Mladi luk

Sat je zazvonio u sedam i Božo je pospan nevoljno ustao iz kreveta, ispred njega je bio još jedan naporan dan. Obavio je malu nuždu misleći o petnaest godina koliko ga je dijelilo od penzije, a onda skinuo gornji dio pidžame i stao pred ogledalo. Pažljivo je brijao svoje suvo lice natežući kožu lica prstima lijeve ruke, ali su i pored opreza, zahvaljujući pospanosti, na njegovom desnom obrazu ostale dvije povrede od žileta koje je on prekrio sa dva komadića toaletnog papira i otišao u dnevni boravak da se obuče. Božo je sporo i lijeno navukao svoje sive hlače*, a onda i kariranu košulju na kojoj su u podjednakom odnosu bile zastupljene crvena, žuta, zelena i plava boja dok je smeđa bila jedva primjetna. Zakopčao je i ono najviše postavljeno dugme koje mu je stezalo vrat i uzeo čarape koje je skinuo prethodne večeri i gurnuo u cipele pored kreveta. Sjeo je na kauč, a onda ih navukao na noge. Uočio je da bi za veče mogao isplanirati skraćivanje noktiju, posebnog onih na dva najveća prsta. Da bi sačuvao vrhove čarapa, Božo je onu što je prethodna dva dana nosio na lijevoj nozi navukao na desnu, a desnu na lijevo stopalo.
Iako je bilo najavljeno toplo vrijeme obukao je i plavosivi džemper na «ve» izrez sa bijelom vodoravnom linijom na sredini jer nije vjerovao meteorolozima i poštarima, a zatim otišao u kuhinju da skuva kavu* i pripremi doručak. Kavu je zašećerio sa dvije velike žlice* šećera, a na široku šnjitu kruha* namazao je prilično debeli sloj nepasiranog pekmeza od šljiva. Onda je poslije kave popio i jednu malu čašu rakije, obukao svoju «Puma» trenerku tamno plave boje kupljenu šest godine ranije, obuo crne cipele na kojima su se primjećivali tragovi blata kad se Božo prethodno veče slabo osvijetljenom ulicom vraćao iz kurvaluka*, zaključao vrata te otišao u šupu u kojoj je čuvao svoj stari motor žute boje. Izgurao ga je van jer mu se stojadin pokvario, a plaća* je kasnila pa je popravak odložen, namjestio je klimavo sjedište i tiho izustio: «Jebem ti sic*», a onda stavio kapu na glavu i izašao na ulicu. Trčeći je pogurao motor, a kad je uzeo dovoljan zalet skočio je na njega i brzim pokretima nogu počeo okretati pedale. Ali motor je samo nakratko zakašljao i poslije tridesetak pređenih metara opet zanijemio. Božo je sišao, izgovorio uobičajeno i očekivano: «Jeb'o ti ja mater», namjestio kapu i sjedište, opsovao sic još jednom i ponovio pokušaj koji je ovaj put bio uspješan. Božo je jezdio prema centru grada i Ulici maršala Tita u kojoj je već gotovo dvadeset godina radio u željezari*. Usput je svratio kod svog prijatelja Braneta koji je radio u kiosku na uglu i kupio kutiju cigareta «57» i šibice koje mu je Brane uz pozdrav i osmijeh gurnuo kroz mali otvor.

