Commodore 64
mladiluk | 31 Januar, 2007 16:26
1989. godina. Nešto se čudno događa. Ulazim u pubertet. Nije to čudno. Zvezda nije prva na tabeli. E, to je čudno. Ali ne ulazim samo u pubertet. Ulazim i u svijet commodorea 64. Tastatura, žica za povezivanje kompjutera i televizora, transformator, quickshot 2, kasetofon i mali šrafciger izvađen iz mašine za šivanje Bagat iz Zadra. Sunce ulazi kroz prozor, udara u ekran. Zamračujem sobu. Ubacujem kasetu. Found Turbo 250. Loading. Strelica L. Found Scramble New. Space. Onda titra ekran, vodoravne linije. Čuje se onaj zvuk, pištanje. Čekam i prisjetim se kako je moj prijatelj metalac pojačavao do kraja na svojoj liniji to pištanje i skakao po sobi obučen u crno. Loading. Run. Jeeeee!
Kad je brat na redu da igra, ja čitam Svet kompjutera. Ali samo od posljednje strane do oglasa, onda pogledam oglase i ostavim novine sa strane. Pročitao sam o igricama, našao od koga ću ih kupiti, šta mi više od kompjutera i tih novina treba? Kreće Pacman. Pa Burger King. Ne jedem ništa čitav dan, ali ne osjećam glad. Tu je commodore 64.
Neko zvoni. Otvaram vrata. Poštar. Donosi igrice. Beosoft, komplet igrica. Pirati vladaju. Prošli put me Čajkovski prevario, poslao mi je tri kasete, sve load error. Nije dobro snimio, a vjerovao sam mu jer je objavio oglas preko dvije strane.
Onda stiže novi džojstik, a kasnije još jedan, bolji, Competition pro. I kaseta iz beogradskog Gremlinsofta koji snima pojedinačno igrice na kasetu. A moj komšija nabavlja azimut lokator, ne treba mu program za štelovanje glave, lampica se pali kad je naštimano. Ja sam slovio za najboljeg štimera glave u mom dijelu grada. Držao sam i kratke kurseve početnicima. A onda igranje, pa džojstici, pa kupovina novih, lijepljenje komada žileta u quickshot dva. Najgore je bilo kad mi je dolazio jedan komšija koji se sa mnom družio sam o zato što imam kompjuter, a ja se s njim nikad ne bih družio jer je bio dosadan. I kad taj uhvati Competition pro sa mikroprekidačima pa počne da lomi, a mene samo jeza hvata hože li djžojstik preživjeti duže od njega, tj. od čovječuljka kojim moj komšija upravlja. A kad ne igra, sjedi pored mene i kopa nos, mislim na tog komšiju, ne na čovječuljka. Jedva sam ga se riješio, komšije.
A onda sam nastavio igrati igrice. I tako dan i noć. Pa se onda transformator zagrije, pa postane vruć, onda se počne hladiti... U ljeto 1990. sam ga ostavio tokom noći da radi, a ja kao novi drugoligaš otišao na spavanje. Narednog jutra je bila nedjelja, ali sam se ja probudio ranije nego onim danima kad idem u školu. I nastavio. Popodne sam postao prvak Engleske. Halifax mi je ostao vječno zahvalan.
Zatim se pojavila amiga i to je bio napredak (najbolja igra svih vremena - Dyna Blaster), ali se izgubio duh štelovanja glave i azimut lokator je otišao u istoriju. Baš kao i fudbal. Ali igrice su ostale.
Pacman (luna park u stanu)
Scramble New (luna park stvarno u stanu, posebno ako slušate Samanthu Fox, Sabrinu ili Michaela Jacksona)
Burger King (trka dok vas jure kuvar, kobasice i kuvana jaja, a vi imate samo biber da se borite)
Green Beret (osjećate se kao stariji tinejdžeri koji ovo igraju na automatima)
Blue Max (prvi svjetski rat, avion)
Miner 2049 Er (sedam nivoa farbanja nogama)
Manic Miner (sličan ovome gore, ali manje zanimljiv)
Commando (Schwarzenegger se nije skidao s ove igre mjesecima)
Operation Wolf (aaaaaaa, kakva igra!)
