Noćno cmakanje
mladiluk | 11 Maj, 2011 15:43
Nisam mogao zaspati prošle noći. Ljudi obično imaju problema sa sparinom, komarcima, sa tvrdim krevetom ili s bučnim susjedima, s podzemnom vodom, vodom koja kapa iz pipe, s vodom u koljenu ili na nekom drugom mjestu, s napetošću pred važan dan, dugovima, ili s mišom iza ormara. Ili s nesanicom kao takvom. Ja imam problema s mladom susjedom i njenim dečkom.
Živim na drugom spratu pri čemu mi je prozor spavaće sobe okrenut prema ulici. Treba reći da imam i odličan sluh, dok mi je vid nešto slabiji, a osjetilo njuha prosječno razvijeno. A prozor mi je otvoren tokom noći jer je vruće. Međutim, komšinica ima novog dečka i živi visoko, na odmosm spratu, pa taj dečko dolazi u goste da uzme tri boda ispred ulaza. Onda oni sjede na stepenicama ispred ulaza i nešto pričaju dok ja radim. Ili dok u mraku sjedim i razmišljam. A kad legnem, kad utihne zujanje mog prastarog kompjutera i kad oni pretresu teme za razgovor predviđene za tu večer, onda se začuju zvuci sa stepenica. Mlada susjeda i taj blesan se počinju ljubiti. Kakvo je to cmakanje!!! To je tako glasno da se ne može ne čuti.
U susjednom ulazu živi njen bivši dečko, možda ona želi da i on čuje. Ili želi da je čuje njena mama na vrhu zgrade pa da shvati da ona misli ozbiljno i da ta ljubav mora biti odobrena, za razliku od prethodne kad se mami nije svidio prethodni dečko, a ne da i ovoga polije vodom kao prošloga. Ili vodom sa razmućenim šećerom, kao što je bilo drugi put, kad je vidjela da je uporan neki koji joj se nije svidio po više osnova. Ili vrućom vodom kad je došao opet, ali je gospođa majka promašila.
To je takvo sisanje, coktanje i cuclanje da ne možete vjerovati. Kao kad Maggie Simpson cucla dudu. Jebemti, kao kad jedna moj daljnji rođak Željko jede sladoled, a Željko ga baš cucla, tako voli jesti. I lubenice je jeo glasno. Jedan mu je naš zajednički rođak rekao da "ćamka". Ovaj se na to nije obazirao. Dugo nisam vidio niti jednog od ta dva rođaka.
Da se vratim zaljubljenom paru i svom problemu. Valjda će raskinuti brzo. Zbilja su jako glasni. Ali i onda će doći neki novi, još glasniji. Moraću zatvoriti prozor i žaluzine. Ili odseliti. Ili se ja zbližiti s mladom susjedom.
*naputak: priča je napisana 2000. godine, dakle u prošlom stoljeću, i nije autobiografska kako su naivni pomisli
Živim na drugom spratu pri čemu mi je prozor spavaće sobe okrenut prema ulici. Treba reći da imam i odličan sluh, dok mi je vid nešto slabiji, a osjetilo njuha prosječno razvijeno. A prozor mi je otvoren tokom noći jer je vruće. Međutim, komšinica ima novog dečka i živi visoko, na odmosm spratu, pa taj dečko dolazi u goste da uzme tri boda ispred ulaza. Onda oni sjede na stepenicama ispred ulaza i nešto pričaju dok ja radim. Ili dok u mraku sjedim i razmišljam. A kad legnem, kad utihne zujanje mog prastarog kompjutera i kad oni pretresu teme za razgovor predviđene za tu večer, onda se začuju zvuci sa stepenica. Mlada susjeda i taj blesan se počinju ljubiti. Kakvo je to cmakanje!!! To je tako glasno da se ne može ne čuti.
U susjednom ulazu živi njen bivši dečko, možda ona želi da i on čuje. Ili želi da je čuje njena mama na vrhu zgrade pa da shvati da ona misli ozbiljno i da ta ljubav mora biti odobrena, za razliku od prethodne kad se mami nije svidio prethodni dečko, a ne da i ovoga polije vodom kao prošloga. Ili vodom sa razmućenim šećerom, kao što je bilo drugi put, kad je vidjela da je uporan neki koji joj se nije svidio po više osnova. Ili vrućom vodom kad je došao opet, ali je gospođa majka promašila.
To je takvo sisanje, coktanje i cuclanje da ne možete vjerovati. Kao kad Maggie Simpson cucla dudu. Jebemti, kao kad jedna moj daljnji rođak Željko jede sladoled, a Željko ga baš cucla, tako voli jesti. I lubenice je jeo glasno. Jedan mu je naš zajednički rođak rekao da "ćamka". Ovaj se na to nije obazirao. Dugo nisam vidio niti jednog od ta dva rođaka.
Da se vratim zaljubljenom paru i svom problemu. Valjda će raskinuti brzo. Zbilja su jako glasni. Ali i onda će doći neki novi, još glasniji. Moraću zatvoriti prozor i žaluzine. Ili odseliti. Ili se ja zbližiti s mladom susjedom.
*naputak: priča je napisana 2000. godine, dakle u prošlom stoljeću, i nije autobiografska kako su naivni pomisli
A za priču iz ovoga stoljeća idite na sajt zlipodstanar.com da vidite šta se dogodilo jednom Boži.
Generalna |
Permalink |
Komentari (6) |
Trekbekovi (0)
Automobilsko ludilo
mladiluk | 12 April, 2011 17:07
Sjedio je s curom u autu kad se odjednom uključila sirena. Pomislio je da ju je sam pritisnuo nehotice, ali ne, nije. I nije prestajala zavijati. On se uznemirio, nije znao kako da je ugasi, a prolaznici su se osvrtali čudeći se kakav to necivilizovani divljak sjedi u autu. Ni curi nije bilo prijatno nakon trideset sekundi neprekidnog zvuka sirene na vrlo frekventnom mjestu. Spustila je glavu i prekrila lice rukama čekajući da sramota prođe. Već je trajala duže nego signal za uzbunu ta jednolična i iritirajuća sirena, a vozač nije znao kako da je ugasi. Počeli su negodovati stanari iz zgrade ispred koje je parkirao. A onda je otišao, da na nekoj pustoj livadi izvan grada pokuša otkloniti kvar.