Kad je stigao na radno mjesto, oko osam i deset, petnaest minuta kasnije nego obično, ispred ulaza prodavnice pored na kojoj je pisalo «Mebl i štofovi» već je stajao Vlado. Bio je to visoki tamnoputi čovjek sa crnim tankim brkovima, u bijeloj košulji preko koje je bio obučen smeđi prsluk* ispod kojeg je izvirivala velika kragna. Iako mu je radno vrijeme počinjalo u osam, on je na posao dolazio prije pola osam, ostavljao u prodavnici doručak što ga je nosio u najlon-vrećici, a onda odlazio kod brice* Danka u susjednom lokalu na brijanje. Bio je uvijek svježe obrijan i znao je najnovije vijesti koje mu je brico ispričao uz jutarnju kavu* i uređivanje lica. Naslonjen na zid, gledao je djecu koja kasne u školu, muškarce koji su jurili da plate razne račune i žene koje idu na pijacu i na posao. Svakoga je pozdravljao, a bilo je nekoliko teorija zašto je to tako. Mišljenja su bila podijeljena. Jedni su govorili da je peder*, drugi da radi za KOS*, a treći da su u pravu i jedni i drugi i da bi taj «KOS-ovski pederaš» prodao prijatelja za tili čas.
«Gdje si, šećeru?», pitao je Vlado Božu koji ništa nije odgovorio nego je zbunjen i mrzovoljan maknuo zaštitne rešetke koje su čavle*, vijke, žicu, bodljikavu žicu, gume za bicikle i slične artikle čuvale od lopova, otključao vrata i otišao pravo u magacin. Tamo je obukao svoju staru, usku i prilično izlizanu plavu kutu, izvadio iz džepa tanki crni češalj na kome je nedostajalo nekoliko zubaca, počešljao na stranu svoju kosu opranu šest dana ranije šamponom od breze, pogledao se u ogledao, vratio češalj u džep na grudima gdje su stajale jedna kemijska olovka plave boje, jedna žuta grafitna neobično debela i žuti drveni metar na rasklapanje i izašao ispred ulaza. Naslonio se na štok* od vrata isto kao i njegov komšija dva metra dalje, stavio ruke u džepove pri čemu su mu palčevi bili vani i počeo razgovor.

«Kako je juče prošlo kolo, nisam pratio prijenos?», pitao je Vladu.
«Moj Partizan je izgubio od Slobode, a tvoj Dinamo* od Radničkog. Cigani ponovo dobili, opet će biti prvaci, jebem im vraga...», rekao je dok ga je Božo slušao zagledan u beton ispred ulaza na kojem su ostali ostaci špica* od bundeve koje je jeo u subotu očekujući rijetke kupce. Coktao je kratko zbog poraza Dinama, a onda izvadio jednu šibicu i stavio je u usta pa vratio ruku u džep okrećući crvenoglavo drvce u uglu usta.
«Je l' imaš neke novine da vidim kako sam prošao na sportskoj prognozi, zanimaju me i drugoligaši», pitao je i pljucnuo tanak mlaz kroz zube ispred svojih nogu, a Vlado koji je bio u dobrim odnosima i sa Branetom iz kioska mu je donio «Sportske novosti», dok je u drugoj ruci držao «Arenu»* i pročitao Boži nekoliko viceva kojima se sam smijao. Boži nije bilo do smijeha, opet je promašio samo dva para. Nije znao da je OFK Kikinda tako jaka.
Gledao je prolaznike, posebno žene. Nije pravio razliku između običnih i bogovskih, žutih i sivih, mladih i starijih, lijepo obučenih i onih koje to nisu bile, veselih i onih namrštenih.

U jedanaest sati Božo je okrenuo tablu na vratima tako da se s vanjske strane vidi natpis «Zatvoreno», a ispod toga napisao da se vraća za deset minuta i laganim korakom krenuo u obližnju birtiju. Gladni Vlado ga je slijedio, uvijek nekako pola koraka iza Božinih leđa. Sjeli su za mali stol u uglu. Božo je naručio inku* i kavu jer mu je zalutali gladni miš jedne noći pregrizao kabl na prastarom rešou u skladištu na kome su on i Vlado svakodnevno kuvali kavu godinama unazad. Taj je rešo Božo zadržao nakon što se razveo od prve žene. Kasnije se ženio još dva puta jer je imao nešto što je privlačilo žene, ali se isto toliko puta i rastajao jer je imao i nešto što je žene odbijalo. Nakon tri braka imao je samo jedan rešo. Vlado je naručio stock* i traubisodu*. Onda su na žućkastim papirima razvukli hranu koju su kupili u prodavnici pored birtije. Svaki je uzeo po četvrtinu kruha, Božo je jeo salamu na kojoj je bilo puno masnih fleka bijele boje omotanu crnim papirom i jednu konzervu sardina, a Vlado je uživao u parizeru jer jegera* nije bilo. Za prilog, Božo je kupio malu teglicu ljutih feferona, a Vlado kutiju «Zdenka» sira s kojim se mučio dok je nevješto skidao svijetli staniol. Božo je za vrijeme obroka šutio, razmišljao je duboko pri svakom zalogaju. Kad je otkinuo bijelu sredinu kruha i pomazao ostatke ulja iz limene konzerve, jako je raširio usta i ubacio zalogaj, obrisao ruke i stresao rukom mrvice sa džempera, izvukao je jednu cigaretu, polizao je i gurnuo u usta dok je žvakao posljednji zalogaj, pripalio šibicu i prinio je ustima, pogledao Vladu koji je brisao brkove od jogurta iz plastične čaše i kratko rekao: «Život je baš lijep...»