Fernandez must die (igrica napravljena nakon što je Fernandezova koalicija na izborima uzela 16-17 posto pa je Fernandez želio biti premijer i uzeti sva važna ministarstva)
Into The Eagles Nest (vrhunac kompjuterskih igara, verzija razbijena, ipak sam je uspio završiti)
Football Manager 2 (pod mojim vodstvom Halifax postao prvak Engleske)
Boxing Manager (moj bokser je bio među pet na svijetu)
Decathlon (ovo svi znaju, 800 metara, što brže mrdaš džojstikom lijevo-desno, atletičar brže trči. Tokom trke bar jednom će pući lim na džojstiku)
Pit Stop 2 (ne sjećam se bolje vožnje na C64)
Bubble Bobble (više od 50 nivoa)
Pirates (igrica za one koji su se pred roditeljima osjećali glupo da igraju jednostavne igrice umjesto da programiraju pa su našli komplikovanu igricu)
Arkanoid 2 (bolji od Arkanoida 1, a i od mnogih drugih igrica)
Untouchables (razbijeno na kasetama, postoje dva dobra nivoa)
Winter Games (sviraju himne prije takmičenja, neopisiv ugođaj, volio sam njemačku i sovjetsku)
Battleships (školska igra, ako nemate papira ili vam se ne da crtati, skinite ovu igru s interneta)
Cybernoid (ozbiljna pucačina)
Cybernoid 2 (prevazišao prvi dio, odlična muzika, da sad biram nick za blog bio bih cybernoid, ne običan noid nego cybernoid)
The Great Giana Sisters (neki dan sam spomenuo ovu igricu, ima dva dijela, bez ikakvog nedostatka, odlična je i muzika)
Rick Dangerous (ko se ove igrice ne sjeća taj nije imao C64)
Creatures (disketaši su imali prednost, nama je bila razbijena igrica)
Pang (C64 je pri kraju postojanja dobio jednu od najboljih igara ikad)
Commodore 64 ueber alles!
Kad je brat na redu da igra, ja čitam Svet kompjutera. Ali samo od posljednje strane do oglasa, onda pogledam oglase i ostavim novine sa strane. Pročitao sam o igricama, našao od koga ću ih kupiti, šta mi više od kompjutera i tih novina treba? Kreće Pacman. Pa Burger King. Ne jedem ništa čitav dan, ali ne osjećam glad. Tu je commodore 64.
Neko zvoni. Otvaram vrata. Poštar. Donosi igrice. Beosoft, komplet igrica. Pirati vladaju. Prošli put me Čajkovski prevario, poslao mi je tri kasete, sve load error. Nije dobro snimio, a vjerovao sam mu jer je objavio oglas preko dvije strane.
Onda stiže novi džojstik, a kasnije još jedan, bolji, Competition pro. I kaseta iz beogradskog Gremlinsofta koji snima pojedinačno igrice na kasetu. A moj komšija nabavlja azimut lokator, ne treba mu program za štelovanje glave, lampica se pali kad je naštimano. Ja sam slovio za najboljeg štimera glave u mom dijelu grada. Držao sam i kratke kurseve početnicima. A onda igranje, pa džojstici, pa kupovina novih, lijepljenje komada žileta u quickshot dva. Najgore je bilo kad mi je dolazio jedan komšija koji se sa mnom družio sam o zato što imam kompjuter, a ja se s njim nikad ne bih družio jer je bio dosadan. I kad taj uhvati Competition pro sa mikroprekidačima pa počne da lomi, a mene samo jeza hvata hože li djžojstik preživjeti duže od njega, tj. od čovječuljka kojim moj komšija upravlja. A kad ne igra, sjedi pored mene i kopa nos, mislim na tog komšiju, ne na čovječuljka. Jedva sam ga se riješio, komšije.
A onda sam nastavio igrati igrice. I tako dan i noć. Pa se onda transformator zagrije, pa postane vruć, onda se počne hladiti... U ljeto 1990. sam ga ostavio tokom noći da radi, a ja kao novi drugoligaš otišao na spavanje. Narednog jutra je bila nedjelja, ali sam se ja probudio ranije nego onim danima kad idem u školu. I nastavio. Popodne sam postao prvak Engleske. Halifax mi je ostao vječno zahvalan.
Zatim se pojavila amiga i to je bio napredak (najbolja igra svih vremena - Dyna Blaster), ali se izgubio duh štelovanja glave i azimut lokator je otišao u istoriju. Baš kao i fudbal. Ali igrice su ostale.
Pacman (luna park u stanu)
Scramble New (luna park stvarno u stanu, posebno ako slušate Samanthu Fox, Sabrinu ili Michaela Jacksona)
Burger King (trka dok vas jure kuvar, kobasice i kuvana jaja, a vi imate samo biber da se borite)
Green Beret (osjećate se kao stariji tinejdžeri koji ovo igraju na automatima)
Blue Max (prvi svjetski rat, avion)
Miner 2049 Er (sedam nivoa farbanja nogama)
Manic Miner (sličan ovome gore, ali manje zanimljiv)
Commando (Schwarzenegger se nije skidao s ove igre mjesecima)
Operation Wolf (aaaaaaa, kakva igra!)
Fernandez must die (igrica napravljena nakon što je Fernandezova koalicija na izborima uzela 16-17 posto pa je Fernandez želio biti premijer i uzeti sva važna ministarstva)
Into The Eagles Nest (vrhunac kompjuterskih igara, verzija razbijena, ipak sam je uspio završiti)
Football Manager 2 (pod mojim vodstvom Halifax postao prvak Engleske)
Boxing Manager (moj bokser je bio među pet na svijetu)
Decathlon (ovo svi znaju, 800 metara, što brže mrdaš džojstikom lijevo-desno, atletičar brže trči. Tokom trke bar jednom će pući lim na džojstiku)
Pit Stop 2 (ne sjećam se bolje vožnje na C64)
Bubble Bobble (više od 50 nivoa)
Pirates (igrica za one koji su se pred roditeljima osjećali glupo da igraju jednostavne igrice umjesto da programiraju pa su našli komplikovanu igricu)
Arkanoid 2 (bolji od Arkanoida 1, a i od mnogih drugih igrica)
Untouchables (razbijeno na kasetama, postoje dva dobra nivoa)
Winter Games (sviraju himne prije takmičenja, neopisiv ugođaj, volio sam njemačku i sovjetsku)
Battleships (školska igra, ako nemate papira ili vam se ne da crtati, skinite ovu igru s interneta)
Cybernoid (ozbiljna pucačina)
Cybernoid 2 (prevazišao prvi dio, odlična muzika, da sad biram nick za blog bio bih cybernoid, ne običan noid nego cybernoid)
The Great Giana Sisters (neki dan sam spomenuo ovu igricu, ima dva dijela, bez ikakvog nedostatka, odlična je i muzika)
Rick Dangerous (ko se ove igrice ne sjeća taj nije imao C64)
Creatures (disketaši su imali prednost, nama je bila razbijena igrica)
Pang (C64 je pri kraju postojanja dobio jednu od najboljih igara ikad)
Commodore 64 ueber alles!
