko u nosu, pa stimulišu centar za napadačke figure.
I tako ja nisam prešao više od 520 metara, a već sam sreo toliko poznatih. Dvojici sam mahuno izdaleka, u znak pozdrava, a oni su meni uzvratili na isti način. I to je bilo dovoljno. Nije bilo potrebe da prelazimo na drugu stranu ulice da se rukujemo. Da smo imali šešire na glavama, mi bismo ih u znak pozdrava podigli. Ali nismo imali, što je jedan od osnovnih nedostataka gologlavih ljudi. Tu se našao i moj prijatelj Primo Žulaga koji je krenuo na kurs crnogorskog jezika jer je tvrdio da vrijediš onoliko koliko jezika znaš.
Iza njega sam sreo jednoga koji se smijao držeći se za trbuh i ja sam tek tada shvatio šta znači do tada meni nejasna i neobična riječ „lolčina“ koju koriste samo najnačitaniji internet korisnici.
- Šta ti je, šta se smiješ tako?
- Pa kako neću, i ti bi. Gledao sam super epizodu Prijatelja. David Schwimmer je ekstra, neko mu je pojeo sendvič i on se zbunio, a onda i iznervirao. Razumeš? Pojeo mu je sendvič, hahahaha. Epska epizoda! Jao, kako je smešno, plačem od smeha, ekstra! Lolčina!
Ubrzo mi je jedna Aleksandra rekla da se udaje. Rekla je to veselo, jer radilo se o ljubavi, rekla je. Ipak, dodala je da zabilježim i njen novi broj jer se možemo čuti ako se razvede, što nije isključeno, naglasila je.
Ona i ja smo svojevremeno bili bliski, negdje između 16. i 22. stoljeća. Shvatio sam da me više ne voli kad sam je pitao koji je njen omiljeni element. Rekla je da je to bez sumnje fosfor.
- A tvoj? - pitala je više nego znatiželjno.
- Željezo, rekao sam ponosno. A je l’ ima neki koji te nervira, koji ti ide na živce? - upitao sam naslućujući nešto. Razmislila je malo i onda rekla:
- Pa željezo.
Ja sam od onih ljudi kojima ne treba triput reći. Izašao sam i zahvalio joj se na saradnji. Bio je to kraj naše veze sve dok, ona to još ne zna, jednom u budućnosti ona ne doseli u moje neposredno susjedstvo gdje ću se ja pokazati kao izuzetan komšija raspoložen za prijateljske utakmice dok je njen muž na čestim poslovnim putovanjima u inostranstvu s kojih će uredno i naizgled nehajno postavljati slike na Facebook. Pa ni griz ne valja kad se jede ohlađen, makar na njega naribao sto trideset dekagrama najbolje njemačke čokolade sa osamdesetpostotnim kakaom koju je on donosio iz Švajcarske da njome učvrsti brak. A ista ta je jednom ostavila dečka otvoreno mu govoreći kako ne podnosi ljude koji kupuju mlijeko sa 1.6% masti. Ona je stalno kupovala ono jače i to je bio jasan znak. On se nakon toga predozirao, ali ne mlijekom ili drogom nego šumećim tabletama željeza, pa je takav izašao na kišu. Brzo se oporavio, ali su mu uši korodirale s vanjske strane. Zanimljivo je da su se i taj bivši i ovaj sadašnji zvali Anđelko. Imali su naizgled isto ime. Ali samo naizgled. Jer, jedan je bio Anđelko kao Kremenko, Fredov prijatelj, a drugi Anđelko kao sladoled Rumenko. I nisu se odazivali ako im ime pogrešno naglasite.
Zabilježio sam broj i napisao pored njega oznaku koja bi me trebala podsjetiti čiji je to broj - Aleksandra. Eto kako nekoliko slova može olakšati situaciju. Prednost pismenih.
Nastavio sam prema sportskoj radnji u kojoj sam namjeravao kupiti šal i kacigu za hokej, da budem pravi navijač, čistokrvni Otavljanin. Uzeo sam jednu crvenu, golmansku. Otišao sam u kabinu da je probam. Zagledan u ogledalu zapazio sam kako sam znatno stariji nego što sam bio prije 12 godina. Šta ćeš, vrijeme ide, nema nazad. Još ne, dok nam ne pošalju svemirca koji će to učiniti pa će generacijama iza nas to biti sasma normalno. Jedva sam je navukao preko glave. Tu sam se odmah slikao da sliku stavim na internet i čujem šta o ovome misle online stručnjaci. Odmah su se javili znalci, modni mačak Gorčin Gumi-Gumi, inače Dorćolac, i modni guru Aca Englez, nježan k’o maslačak, obojica fanovi Frajli, vojvođanskog tanga. Rekli su mi da sam demode.
Gledao sam ogledalo i tamo vidio samog sebe. Isti ja, nema sumnje, ogledala rijetko griješe. I mislio sam kako sam mogao biti i drugačiji nego što jesam, na primjer ljepši, što bi mi olakšalo neke puteve u životu, ali bi mi tada neki zavidjeli na ljepoti pa sam bio zadovoljan ovim što jesam, skromno sam zaključio.
Bila je malo tijesna. Htio sam probati i broj veću. Ali nisam mogao jer ovu nisam mogao skinuti, a i da jesam oni veću nisu imali. Pokušavao sam, ali nije išlo. Imala je i onaj dio ispod vrata i tu je negdje zapelo. Rekla mi je prodavačica da dođem za sedam dana kad se vrati njen šef koji će mi otkriti tajnu kako da je skinem, a da mi glava ostane na ramenima, da ostanem u komadu. Zahvalio sam joj što je ljubazna i izašao van s namjerom da odem u Beograd po kacigu, a ako ni tamo nemaju da odem do Rima jer tamo sigurno imaju, bar od čukundede, sigurno je neko čuva na svom tavanu. A usput ću se slikati pa staviti slike na internet da opravdam novac uložen u kompjuter. Tu sam kupio sjemenke bundeve da ponesem u Kanadu ako oni tamo nemaju. Moram nešto grickati tokom utakmice, to je tradicija, zanimacija za zube, sport za zube. I baš tu naiđem na još jednog prijatelja.
- Znam, znam - veli on odmahujući rukom. - Znam, čudan sam ti, misliš da sam pretoplo obučen jer nosim četiri džempera, rolku, zimsku jaknu, rukavice i dva šala, a imam i tri para čarapa, od kojih jedan par uopšte nije isti, pa i nije par nego se radi o različitim soknama - rekao je on jer je bio neobično topao zimski dan. - Ali ajde ti vjeruj meteorolozima i njihovim tromjesečnim prognozama – nastavio je dok su mu ispod šala samo oči izvirivale. - Čudiš mi se, znam, ali i ja se čudim pogrešnoj prognozi meteorologa koji su prije tri mjeseca za danas najavili znatno hladnije vrijeme i moguću kišu, i hladan vjetar iz pravca Maglića, i to ne običnog nego onog bačkog, odakle ni čips nije rijedak.
Bio je poznat po tome što je u gimnaziji nosio duplu pernicu, dok su ostali u džepu imali samo običnu olovku i penkalo po kojem je Hrvatska poznata u cijelom svijetu. Čim nekud odeš i kažeš penkalo, odmah znaju da si iz Hrvatske, a ako kažeš Hrvatska oni se odmah sjete penkala, kravate i skijaša Kostelića, pa čak i pate malo jer ih smeta što si i ti na neki način prvak svijeta, posebno ako uzmemo i hrvatske kauboje što igraju rukomet. Kao što te neobično poštuju kad kažeš da si iz Srbije jer znaju da si ti isti Novak Đoković, ako ne i bolji. Ili zlatni odbojkaš, plavi orao, najbolji na svijetu u tom sportu koji se igra na skoro više od pola kontinenata. Imao je on četiri gumice, taj moj prijatelj, od toga dve mirišljave, set flomastera od 36 boja, drvene bojice ako nešto bude trebalo podvući, kistove koje je koristio posljednji put u osnovnoj školi, onu olovku koja ima četverobojne uloške u sebi, nalivpera, rapidografe, pa čak i tempere i korektor ako bude pisao pa pogriješio. Volio je pune pernice, imao je opremu kompletniju od najbogatijeg osnovca.
Otišli smo u obližnji kafić. Na zidu je stajala slika, i to maturska. Ali ne Titova nego je neko stavio Davida Hasselhoffa, a pored njega Vojislava Koštunicu, pametnog koliko i simpatičnog, poštenog koliko i nasmijanog. Bio je ozbiljan na slici, u skladu sa situacijom u našoj zemlji. A pored njega je, jednako obučen i jednako ozbiljan, bio konobar, isto na slici. I taj je konobar sišao sa slike i pitao nas da li bismo nešto popili ili smo samo došli sjesti da se ugrijemo.
- Hoćemo li po coca-colu? - pitao sam prijatelja.
- A ne, ja to ne pijem, to je čisti otrov.
- Pa šta ćeš ti?
- Ja ću fantu. To su čisti vitamini iz najboljih naranči, čisto voće ekološki uzgojeno.
Konobar je donio šta smo tražili.
Konobar je donio šta smo tražili.