Vratili su se oko jedanaest i deset, a ispred su ih čekale mušterije. Vlado je prodao tri metra tafta i 180 centimetara šifona iako je žena tražila dva metra, a za treviru je rekao da će doći za par dana. Božo je nekom stolaru prodao kilogram i po čavala koje je umotao u škanicl*, otkinuo komad selotejpa i zalijepio ga, ispisao račun, polizao prst i otkinuo ga, opet polizao prsti i prebrojio novac od mušterije, izvadio kusur, polizao prst i prebrojio kusur, pružio prodanu robu i vratio se ispred ulaza, polizao prst i raširio novine.

Vlado je bio malo sporiji, nije imao digitron, a sabiranje mu je išlo slabije nego Boži. Provjerio je tri puta, ali je suma uvijek bila drugačija. Onda se četvrti put poklopila s drugim sabiranjem i Vlado je ljubazno pitao ženu: «Još nešto?», ali je ona samo uzela kupljeno i otišla van te nestala u nekom haustoru.
«Gledaj ovo, komšija, ova zaboravila Nadu», rekao je i u vis podigao zaboravljeni ženski časopis. «Sad bar imam šta čitati do kraja radnog vremena».

Božo se vratio u prodavnicu, uzeo jednu jabuku koju je obrisao o lijevi rukav i zagrizao kad se vratio ispred vrata. U tom trenutku je došao Zlatko, mesar sa druge strane ulice. Ugazio je u pljuvačku koju je Božo ostavio ispred ulaza malo prije, onda zatražio Božu da mu usitni novce. Međutim, Božo mu nije izašao u susret, rekao je da nema i nije se ni pomjerio s mjesta, samo je tiho, više za sebe, rekao: «Idi u kurac mesarski...»

«Evo onoga simpatičnog Miše što predaje fiziku u srednjoj elektrotehničkoj. Duša od čovjeka, ali kažu da tuče ženu», rekao je Vlado kad je ispred, ne osvrćući se, prošao tamnokosi čovjek izbrazdanog i namrgođenog lica. «A evo i ovog slastičara Nikolića, našli mu neispravan sladoled prošlo ljeto, prepolovio mu se broj gostiju. Više ni onaj Vjekoslav što je svaki dan tamo visio i pio limunadu i bozu ne ide kod njega otkako je našao ljusku od oraha u baklavi i slomio zub. Inspekcija mu je prepolovila broj gostiju, pola ih je otišlo kod konkurenta Šefkija Blanušija...»
«Kako ti sve znaš, u pizdu materinu? Šta svima zaviruješ u život i ko šta radi, idi u kurac moj...», rekao je Božo koji je već punih trinaest i po sati bio bez osmijeha.
«Poznam ljude, a i ljudi me vole, to je razlog...», rekao je Vlado. «Evo ide majstor Trbo, moram vidjeti je l' mi popravio stojadina preko reda...», nastavio je kad je primijetio užurbanog automehaničara na drugoj strani kako juri u radionicu.
«Pozovi ti njega bolje na kartanje poslije posla ako ima vremena. Idemo u kafanu, da bacimo jednu belu*. Ti, ja, majstor Trbo i Brane iz kioska, šta kažeš?»