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Ava Adore
mladiluk | 28 Januar, 2007 17:36
Razmišljao sam večeras dok sam se pješke vraćao iz grada. Otišao sam taksijem u grad, popio vino, vidio neke ljude i onda krenuo kući. Pored sinagoge sam vidio jednu mačku. Njena boja je potpuno nevažna. Važno je da je ona gledala u mene i mijaukala je. Poznam mačke, bila je gladna, a ja nisam imao šta da joj dam da jede. Ona je gledala u mene. Život je često sranje. Život je najčešće sranje. Nastavio sam dalje i razmišljao sam, pokušao sam o nečemu razmišljati, ali mi nije išlo. Nije mi smetao ni vjetar, ni noć, ni tišina. Nešto mi je smetalo, ali ne vjetar, noć ili tišina.
Onda je naišla "sedmica" i ja sam pojurio za njom. Ona je stala na sljedećoj stanici, ja nisam. Jurila je Futoškim putem, a i ja sam isto jurio Futoškim putem. Ali ne za njom nego pored nje. Da vidimo ko je brži. "Sedmica" je pobijedila. Ja sam bio kod "Impulsa", a autobus već kod Novog naselja. Izgubio sam. Kako sam mogao i pomisliti da ću dobiti tu bitku? Pa to niko ne može.
Pumpadžije na "Impulsu" su navijali za mene, ali mi nisu pomogli dovoljno. Neke stvari nikad neću uspjeti ostvariti.
Pitam se šta bih uradio da dobijem vizu kao Zli podstanar i da mi kažu da u petak putujem u Kanadu, da selim. Da li bih se samo opijao šest dana ili bih učio engleski po čitav dan da budem spremniji kad stignem na kanadski aerodrom? Ili bih se po čitav dan valjao po betonu i travi s mojim mačkama koje ostaju van Kanade? Ili bih išao u Nikšić ili Vršac jer tamo nikad nisam bio? Ili u neki drugi grad? Ili bih otišao da se nađem sa najboljim prijateljima jer se nećemo vidjeti nekoliko godina tako da susret s nekom curom i nema nekog smisla? Ne znam šta bih radio da me iznenade. Zato nisam podnio zahtijev za iseljenje, da ne bih imao takvih problema.
Večeras sam saznao da se i u Pirotu koristi izraz "cura". Obradovao sam se, mislio sam da je to neki hrvatski arhaizam. Onda sam oprao zube i razmišljao opet. Ali ništa, ni na Futoškom putu, ni u kuhinji dok sam tražio "Knjaza Miloša" (a i tada sam razmišljao kako bih donio neki zaključak na kraju tog procesa), ni u sobi dok sam gledao kako stoje stvari na blogu. Ni u kupatilu ništa. Neke stvari ostaju neshvatljive zauvijek. Zauvijek. Onda sam se neočekivano sjetio jedne pjesme i ubacio disk, druga pjesma po redu iako zvuči kao da bi trebala biti na prvom mjestu. "Ava Adore". Sjećam se da mi je popucao južni zid kad sam kupio taj album. I još je takav taj zid. A jedan se sat od uzbuđenja i zanosa zaustavio i nikad više nije krenuo (na njemu stoji 18:58), jedna mi je mlada komšinica rekla da sam potpuno lud i da joj se više ne obraćam i bilo mi je žao što me tako okarakterisala, ali nikad nisam pokušao da je razuvjerim u to, niti ću. Još je rekla da sam kriv za neke stvari za koje nisam znao ni da postoje. Sve zbog toga što sam glasno pojačao. Lusteri su se tresli dugo poslije pjesme. A jedan luster se još trese od toga. Kakav je to luster! :)).
I ništa nisam postigao tim razmišljanjem. Onda mi je palo na pamet da promijenim "template" na blogu. Možda to ne bi bilo loše.
Onda je naišla "sedmica" i ja sam pojurio za njom. Ona je stala na sljedećoj stanici, ja nisam. Jurila je Futoškim putem, a i ja sam isto jurio Futoškim putem. Ali ne za njom nego pored nje. Da vidimo ko je brži. "Sedmica" je pobijedila. Ja sam bio kod "Impulsa", a autobus već kod Novog naselja. Izgubio sam. Kako sam mogao i pomisliti da ću dobiti tu bitku? Pa to niko ne može.
Pumpadžije na "Impulsu" su navijali za mene, ali mi nisu pomogli dovoljno. Neke stvari nikad neću uspjeti ostvariti.
Pitam se šta bih uradio da dobijem vizu kao Zli podstanar i da mi kažu da u petak putujem u Kanadu, da selim. Da li bih se samo opijao šest dana ili bih učio engleski po čitav dan da budem spremniji kad stignem na kanadski aerodrom? Ili bih se po čitav dan valjao po betonu i travi s mojim mačkama koje ostaju van Kanade? Ili bih išao u Nikšić ili Vršac jer tamo nikad nisam bio? Ili u neki drugi grad? Ili bih otišao da se nađem sa najboljim prijateljima jer se nećemo vidjeti nekoliko godina tako da susret s nekom curom i nema nekog smisla? Ne znam šta bih radio da me iznenade. Zato nisam podnio zahtijev za iseljenje, da ne bih imao takvih problema.
Večeras sam saznao da se i u Pirotu koristi izraz "cura". Obradovao sam se, mislio sam da je to neki hrvatski arhaizam. Onda sam oprao zube i razmišljao opet. Ali ništa, ni na Futoškom putu, ni u kuhinji dok sam tražio "Knjaza Miloša" (a i tada sam razmišljao kako bih donio neki zaključak na kraju tog procesa), ni u sobi dok sam gledao kako stoje stvari na blogu. Ni u kupatilu ništa. Neke stvari ostaju neshvatljive zauvijek. Zauvijek. Onda sam se neočekivano sjetio jedne pjesme i ubacio disk, druga pjesma po redu iako zvuči kao da bi trebala biti na prvom mjestu. "Ava Adore". Sjećam se da mi je popucao južni zid kad sam kupio taj album. I još je takav taj zid. A jedan se sat od uzbuđenja i zanosa zaustavio i nikad više nije krenuo (na njemu stoji 18:58), jedna mi je mlada komšinica rekla da sam potpuno lud i da joj se više ne obraćam i bilo mi je žao što me tako okarakterisala, ali nikad nisam pokušao da je razuvjerim u to, niti ću. Još je rekla da sam kriv za neke stvari za koje nisam znao ni da postoje. Sve zbog toga što sam glasno pojačao. Lusteri su se tresli dugo poslije pjesme. A jedan luster se još trese od toga. Kakav je to luster! :)).
I ništa nisam postigao tim razmišljanjem. Onda mi je palo na pamet da promijenim "template" na blogu. Možda to ne bi bilo loše.
In you I see dirty
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god
In you I feel so hungry
In you I crash cars
We must never be apart
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god
In you I feel so hungry
In you I crash cars
We must never be apart
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
U zoološkom vrtu (2)
mladiluk | 25 Januar, 2007 23:58
(Ako neko nije pročitao prvi dio, neka se spusti malo niže i pročita ga prije drugog dijela)
Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.
Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."
Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?
Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.
On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.
Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.
Za kraj, išao sam da vidim gorile i šimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, šimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.
Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.
Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."
Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?
Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.
On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.
Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.
Za kraj, išao sam da vidim gorile i šimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, šimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
U zoološkom vrtu
mladiluk | 24 Januar, 2007 23:05
Otišao sam u zoološki vrt. Jedva sam čekao da vidim životinje. I one su jedva čekale da vide mene jer je poznato da zoološki vrtovi postoje zbog prijateljstva životinja i ljudi. Pa koja životnija ne bi voljela biti stanovnik zoološkog vrta? Ušao sam u ograđeni prostor. Ponio sam i bombone i voće iako je na tabli pisalo da je zabranjeno hraniti životinje. Ali životnje vole bombone i vole kad ih ljudi dolaze gledati i hraniti. Zato sam ponio. Njima je to u prirodnom staništu nedostupno i one čitav život očekuju i nadaju se da će završiti kao atrakcija u zoološkom vrtu da usrećuju ljude koji vole životinje. Krenuo sam redom očekujući oduševljenje životinja kad me vide. Sjetio sam se i onih nesretnih životinja koje nisu imale sreće da budu dovedene u zoološki vrt. Te životinje nikad neće imati tu sreću da ih ljudi gledaju, da im se dive sa druge strane rešetaka, da im se smiju, da ih fotografišu i hrane.
Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.
Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.
Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.
Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.
Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.
Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.
Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...
(nastaviće se)
Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.
Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.
Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.
Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.
Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.
Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.
Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...
(nastaviće se)
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Sastav Vlade Srbije
mladiluk | 22 Januar, 2007 02:08
Izbori su prošli. Nisam zadovoljan rezultatima, moglo je bolje. Predlažem sljedeći sastav Vlade Srbije u kojoj su, kao i u svakoj dobroj vladi neki ljudi na pravim mjestima, a na nekim mjestima postoje pogrešni ljudi. Ovaj bi sastav sigurno ostvario dobre rezultate. Tamo gdje postoje dva imena radi se o ministru i njegovom zamjeniku, a u zagradama su navedene stranke kojima pripadaju. Hvala albumu Životinjsko carstvo i Josipu Krašu.
Napomen: Volim mačke i njihovo spominjanje nema nikakve veze sa sadašnjim premijerom za koga se nadam da će pasti sa funkcije.
Predsjednik: Domaća mačka (zvijeri viši sisavci, Demokratski savez mačaka)
Potpredsjednici: Divlja mačka, Ris obični, Tigar bengalski, Jaguar (Demokratski savez mačaka)
Generalni sekretar: Kameleon obični (kameleoni ljuskavci, Demokratska stranka kameleona)
Ministri:
Ministar unutrašnjih poslova: Glista kišna, ili još bolje neka druga glista (kolutićavci maločekinjaši, Ujedinjeni paraziti)
Ministar vanjskih poslova: Komarac obični (kukci dvokrilci, Stranka srpskih komaraca)
Ministar finansija: Vampir (maleni netopiri krvosasi, Liga sisača krvi)
Ministar pravde: Kukavica siva (kukavke (pre)letačice, Vrlo demokratska ptičja stranka)
Ministar poljoprivrede: Divlja svinja (nepreživači dvopapkari, Pokret za slobodnu šumu)
Ministar šumarstva: Šaran (koštunjače mekorepke, Pokret gorana Srbije)
Ministar vodoprivrede: Skočimiš pustinjski (glodavci jednozupci, Monarhistički blok)
Ministar privrede: Pčela medarica (miševi jednozupci, Socijademokratska partija životinja sa žaokom)
Ministar rudarstva: Krtica evropska (kukcožderci, Socijalistička stranka malih životinja)
Ministar energetike: Električni som, Električna jegulja (munjevite ribe koštunjače, Stranka na struju)
Ministar za kapitalne investicije: Mrki medvjed (zvijeri viši sisavci, Nova šuma)
Ministar trgovine: Hrčak (miševi jednozupci, Stranka za slobodu hrčaka)
Ministar odbrane: Grobar, (kukci strvinari, Umjereno-radikalna stranka)
Ministar turizma i usluga: Sjeverni medvjed (zvijeri viši sisavci, Stranka starosedelaca Srbije)
Ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom: Velika ameba (korjenonošci, Pokret velikih životinja)
Ministar za evropske integracije: Istočnoindijski nosorožac (nosorošci lihoprstaši, Udruženje srpsko-indijskog prijateljstva)
Ministar rada i zapošljevanja: Rusi mrav (člankonošci opnokrilci, nezavisni kandidat Udruženja vrijednih životinja)
Ministar socijalne politike i soijalnih pitanja: Mrtvačka glava (leptiri sumračnjaci, Demokratski leptiri)
Ministar nauke: Sova (šumske ušare), Sovuljaga buljooka (sove letačice, Partija za djecu)
Ministar saobraćaja: Riba poletuša (ribe poletuše, Stranka riba poletuša)
Ministar pomorstva: Pjegavi daždevnjak (daždevnjaci repaši, Srpski demokratski savez vodozemaca)
Ministar životne sredine: Tvor smeđi (zvijeri kune, Koalicija Naš tvor)
Ministar prosvjete: Obična spužva (spužve, Savez spužvi)
Ministar građevinarstva i prostornog uređenja: Dabar obični (glodavci jednozupci, Narodna stranka dabrova)
Ministar sporta i razonode: Kivikalac novozelandski (ptice trčalice, Demokratska stranka kivikalaca i ostalih)
Ministar za kladionice i igre na sreću: Sljepić obični (gušteri ljuskavci, Udruženje lakovjernih građana)
Ministar kulture: Slavuj mali (drozdovi pjevice vrapčarke, Savez svih slavuja svijeta)
Ministar zdravlja: Liječnička pijavica (crvi kolutićavci, Pokret za preporod pijavica i Liga za kap krvi više)
Ministarstvo vjera: Crveni kardinal (pjevice letačice), Bogomoljka (krilati kukci ravnokrilci), Božja ovčica (člankonošci), Pauk krstaš (člankonošci, člankonošci su očigledno neka demohrišćanska stranka među životinjama)
Ministar za odnose s javnošću: Ara papagaj (ptice letačice, Stranka papagaja u kavezima), Ćubasti kakadu (prave papige, Stranka slobodnih papagaja)
Ministar za dijasporu i Srbe van Srbije: Klokan golemi (tobolčari, Liberalna stranka australijskih životinja većih od kivikalaca novozelandskih)
Ministar za Srbe u Srbiji: Meksički aksolotl (daždevnjaci repaši, Ekstremna meksička stranka)
Ministar za Srbe u Hrvatskoj: Mamut, Igvanodon, Tiranosaurus (surlaši, viši sisavci, Savez Srba i praživotinja i nevladina organizacija Dodo), mamuta više nema, ali...
Ministar za nacionalne manjine i etničke grupe: Bjeloglavi sup (sokolovke, Demokratska stranka ptica koje vole bjeloglave supove)
Ministar za bivše ministre: Kljunaš čudnovati (kljunaši sisavci, Kljunaška partija)
Ministar za natalitet: Poljska ševa (ševe pjevice letačice, Liberalni centar), Divlji zec (zečevi dvozupci, Pokret za uništenje lovaca)
Ministar za gljive i šumske plodove: Jež evropski (viši sisavci, Stranka za zaštitu kukaca i crva)
Ministar za blog: Mladi luk
Potpredsjednici: Divlja mačka, Ris obični, Tigar bengalski, Jaguar (Demokratski savez mačaka)
Generalni sekretar: Kameleon obični (kameleoni ljuskavci, Demokratska stranka kameleona)
Ministri:
Ministar unutrašnjih poslova: Glista kišna, ili još bolje neka druga glista (kolutićavci maločekinjaši, Ujedinjeni paraziti)
Ministar vanjskih poslova: Komarac obični (kukci dvokrilci, Stranka srpskih komaraca)
Ministar finansija: Vampir (maleni netopiri krvosasi, Liga sisača krvi)
Ministar pravde: Kukavica siva (kukavke (pre)letačice, Vrlo demokratska ptičja stranka)
Ministar poljoprivrede: Divlja svinja (nepreživači dvopapkari, Pokret za slobodnu šumu)
Ministar šumarstva: Šaran (koštunjače mekorepke, Pokret gorana Srbije)
Ministar vodoprivrede: Skočimiš pustinjski (glodavci jednozupci, Monarhistički blok)
Ministar privrede: Pčela medarica (miševi jednozupci, Socijademokratska partija životinja sa žaokom)
Ministar rudarstva: Krtica evropska (kukcožderci, Socijalistička stranka malih životinja)
Ministar energetike: Električni som, Električna jegulja (munjevite ribe koštunjače, Stranka na struju)
Ministar za kapitalne investicije: Mrki medvjed (zvijeri viši sisavci, Nova šuma)
Ministar trgovine: Hrčak (miševi jednozupci, Stranka za slobodu hrčaka)
Ministar odbrane: Grobar, (kukci strvinari, Umjereno-radikalna stranka)
Ministar turizma i usluga: Sjeverni medvjed (zvijeri viši sisavci, Stranka starosedelaca Srbije)
Ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom: Velika ameba (korjenonošci, Pokret velikih životinja)
Ministar za evropske integracije: Istočnoindijski nosorožac (nosorošci lihoprstaši, Udruženje srpsko-indijskog prijateljstva)
Ministar rada i zapošljevanja: Rusi mrav (člankonošci opnokrilci, nezavisni kandidat Udruženja vrijednih životinja)
Ministar socijalne politike i soijalnih pitanja: Mrtvačka glava (leptiri sumračnjaci, Demokratski leptiri)
Ministar nauke: Sova (šumske ušare), Sovuljaga buljooka (sove letačice, Partija za djecu)
Ministar saobraćaja: Riba poletuša (ribe poletuše, Stranka riba poletuša)
Ministar pomorstva: Pjegavi daždevnjak (daždevnjaci repaši, Srpski demokratski savez vodozemaca)
Ministar životne sredine: Tvor smeđi (zvijeri kune, Koalicija Naš tvor)
Ministar prosvjete: Obična spužva (spužve, Savez spužvi)
Ministar građevinarstva i prostornog uređenja: Dabar obični (glodavci jednozupci, Narodna stranka dabrova)
Ministar sporta i razonode: Kivikalac novozelandski (ptice trčalice, Demokratska stranka kivikalaca i ostalih)
Ministar za kladionice i igre na sreću: Sljepić obični (gušteri ljuskavci, Udruženje lakovjernih građana)
Ministar kulture: Slavuj mali (drozdovi pjevice vrapčarke, Savez svih slavuja svijeta)
Ministar zdravlja: Liječnička pijavica (crvi kolutićavci, Pokret za preporod pijavica i Liga za kap krvi više)
Ministarstvo vjera: Crveni kardinal (pjevice letačice), Bogomoljka (krilati kukci ravnokrilci), Božja ovčica (člankonošci), Pauk krstaš (člankonošci, člankonošci su očigledno neka demohrišćanska stranka među životinjama)
Ministar za odnose s javnošću: Ara papagaj (ptice letačice, Stranka papagaja u kavezima), Ćubasti kakadu (prave papige, Stranka slobodnih papagaja)
Ministar za dijasporu i Srbe van Srbije: Klokan golemi (tobolčari, Liberalna stranka australijskih životinja većih od kivikalaca novozelandskih)
Ministar za Srbe u Srbiji: Meksički aksolotl (daždevnjaci repaši, Ekstremna meksička stranka)
Ministar za Srbe u Hrvatskoj: Mamut, Igvanodon, Tiranosaurus (surlaši, viši sisavci, Savez Srba i praživotinja i nevladina organizacija Dodo), mamuta više nema, ali...
Ministar za nacionalne manjine i etničke grupe: Bjeloglavi sup (sokolovke, Demokratska stranka ptica koje vole bjeloglave supove)
Ministar za bivše ministre: Kljunaš čudnovati (kljunaši sisavci, Kljunaška partija)
Ministar za natalitet: Poljska ševa (ševe pjevice letačice, Liberalni centar), Divlji zec (zečevi dvozupci, Pokret za uništenje lovaca)
Ministar za gljive i šumske plodove: Jež evropski (viši sisavci, Stranka za zaštitu kukaca i crva)
Ministar za blog: Mladi luk
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Januar 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||