- E, nije nam stigla danas ova što pere čaše pa ih nismo oprali jer to nije naš dio posla, nisam ni plaćen ni kvalifikovan za to. Ali evo ove, isto je od fante. Samo pazi, pij s ove strane, vidi se karmin gdje ne bi trebao ako si gadljiv - ljubazno je objasnio konobar mom prijatelju.
Ja sam pio na slamku jer mi je smetala žičana rešetka koja je štitila od paka. I to s pravom, jer je odnekud baš tada doletio pak i pogodio me u glavu. Ali me kaciga spasila.
Malo se raskomotio moj prijatelj, skinuo je dva džempera i odmotao jedan od dva šala, a onda otišao u toalet i namočio vrat vodom da se malo rashladi. Bio je u istom pletenom prsluku, koji je nosio i 92. ali je onda bilo demode, a sad je mode, i u trendu. Nekada je nosio tregere, a iz praktičnih razloga je prešao na kaiš. Jedan ga je svakodnevno psihički maltretirao. Volio je natezati njegove tregere i odapinjati ih što je mom prijatelju smetalo. Jednog dana je moj prijatelj došao bez tregera, imao je kaiš. Skinuo ga je sa hlača i izudarao siledžiju kao što je ćaća tukao Ivu u Jelenku kad je Ivo vikao „nemoj, ćaća“, zbog čega sam ja zamrzio toga glumca koji je glumio ćaću.
- Je l’ još koristiš one dodatke za ishranu, onaj hormon rasta?
- Ne. Dovoljno sam narastao. Imam 232 centimetra i mislim da ne treba pretjerivati.
Čudno su nas gledali u kafiću, kao da smo neki čudaci iz crtića, ja s tom kacigom, on 232 centimetra visok. Smijala su mu se dva bildera u uglu.
Čudno su nas gledali u kafiću, kao da smo neki čudaci iz crtića, ja s tom kacigom, on 232 centimetra visok. Smijala su mu se dva bildera u uglu.
- Šta je, bikovi, jeste li spremni za sajam? - odbrusio im je.
- Da znaš da jesmo, idemo i na sajam zodijačkih bikova. Razmjenjujemo iskustva iz prošlosti, ali i iz budućnosti – odgovorili su uglas.
Budući da nismo htjeli pričati o problemu globalizacije i diktatu velikih sila jer nismo bili dovoljno pametni za to, nismo znali o čemu dva prijatelja mogu pričati nego o politici. Zato smo u nastavku druženja samo šutjeli jer nismo bili ni dovoljno duhoviti, inače bi smo pisali za „njuz“. Šutnju je prekinuo moj prijatelj kad je upitao koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.40. Minutu kasnije pitao me opet koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.41.
- Tako sam i mislio - kazao je i otpio još jedan gutljaj.
Na kraju smo se pozdravili bez rukovanja i rekli jedan drugom da se vidimo u nekom narednom periodu, koje će, prema prognozama, sigurno doći.
(nastaviće se uskoro)
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Mali podstanar
mladiluk | 01 Avgust, 2011 14:46
Dobar završetak uspješnog i napornog radnog dana je kad se nakon tuširanja zavalite u krevet sa čistom, svježom i mirisnom posteljinom. To sam upravo ja uradio. Namjestio sam se i okrenuo se prema zidu, onom koji je dijelio sobu i kuhinju. U mraku i tišini začulo se nešto što me uznemirilo više od uobičajenog zujanja motora, jurnjave automobila, buke iz kafića ili galame trenerkaša kojima je riječ” brate” češća nego veznik “i”, toliko česta da nema rečenice bez “brate”. Slušajući razgovore takvih derana možete zaključiti da su svi ljudi braća, čak i da vam sestra može biti brat. Bilo je to šuškanje sa druge strane zida.
Umirio sam se. Šuškanje je prestalo i ja sam se ponadao da sam sve to umislio u polusnu, zbog umora. Opustio sam se ponovo čekajući san, a onda se taj strašni zvuk začuo ponovo. Kao da neko gura svoju ruku u vrećicu čipsa. Šuškalo je, pa se umirilo, a onda je nastavilo.
Možda se vibracije prenose sa sedmog sprata gdje se komšije seksaju na novom madracu s kojega, zbog štednje ili škrtosti, nisu skinuli zaštitni najlon pa sad jako šuška, ponadao sam se na trenutak. A šuškanje se prenijelo nešto dalje, pa je postalo tiše, a onda se ubrzo pojačalo. Morao sam biti hrabar i priznati sebi – to u kuhinji šuška miš. Kakav miš, u trenu sam se razbudio?! Pa pravi pravcati miš, kućni miš, onaj što je u albumu Životinjsko carstvo bio na sličici broj 185, između hrčka i dikobraza. Pa što mi nije dikobraz ušao, samo je jedan broj razlike, a s njim bih se lako snašao, kud baš miš… Kako to da se dogodi baš meni da mi miš uđe u stan? Od svih stanova u gradu izabrao je baš moj.
Noćno kvrckanje i buka iz stanova nepristojnih stanara znaju izludjeti susjede. Zahlađenje odnosa, uzvraćanje lupkanja, prigovori, svađe, zvanje policije, sve to može slijediti. Ekstremni potez je ubistvo komšije kod neuračunljivih i agresivnih, ili selidba na drugo mjesto kod onih razumnijih. Međutim, sad mi se i mogući problem sa komšijama činio bezazlen. Jer kod mene se pojavio neželjeni podstanar! On nije ni urlao, ni pucao iz pištolja slaveći uspjeh sportista, nije pojačavao narodnjake preko mjere, nije bacao opuške po stepenicama, a ni odlagao smeće u ulazu ili imao psa koji neprekidno laje. Ali je šuškao i imao je rep, pravi pravcati rep od bar 10 centimetara.
Koliko god da sam se trudio da ignorišem taj nelagodni zvuk, nisam mogao. Sve je bilo tiho, samo je s druge strane zida, jedva četrdesetak centimetara od moje glave šuškao miš. Da je neko postavio kameru i snimao nas za emisiju, na pola ekrana bih bio ja, a na drugoj polovini on, strašni miš. Dovoljno da se razbudim i uznemirim.
Nema šta sad, u kuhinju više ne mogu. Lakše bi bilo preći iz istočnog u zapadni Berlin u vrijeme hladnog rata nego da ja zakoračim u prostoriju u kojoj stanuje dlakavi miš koji je vjerovatno došao kroz ventilacioni otvor, ili je izašao iz vreće krumpira koju sam donio toga dana. Skupo sam ga platio kupujući na veliko, sad se ispostavilo. Otišao sam hrabro do kuhinjskih vrata i ona su, na sreću, bila zatvorena. Onda sam ih zaključao, a ključ sam dvaput okrenuo. A budući da mi kuhinja više neće trebati, ja sam na vrata navukao garderobni ormar. Konačno, nagurao sam na dno i neke cigle koje sam našao na terasi da budem sigurniji da neće ući ako progrize drvenu stranicu ormara, dok ne donesem vreće pijeska koje će onemogućiti njegovo napredovanje iz kuhinje prema slobodnim teritorijama, čak i ako dovede rođake da mu pomognu.
Uplašen, zatvorio sam sve prozore. U emisijama sam vidio, a i u novinama čitao, da se vrlo lako penju po vertikali. U kupatilu sam spustio poklopac da mi ne doroni odnekud, a zatvorio sam i ventilacioni izlaz. A onda sam popio dvije tablete za spavanje i ubrzo zaspao. Sanjao sam kako imam miša u kuhinji.
Narednog dana se šuškanje nije čulo, ali je po noći miš opet postao aktivan. Čulo se lagano grebuckanje, a onda i šuškanje. Aktivan je po noći, tvrde zoolozi. Uživao je u riži, tijestu, ječmu, začinima, bademima, ponekom slatkišu i ostalim namirnicama u plakaru.
Na internetu sam potražio savjete kako se osloboditi miša. Nije bilo načina bez ulaska u kuhinju. Pomislio sam da pustim nekakav plin, da ušpricam veću količinu sredstva Raid, ali ipak nisam nacista da se služim tim metodama. Pozvao sam zaposlene u gradskoj deratizaciji.
- Dolazimo preksutra popodne, ništa ne brini – rekao je istjerivač miševa.
- I kad ćete ga uhvatiti?
- Postavićemo otrov pa ćeš ga izbaciti kad se otruje.
Pa to mogu i sam, nisam tupan. Pitao sam imaju li neke nenasilne metode.
- Da, imamo, kako ne bismo imali. Poslaćemo dvojicu pregovarača da ugovorimo sastanak s mišom i da pokušamo dogovoriti da se mirno povuče iz kuhinje, da to riješimo na miran i demokratski način. Ili, ako bude tvrd u stavovima da je to njegova teritorija, da napravimo razgraničenje. Čovječe, ubaci mu mačku tamo i završi s tim dok ne dođe još jedan – savjetovao je kao da postoji agencija za iznajmljivanje mačaka koje hvataju miševe.
Mogao mi je predložiti da otvorim prozor i da se nadam da će mi u stan uletjeti škanjac mišar, broj 99 u Životinjskom carstvu, i odnijeti miša. Kakve sam sreće, prije jednog škanjca bi mi ustan uletjelo nekoliko šimšmiša.