U tri sata četveročlana grupa je sjedila za kvadratnim stolom prekrivenim stolnjakom sa žutim i plavim kvadratima iznad kojeg je bila Titova* slika i uz nju velika slika vlasnika gostione, nekog Miletovića koji je često imao običaj da bez posebnog povoda časti goste u kafani. Stolnjak je bio progorio na tri mjesta, a na sredini je stajala pepeljara koja se sastojala iz dva nivoa, podzemnog i nadzemnog. Pritiskom na dugme koje se nalazilo na rubu pepeljare, pepeo i opušci iz gornjeg, vidljivog dijela, putovali su u onaj nevidljivi, doni dio pepeljare, gdje su vjerovatno živjela neka malena bića koja su se hranila ostacima cigareta i iskorištenim šibicama. Božo je pepeljaru sklonio prema sebi, a onda izvadio češalj, počešljao kosu na stranu, spremio ga, izvadio karte i počeo miješati. Za to vrijeme Brane koji je igrao s Božom u paru povukao je dvije linije koje su se sijekle i na vrhu papira napisao «MI», sa druge strane uspravne linije «VI», a iznad samoglasnika je stavio tačke. Pogledao je sat koji je nosio na desnoj ruci i kojem je narukvica bila preširoka pa je sat tako labavo stajao da je Brane morao izvrtati ruku na drugu stranu i izvoditi prave vratolomije kako bi vidio kazaljke i saznao tačno vrijeme.
«Tri sata je, dan je pred nama...», radosno je rekao.

Božo je upravo promiješao karte i polizao kažiprst, onda počeo dijeliti svakome po osam karata. Tada je majstor Trbo prešao pogledom preko sve trojice, obrisao ruke o svoj plavi kombinezon i predložio: «Igramo u kištru* piva. Šta je adut?»

Kad je poslije nekoliko sati pao mrak, ulica utihnula i Brane spremio karte u džep, a Trbo platio kištru piva, Božo je krenuo kući sporim korakom gurajući svoj motor. Vidio je da je lanac pao, a nije imao živaca da ga namješta pa je samo opsovao:
«A jebem ti mater u pizdu i motor», i krenuo prema svojoj ulici. Razmišljao je o prethodnom danu, prethodnim nedjeljama, mjesecima, o prethodnim godinama i o svom radnom vijeku. Skrenuo je u prodavnicu koja je nekim čudom još radila i kupio dvije boce piva uz obećanje da će praznu ambalažu vratiti sutradan. Tek kad je ušao u svoju ulicu primijetio je nešto neobično. Sjetio se brzo - bio je gologlav, kapu je zaboravio u kafani. Prošao je pored komšinicine kuće, bacio pogled u dvorište, a pred garažom je vidio parkiran auto. Komšija je bio kod kuće, vratio se s puta i nije bilo vrijeme za posjetu. Sa druge strane ulice naišao je pubertlija, istrčao je iz dvorišta s video-kazetama u ruci i rekao:
«Evo, čika Božo, tu su oni filmovi što ste tražili...»
«Dobar si, Željko. Da vidim šta si donio... Debbie Does Dallas, opa, imaš i ovo», rekao je mrdajući obrvama gore-dolje nekoliko puta značajno ga gledajući dok je spremao kasete u bijelu najlonsku vrećicu iz koje su ispadale mrvice od kruha. «Evo ti, uzmi za sok...», dodao je i izvadio neku novčanicu i, nakon kraćeg uvjeravanja dječaka da je zaslužio za sok, pošao dalje. Božo je nastavio prema svojoj kući prevrćući džepove u potrazi za ključem nadajući se da će naredni dan unijeti neke novosti u njegov život. Možda će Brane donijeti novi špil karata...