Na nekim drugim mjestima u gradu dogodilo se isto – stanari su se žalili na neprekidno sireniranje (sirenirati je glagol koji označava upotrebu sirene u autu, ne može se reći da je to trubljenje jer ni sirena nije truba, trubi klinac koji je dobio trubu za rođendan pa sad vježba; a daleko da je sviranje jer sirena i nije neki muzički isntrument; molim da se zabilježi da sam ja izmislio ovu riječ kad se ona za sto godina normalno bude koristila). I na ulici, posebno na raskršćim, događalo se da sirene budu uključene same od sebe i da se ne prestaju gasiti određeno vrijeme, dovoljno dugo da iznerviraju i vozača, i ostale učesnike u saobraćaju.
Majstori su imali sve više posla, ali nisu uspjeli otkloniti kvar. Naime, kod njih se sirene uopšte nisu oglašavale, bilo je sve normalno. Izgledalo je kao da su vozači koji su dovozili automobile malo skrenuli i imaju problem sa samim sobom, a ne sa četverotočkašem, i da se žale na banalan i čak izmišljen problem. Problem sa sirenom je nestajao neshvatljivo kao ubica u horor filmovima, a vraćao se vrlo brzo, u najnezgodnijim prilikama, kad izlaza nije bilo. Niko nije znao u čemu je stvar, a sirene su bile sve češće, i uključivale su se jednako bez obzira na marku automobila, a nisu birale ni starost vozila. I ništa nije pomagalo, ni udaranje po sireni, ni skakanje po haubi, po žestoke psovke, niti bilo šta slično. A najprije su na udaru bili vlasnici džipova i skupih sportskih automobila.
Neki su igrači dohakali sirenama. Oni su ih potpuno isključili, razmontirali i onemogućili njihovo oglašavanje. Broj neželjenih zvučnih signala se smanjivao, a trend je pratio sve veći broj vozača. Uskoro su svi isključili svoje sirene. I bili su sretni.
Nije prošlo mnogo vremena, ali automobili su dožvljavala nove neobjašnjive nezgode. Počeli su se uključivati brisači sami od sebe. Neki su ih pokušali skinuti, ali to nije bilo pametno. Neki su se na njih navikli, kao i na škripanje guma brisača po suvim staklima. Neki su ih podigli pa su se oni kretali kroz zrak, bez kontakta sa staklom. I vozili su dalje ne obazirući se na poludjele brisače.
Ipak, automobili su se nastavili čudno ponašati na druge načine. Spuštala su se stakla na vratima bez kontrole vozača, grijanje se uključivalo na +30 i hlađenje na +8 bez želje putnika. Automobili nisu htjeli ići brže od 30 km/h, gasili su se ispred semafora i pješačkih prelaza, radija nisu htjela da se uključe, alarmi su vlasnike dovodili u nezgodnu situaciju kad bi se uključavali bez ikakvoga razloga… Postalo je rizično sjesti za volan jer više niko nije znao na kakvu će neprijatnost naići tokom vožnje.
Majstori nisu znali šta se događa, čak ni oni u ovlaštenim servisima, majstori nad majstorima. Zašto se vozila čudno ponašaju niko nije znao. O tome su pisale sve novine, izvještavali su svi mediji. Čak i strani. Novinari su trljali ruke, imali su o čemu pisati. Sve je veći bio broj pješaka. Ljudi nisu imali živaca za vožnju. Čak su i vrhunski majstori iz Amerike pokušali odgonetnuti o čemu se radi jer kako da se bilo koji svjetski problem riješi bez uplitanja Amerikanaca.
A onda je stigla bombastična vijest iz laboratorija vodećih automobilskih industrija: u Srbiji se pojavio automobilski virus koji napada sve automobile čiji vlasnici ne poštuju saobraćajna pravila i zakone! On se aktivira najprije kod najnepristojnihih i najbezobraznijih vozača, a kasnije i kod onih drugih bezobraznih. Zato je u 80% slučaja napadao vozila koja su vozili muškarci. Potvrđeno je da on izaziva nevažne kvarove koji ne utječu na sigurnost, ali onemogućavaju korisnika da učestvuje u saobraćaju. Evropske zemlje su strogo zabranile uvoz automobila iz Srbije. Kad su političari malo razmislili, promijenili su odluku – zabranili su automobilima iz Srbije ulazak u svoje zemlje.
Kod nas je bilo podijeljeno mišljenje, kao što je uvijek, čak i kad za to nema potrebe. Neki su to shvatili kao priliku da se promijenimo, da drugačije pristupimo vožnji i da se ponašamo kulturno i pristojno, a neki su to vidjeli kao novu zavjeru svijeta protiv Srba. Bilo je i onih koji su tu vidjeli profit za automobilske kuće koje su sa ubacile virus jer će uskoro i antivirus, i tako će dodatno zaraditi i opet naći interes na prezasićenom tržištu. Ministar saobraćaja predlažio je ubacivanje specijalnog sredstva u motor i ulje koje izaziva blokadu virusa, a neki su se suprotstavljali tvrdeći da se ne zna šta je to i da se time za godinu dana pokvari mašina i da je to maslo auto-mafije. Ministar ekonomije je savjetovao da se smanji korištenje automobila, dok je ministar lijepog ponašanja predlagao pohađanje kurseva bontona koji će pomoći da lakše prevaziđemo dramatične trenutke na cestama. A ne treba zaboraviti ni obračune nervoznih koji su, kad bi čuli da im neko sirenira iza leđa, nasrtali na auto i prilično ga oštetili u naletu bijesa. Bilo je i onih koji su iznervirani na automobile bacali saksije sa svojih terasa. Pojavile su se i crne prognoze po kojima će virus mutirati i preći na bicikle, rolere, pa čak i kosilice. Neki su vlasnici svoja auta parkirali daleko od ostalih kako ne bi prešao virus s drugog auta, ili su ih pokrivali specijalnim navlakama, dok su oni koji više vole sigurnost koristili prave cerade poput onih za kamione. Ali to nije pomagalo. Nije trebalo mnogo vremena da se pojave prevaranti koji su nudili vrlo povoljne antiviruse u malim bočicama. Dovoljno je bilo da se mašina poprska i da se virus uništi, govorili su. Reklamirali su se u najtiražnijim novinama i na najpopularnijim televizijama.
Međutim, koliko god su ljudi bili tvrdoglavi i hvalili se svojim inatom kao nekom dobrom osobinom, uskoro im je dosadilo pješačenje, vožnja taksijem, biciklom po kiši i putovanja autobusima i vozovima. Malo po malo, svi su kupili antivirus, ubacili ga, a on je djelovao samo ako se vozači pristojno ponašaju. Više nije bilo prolazaka kroz narančasto, a kamoli crveno, prekoračenja brzine, jurnjave, parkiranja po zelenim površinama, preticanja i skretanja bez žmigavca, psovanja majke, predlaganja sisanja kurca, ostavljanja auta u desnoj traci uz uključena četiri žmigavca, psovanja, vikanja, gunđanja, dobacivanja… Svi su se vezali, uključivali svjetla, vozili polako i pažljivo i broj nesreća je skoro nestao. Konačno, broj pijanih vozača se umanjio za 82% jer auta najčešće nisu htjela ni krenuti čim bi osjetila i najmanju količinu alkohola u svojoj blizini. Policija nije imala posla, pješaci, biciklisti i životinje koje pretrčavaju cestu su postali svete krave, postali su potpuno bezbjedni.
Otvorene su škole lijepog ponašanja, a psiholozi su imali pune ruke posla učeći ljude kako da se suzdrže i kontrolišu svoje osjećaje i svoj bijes. Izgledalo je kao da će sve biti bolje nego prije.
Na nekim drugim mjestima u gradu dogodilo se isto – stanari su se žalili na neprekidno sireniranje (sirenirati je glagol koji označava upotrebu sirene u autu, ne može se reći da je to trubljenje jer ni sirena nije truba, trubi klinac koji je dobio trubu za rođendan pa sad vježba; a daleko da je sviranje jer sirena i nije neki muzički isntrument; molim da se zabilježi da sam ja izmislio ovu riječ kad se ona za sto godina normalno bude koristila). I na ulici, posebno na raskršćim, događalo se da sirene budu uključene same od sebe i da se ne prestaju gasiti određeno vrijeme, dovoljno dugo da iznerviraju i vozača, i ostale učesnike u saobraćaju.
Majstori su imali sve više posla, ali nisu uspjeli otkloniti kvar. Naime, kod njih se sirene uopšte nisu oglašavale, bilo je sve normalno. Izgledalo je kao da su vozači koji su dovozili automobile malo skrenuli i imaju problem sa samim sobom, a ne sa četverotočkašem, i da se žale na banalan i čak izmišljen problem. Problem sa sirenom je nestajao neshvatljivo kao ubica u horor filmovima, a vraćao se vrlo brzo, u najnezgodnijim prilikama, kad izlaza nije bilo. Niko nije znao u čemu je stvar, a sirene su bile sve češće, i uključivale su se jednako bez obzira na marku automobila, a nisu birale ni starost vozila. I ništa nije pomagalo, ni udaranje po sireni, ni skakanje po haubi, po žestoke psovke, niti bilo šta slično. A najprije su na udaru bili vlasnici džipova i skupih sportskih automobila.
Neki su igrači dohakali sirenama. Oni su ih potpuno isključili, razmontirali i onemogućili njihovo oglašavanje. Broj neželjenih zvučnih signala se smanjivao, a trend je pratio sve veći broj vozača. Uskoro su svi isključili svoje sirene. I bili su sretni.
Nije prošlo mnogo vremena, ali automobili su dožvljavala nove neobjašnjive nezgode. Počeli su se uključivati brisači sami od sebe. Neki su ih pokušali skinuti, ali to nije bilo pametno. Neki su se na njih navikli, kao i na škripanje guma brisača po suvim staklima. Neki su ih podigli pa su se oni kretali kroz zrak, bez kontakta sa staklom. I vozili su dalje ne obazirući se na poludjele brisače.
Ipak, automobili su se nastavili čudno ponašati na druge načine. Spuštala su se stakla na vratima bez kontrole vozača, grijanje se uključivalo na +30 i hlađenje na +8 bez želje putnika. Automobili nisu htjeli ići brže od 30 km/h, gasili su se ispred semafora i pješačkih prelaza, radija nisu htjela da se uključe, alarmi su vlasnike dovodili u nezgodnu situaciju kad bi se uključavali bez ikakvoga razloga… Postalo je rizično sjesti za volan jer više niko nije znao na kakvu će neprijatnost naići tokom vožnje.
Majstori nisu znali šta se događa, čak ni oni u ovlaštenim servisima, majstori nad majstorima. Zašto se vozila čudno ponašaju niko nije znao. O tome su pisale sve novine, izvještavali su svi mediji. Čak i strani. Novinari su trljali ruke, imali su o čemu pisati. Sve je veći bio broj pješaka. Ljudi nisu imali živaca za vožnju. Čak su i vrhunski majstori iz Amerike pokušali odgonetnuti o čemu se radi jer kako da se bilo koji svjetski problem riješi bez uplitanja Amerikanaca.
A onda je stigla bombastična vijest iz laboratorija vodećih automobilskih industrija: u Srbiji se pojavio automobilski virus koji napada sve automobile čiji vlasnici ne poštuju saobraćajna pravila i zakone! On se aktivira najprije kod najnepristojnihih i najbezobraznijih vozača, a kasnije i kod onih drugih bezobraznih. Zato je u 80% slučaja napadao vozila koja su vozili muškarci. Potvrđeno je da on izaziva nevažne kvarove koji ne utječu na sigurnost, ali onemogućavaju korisnika da učestvuje u saobraćaju. Evropske zemlje su strogo zabranile uvoz automobila iz Srbije. Kad su političari malo razmislili, promijenili su odluku – zabranili su automobilima iz Srbije ulazak u svoje zemlje.
Kod nas je bilo podijeljeno mišljenje, kao što je uvijek, čak i kad za to nema potrebe. Neki su to shvatili kao priliku da se promijenimo, da drugačije pristupimo vožnji i da se ponašamo kulturno i pristojno, a neki su to vidjeli kao novu zavjeru svijeta protiv Srba. Bilo je i onih koji su tu vidjeli profit za automobilske kuće koje su sa ubacile virus jer će uskoro i antivirus, i tako će dodatno zaraditi i opet naći interes na prezasićenom tržištu. Ministar saobraćaja predlažio je ubacivanje specijalnog sredstva u motor i ulje koje izaziva blokadu virusa, a neki su se suprotstavljali tvrdeći da se ne zna šta je to i da se time za godinu dana pokvari mašina i da je to maslo auto-mafije. Ministar ekonomije je savjetovao da se smanji korištenje automobila, dok je ministar lijepog ponašanja predlagao pohađanje kurseva bontona koji će pomoći da lakše prevaziđemo dramatične trenutke na cestama. A ne treba zaboraviti ni obračune nervoznih koji su, kad bi čuli da im neko sirenira iza leđa, nasrtali na auto i prilično ga oštetili u naletu bijesa. Bilo je i onih koji su iznervirani na automobile bacali saksije sa svojih terasa. Pojavile su se i crne prognoze po kojima će virus mutirati i preći na bicikle, rolere, pa čak i kosilice. Neki su vlasnici svoja auta parkirali daleko od ostalih kako ne bi prešao virus s drugog auta, ili su ih pokrivali specijalnim navlakama, dok su oni koji više vole sigurnost koristili prave cerade poput onih za kamione. Ali to nije pomagalo. Nije trebalo mnogo vremena da se pojave prevaranti koji su nudili vrlo povoljne antiviruse u malim bočicama. Dovoljno je bilo da se mašina poprska i da se virus uništi, govorili su. Reklamirali su se u najtiražnijim novinama i na najpopularnijim televizijama.
Međutim, koliko god su ljudi bili tvrdoglavi i hvalili se svojim inatom kao nekom dobrom osobinom, uskoro im je dosadilo pješačenje, vožnja taksijem, biciklom po kiši i putovanja autobusima i vozovima. Malo po malo, svi su kupili antivirus, ubacili ga, a on je djelovao samo ako se vozači pristojno ponašaju. Više nije bilo prolazaka kroz narančasto, a kamoli crveno, prekoračenja brzine, jurnjave, parkiranja po zelenim površinama, preticanja i skretanja bez žmigavca, psovanja majke, predlaganja sisanja kurca, ostavljanja auta u desnoj traci uz uključena četiri žmigavca, psovanja, vikanja, gunđanja, dobacivanja… Svi su se vezali, uključivali svjetla, vozili polako i pažljivo i broj nesreća je skoro nestao. Konačno, broj pijanih vozača se umanjio za 82% jer auta najčešće nisu htjela ni krenuti čim bi osjetila i najmanju količinu alkohola u svojoj blizini. Policija nije imala posla, pješaci, biciklisti i životinje koje pretrčavaju cestu su postali svete krave, postali su potpuno bezbjedni.
Otvorene su škole lijepog ponašanja, a psiholozi su imali pune ruke posla učeći ljude kako da se suzdrže i kontrolišu svoje osjećaje i svoj bijes. Izgledalo je kao da će sve biti bolje nego prije.
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
David Beckham u Novom Sadu
mladiluk | 17 Februar, 2011 03:41
Gužva pred praznike je uobičajena u supermarketima. Ja sam, kao i obično, čekao posljednji dan da odem kupiti potrebne namirnice. Gurao sam kolica ispred sebe sa željom da ih napunim do vrha. Nisam ni slutio koga ću sresti među svim tim ljudima. Ma nije mi bilo ni na kraj pameti. Bio je to proslavljeni engleski reprezentativac David Beckham!
Nije to nikakvo čudo, kad malo bolje razmislim. Poznati fudbaleri vole praznične dane provesti tamo gdje ih niko neće gnjaviti, udaljeni od uobičajene vreve. A otići krišom u udaljenu zemlju dobar je izbor. Ko bi pomislio da će David doći u Novi Sad? Niko. Daleko do paparaca, novinara i ostalih dosadnjakovića koji karijeru grade proganjajući poznate.
Pored poznatog lica prepoznao sam ga i po prepoznatljivoj frizuri, takozvanoj bekamovki koju je on prvi postavio na svoju glavu, pa je po njemu ta frizura i dobila ime. I mnogo je češća nego gatuzovka. Škole su prepune bekamovki, a rijetko koji dječak nosi gatuzovku ili skuhravijevku. Uz njega je bila i ozbiljna žena vitke figure, s velikim naočalama za sunce koje štite i od jakog osvjetljenja samoposluge. To je popularna Spice Girl Victoria. Nije bilo sumnje da je upravo to najpoznatiji britanski par. Ako je već on toliko ličio na poznatog fudbalera, a nije bio on, nemoguće je bilo da i njegova supruga istovremeno liči na Victoriju. Pa šansa za to je manja nego dobiti sedmicu u srpskom lotu.
Čekao sam pažljivo da ugrabim priliku koja bi mi potvrdila da je to stvarno on, David Beckham, najpopularniji svjetski fudbaler. Provukao sam se s druge strane pa sam mu krenuo u susret. Pažljivo sam ga osmotrio i sigurno zaključio – to je sto posto on! Onda sam se zaustavio kod čokolada razgledajući ih, ali Beckham i njegova dama, otmjena gospođa Beckham, samo su prošli pričajući vrlo tiho tako da nisam uspio čuti jezik na kome se sporazumjevaju. Sigurnije od ovoga bili bi samo rezultati DNK analize, činilo mi se. Pa i on je samo čovjek a ne vanzemaljac, i on voli otići u supermarket i kupovati sam, a ne da mu sve donose plaćeni dostavljači i posluga. A to nigdje kod kuće ne može zbog popularnosti. Zato je odabrao zemlju u kojoj niko neće pomisliti da je to on, došao je uživati kupujući. Zbrisao je od kamera i fotoaparata i došao baš u Novi Sad.
Zašto je izabrao baš naš grad nije mi bilo sasvim jasno, ali sam mogao pretpostaviti. Vjerovatno je i on čuo kako Francesco Totti osamnaest godina nije bio i centru Rima zbog popularnosti. I zašto bi onda on išao u Rim kad je i sam popularniji od Tottija, a kamoli kad je još i u pratnji supruge. I sigurno je pročitao na Facebooku da je Novi Sad najljepši grad na svijetu, da ima najljepše ulice na svijetu, i predivne parkove, i najljepšu tvrđavu u istoriji, pa je došao da vidi. Ne bi trebalo zaboraviti ni stare stubove na kojima će biti izgrađen novi most kako bi kolone turista koje svakodnevno posjećuju prelijepi i turistima neodoljivi Gradić lakše došle do njega. A tu je i Dunav koji je, poznato je, najljepši baš ovdje. Sigurno je čuo i za Ulicu Laze Telečkog koja je tako zanimljiva i podsjeća na more, kažu oni koji tamo često borave. O, kako se oni samo dobro furaju, čuo je David za to. Ako bude imao sreće još će i nastup Frajli negdje vidjeti. Konačno, šta bi fudbaleri radili u hotelu između treninga i utakmica nego surfali po internetu i tražili zanimljive destinacije za odmor. Pa tu su bar jednaki kao i svi ostali ljudi. To što driblaju i šutiraju bolje od ostalih ne znači da ih internet ne privlači i ne zabavlja.
Da nije došao sa suprugom pomislio bih čak da ovdje ima ljubavnicu. To da nije posve vjeran već sam vidio nekoliko puta na naslovnim stranama ozbiljnih novina čiji novinari imaju pouzdane informacije. Ili je možda došao kod Marijane u Beograd zbog povrede, pa je svratio i do Novog Sada.
Pratio sam ga poput pouzdanog beka. Nisam želio da to bude napadno pa sam išao tri metra iza njega krećući se istom brzinom. Pratio sam šta kupuje. Uzeo je supu u vrećici, jednu Maggie i dvije Podravkine, a ja sam se obradovao jer i ja volim Maggie. To je zato što Victoria nema vremena za kuvanje, a i ona je emancipovana žena koja se u kuhinji ne snalazi baš najbolje. Kakva bi to sramota bila da se sazna da ona mijesi rezance! A mogao je, kad je već tu, otići na neki tradicionalni i domaćinski ručak. Da proba rinflajš u nedjelju, na primjer, kao što to rade sve otmjene porodice koje drže do sebe i koje nisu tikve bez korjena, nego tikve s korjenom. Takav delikatesni specijalitet mogao je probati samo u Beču kad je igrao protiv Rapida. Rinflajš nedjeljom, pravi gurmanski užitak.
Kupio je i sir, tost, puno voća i bademe. Izabrao je i najskuplju četkicu za zube jer je svoju sigurno zaboravio prije puta, to se čak i njemu događa. Uzeo je i pjenu za brijanje pa se uputio ka dijelu sa pićima. Tamo je uzeo samo negazirane multivitaminske sokove. I onda tri viskija. To je moglo značiti samo jedno – vjerovatno mu dolazi i Paul Gascoigne u goste! Kupio je i četiri pakovanja Aqua Vive, a onda vidio mene da uzimam Janu pa je vratio jedno pakovanje Aqua Vive i zamijenio ga za Janu. Pa da, on je stranac, vjeruje da ja znam koja je voda bolja. Victorija je u kolica ubacila i Evian vodu. Dodao je nekoliko kutija čajeva koje je pažljivo birao. To je dokaz da je stvarno on u pitanju, Englez je pa je navikao na čajeve. Konsultovao se sa Victorijom.
Vratio se do slatkiša i kupio kekse, čokolade i bombone. To je namijenio svojim sinovima Brooklynu, Romeu i Cruzu. Djeca će se obradovati. Popularne i uspješne majke nemaju vremena za pečenje kolača, osim za popularni i moderni cheesecake, pa tako ni Victoria. Ali što pjeva… A baš tu sam zapazio jednoga što krade čokoladice i trpa u jaknu i gaće. Vjerovali ili ne, ali bio je isti Cristiano Ronaldo.
A kad je stigao do hrane za kućne ljubimce uzeo je najskuplju za svoje rotvajlere Snoopyja i Puffa. Ma sigurno je iznajmio neku vilu u Novom Sadu, ili apartman u nekom beogradskom hotelu. Možda je poveo i svoje susjede ili prijatelje na putovanje. Ovo im zasigurno predstavlja veliku avanturu.
Još sam vidio da je kupio smrznute maline i kupine, da pojača unos vitamina pred nastavak sezone. Poznato je da su naše maline najbolje. Uzeo je i višnje. Sigurno ih voli, a ne smije rizikovati i penjati se kod kuće na drvo pa slučajno padne i istegne zadnju ložu ili ligamente i ugrozi karijeru.
Došavši do kase, David je uzeo dva paketa najskupljih kondoma, a zatim je pružio ruku i dohvatio još dva, a Victoria je dodala još jedan. Lažu novinari da nisu u dobrim odnosima, biće vatreno noćas. Nema seksa prije utakmice pa se zaželio.
A ja sam sve pratio s druge kase i bio sam spreman da izađemo istovremeno iz velike prodavnice pa da ga zamolim da se slikamo, David Beckham i ja. A onaj Cristiano je sad, zapazio sam, ispod kačketa gurnuo gel za kosu i kutiju prezervativa, pa vratio kačket na glavu. Kad je David sve platio karticom, kupio je i dvoje dnevne i jedne nedjeljne novine da vidi piše li se šta.
Odlučio sam, premda ga nisam htio uznemiravati, da se slikam s njim. Da ga zamolim za jednu fotografiju. Pa da je stavim na Facebook kao oni što se slikaju ispred Big Bena, Eiffelovog tornja ili u parku Schoenbrunna pa svoj uspjeh prikažu na Facebooku. Konačno da se i ja proslavim, kad već nisam nikuda putovao kao ti svjetski ljudi. Krenuo sam prema njemu s njegove desne strane.
Međutim, u tom trenutku Davdi Beckham je naišao na nekog svog poznanika, krupnog čovjeka crne kose namazane gelom, s osmjehom na licu. Tom krupnom čovjeku raširenih ruku David je uzviknuo:
„Pa đe si Šare, puška te ub’la?!“
„Oooo, otkud ti?! Aj mi poguraj šarabanta, rikno mi je akumulator opet“, čuo sam i predomislio se. „Jes’ za fudbala danas, fali mi igrač?”, pitao ga je taj Šare.
„Ma kakav fudbal, ja ti imam dvije lijeve”, odgovorio je dvojnik Davida Beckhama.
„Ma znam, ali ljudi bi mislili da sam Beckhama doveo kad bi te vidjeli. To bi bilo genijalno.“
„Zamisli, juče jedan klinac hoće da se slika sa mnom, pomislio da sam stvarno Beckham… Kaže, treba mu za Facebook. I šta ću, slikao sam se s klincem…“
I onda sam brže-bolje odlučio otići na drugu stranu, da ne ispadnem poput toga klinca. A prije toga sam Šaretu pomogao pogurati “šarabanta”, da mu se bar tako odužim. Jer, taj me je zvjesni Šare ipak spasio da se ne osramotim pred lažnim Beckhamom.
Nije to nikakvo čudo, kad malo bolje razmislim. Poznati fudbaleri vole praznične dane provesti tamo gdje ih niko neće gnjaviti, udaljeni od uobičajene vreve. A otići krišom u udaljenu zemlju dobar je izbor. Ko bi pomislio da će David doći u Novi Sad? Niko. Daleko do paparaca, novinara i ostalih dosadnjakovića koji karijeru grade proganjajući poznate.
Pored poznatog lica prepoznao sam ga i po prepoznatljivoj frizuri, takozvanoj bekamovki koju je on prvi postavio na svoju glavu, pa je po njemu ta frizura i dobila ime. I mnogo je češća nego gatuzovka. Škole su prepune bekamovki, a rijetko koji dječak nosi gatuzovku ili skuhravijevku. Uz njega je bila i ozbiljna žena vitke figure, s velikim naočalama za sunce koje štite i od jakog osvjetljenja samoposluge. To je popularna Spice Girl Victoria. Nije bilo sumnje da je upravo to najpoznatiji britanski par. Ako je već on toliko ličio na poznatog fudbalera, a nije bio on, nemoguće je bilo da i njegova supruga istovremeno liči na Victoriju. Pa šansa za to je manja nego dobiti sedmicu u srpskom lotu.
Čekao sam pažljivo da ugrabim priliku koja bi mi potvrdila da je to stvarno on, David Beckham, najpopularniji svjetski fudbaler. Provukao sam se s druge strane pa sam mu krenuo u susret. Pažljivo sam ga osmotrio i sigurno zaključio – to je sto posto on! Onda sam se zaustavio kod čokolada razgledajući ih, ali Beckham i njegova dama, otmjena gospođa Beckham, samo su prošli pričajući vrlo tiho tako da nisam uspio čuti jezik na kome se sporazumjevaju. Sigurnije od ovoga bili bi samo rezultati DNK analize, činilo mi se. Pa i on je samo čovjek a ne vanzemaljac, i on voli otići u supermarket i kupovati sam, a ne da mu sve donose plaćeni dostavljači i posluga. A to nigdje kod kuće ne može zbog popularnosti. Zato je odabrao zemlju u kojoj niko neće pomisliti da je to on, došao je uživati kupujući. Zbrisao je od kamera i fotoaparata i došao baš u Novi Sad.
Zašto je izabrao baš naš grad nije mi bilo sasvim jasno, ali sam mogao pretpostaviti. Vjerovatno je i on čuo kako Francesco Totti osamnaest godina nije bio i centru Rima zbog popularnosti. I zašto bi onda on išao u Rim kad je i sam popularniji od Tottija, a kamoli kad je još i u pratnji supruge. I sigurno je pročitao na Facebooku da je Novi Sad najljepši grad na svijetu, da ima najljepše ulice na svijetu, i predivne parkove, i najljepšu tvrđavu u istoriji, pa je došao da vidi. Ne bi trebalo zaboraviti ni stare stubove na kojima će biti izgrađen novi most kako bi kolone turista koje svakodnevno posjećuju prelijepi i turistima neodoljivi Gradić lakše došle do njega. A tu je i Dunav koji je, poznato je, najljepši baš ovdje. Sigurno je čuo i za Ulicu Laze Telečkog koja je tako zanimljiva i podsjeća na more, kažu oni koji tamo često borave. O, kako se oni samo dobro furaju, čuo je David za to. Ako bude imao sreće još će i nastup Frajli negdje vidjeti. Konačno, šta bi fudbaleri radili u hotelu između treninga i utakmica nego surfali po internetu i tražili zanimljive destinacije za odmor. Pa tu su bar jednaki kao i svi ostali ljudi. To što driblaju i šutiraju bolje od ostalih ne znači da ih internet ne privlači i ne zabavlja.
Da nije došao sa suprugom pomislio bih čak da ovdje ima ljubavnicu. To da nije posve vjeran već sam vidio nekoliko puta na naslovnim stranama ozbiljnih novina čiji novinari imaju pouzdane informacije. Ili je možda došao kod Marijane u Beograd zbog povrede, pa je svratio i do Novog Sada.
Pratio sam ga poput pouzdanog beka. Nisam želio da to bude napadno pa sam išao tri metra iza njega krećući se istom brzinom. Pratio sam šta kupuje. Uzeo je supu u vrećici, jednu Maggie i dvije Podravkine, a ja sam se obradovao jer i ja volim Maggie. To je zato što Victoria nema vremena za kuvanje, a i ona je emancipovana žena koja se u kuhinji ne snalazi baš najbolje. Kakva bi to sramota bila da se sazna da ona mijesi rezance! A mogao je, kad je već tu, otići na neki tradicionalni i domaćinski ručak. Da proba rinflajš u nedjelju, na primjer, kao što to rade sve otmjene porodice koje drže do sebe i koje nisu tikve bez korjena, nego tikve s korjenom. Takav delikatesni specijalitet mogao je probati samo u Beču kad je igrao protiv Rapida. Rinflajš nedjeljom, pravi gurmanski užitak.
Kupio je i sir, tost, puno voća i bademe. Izabrao je i najskuplju četkicu za zube jer je svoju sigurno zaboravio prije puta, to se čak i njemu događa. Uzeo je i pjenu za brijanje pa se uputio ka dijelu sa pićima. Tamo je uzeo samo negazirane multivitaminske sokove. I onda tri viskija. To je moglo značiti samo jedno – vjerovatno mu dolazi i Paul Gascoigne u goste! Kupio je i četiri pakovanja Aqua Vive, a onda vidio mene da uzimam Janu pa je vratio jedno pakovanje Aqua Vive i zamijenio ga za Janu. Pa da, on je stranac, vjeruje da ja znam koja je voda bolja. Victorija je u kolica ubacila i Evian vodu. Dodao je nekoliko kutija čajeva koje je pažljivo birao. To je dokaz da je stvarno on u pitanju, Englez je pa je navikao na čajeve. Konsultovao se sa Victorijom.
Vratio se do slatkiša i kupio kekse, čokolade i bombone. To je namijenio svojim sinovima Brooklynu, Romeu i Cruzu. Djeca će se obradovati. Popularne i uspješne majke nemaju vremena za pečenje kolača, osim za popularni i moderni cheesecake, pa tako ni Victoria. Ali što pjeva… A baš tu sam zapazio jednoga što krade čokoladice i trpa u jaknu i gaće. Vjerovali ili ne, ali bio je isti Cristiano Ronaldo.
A kad je stigao do hrane za kućne ljubimce uzeo je najskuplju za svoje rotvajlere Snoopyja i Puffa. Ma sigurno je iznajmio neku vilu u Novom Sadu, ili apartman u nekom beogradskom hotelu. Možda je poveo i svoje susjede ili prijatelje na putovanje. Ovo im zasigurno predstavlja veliku avanturu.
Još sam vidio da je kupio smrznute maline i kupine, da pojača unos vitamina pred nastavak sezone. Poznato je da su naše maline najbolje. Uzeo je i višnje. Sigurno ih voli, a ne smije rizikovati i penjati se kod kuće na drvo pa slučajno padne i istegne zadnju ložu ili ligamente i ugrozi karijeru.
Došavši do kase, David je uzeo dva paketa najskupljih kondoma, a zatim je pružio ruku i dohvatio još dva, a Victoria je dodala još jedan. Lažu novinari da nisu u dobrim odnosima, biće vatreno noćas. Nema seksa prije utakmice pa se zaželio.
A ja sam sve pratio s druge kase i bio sam spreman da izađemo istovremeno iz velike prodavnice pa da ga zamolim da se slikamo, David Beckham i ja. A onaj Cristiano je sad, zapazio sam, ispod kačketa gurnuo gel za kosu i kutiju prezervativa, pa vratio kačket na glavu. Kad je David sve platio karticom, kupio je i dvoje dnevne i jedne nedjeljne novine da vidi piše li se šta.
Odlučio sam, premda ga nisam htio uznemiravati, da se slikam s njim. Da ga zamolim za jednu fotografiju. Pa da je stavim na Facebook kao oni što se slikaju ispred Big Bena, Eiffelovog tornja ili u parku Schoenbrunna pa svoj uspjeh prikažu na Facebooku. Konačno da se i ja proslavim, kad već nisam nikuda putovao kao ti svjetski ljudi. Krenuo sam prema njemu s njegove desne strane.
Međutim, u tom trenutku Davdi Beckham je naišao na nekog svog poznanika, krupnog čovjeka crne kose namazane gelom, s osmjehom na licu. Tom krupnom čovjeku raširenih ruku David je uzviknuo:
„Pa đe si Šare, puška te ub’la?!“
„Oooo, otkud ti?! Aj mi poguraj šarabanta, rikno mi je akumulator opet“, čuo sam i predomislio se. „Jes’ za fudbala danas, fali mi igrač?”, pitao ga je taj Šare.
„Ma kakav fudbal, ja ti imam dvije lijeve”, odgovorio je dvojnik Davida Beckhama.
„Ma znam, ali ljudi bi mislili da sam Beckhama doveo kad bi te vidjeli. To bi bilo genijalno.“
„Zamisli, juče jedan klinac hoće da se slika sa mnom, pomislio da sam stvarno Beckham… Kaže, treba mu za Facebook. I šta ću, slikao sam se s klincem…“
I onda sam brže-bolje odlučio otići na drugu stranu, da ne ispadnem poput toga klinca. A prije toga sam Šaretu pomogao pogurati “šarabanta”, da mu se bar tako odužim. Jer, taj me je zvjesni Šare ipak spasio da se ne osramotim pred lažnim Beckhamom.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Novogodišnji preokret
mladiluk | 31 Decembar, 2010 11:35
Svim čitaocima ovoga bloga želim lijep i veseo doček nove godine, dobro društvo, glasnu muziku, ukusnu hranu, pitko vino i kolače kao što su mađarice. Isto tako svima želim sretnu novu godinu, a već je 2011. Nemojte se opterećivati glupim stvarima, posebno ne politikom.
Ako još niste odlučili gdje ćete dočekati novu godinu, evo vam jedna priča nakon koje ćete možda lakše donijeti tu vrlo važnu odluku:
NOVOGODIŠNJI PREOKRET
Sportski pozdrav!
Ako još niste odlučili gdje ćete dočekati novu godinu, evo vam jedna priča nakon koje ćete možda lakše donijeti tu vrlo važnu odluku:
NOVOGODIŠNJI PREOKRET
Sportski pozdrav!
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Položaj decembra u 21. stoljeću
mladiluk | 06 Decembar, 2010 14:05
Da nešto ne štima sa svijetom ni danas kao što nije štimalo ni u 16. stoljeću možemo zaključiti ako pogledamo sajtove sa najboljim božićnim filmovima, ili još bolje forume. Na tim ćemo mjestima naći kako se dobro pozicionira film Umri muški. Prvo, taj film nije božićni, kao što ni Rambo ne bi bio božićni da je neku svoju akciju u Afganistanu izvodio na Božić. Drugo, taj film uopšte nije dobar; štaviše, on je očajan, a koliko se sjećam tu se slabo talentovani Bruce Willis u bijeloj potkošulji bori protiv zlih ljudi i bosonog gazi po staklu. Pravi božićni ugođaj, nešto što će inteligentnog gledaoca sigurno privući. Isto tako postoje ljudi kojima su smiješni i zabavni filmovi Jimma Careya. Kreveljenje često nije zanimljivo ni petogodišnjacima. O filmu u kojem nekakav pedesetogodišnji pubertetlija Billy Bob Thornton dokazuje da Deda Mraz ne postoji ne vrijedi ni trošiti riječi.
Ima ljudi koji ne drže do Božića i Nove godine. Tako oni kažu. Gledaju na sve to s visine. Ponavljaju da je to glupost, da je to sve napravljeno zbog prodaje božićnih sitnica, i da je sve previše "iskomercijalizovano", te da nisu sigurni da li Deda Mraz uopšte postoji i da je njima svaki dan isti jer je njima svaki dan uspješan i veseo. "Isuse, kak je pametan", rekla bi Štefica Cvek kad bi čula te mudrosti. A opet, isti ti ljudi se spremaju za Božić i Novu godinu mnogo više i posvećenije od onih drugih. Kupuju posebnu odjeću, idu na skupa mjesta, uplaćuju ozbiljne sume, šalju glupe SMS-ove s izlizanim tekstovima... Apsurd.
Međutim ovo nije tekst o njima nego o decembru, s posebnim osvrtom na božićne filmove. Sve ono što smo kao mali viđali u decembru, uživo, na televiziji ili u filmovima sad možemo pronaći u filmovima, s obzirom da što je čovjek stariji sve manje vjeruje ne samo u bajke već i u to da je lako biti sretan i zadovoljan, dok se bezbrižnost tipična za djetinjstvo tamo i ostaje. Pomiješana s decembarskom idilom. A često je možemo pronaći baš u tih devedeset minuta koliko prosječno traje jedan božićni film. Na internetu se može naći hrpa filmova s tom tematikom i sad je vrijeme za njih. Svaki dan po jedan. It's a Wonderful Life, 29th Street, Home Alone, Christmas Vacation, Holiday, Love Actually...
Decembar nosi čaroliju u sebi, nema sumnje da je tako. Jedna od njih pripada i sve manje zastupljenom slanju čestitki. Zato je sve manje đaka u školama za poštare.
Novogodišnja čestitka i aljkavi poštari (klik)
Ima ljudi koji ne drže do Božića i Nove godine. Tako oni kažu. Gledaju na sve to s visine. Ponavljaju da je to glupost, da je to sve napravljeno zbog prodaje božićnih sitnica, i da je sve previše "iskomercijalizovano", te da nisu sigurni da li Deda Mraz uopšte postoji i da je njima svaki dan isti jer je njima svaki dan uspješan i veseo. "Isuse, kak je pametan", rekla bi Štefica Cvek kad bi čula te mudrosti. A opet, isti ti ljudi se spremaju za Božić i Novu godinu mnogo više i posvećenije od onih drugih. Kupuju posebnu odjeću, idu na skupa mjesta, uplaćuju ozbiljne sume, šalju glupe SMS-ove s izlizanim tekstovima... Apsurd.
Međutim ovo nije tekst o njima nego o decembru, s posebnim osvrtom na božićne filmove. Sve ono što smo kao mali viđali u decembru, uživo, na televiziji ili u filmovima sad možemo pronaći u filmovima, s obzirom da što je čovjek stariji sve manje vjeruje ne samo u bajke već i u to da je lako biti sretan i zadovoljan, dok se bezbrižnost tipična za djetinjstvo tamo i ostaje. Pomiješana s decembarskom idilom. A često je možemo pronaći baš u tih devedeset minuta koliko prosječno traje jedan božićni film. Na internetu se može naći hrpa filmova s tom tematikom i sad je vrijeme za njih. Svaki dan po jedan. It's a Wonderful Life, 29th Street, Home Alone, Christmas Vacation, Holiday, Love Actually...
Decembar nosi čaroliju u sebi, nema sumnje da je tako. Jedna od njih pripada i sve manje zastupljenom slanju čestitki. Zato je sve manje đaka u školama za poštare.
Novogodišnja čestitka i aljkavi poštari (klik)
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Decembar 2025 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||