Dobro, šta sad, kuhinja mi je pod okupacijom. Žive ljudi i u kamp-kućicama, neki u kartonskim kutijama, ili ispod mosta, zašto ja ne bih mogao u velikom stanu bez kuhinje. Vodu ionako kupujem. Frižider mi je zarobljen, ali mogu kupiti onaj mali, prenosni. Nekako ću se snaći. Pa prije 200 godina ne samo da nije bilo frižidera već ni struje, a i mogao je doći feudalac da mi otme frižider i sve u njemu, jer bih ja tada ipak bio kmet. Dakle, zbog jednog miša vraćam se u prošlost, u doba bez frižidera. Mogao bih postaviti kamere u stan pa da to bude reality show, da zaradim za novi frižider.
Gadile su se meni i druge stvari. Novci, posebno metalni i oni papirni zalijepljeni selotejpom, čaše u kafićima, kvake, ziherice, flasteri, insekti, zmije, medicinska oprema, sjedišta u autobusu, pirsinzi, dugmad u liftu, sline, rukovanja, dlake, plašt i češalj kod frizera, ali i miševi su se tu kotirali više od svega ostalog.
Informisao sam se o miševima, da vidim da li ipak imam neke šanse. Možda ode sam, možda mu ne odgovaraju uslovi. Možda mu se ne svidi. Ali uzalud sam očekivao takvo razrješenje – po opisu moja mu je kuhinja bila idealno stanište.
Štaviše, saznao sam i da se brzo množe. Šta ako dođe još jedan? Šta ako je on došao da izvidi situaciju kao što oni što iznajmljuju stanove obiđu po nekoliko dok ne usele? Šta ako sutra dovodi i trudnu ženu koja će uskoro tu izleći 20 malih miševa koji će brzo napredovati? A kad sam pročitao sljedeće naježio sam se kao rijetko kad – Ženka u prosjeku rađa 15 puta godišnje, a može ostati skotna već 24 sata nakon okota. Mužjaci često pomažu ženkama oko mladunaca, kojih u jednom leglu može biti i preko 20.
Ako se još ispostavi da miševima ni incest nije stran, evo mišje Kine u kuhinji. Pa imaću koloniju dlakavih glodara s dugim repovima, golim i glatkim! Ono što sam pronašao na internetu nije me ohrabrilo. Saznao sam da žive i do tri godine. Miš je bio favorit u ovom nametnutom i ničim izazvanom ratu.
Tek kad nemate štednjak i frižider shvatite kako je nezgodno živjeti. Jeo sam u restoranima, jeo sam i brzu hranu. U kuhinji je ostao zarobljen i dio važnog posuđa. I pribor za jelo. Konačno, i ona vreća krumpira, naranče i jabuke koje će istrunuti ako ih miš prije toga ne pojede.
Kad živite u dalekom gradu u kome ne poznate mnogo ljudi onda vam to može otežati položaj. Pa kako nekoga pozvati i reći mu ajde mi izbaci miša iz stana? Šta bi neko mislio o meni? Dakle, mogao sam se riješiti miša samo smrtnim ishodom po njega, i teškim traumama koje bi me pratile nakon toga. To bi me proganjalo. Konačno, kako da koristim kuhinju u kojoj je ubijen miš? Da je i sto puta operem, a onda još jednom za svaki slučaj, to više ne bi bilo isto. Viđao sam ljude koji nađu dlaku u kruhu, samo se nasmiju i odrežu novu šnjitu i nastave jesti. A ja nisam kruh jeo šest mjeseci kad sam našao dlaku, ni iz te pekare niti iz bilo koje druge. Zatim godinu i šest mjeseci samo domaći. Ima ljudi kojima to ne smeta. Ali, eto, ja nisam od tih.
Sjetio sam se mišolovke koja izgleda kao polulopta od žice, postavljena na daščici. Miš uđe odozgo kroz prolaz i ne može se vratiti van jer se ulaz sužava prema dolje. Ostaje uhvaćen čekajući nekoga da ga pusti. I šta da radim kad ga tako zarobim? Mora mu neko otvoriti vratašca i pustiti ga van, a ja ga ne želim ni vidjeti. Strah da će mi preći preko noge ili da ćemo se susresti pogledima nepremostiva je prepreka za mene. Može me i ošinuti repom po prstima. Ma nije dolazilo u obzir da koristim tu mišolovku, čak ni da nekoga platim da je iznese jer bi veseli novinari vrlo brzo nanjušili vijest poput lešinara i ja bih osvanuo u svim jeftinim novinama kakvih su danas puni kiosci. A ima još nešto oko te mišolovke – zašto bi on ulazio u mišolovku po komadić hrane kad je sve u kuhinji njegovo?
U kuhinju nisam ušao već petnaest dana. Tačnije, jesam jednom. Napio sam se od muke i pijan sam pokušao riješiti problem. Natezao sam domaću rakiju od šljiva. I onda sam hrabro, poput pijanog vojnika, ustao i krenuo u kuhinju spreman za obračun, da ga natjeram u paničan bijeg. Pred vratima sam povukao još dva velika gutljaja ljutoga pića. Uletio sam i uzviknuo glasno – ma gdje je taj miš! A on je protrčao iz pravca štednjaka u pravcu plakara, tamo se malo propeo na stražnje noge da pokaže svu svoju snagu, moć i veličinu, a onda se zavukao iza teglice s pasiranim pekmezom od šljiva i tamo se sakrio. Još će ispasti da se i on mene boji. U trenu sam se otreznio, izjurio van i osjetio kako se znojim i kako mi srce lupa kao da sam srušio svjetski rekord u trci na 200 metara s preponama. Susret s debelim mišonjom me je prestravio. Bio sam prisiljen na povlačenje.
Nisam imao kud, navikavao sam se na život bez kuhinje. Naviknu se ljudi i na ratne uslove, a i na pustom otoku kad zagusti. Ali nisam se uspio naviknuti na suživot s mišem koji mi je bio cimer. Miš se odomaćio. Možda je i porodicu zasnovao. Izaći ću u novinama jednoga dana kao oni što ih otkriju da su su stanu živjeli sa 220 štakora. E, a šta ako je ovo štakor, a ne miš? Pa to je ekstremni miš, puno opasniji od običnog miša. To me dodatno uznemirilo, nisu pomogle ni dvije tablete za spavanje.
Izašao sam na terasu i gledao sve te zgrade u kojima su živjeli mirni i sretni stanari u stanovima u čijim kuhinjama nije bilo miševa. Vidio sam štrik za sušenje veša i tu mi je pala ideja na pamet, da skratim muke. Donio sam odluku, više se nije moglo tako živjeti – oglasiću da prodajem stan. Ovaj je premalen za nas dvojicu. To je bolje nego da iskoristim štrik i objesim se. Glodar je pobijedio u igri živaca, a ja ne smijem dozvoliti da poludim.
Narednog sam dana objavio oglas. Cijena je bila niska, ali je moj pritisak već dvadeset dana bio visok. Prodao sam ga preko agenta za nekretnine vrlo brzo. Nisam bio u stanu kad su ga obilazili potencijalni kupci kako bi oni mogli ući u kuhinju. Pravdao sam se poslom. Sklopili smo dogovor, potpisali kupoprodajni ugovor i rukovali se. Dogovorili smo se i oko isplate. A onda je kupac rekao:
- E, da, vidjeli smo miša u kuhinji – pa su se mladi supružnici nasmijali.
- Eh, koliko sam ih samo vidjela na fakultetu – prisjetila se ljupka mlada žena, očigledno biolog.
- Eh, koliko sam ih samo vidio u pekari pored moje kuće – dodao je njen suprug, očigledno pekar ili pekarov komšija, možda čak i sanitarni inspektor.
Ja sam za isti novac kupio sličan stan, samo malo manji. Kupio sam svoju slobodu. Izgubio sam jednu sobu zbog miša. Ali bar imam slobodnu kuhinju. Dok se opet ne useli. Ali neće. Sad sam oprezan.
Uskoro sam u novinama pronašao članak o spravici koja ispušta zvukove koje miš ne podnosi i bježi od nje uplašeno kao ja od miša. Bio je to neki ultrazvučni rastjerivač miševa. Kupio sam tri istoga popodneva i rasporedio ih po stanu. Moram obezbijediti novi stan. I svoju slobodu.
Umirio sam se. Šuškanje je prestalo i ja sam se ponadao da sam sve to umislio u polusnu, zbog umora. Opustio sam se ponovo čekajući san, a onda se taj strašni zvuk začuo ponovo. Kao da neko gura svoju ruku u vrećicu čipsa. Šuškalo je, pa se umirilo, a onda je nastavilo.
Možda se vibracije prenose sa sedmog sprata gdje se komšije seksaju na novom madracu s kojega, zbog štednje ili škrtosti, nisu skinuli zaštitni najlon pa sad jako šuška, ponadao sam se na trenutak. A šuškanje se prenijelo nešto dalje, pa je postalo tiše, a onda se ubrzo pojačalo. Morao sam biti hrabar i priznati sebi – to u kuhinji šuška miš. Kakav miš, u trenu sam se razbudio?! Pa pravi pravcati miš, kućni miš, onaj što je u albumu Životinjsko carstvo bio na sličici broj 185, između hrčka i dikobraza. Pa što mi nije dikobraz ušao, samo je jedan broj razlike, a s njim bih se lako snašao, kud baš miš… Kako to da se dogodi baš meni da mi miš uđe u stan? Od svih stanova u gradu izabrao je baš moj.