Manje poznati izrazi i tuđice:

*hlače - dio vanjske odjeće s nogavicama, namjenjen djeci,
muškarcima, ali i ženama, pojavljuju se napravljene
od različitih materijala i u raznim bojama
*kava - napitak bogat kofeinom koji se obično pije topao,
ostavlja bljutav ukus u ustima
*žlica - pribor za jedenje pretežno tečnih jela, u nuždi se njome
mogu jesti i sva ostala jela, česta u našim
domaćinstvima. Kod nekih stranaka 90-ih sredstvo
(oružje) kojim se prijeti političkim neistomišljenicima
ili pripadnicima drugih naroda
*kruh - prehrambeni proizvod dobijen od vode, kvasca, i brašna
žitarica; vrlo čest u našim krajevima; najbolji sa
pekmezom ili medom; sklon brzom sušenju pa ga treba
jesti svježeg
*kurvaluk - branje i konzumiranje šljiva pod tuđim drvetom
dok vlasnik šljive nije prisutan i ne zna za berbu
*plaća - novčani iznos koji pripada radniku za obavljeni rad,
nadnica, zarada, plata; iznos posebno nizak kod
prodavaca u željezarama, prodavnicama tkanina i
radnicima u kioscima
*sic - njem. Sitz, sjedalo, sjedište (posebno u automobilima,
kolima, na biciklima); isp. zic
*željezara - siva prodavnica u kojoj se u sivim kutijama nalaze
razne nezanimljive sive stvari predviđene za
prodaju
*prsluk - dio odjeće bez rukava koji se odlično uklapa uz
košulje, obično od vune i sa «ve» izrezom
*brico - brijač, čovjek koji uklanja, skraćuje ili oblikuje mušku
kosu i bradu, u nekim slučajevima i dlake na drugim
dijelovima tijela (pogledaj pod peder)
*peder - muškarac odan pederastiji; pripadnik seksualne
manjine s osobitim pravima, favorizovan krajem
prošlog i početkom ovog stoljeća posebno u
američkim filmovima i serijama kao i u muzičkoj
industriji; isp. pederaš, pederčina, homoseksualac
*KOS - OZNA, UDBA, KOS, BIA... sve je jasno
*čavao (množina čavli) - klin, metalno pomagalo kojim se mogu spojiti dva komada drveta ili koji se može neopreznom pojedincu zabiti u stopalo i izazvati tetanus; tur. ekser
*kuta (njem. Kutte) - dugačak kaput od laganog materijala, mantil obično plave boje koji služi kako bi se raspoznalo ko kupuje, a ko prodaje
*štok - za razliku od alkoholnog pića koje se jednako zove,
ovaj štok se obično pravi od drveta i omamljenost
izaziva samo ako glavom snažno udarite u njega
*Dinamo - član tzv. velike četvorke u SFRJ, grupe
fudbalskih klubova sastavljene od
jednog velikog (Crvena zvezda) i tri osrednja kluba
lige bivše države
*špice - sjemenke, vrlo ukusne ako se jedu posoljene
*Arena - časopis popularan osamdesetih, u sadržaju dominirale
vijesti iz crne kronike i vicevi
*inka - istovremeno slatko i gorko (baš kao i neke djevojke)
osvježavajuće bezalkoholno piće bez boje, preteča
spritea
*stock - žestoko alkoholno piće tamne boje, nema veze sa
spriteom
*traubisoda - bezalkoholno osvježavajuće piće bolje od inke,
pravi se od grožđa, vode i milion aditiva koji
izazivaju više od milion bolesti
*jeger - vrsta jeftine kobasice u žućkastom papiru
*škanicl - papirna vrećica, najšečće od grubljeg papira ugodne
boje
*bela - vrsta igre kartama (u slučaju da su igrači pošteni u igri
se nalaze 32 karte s lijepim crtežima, tzv. mađarice,
najljepše karte u svemiru), idealna za traćenje vremena
*Tito - junak čiji se lik štampao na majicama češće nego
Sandokanov ili lik Michaela Jacksona
*kištra - njem. sanduk, gajba, obično služi za prenošenje flaša
(boca)
*video-kazeta - preteča DVD-a

NAPOMENA: Roman "Mala Ramona" može naći u svim boljim knjižarama u Srbiji

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom