Mladi luk

Put oko svijeta (3)

mladiluk | 14 Januar, 2007 19:08

Sa Islanda sam krenuo u Škotsku, a ne u Grčku, što je bilo i logično jer je Škotska blizu Islanda. Nisam se dugo zadržavao jer sam već bio umoran od puta, ali i sretan što ću ispuniti svoj cilj, pješke ću obići kuglu. Spustio sam se do Engleske i nekoliko puta se ozbiljno iznervirao zbog tih dosadnih Engleza. Posebno mi je bila dosadna njihova muzika pa sam prolazeći pored zelenih površina i gledajući prema jugoistoku, često pjevao:

She's a little lost girl in her own little world
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea

She talks to birds she talks to angels
she talks to trees she talks to bees
She don't talk to me
Talks to the rainbows and to the seas
she talks to the trees
She don't talk to me
Don't talk to me

You know she drives me outta my mind
You know she drives me outta my head...

Prešao sam preko, u Francusku. Išao sam malo obići vinograde, nekoliko puta sam se dobro napio. Kad sam šetao uz južnu granicu, nešto je jako zaudaralo pa sam pobjegao glavom bez obzira. Nema sumnje, bili su to smrdljivi Španjolci i njihove žene Španjolke. Kroz Francusku sam se vratio do Belgije. Bio sam blizu kuće pa sam htio iskoristiti priliku da vidim Evropu. Belgiju sam brzo pregazio, a Holandiju još brže. Nigdje nisam vidio toliko nemorala kao tamo. Možda samo u Srbiji.
Zatim sam ušao u Njemačku i osjećao sam se kao kod kuće. Prelijepa zemlja. Išao sam na istok, ušao sam i u DR Njemačku i samo na kratko otišao do Berlina da vidim jesu li stvarno srušili zid. Vratio sam se nazad i krenuo na jug. Usput sam iz neke kafane ispred koje je bilo parkirano nekoliko mercedesa čuo kako neki ljudi pjevaju "Srpska se truba s Kosova čuje". U Minhenu sam naišao na Rummeniggea pa sam ga pozvao u jedan kafić da popijemo i popričamo. On je rekao da nema baš puno vremena jer ga čeka Schtilike jer su se dogovorili da idu igrati mali fudbal. Popili smo pivo, on je pio svijetlo, a ja crno. Onda je Rummenigge naručio još svakome po jedno, a onda je uslijedilo i treće. Poslao je poruku sa telefona i ubrzo je stigao i Schtilike. Obradovao mi se. Popili smo još po 4-6, a onda su me njih dvojica otpratili do austrijske granice. Nisu htjeli preko jer su zaboravili pasoše, a nekim su se čudom vratili u 84. i zaboravili da je prošla i 98.

U Austriji sam malo šetao, pa krenuo uzbrdo prema Italiji. Nigdje nisam jeo bolju picu nego u jednom selu pored Torina, u piceriji koja se zove "Petrarca", a konobarica se zvala Laura. Treba li reći da je izgledala savršeno? Zatim sam krenuo u Sloveniju. Sjetio sam se knjige koju sam imao namjeru napisati pa sam obišao Bled, Bohinj, Ljubljanu, Rogašku Slatinu, Kranjsku goru i završio u Postojni. Čovječjim ribicama koje sam tamo zatekao rekao sam: "Čovječje ribice, iste smo boje, pogledajte, hi, hi... Imam dvije duple sličice u Životinjskom carstvu, hoćete da se mijenjamo da imate veće društvo, hi, hi...", ali one nisu ništa odgovorile, samo su se tiho nasmijale.

Ubrzo mi se jelo nešto slatko i ja sam brže-bolje pohitao u Beč, dijelom zato što su Germani čisti i uredni, a dijelom zato što sam tamo jeo odlične šampite. Zviznuo sam pet-šest kolača pa mi je bilo mučno. Sjeo sam na neku klupu i pio vodu koju sam kupio. Onda je naišla jedna plavokosa cura i otišli smo opet u poslastičarnicu. Ovaj put sam pojeo samo dvije šampite.

Nastavio sam u Prag i tamo provjerio koliko je moj češki dobar. Upoznao sam kćerku Ruženke Hrabalove. Liči na Slavka Štimca (Slavkoa Štimca kakao bi rekli srpski sportski komentatori mlađe generacije). Htjela je da mi pokaže svoju omiljenu vrbu na rijeci nakon što smo popili po tri gemišta, ali sam se ja zahvalio i odbio sjetivši se razloga mog pohoda. Završio sam u Bratislavi gdje sam se veselio sa Slovacima do ranog jutra zbog slovačke nezavisnost.
Krenuo sam prema jugu da posjetim prijatelja u Hrvatskoj. Pješačio sam nekoliko dana. Stigao sam u Hrvatsku, zadržao se kod prijatelja petnaestak minuta i rekao mu da moram dalje taman kad je on zaustio da kaže: "Žuja je zakon!".

Krenuo sam. Polako. Imao sam vremena. Razmišljao sam šta će cura zbog koje sam skoro obišao svijet reći kad dođem i pohvalim se uspjehom. Ne znam odakle, ali čuo sam vrlo jasno Psihomodo pop:

Povratak njenog veličanstva ljubavi
Kraljica sreće meni ništa ne znači.

Jer ja volim te još
Više nego i prije
O, o, o-o-ooo, o-o-o-ooo...

Onda je Gobac počeo još jednu strofu i ja sam usporio da tu pjesmu čujem što duže. Tako sporo i polako otišao sam na sjever i slučajno ušao u Mađarsku. I tamo je, na Kelebiji, opet bila ona ista plavooka Mađarica koju sam sreo kad sam davno krenuo na put oko svijeta. Nevjerovatno.

Ušao sam u Srbiju i krenuo prema Novom Sadu. Cilj je bio da put završim tamo gdje sam ga i počeo.

U gradu sam već bio umoran, ipak sam pješačio, trčao, penjao se uz planine, išao bos, izbjegavao ajkule, bježao gusarima, brao feferone, bio pijan, povremeno bio i trezan, smrzavao se, pjevao, hodao po mraku, preskakao bodljikavu žicu, prolazio kroz opasna područja, zarađivao tokom puta, padao sa litice...

Onda sam vidio prelijepu curu koja me nije ni prepoznala. Bila je to ista ona zbog koje sam pošao. Prošla je pored mene i ništa. Zastao sam hiljadu metara od mjesta s kojeg sam pošao. Pogled mi se zaustavio na velikom predizbornom bilbordu na kojem je pisalo "Vredi se boriti".

Otišao sam kući, oprao ruke i jednu jabuku, pojeo je, sjeo za kompjuter i napisao post.

I još nešto: Molim sve DB-ovce koji me prate i prisluškuju da dođu kod mene i uklone mi prislušne uređaje iz stana. Počastiću ih napolitankama od limuna koje sam otvorio pred Novu godinu i sokom od bazge (u Srbiji se ta biljka zove zova (zove zova, zanimljiva igra riječi)). Zahvaljujem.