Noćno kvrckanje i buka iz stanova nepristojnih stanara znaju izludjeti susjede. Zahlađenje odnosa, uzvraćanje lupkanja, prigovori, svađe, zvanje policije, sve to može slijediti. Ekstremni potez je ubistvo komšije kod neuračunljivih i agresivnih, ili selidba na drugo mjesto kod onih razumnijih. Međutim, sad mi se i mogući problem sa komšijama činio bezazlen. Jer kod mene se pojavio neželjeni podstanar! On nije ni urlao, ni pucao iz pištolja slaveći uspjeh sportista, nije pojačavao narodnjake preko mjere, nije bacao opuške po stepenicama, a ni odlagao smeće u ulazu ili imao psa koji neprekidno laje. Ali je šuškao i imao je rep, pravi pravcati rep od bar 10 centimetara.
Koliko god da sam se trudio da ignorišem taj nelagodni zvuk, nisam mogao. Sve je bilo tiho, samo je s druge strane zida, jedva četrdesetak centimetara od moje glave šuškao miš. Da je neko postavio kameru i snimao nas za emisiju, na pola ekrana bih bio ja, a na drugoj polovini on, strašni miš. Dovoljno da se razbudim i uznemirim.
Nema šta sad, u kuhinju više ne mogu. Lakše bi bilo preći iz istočnog u zapadni Berlin u vrijeme hladnog rata nego da ja zakoračim u prostoriju u kojoj stanuje dlakavi miš koji je vjerovatno došao kroz ventilacioni otvor, ili je izašao iz vreće krumpira koju sam donio toga dana. Skupo sam ga platio kupujući na veliko, sad se ispostavilo. Otišao sam hrabro do kuhinjskih vrata i ona su, na sreću, bila zatvorena. Onda sam ih zaključao, a ključ sam dvaput okrenuo. A budući da mi kuhinja više neće trebati, ja sam na vrata navukao garderobni ormar. Konačno, nagurao sam na dno i neke cigle koje sam našao na terasi da budem sigurniji da neće ući ako progrize drvenu stranicu ormara, dok ne donesem vreće pijeska koje će onemogućiti njegovo napredovanje iz kuhinje prema slobodnim teritorijama, čak i ako dovede rođake da mu pomognu.
Uplašen, zatvorio sam sve prozore. U emisijama sam vidio, a i u novinama čitao, da se vrlo lako penju po vertikali. U kupatilu sam spustio poklopac da mi ne doroni odnekud, a zatvorio sam i ventilacioni izlaz. A onda sam popio dvije tablete za spavanje i ubrzo zaspao. Sanjao sam kako imam miša u kuhinji.
Narednog dana se šuškanje nije čulo, ali je po noći miš opet postao aktivan. Čulo se lagano grebuckanje, a onda i šuškanje. Aktivan je po noći, tvrde zoolozi. Uživao je u riži, tijestu, ječmu, začinima, bademima, ponekom slatkišu i ostalim namirnicama u plakaru.
Na internetu sam potražio savjete kako se osloboditi miša. Nije bilo načina bez ulaska u kuhinju. Pomislio sam da pustim nekakav plin, da ušpricam veću količinu sredstva Raid, ali ipak nisam nacista da se služim tim metodama. Pozvao sam zaposlene u gradskoj deratizaciji.
- Dolazimo preksutra popodne, ništa ne brini – rekao je istjerivač miševa.
- I kad ćete ga uhvatiti?
- Postavićemo otrov pa ćeš ga izbaciti kad se otruje.
Pa to mogu i sam, nisam tupan. Pitao sam imaju li neke nenasilne metode.
- Da, imamo, kako ne bismo imali. Poslaćemo dvojicu pregovarača da ugovorimo sastanak s mišom i da pokušamo dogovoriti da se mirno povuče iz kuhinje, da to riješimo na miran i demokratski način. Ili, ako bude tvrd u stavovima da je to njegova teritorija, da napravimo razgraničenje. Čovječe, ubaci mu mačku tamo i završi s tim dok ne dođe još jedan – savjetovao je kao da postoji agencija za iznajmljivanje mačaka koje hvataju miševe.
Mogao mi je predložiti da otvorim prozor i da se nadam da će mi u stan uletjeti škanjac mišar, broj 99 u Životinjskom carstvu, i odnijeti miša. Kakve sam sreće, prije jednog škanjca bi mi ustan uletjelo nekoliko šimšmiša.
Dobro, šta sad, kuhinja mi je pod okupacijom. Žive ljudi i u kamp-kućicama, neki u kartonskim kutijama, ili ispod mosta, zašto ja ne bih mogao u velikom stanu bez kuhinje. Vodu ionako kupujem. Frižider mi je zarobljen, ali mogu kupiti onaj mali, prenosni. Nekako ću se snaći. Pa prije 200 godina ne samo da nije bilo frižidera već ni struje, a i mogao je doći feudalac da mi otme frižider i sve u njemu, jer bih ja tada ipak bio kmet. Dakle, zbog jednog miša vraćam se u prošlost, u doba bez frižidera. Mogao bih postaviti kamere u stan pa da to bude reality show, da zaradim za novi frižider.
Gadile su se meni i druge stvari. Novci, posebno metalni i oni papirni zalijepljeni selotejpom, čaše u kafićima, kvake, ziherice, flasteri, insekti, zmije, medicinska oprema, sjedišta u autobusu, pirsinzi, dugmad u liftu, sline, rukovanja, dlake, plašt i češalj kod frizera, ali i miševi su se tu kotirali više od svega ostalog.
Informisao sam se o miševima, da vidim da li ipak imam neke šanse. Možda ode sam, možda mu ne odgovaraju uslovi. Možda mu se ne svidi. Ali uzalud sam očekivao takvo razrješenje – po opisu moja mu je kuhinja bila idealno stanište.
Štaviše, saznao sam i da se brzo množe. Šta ako dođe još jedan? Šta ako je on došao da izvidi situaciju kao što oni što iznajmljuju stanove obiđu po nekoliko dok ne usele? Šta ako sutra dovodi i trudnu ženu koja će uskoro tu izleći 20 malih miševa koji će brzo napredovati? A kad sam pročitao sljedeće naježio sam se kao rijetko kad – Ženka u prosjeku rađa 15 puta godišnje, a može ostati skotna već 24 sata nakon okota. Mužjaci često pomažu ženkama oko mladunaca, kojih u jednom leglu može biti i preko 20.
Ako se još ispostavi da miševima ni incest nije stran, evo mišje Kine u kuhinji. Pa imaću koloniju dlakavih glodara s dugim repovima, golim i glatkim! Ono što sam pronašao na internetu nije me ohrabrilo. Saznao sam da žive i do tri godine. Miš je bio favorit u ovom nametnutom i ničim izazvanom ratu.
Tek kad nemate štednjak i frižider shvatite kako je nezgodno živjeti. Jeo sam u restoranima, jeo sam i brzu hranu. U kuhinji je ostao zarobljen i dio važnog posuđa. I pribor za jelo. Konačno, i ona vreća krumpira, naranče i jabuke koje će istrunuti ako ih miš prije toga ne pojede.
Kad živite u dalekom gradu u kome ne poznate mnogo ljudi onda vam to može otežati položaj. Pa kako nekoga pozvati i reći mu ajde mi izbaci miša iz stana? Šta bi neko mislio o meni? Dakle, mogao sam se riješiti miša samo smrtnim ishodom po njega, i teškim traumama koje bi me pratile nakon toga. To bi me proganjalo. Konačno, kako da koristim kuhinju u kojoj je ubijen miš? Da je i sto puta operem, a onda još jednom za svaki slučaj, to više ne bi bilo isto. Viđao sam ljude koji nađu dlaku u kruhu, samo se nasmiju i odrežu novu šnjitu i nastave jesti. A ja nisam kruh jeo šest mjeseci kad sam našao dlaku, ni iz te pekare niti iz bilo koje druge. Zatim godinu i šest mjeseci samo domaći. Ima ljudi kojima to ne smeta. Ali, eto, ja nisam od tih.
Sjetio sam se mišolovke koja izgleda kao polulopta od žice, postavljena na daščici. Miš uđe odozgo kroz prolaz i ne može se vratiti van jer se ulaz sužava prema dolje. Ostaje uhvaćen čekajući nekoga da ga pusti. I šta da radim kad ga tako zarobim? Mora mu neko otvoriti vratašca i pustiti ga van, a ja ga ne želim ni vidjeti. Strah da će mi preći preko noge ili da ćemo se susresti pogledima nepremostiva je prepreka za mene. Može me i ošinuti repom po prstima. Ma nije dolazilo u obzir da koristim tu mišolovku, čak ni da nekoga platim da je iznese jer bi veseli novinari vrlo brzo nanjušili vijest poput lešinara i ja bih osvanuo u svim jeftinim novinama kakvih su danas puni kiosci. A ima još nešto oko te mišolovke – zašto bi on ulazio u mišolovku po komadić hrane kad je sve u kuhinji njegovo?
U kuhinju nisam ušao već petnaest dana. Tačnije, jesam jednom. Napio sam se od muke i pijan sam pokušao riješiti problem. Natezao sam domaću rakiju od šljiva. I onda sam hrabro, poput pijanog vojnika, ustao i krenuo u kuhinju spreman za obračun, da ga natjeram u paničan bijeg. Pred vratima sam povukao još dva velika gutljaja ljutoga pića. Uletio sam i uzviknuo glasno – ma gdje je taj miš! A on je protrčao iz pravca štednjaka u pravcu plakara, tamo se malo propeo na stražnje noge da pokaže svu svoju snagu, moć i veličinu, a onda se zavukao iza teglice s pasiranim pekmezom od šljiva i tamo se sakrio. Još će ispasti da se i on mene boji. U trenu sam se otreznio, izjurio van i osjetio kako se znojim i kako mi srce lupa kao da sam srušio svjetski rekord u trci na 200 metara s preponama. Susret s debelim mišonjom me je prestravio. Bio sam prisiljen na povlačenje.
Nisam imao kud, navikavao sam se na život bez kuhinje. Naviknu se ljudi i na ratne uslove, a i na pustom otoku kad zagusti. Ali nisam se uspio naviknuti na suživot s mišem koji mi je bio cimer. Miš se odomaćio. Možda je i porodicu zasnovao. Izaći ću u novinama jednoga dana kao oni što ih otkriju da su su stanu živjeli sa 220 štakora. E, a šta ako je ovo štakor, a ne miš? Pa to je ekstremni miš, puno opasniji od običnog miša. To me dodatno uznemirilo, nisu pomogle ni dvije tablete za spavanje.
Izašao sam na terasu i gledao sve te zgrade u kojima su živjeli mirni i sretni stanari u stanovima u čijim kuhinjama nije bilo miševa. Vidio sam štrik za sušenje veša i tu mi je pala ideja na pamet, da skratim muke. Donio sam odluku, više se nije moglo tako živjeti – oglasiću da prodajem stan. Ovaj je premalen za nas dvojicu. To je bolje nego da iskoristim štrik i objesim se. Glodar je pobijedio u igri živaca, a ja ne smijem dozvoliti da poludim.
Narednog sam dana objavio oglas. Cijena je bila niska, ali je moj pritisak već dvadeset dana bio visok. Prodao sam ga preko agenta za nekretnine vrlo brzo. Nisam bio u stanu kad su ga obilazili potencijalni kupci kako bi oni mogli ući u kuhinju. Pravdao sam se poslom. Sklopili smo dogovor, potpisali kupoprodajni ugovor i rukovali se. Dogovorili smo se i oko isplate. A onda je kupac rekao:
- E, da, vidjeli smo miša u kuhinji – pa su se mladi supružnici nasmijali.
- Eh, koliko sam ih samo vidjela na fakultetu – prisjetila se ljupka mlada žena, očigledno biolog.
- Eh, koliko sam ih samo vidio u pekari pored moje kuće – dodao je njen suprug, očigledno pekar ili pekarov komšija, možda čak i sanitarni inspektor.
Ja sam za isti novac kupio sličan stan, samo malo manji. Kupio sam svoju slobodu. Izgubio sam jednu sobu zbog miša. Ali bar imam slobodnu kuhinju. Dok se opet ne useli. Ali neće. Sad sam oprezan.
Uskoro sam u novinama pronašao članak o spravici koja ispušta zvukove koje miš ne podnosi i bježi od nje uplašeno kao ja od miša. Bio je to neki ultrazvučni rastjerivač miševa. Kupio sam tri istoga popodneva i rasporedio ih po stanu. Moram obezbijediti novi stan. I svoju slobodu.
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Fu-Do u borbi protiv biljke zla
mladiluk | 01 Jun, 2011 13:53
- Hoćeš i ti jednu šolju? – ponudili su mi čaj na zabavi u stanu moga prijatelja.
- A ne, ja ću samo vino, ako može. To je moj čaj – odgovorio sam i ljubazni domaćin mi je donio čašu za vino i flašu crvene tekućine.
A oni su svi redom, a nije nas bilo puno, možda desetak, ispred sebe ubrzo imali šolju vrućeg napitka. Ispostavilo se da je to klasična čajanka. Neki su ga koristili jer vole popiti u društvu, a neki jer im poboljšava raspoloženje. Neki su opet tvrdili da im pomaže pri koncentraciji, da ih okrepljuje, povećava budnost i daje energiju, dok su drugi tvrdili da ih opušta i smiruje, i da im jača živce. Bilo je i onih koji su od njega bili veseliji pa su ga pili iz čiste razonode uživajući u svom omiljenom ukusu i mirisu.
- Gdje si nabavio ovaj, odličan je – pitali su ga.
- To mi je donio prijatelj koji jako dobro poznaje čajeve. Neke vrste sam uzgaja i suši.
Svi su uživali i on je pristavio već novu vodu koja se polako zagrijavala. Ja sam jedini pio vino, a jedna cura je pila cedevitu tvrdeći da joj nije do čaja. Stan je ubrzo mirisao po čaju, po raznim biljkama jer su ukusi i kod uživalaca čaja različiti. Osjećao sam se kao na nekoj livadi. Winamp je slučajno izabrao pjesmu I Wanna be Sedated.
- Hehe, da ga Kinezi nisu pili možda ih sad ne bi toliko bilo. I onda kažu da čaj ne valja, hehe. Treba učiti na tuđim iskustvima – veselo su pijuckali.
Kući me povezao prijatelj jer sam ja namjerno došao taksijem znajući da ću popiti previše. Zaustavila nas je policija.
- Dobro veče – izmjenjeni su pozdravi. A onda se stvar zakomplikovala.
Osjetivši mirise nedozvoljenih biljaka, policajac nas je zadržao pola sata. Nakon silnog natezanja, moj je prijatelj podmitio oba policajca i nastavili smo dalje.
Narednog dana sam zgodu ispričao mom rođaku koji mi je rekao:
- Ti su lud, pa on je poznati diler čaja. Ima najčistiji zeleni i crni čaj, a ne ova filtrirana sranja što prodaju po dućanima. Kloni se ti njega, tu nisu čista posla. Samo da znaš, iako nije pametno da to pričam, on ima parcelu na kojoj sadi lavandu. Zbog mirisa čaj od cvjetova lavande ima široku primjenu i vrlo je tražen.
Tek sam tada shvatio zašto ga zovu Rudi Čajavac. Pa on je bio srpski kralj čaja!
Zaprepastio sam se. Pa ja sam upao u gnijezdo teinofila, čak teinomana. I to baš u trenutku kad je Vlada Srbije strogo zabranila uživanje čaja, tri mjeseca nakon što je zabranila prodaju čaja u prodavnicama, šest mjeseci nakon zabrane prodaje čaja nakon 23 sata i punu godinu nakon zabrane prodaje čaja maloljetnicima, kao i prodaju u kafićima. Nisu pomogla ni okupljanja Udruženja ljubitelja čaja Srbije i Lige za legalizaciju čaja. Nekoliko hiljada ljudi okupilo se na glavnom beogradskom trgu na kome se iz kazana dijelio besplatni čaj. Nosili su zastave i majice sa crtežima raznovrsnih biljaka, posebno čejevca, ali je policija uhapsila nekoliko najglasnijih, kao i nekoliko onih koji su osumnjičeni za ilegalni uvoz čaja, i prolila u kanalizaciju pripremljenu tekućinu, i oduzela kutlače i suve listiće.
Nedugo zatim opet sam sreo svoga prijatelja, onoga što je organizirao čajanku. Rekao mi je da ne preprodaje čaj i da ga koristi samo za ličnu upotrebu. Čak je izmislio i kako čaj ima ljekovita svojstva. Lupetao je kako onaj od šipka i lipe koristi kad je prehlađen, biljne čajeve za lakši san, voćne za čišćenje organizma od toksina, čaj od korpive za cirkulaciju, dok ga neke druge vrste smiruju. Pored toga je istakao da mu nije stran ni indijski čaj, kao ni ruski koji pije kad ima problema s probavom. Nisam mu vjerovao, ali on me uporno uvjeravao u to. I rekao je da nikad ne vozi pod utjecajem čaja, čak ni onoga iz filter vrećica.
- Slušaj, ja čaj nisam probao odavno i protivim se legalizaciji čaja, kao što se zalažem i za kažnjavanje svih uzgajivača šipka, lipe, hibiskusa, pa čak i kamilice jer nema lakih i teških čajeva. Danas počneš sa kamilicom, sutra ćeš već preći na šipak i metvicu, a onda i na specijalni zeleni koji košta 550 dinara, sto grama, i niko te više neće vratiti nazad. Dakle, oštro se protivim čaju. Ali niko tome neće stati na kraj. Eno, koliko lipa ima po gradu, a penzioneri beru njene mirišljave cvjetove i još ih suše na terasama, kao da je to normalno. I beru ljudi trave po livadama, a onda suše, kuvaju čajeve, piju, masiraju se njima, ko zna šta rade… To je strašno, katastrofalno! Kuda to idemo? Zar je čaj naša budućnost? Trebamo li ovisiti o sljezu?
Naišao je jedan naš zajednički prijatelj koji je trpio žestoke kritike zbog učestalog pijenja alkohola vikendom i ostalim danima. On nije pio čaj, osim ako u njemu ima ruma. Bio je alkoholičar.
- Ma zamisli ti to, danas mi dođe sestrić i kaže kako mu u školi za vreme odmora daju čaj. Pravi pravcati čaj, i to deci. Uz hleb sa paštetom dobiju i dva decilitra čaja. Pa to je skandalozno! Sigurno im je direktor diler čaja, mafijaš. Sutra idem to rešiti!
A prijatelj koji je zasadio lavandu uhapšen je uskoro u akciji “Fu-Do u borbi protiv biljke zla”. Čak je i ministarstvo predviđeno za borbu protiv čaja uložilo čitavih 70 000 evra u sajt, kako bi se pokazala odlučnost borbe protiv toga poroka. Dokazano je da je na livadi kod bake uzgajao kamilicu, a on je tvrdio da je sama nikla, i da ju je on sušio ne znajući da je to kamilica, te da je njome prao kosu jer mu je ona tada intenzivnija i lepršavija. Zasade aromatičnih biljaka imao je i pored vikendice, pa je to donekle i davalo do znanja otkuda mu vikendicu. I imao je komšiju Kineza, a to sigurno nije bilo slučajno nego je ta „kineska veza“ sigurno bila uspostavljena za nabavku najkvalitetnijeg kineskog čaja – telenog, bijelog i crnog. A možda su klinci iza moje zgrade upravo pili njegov čaj, možda je na njima zarađivao. Jer vidio sam, nosili su ga u termosici i krišom ga srkali sjedeći u mraku na stepenicama. To se dogodilo samo dan prije nego što su najbliži dućan zatvorili jer se saznalo da gazda u magacinu ima nekoliko vrsta čajeva, među kojima i jedan od najopasnijih, onaj od žalfije kojim se moj poznanik jedne noći predozirao. Zaplijenili su sve kutijice i zapalili ih na licu mjesta, tačnije ispred zgrade. Cijelo je naselje mirisalo po tim aromatičnim biljkama, dok su stanari izlazili na prozore da udahnu opojne mirise i omame se. Dva dana kasnije njegov brat je uhapšen kad su mu u autu, prilikom povratka iz Hrvatske, našli 150 grama najkvalitetnijeg stolisnika i 100 grama prvoklasne majčine dušice.
Branio se, ali neuspješno. Rekao je da je čaj svagdje dozvoljen, to jest da je samo u Srbiji zabranjen. Nevjerovatno zvuči da van Srbije možeš konzumirati čaj sasvim slobodno, na ulici, u kafiću, u restoranu, u gostima, pa čak ga slobodno kupiti u svakom dućanu, možeš ga i saditi slobodno, a postoje i specijalizovane prodavnice u kojima se mogu kupiti najrazličitije vrste čaja, ali to mu nije mnogo pomoglo. Čak ni kada je rekao da su i mnogi političari priznali da su u prošlosti pili čaj, posebno u zimskim mjesecima, ali i u svim ostalima ruski čaj, koji je izuzetan kod proljeva. Uskoro su mu zatvorili i kafić koji je držao jer su u skladištu pronašli skoro 50 litara ledenog čaja u plastičnoj ambalaži, pripremljenog i spremnog za konzumaciju. Vidio sam kako zaposlene iz kafića izviode sa majicama preko glave da im se ne vide lica.
I ja sam odmah uplašen tim događajima odjurio u kuhinju, iz kuhinjskog elementa izvadio sve čajeve koje smo u zabludi smatrali lijekovima do prije samo godinu dana, pa ih uništio i bacio u WC školjku – šipak, kamilicu, lipu, metvicu, hibiskus, ruski, indijski, koprivu, crni i bijeli sljez, pa čak i najbolji i najskuplji južnoamerički mate čaj koji sam skupo platio prije u vrijeme dok je čaj još uvijek bio legalan. Uništio sam i one u vrećicama, ali i one u rinfuzi, isto kao kad sam jednog dana, kad sam spoznao mračnu stranu čokolade i njenu štetnost, s rukavicama na rukama sve čokolade odnio u kontejner udaljen sedam kilometara od meni najbližeg kontejnera. Bilo je to kad mi je jedan doktor rekao, kad sam mu ispričao sve o svom problemu.
“Evo vidiš kako bježiš od stvarnosti i utjehu tražiš u čokoladi s lješnjacima. Danas čokolada s rižom, sutra s lješnjacima, a preksutra čista čokolada sa 70% kakaa, i više nema povratka nazad. Nema lakih i teških čokolada, sve su čokolade opasne. Kad ti se život pretvori u čokoladu i kad ti samo to bude jedini zadatak dnevno kako da sebi obezbjediš bar 100 grama čokolade povratka više nema iz tog čokoladnog pakla. Tada slijedi i ušmrkavanje kakaa i potpuno zatvaranje u sebe dok te sve to ne proguta i uništi. Čuvaj se, dečko, nemoj da ti čokolada uništi život”, otvorio mi je oči.
A onda sam otišao do svoga kućnog bifea, izabrao jedno od desetak različitih vina koje sam tamo našao i počastio se. Popio sam čitavu flašu čudeći se kako neko može piti čaj.
- A ne, ja ću samo vino, ako može. To je moj čaj – odgovorio sam i ljubazni domaćin mi je donio čašu za vino i flašu crvene tekućine.
A oni su svi redom, a nije nas bilo puno, možda desetak, ispred sebe ubrzo imali šolju vrućeg napitka. Ispostavilo se da je to klasična čajanka. Neki su ga koristili jer vole popiti u društvu, a neki jer im poboljšava raspoloženje. Neki su opet tvrdili da im pomaže pri koncentraciji, da ih okrepljuje, povećava budnost i daje energiju, dok su drugi tvrdili da ih opušta i smiruje, i da im jača živce. Bilo je i onih koji su od njega bili veseliji pa su ga pili iz čiste razonode uživajući u svom omiljenom ukusu i mirisu.
- Gdje si nabavio ovaj, odličan je – pitali su ga.
- To mi je donio prijatelj koji jako dobro poznaje čajeve. Neke vrste sam uzgaja i suši.
Svi su uživali i on je pristavio već novu vodu koja se polako zagrijavala. Ja sam jedini pio vino, a jedna cura je pila cedevitu tvrdeći da joj nije do čaja. Stan je ubrzo mirisao po čaju, po raznim biljkama jer su ukusi i kod uživalaca čaja različiti. Osjećao sam se kao na nekoj livadi. Winamp je slučajno izabrao pjesmu I Wanna be Sedated.
- Hehe, da ga Kinezi nisu pili možda ih sad ne bi toliko bilo. I onda kažu da čaj ne valja, hehe. Treba učiti na tuđim iskustvima – veselo su pijuckali.
Kući me povezao prijatelj jer sam ja namjerno došao taksijem znajući da ću popiti previše. Zaustavila nas je policija.
- Dobro veče – izmjenjeni su pozdravi. A onda se stvar zakomplikovala.
Osjetivši mirise nedozvoljenih biljaka, policajac nas je zadržao pola sata. Nakon silnog natezanja, moj je prijatelj podmitio oba policajca i nastavili smo dalje.
Narednog dana sam zgodu ispričao mom rođaku koji mi je rekao:
- Ti su lud, pa on je poznati diler čaja. Ima najčistiji zeleni i crni čaj, a ne ova filtrirana sranja što prodaju po dućanima. Kloni se ti njega, tu nisu čista posla. Samo da znaš, iako nije pametno da to pričam, on ima parcelu na kojoj sadi lavandu. Zbog mirisa čaj od cvjetova lavande ima široku primjenu i vrlo je tražen.
Tek sam tada shvatio zašto ga zovu Rudi Čajavac. Pa on je bio srpski kralj čaja!
Zaprepastio sam se. Pa ja sam upao u gnijezdo teinofila, čak teinomana. I to baš u trenutku kad je Vlada Srbije strogo zabranila uživanje čaja, tri mjeseca nakon što je zabranila prodaju čaja u prodavnicama, šest mjeseci nakon zabrane prodaje čaja nakon 23 sata i punu godinu nakon zabrane prodaje čaja maloljetnicima, kao i prodaju u kafićima. Nisu pomogla ni okupljanja Udruženja ljubitelja čaja Srbije i Lige za legalizaciju čaja. Nekoliko hiljada ljudi okupilo se na glavnom beogradskom trgu na kome se iz kazana dijelio besplatni čaj. Nosili su zastave i majice sa crtežima raznovrsnih biljaka, posebno čejevca, ali je policija uhapsila nekoliko najglasnijih, kao i nekoliko onih koji su osumnjičeni za ilegalni uvoz čaja, i prolila u kanalizaciju pripremljenu tekućinu, i oduzela kutlače i suve listiće.
Nedugo zatim opet sam sreo svoga prijatelja, onoga što je organizirao čajanku. Rekao mi je da ne preprodaje čaj i da ga koristi samo za ličnu upotrebu. Čak je izmislio i kako čaj ima ljekovita svojstva. Lupetao je kako onaj od šipka i lipe koristi kad je prehlađen, biljne čajeve za lakši san, voćne za čišćenje organizma od toksina, čaj od korpive za cirkulaciju, dok ga neke druge vrste smiruju. Pored toga je istakao da mu nije stran ni indijski čaj, kao ni ruski koji pije kad ima problema s probavom. Nisam mu vjerovao, ali on me uporno uvjeravao u to. I rekao je da nikad ne vozi pod utjecajem čaja, čak ni onoga iz filter vrećica.
- Slušaj, ja čaj nisam probao odavno i protivim se legalizaciji čaja, kao što se zalažem i za kažnjavanje svih uzgajivača šipka, lipe, hibiskusa, pa čak i kamilice jer nema lakih i teških čajeva. Danas počneš sa kamilicom, sutra ćeš već preći na šipak i metvicu, a onda i na specijalni zeleni koji košta 550 dinara, sto grama, i niko te više neće vratiti nazad. Dakle, oštro se protivim čaju. Ali niko tome neće stati na kraj. Eno, koliko lipa ima po gradu, a penzioneri beru njene mirišljave cvjetove i još ih suše na terasama, kao da je to normalno. I beru ljudi trave po livadama, a onda suše, kuvaju čajeve, piju, masiraju se njima, ko zna šta rade… To je strašno, katastrofalno! Kuda to idemo? Zar je čaj naša budućnost? Trebamo li ovisiti o sljezu?
Naišao je jedan naš zajednički prijatelj koji je trpio žestoke kritike zbog učestalog pijenja alkohola vikendom i ostalim danima. On nije pio čaj, osim ako u njemu ima ruma. Bio je alkoholičar.
- Ma zamisli ti to, danas mi dođe sestrić i kaže kako mu u školi za vreme odmora daju čaj. Pravi pravcati čaj, i to deci. Uz hleb sa paštetom dobiju i dva decilitra čaja. Pa to je skandalozno! Sigurno im je direktor diler čaja, mafijaš. Sutra idem to rešiti!
A prijatelj koji je zasadio lavandu uhapšen je uskoro u akciji “Fu-Do u borbi protiv biljke zla”. Čak je i ministarstvo predviđeno za borbu protiv čaja uložilo čitavih 70 000 evra u sajt, kako bi se pokazala odlučnost borbe protiv toga poroka. Dokazano je da je na livadi kod bake uzgajao kamilicu, a on je tvrdio da je sama nikla, i da ju je on sušio ne znajući da je to kamilica, te da je njome prao kosu jer mu je ona tada intenzivnija i lepršavija. Zasade aromatičnih biljaka imao je i pored vikendice, pa je to donekle i davalo do znanja otkuda mu vikendicu. I imao je komšiju Kineza, a to sigurno nije bilo slučajno nego je ta „kineska veza“ sigurno bila uspostavljena za nabavku najkvalitetnijeg kineskog čaja – telenog, bijelog i crnog. A možda su klinci iza moje zgrade upravo pili njegov čaj, možda je na njima zarađivao. Jer vidio sam, nosili su ga u termosici i krišom ga srkali sjedeći u mraku na stepenicama. To se dogodilo samo dan prije nego što su najbliži dućan zatvorili jer se saznalo da gazda u magacinu ima nekoliko vrsta čajeva, među kojima i jedan od najopasnijih, onaj od žalfije kojim se moj poznanik jedne noći predozirao. Zaplijenili su sve kutijice i zapalili ih na licu mjesta, tačnije ispred zgrade. Cijelo je naselje mirisalo po tim aromatičnim biljkama, dok su stanari izlazili na prozore da udahnu opojne mirise i omame se. Dva dana kasnije njegov brat je uhapšen kad su mu u autu, prilikom povratka iz Hrvatske, našli 150 grama najkvalitetnijeg stolisnika i 100 grama prvoklasne majčine dušice.
Branio se, ali neuspješno. Rekao je da je čaj svagdje dozvoljen, to jest da je samo u Srbiji zabranjen. Nevjerovatno zvuči da van Srbije možeš konzumirati čaj sasvim slobodno, na ulici, u kafiću, u restoranu, u gostima, pa čak ga slobodno kupiti u svakom dućanu, možeš ga i saditi slobodno, a postoje i specijalizovane prodavnice u kojima se mogu kupiti najrazličitije vrste čaja, ali to mu nije mnogo pomoglo. Čak ni kada je rekao da su i mnogi političari priznali da su u prošlosti pili čaj, posebno u zimskim mjesecima, ali i u svim ostalima ruski čaj, koji je izuzetan kod proljeva. Uskoro su mu zatvorili i kafić koji je držao jer su u skladištu pronašli skoro 50 litara ledenog čaja u plastičnoj ambalaži, pripremljenog i spremnog za konzumaciju. Vidio sam kako zaposlene iz kafića izviode sa majicama preko glave da im se ne vide lica.
I ja sam odmah uplašen tim događajima odjurio u kuhinju, iz kuhinjskog elementa izvadio sve čajeve koje smo u zabludi smatrali lijekovima do prije samo godinu dana, pa ih uništio i bacio u WC školjku – šipak, kamilicu, lipu, metvicu, hibiskus, ruski, indijski, koprivu, crni i bijeli sljez, pa čak i najbolji i najskuplji južnoamerički mate čaj koji sam skupo platio prije u vrijeme dok je čaj još uvijek bio legalan. Uništio sam i one u vrećicama, ali i one u rinfuzi, isto kao kad sam jednog dana, kad sam spoznao mračnu stranu čokolade i njenu štetnost, s rukavicama na rukama sve čokolade odnio u kontejner udaljen sedam kilometara od meni najbližeg kontejnera. Bilo je to kad mi je jedan doktor rekao, kad sam mu ispričao sve o svom problemu.
“Evo vidiš kako bježiš od stvarnosti i utjehu tražiš u čokoladi s lješnjacima. Danas čokolada s rižom, sutra s lješnjacima, a preksutra čista čokolada sa 70% kakaa, i više nema povratka nazad. Nema lakih i teških čokolada, sve su čokolade opasne. Kad ti se život pretvori u čokoladu i kad ti samo to bude jedini zadatak dnevno kako da sebi obezbjediš bar 100 grama čokolade povratka više nema iz tog čokoladnog pakla. Tada slijedi i ušmrkavanje kakaa i potpuno zatvaranje u sebe dok te sve to ne proguta i uništi. Čuvaj se, dečko, nemoj da ti čokolada uništi život”, otvorio mi je oči.
A onda sam otišao do svoga kućnog bifea, izabrao jedno od desetak različitih vina koje sam tamo našao i počastio se. Popio sam čitavu flašu čudeći se kako neko može piti čaj.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Boškov bicikl
mladiluk | 26 Maj, 2011 16:27
Boško je imao veliki problem s biciklima. Kako je kojega kupio, tek što bi se naviknuo na njega, on bi nestajao. Ili bi ga ostavio ispred dućana baš kad je tuda prolazio najveći kradljivac bicikala, vođa bicikl-mafije, ili bi ga ostavio negdje misleći da je došao pješke pa da zaboravljao, ili bi ga zaključao katancem, ali je imao nesreću da naiđe lopov koji je znao skinuti katanac. Ukratko, niti jedan bicikl nije imao dovoljno dugo da ga čak i prepozna ako ga negdje kasnije vidi.
A volio je voziti bicikl, a za auto nije imao dovoljno novaca. Bar ne za neki auto koji će ići dovoljno dobro da za njegovo mjesečno održavanje ne mora izdvajati novac u vrijednosti jednog solidnog bicikla. Čak je doživljavao neprijatnosti i kad bi na pola sata posudio bicikl od prijatelja ili komšije. I tada mu je nestajao, a već se počelo i sumnjati da ih Boško krade i prodaje.
A onda je Boško riješio problem. Dohakao je svim lopovima. Kupio je novi bicikl. Bicikl koji se ne kvari, koji ne mora prati od blata, ne mogu ga ukrasti, ne mora ga vezati, ne mora pumpati gume, čak ih ni ne buši nikad, ne može pokisnuti na njemu, ne mora stajati na semaforima, ima udobniji sic i ne možeš nažuljati guzicu na njemu, a ni mušice mu ne mogu uletjeti u oči ili muve u usta dok vozi. A može i gledati televiziju dok vozi. I vozi ga i po zimi, kad je vani visina snijega 20 centimetara. Boško je kupio sobni bicikl!
I tek što ga je montirao, dogodio mu se nezabilježen peh. Vrativši se s jedne večere na kojoj se hvalio kako ima novo vozilo, imao je šta vidjeti kad je ušao u zgradu. Stan je bio obijen, i Boško je odmah pozvao policiju. A oni su u zapisnik zapisali Boškovu izjavu - provala se dogodila izmešu 20 i 23 sata, a nestao je samo sobni bicikl.
A volio je voziti bicikl, a za auto nije imao dovoljno novaca. Bar ne za neki auto koji će ići dovoljno dobro da za njegovo mjesečno održavanje ne mora izdvajati novac u vrijednosti jednog solidnog bicikla. Čak je doživljavao neprijatnosti i kad bi na pola sata posudio bicikl od prijatelja ili komšije. I tada mu je nestajao, a već se počelo i sumnjati da ih Boško krade i prodaje.
A onda je Boško riješio problem. Dohakao je svim lopovima. Kupio je novi bicikl. Bicikl koji se ne kvari, koji ne mora prati od blata, ne mogu ga ukrasti, ne mora ga vezati, ne mora pumpati gume, čak ih ni ne buši nikad, ne može pokisnuti na njemu, ne mora stajati na semaforima, ima udobniji sic i ne možeš nažuljati guzicu na njemu, a ni mušice mu ne mogu uletjeti u oči ili muve u usta dok vozi. A može i gledati televiziju dok vozi. I vozi ga i po zimi, kad je vani visina snijega 20 centimetara. Boško je kupio sobni bicikl!
I tek što ga je montirao, dogodio mu se nezabilježen peh. Vrativši se s jedne večere na kojoj se hvalio kako ima novo vozilo, imao je šta vidjeti kad je ušao u zgradu. Stan je bio obijen, i Boško je odmah pozvao policiju. A oni su u zapisnik zapisali Boškovu izjavu - provala se dogodila izmešu 20 i 23 sata, a nestao je samo sobni bicikl.
Dodatak: čak je i ovaj bezličan i ne baš zanimljiv tekst znatno bolji i zabavniji od dosadnih pisanja o Mladiću; novinare još i razumijem donekle, tj. odavno je poznato da su to obične muve, ali obične ljude koji to pišu čak besplatno nikako ne razumijem. Kako vam nije dosadno?
A sad poslastica za one koji vole čitati - povodom ovogodišnje sezone trešanja dorađena je priča Trešnje na garaži pa je pročitajte ovdje (klikni). Za one koji ne vole čitati, ili vole ali nemaju vremena jer prate stanje na Facebooku i Twitteru stavio sam i slike.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Neobični alkoholičar
mladiluk | 18 Maj, 2011 13:08
Jasno se osjetilo da odnekud dopire miris alkohola. Neobično je da se osjeti vani, i to intenzivno. I sve jače kako mi se moj mačak Rudolf približavo. Teturao je i mjaukao je više nego obično. Raspričao se. Malo je jeo, a onda je otišao do posudice s vodom. Popio je pola posudice, a onda gurnuo njuškicu unutra da se dodatno osjveži. Zatim se ispružio i zatvori oči. Sve mi je bilo jasno - Rudolf je pijan.
Ne znam kako, ali po noći ga nije bilo i ujutro bi dolazio pijan. Osjetilo se, a i vidjelo se. Mačke koje su ga inače voljele frktale bi kad bi se pojavio. A on im se češće nego obično umiljavao i češao se o njihove glave. One su samo frktale i režale. Bile su ljute. Nije im se svidjelo što njihov glavni mačak pije. Onda se on povlačio i spavao cijeli dan. Naveče se oporavljao. Grizla ga je savjest pa je stražario oprezno pored vrata, kao da pazi da neki miš ili štakor ne uđe u kuću. Želio se dokazati, želio je pokazati da je mačak, a ne pijanac. A nije ih bilo već dvije godine tu, tih glodara, baš kao ni šarana u Jadranskome moru. Ali Rudolf je htio da ispadne ozbiljan mačak, kao da će tom predstavom uspjeti sakriti tragove pijanstva i naše sjećanje na njih.
Brzo sam se sjetio kako je uspio postati alkoholičar. Jednoga sam dana prolio gemišt slučajno prevrnuvši čašu sa stola na terasi. Nisam obrisao tekućinu s pločica odmah, ostavio sam to za kasnije. A Rudolf je očigledno to polizao. Isto tako sam otvarajući pivo dozvolio da mi ono iscuri van. Rudolf mi se motao oko nogu. Nisam ni znao šta radi. Vjerovatno je još nekoliko puta imao priliku da kuša alkohol. A možda je upao u loše društvo negdje u susjedstvu.
I naredne večeri je došao pijan. Ne znam odakle jer mu nisam ušao u trag. Izgleda da se počeo družiti s nekim mačkama koje su sklone kapljici. Ne znam ni zašto je pio. Ili mu se svidjelo, ili je pijanstvom htio prikriti svoje probleme o kojima nije pričao. Trajalo je to neko vrijeme. Čak sam mu jednom poslije ručka dao dvije posudice, jednu s vodom, a drugu s vinom. Čudno za mačku, ali on je izabrao onu s vinom. Imam osjećaj da je očekivao i aperitiv prije jela. Domaću šljivovicu jer to nije rasni pas pa da pije viski nego obična mačka koja zna šta valja i koja stvari radi zbog sebe, a ne zbog drugih. Jednom sam mu ponudio rakiju od kruškica. On je liznuo, onda se namrštio jer je rakija bila jaka, ali se ipak vratio i strusio još jednu. Volio je pijucakti gemišt. Najprije bevandu, ali sam mu ja kao pravi znalac u posudicu s vodom stavio gaziranu vodu. Umočio bi šapicu u vino, liznuo, pa u vodu, opet liznuo, oblizao se pa nastavio. Pili smo zajedno. Nikad nije tako preo kao onda. Imao sam mačka alkoholičara. Imao sam društvo kad sam želio piti. Ubrzo mi se počeo penjati po vratu i glavi i gurati mi rep pod nos, i sve to vrijeme je preo. I onda bi nestajao, odlazio nekuda. Ali ja mu više nisam davao alkohol pazeći na njegovo zdravlje.
A onda se prestao vraćati. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Ma neka pije, pomislio sam, samo da mi se vrati taj mačak koga sam našao maloga i žgoljavoga, tada trijeznoga, pored kontejnera prije tri godine. Ali nije ga bilo. Ili je bio sa društvom, nadao sam se, ili mu se nešto dogodilo, strahovao sam.
Ipak jednoga je jutra, kad ga više nisam ni očekivao, došao. Bio je živahan i veseo, sasvim trijezan i uredan. Jedan sasvim novi mačak. I poslije toga je odlazio na dva-tri sata u šetnju, ali bi se redovno vraćao, čist kao ruža. Sigurno je išao nekamo na odvikavanje od alkohola. I to uspješnog. On sad pije samo vodu. Janu. Jer Jana je mačkama draža od Whiskasa.
Ne znam kako, ali po noći ga nije bilo i ujutro bi dolazio pijan. Osjetilo se, a i vidjelo se. Mačke koje su ga inače voljele frktale bi kad bi se pojavio. A on im se češće nego obično umiljavao i češao se o njihove glave. One su samo frktale i režale. Bile su ljute. Nije im se svidjelo što njihov glavni mačak pije. Onda se on povlačio i spavao cijeli dan. Naveče se oporavljao. Grizla ga je savjest pa je stražario oprezno pored vrata, kao da pazi da neki miš ili štakor ne uđe u kuću. Želio se dokazati, želio je pokazati da je mačak, a ne pijanac. A nije ih bilo već dvije godine tu, tih glodara, baš kao ni šarana u Jadranskome moru. Ali Rudolf je htio da ispadne ozbiljan mačak, kao da će tom predstavom uspjeti sakriti tragove pijanstva i naše sjećanje na njih.
Brzo sam se sjetio kako je uspio postati alkoholičar. Jednoga sam dana prolio gemišt slučajno prevrnuvši čašu sa stola na terasi. Nisam obrisao tekućinu s pločica odmah, ostavio sam to za kasnije. A Rudolf je očigledno to polizao. Isto tako sam otvarajući pivo dozvolio da mi ono iscuri van. Rudolf mi se motao oko nogu. Nisam ni znao šta radi. Vjerovatno je još nekoliko puta imao priliku da kuša alkohol. A možda je upao u loše društvo negdje u susjedstvu.
I naredne večeri je došao pijan. Ne znam odakle jer mu nisam ušao u trag. Izgleda da se počeo družiti s nekim mačkama koje su sklone kapljici. Ne znam ni zašto je pio. Ili mu se svidjelo, ili je pijanstvom htio prikriti svoje probleme o kojima nije pričao. Trajalo je to neko vrijeme. Čak sam mu jednom poslije ručka dao dvije posudice, jednu s vodom, a drugu s vinom. Čudno za mačku, ali on je izabrao onu s vinom. Imam osjećaj da je očekivao i aperitiv prije jela. Domaću šljivovicu jer to nije rasni pas pa da pije viski nego obična mačka koja zna šta valja i koja stvari radi zbog sebe, a ne zbog drugih. Jednom sam mu ponudio rakiju od kruškica. On je liznuo, onda se namrštio jer je rakija bila jaka, ali se ipak vratio i strusio još jednu. Volio je pijucakti gemišt. Najprije bevandu, ali sam mu ja kao pravi znalac u posudicu s vodom stavio gaziranu vodu. Umočio bi šapicu u vino, liznuo, pa u vodu, opet liznuo, oblizao se pa nastavio. Pili smo zajedno. Nikad nije tako preo kao onda. Imao sam mačka alkoholičara. Imao sam društvo kad sam želio piti. Ubrzo mi se počeo penjati po vratu i glavi i gurati mi rep pod nos, i sve to vrijeme je preo. I onda bi nestajao, odlazio nekuda. Ali ja mu više nisam davao alkohol pazeći na njegovo zdravlje.
A onda se prestao vraćati. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Ma neka pije, pomislio sam, samo da mi se vrati taj mačak koga sam našao maloga i žgoljavoga, tada trijeznoga, pored kontejnera prije tri godine. Ali nije ga bilo. Ili je bio sa društvom, nadao sam se, ili mu se nešto dogodilo, strahovao sam.
Ipak jednoga je jutra, kad ga više nisam ni očekivao, došao. Bio je živahan i veseo, sasvim trijezan i uredan. Jedan sasvim novi mačak. I poslije toga je odlazio na dva-tri sata u šetnju, ali bi se redovno vraćao, čist kao ruža. Sigurno je išao nekamo na odvikavanje od alkohola. I to uspješnog. On sad pije samo vodu. Janu. Jer Jana je mačkama draža od Whiskasa.
Generalna |
Permalink |
Komentari (6) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||